SVID radio

Sa aktualnog sata 20. sjednice izdvojili smo sljedeće:
Vijećnik HSLS-a Željko Glavan je pitao gradonačelnika je li primjereno da za, kako je rekao, dane Svida poklon građanima Rijeke bude koncert grupe koja je izdala album pod imenom «Bombardiranje Srbije i Čačka»? Gradonačelnik ga je upozorio na lapsus ustvrdivši da se manifestacija zove Dani Svetog Vida, dok je Svid gradski radio i dodao da navedena manifestacija ima religiozni i svjetovnu komponetu, te da se u sklopu nje želi pružiti atraktivan program svim skupinama građana, a ne samo određenim.
Glavan je također bio nezadovoljan što je grupa Let 3 svirala na dočeku nove godine, dočeku vaterpolista i sada ima besplatni koncert, a sve po trošku Grada, te se zapitao nije li razlog takvom protežiranju navedene skupine, to što je njihov član ujedno i vlasnik marketinške agencije koja je vodila kampanju vladajućoj stranci SDP-u za prošlogodišnje lokalne izbore?
Obersnel je odgovorio da nije istina da Grad financira samo nastupe Let 3-a, pa je naveo razne pop i rock koncerte i festivale, poput koncerta grupe Majke, Gibonia, Hladnog Piva, manifestacije Priredba, koje je Grad financijski podržao. A što se tiče sukoba interesa, odgovorio je da tvrtka što je organizirala kampanju «Hoću Ri!» za svoj posao je plaćena na transparentan način, a ne kao što su radile ostale stranke koje nije želio imenovati.
Glavan, inače liberal, također nije bio zadovoljan što se grad želi brendirati preko rock sastava i alternativne scene, a ne preko, primjerice, djece što osvajaju međunarodne i državne nagrade.
Obersnel je odgovorio da se grad brendira prema onome po čemu je prepoznatljiv, a kako je prepoznatljiv po rock i alternativnoj sceni nema razloga zašto se ne bi brendirao u tom pravcu, kao što nema razloga zašto ne bi i nagrađena djeca bila znak prepoznavanja grada.
Inače, jednoglasno je odlučeno da su Let 3 dobitnici godišnje gradske nagrade. Cijela redakcija im čestita na priznanju i želimo im nagradu za životno djelo.....ah da...i novi album bez cajka semplova.

PS
Zanimljivo je bilo pitanje jedne vijećnice zašto se djeca u osnovnim školama nezdravo hrane. Naime, djeca dobivaju marendu koja se sastoji od bijelog kruha, pašteta i hrenovki što je suprotno uputstvima nastavnog zavoda za javno zdravstvo. Ipak, zanimljivije od samog pitanja i odgovora, koji je išao u smjeru "To je loše, ispravit će se..." bio je neki komentar kojeg sam načuo na balkonu s kojeg sam pratio sjednicu, a glasio je: "Trebalo je pitanje preformulirati u ZAŠTO DJECA VOLE HRENOVKE, PAŠTETU I BIJELI KRUH?"
Zdravog humora kao i zdrave hrane nikad dovoljno.
I tako to...

Na naš e-mail stigao je odgovor gradonačelnika Vojka Obersnela na otvoreno pismo 6 udruga kojim izražavaju podršku MMC Palachu. Pismo je opširno, ali vjeujemo da će naše slušatelje i čitatelje zanimati što je gradonačelnik odgovorio.

Poštovani potpisani predstavnici udruga,

primio sam vaše pismo od 8. svibnja 2007. godine u kojem tražite da "konačno riješim status kultnog prostora mladih u Rijeci, Kluba Palach".

Prije svega, želio bih odmah na početku razjasniti činjenicu da prostor Palacha, temeljem Ugovora s Gradom i temeljem provedenog natječaja koristi Multimedijalni centar d.o.o. Rijeka. U tom smislu, o navedenim zahtjevima mogu razgovarati sa predstavnikom Multimedijalnog centra. Jer, naime, jednako kao što sam zaprimio Vaše pismo, tako sam zaprimio i veći broj pisama stanara koji žive u blizini Palacha i svojim potpisima traže da ne produžujem radno vrijeme kluba Palach i da zabranim održavanje koncerata u Palachu. Doduše, njihova pisma nisu objavljena u medijima jer su bila "zatvorenog" tipa, pa vjerujem da zato za njihova pisma niste čuli, dok je, s druge strane, vaše plasirano kao "otvoreno pismo" pa su se njime pozabavili i mediji.

Nadalje, Multimedijalni centar d.o.o. koristi prostor kluba Palach temeljem provedenog natječaja za davanje u zakup prostora kluba Palach koji je Grad Rijeka raspisao početkom 2004. godine. Ovim natječajem bilo je propisano da se prostor daje u zakup za obavljanje ugostiteljske djelatnosti (usluživanje alkoholnih, bezalkoholnih pića te onih hladnih i toplih jela čija priprava ne razvija mirise) i obavljanje kulturne djelatnosti: likovno-izložbene, filmske, književne, scenske i multimedijalne djelatnosti, sve sukladno Prijedlogu kulturnog programa dostavljenog u javnom natječaju (gdje je upravo specificirano da se u prostoru neće održavati glazbeni programi).

Sukladno uvjetima iz provedenog javnog natječaja sklopljen je i Ugovor o zakupu s Multimedijalni centrom d.o.o. i to 1. travnja 2004. godine i tim je Ugovorom na istovjetan način (kao i u Natječaju) definirana namjena prostora. Dakle, predstavniku Multimedijalnog centra d.o.o., u čije ime mi se obraćate, bilo je kristalno jasno, kada se prijavljivao na Natječaj, kao i kada je potpisivao Ugovor o zakupu, kao i kada je ušao u prostor Palacha, što u prostoru Palacha može, a što ne može organizirati, odnosno kakve programe mora, a kakve ne može organizirati. Iz uvjeta Natječaja, kao i iz potpisanog Ugovora o zakupu jasno je da prostor kluba Palach nije dan u zakup radi obavljanja koncertne ili druge glazbene djelatnosti.

Možda treba pojasniti zašto je Natječaj tako pripremljen, odnosno, zašto je temeljem Natječaja sastavljen takav Ugovor.
Razloge tome treba tražiti, između ostalog, u dotadašnjim problemima sa zvučnom izolacijom i bukom koja je premašivala zakonom propisane granice. No, prostor kluba Palach nismo željeli jednostavno zatvoriti, već smo ga po propisanim uvijetima ponudili u zakup uzimajući u obzir činjenicu da se kulturni život u kultnom klubu, kakav je Palach, može nastaviti i bez koncertne djelatnosti, barem toliko dugo dok ne osiguramo sredstva za zvučnu izolaciju prostora.

U svojem dopisu također navodite da je jedan od najvećih problema u samom funkcioniranju prostora Palach, osim koncertne djelatnosti, i radno vrijeme objekta. U tom pogledu moram napomenuti da je i radno vrijeme bilo propisano Natječajem za davanje u zakup prostora (i opet, sukladno Natječaju, radno vrijeme je određeno i u sklopljenom Ugovoru o zakupu, koji je predstavnik MMC-a potpisao).

Nadalje, u pismu me molite da Gradsko Poglavarstvo donese odluku i
omogući MMC-u rad kao i ostalim objektima tog tipa (disco bar) u gradu. Međutim, ostali objekti tog tipa u gradu zapravo ne postoje. Početna cijena mjesečne zakupnine koja je bila raspisana Natječajem za ovaj prostor iznosila je 1,45 E/m˛, pri čemu je MMC prostor izlicitirao za 1,50 E/m˛. Takva je niska cijena ponuđena upravo zbog činjenice da će prostor imati Ugovorom određeno radno vrijeme, da se prostor daje prvenstveno u svrhu kulturnih programa, da se u njemu neće odvijati glazbena djelatnost i da je to prostor od izuzetnog značaja za mlađu populaciju u Rijeci.

Kada bismo "omogućili" da Palach radi kao i ostali disco barovi u gradu onda bi najvjerojatnije plaćao zakupninu kao objekt ugostiteljstva, a početna cijena takve zakupnine, u zoni u kojoj se nalazi Palach, iznosi 13,92 E/m2. Kada bismo mu, pak naplatili zakupninu kao uredskom prostoru, onda bi početna cijena iznosila 6,03 E/m2, a kada bismo ga tretirali kao objekt vezan uz obrazovanje, kulturu i sl. onda bi početna cijena zakupnine bila 2,60 E/m2. Dakle, mi smo MMC-u već omogućili puno više od onoga što imaju ostali objekti "sličnog" tipa u gradu.

Također, ne znam koliko ste svjesni činjenice da je Multimedijalni centar d.o.o., javljajući se na natječaj koji je Grad Rijeka raspisao radi davanja u zakup prostora kluba Palach, kao i potpisivanjem Ugovora o zakupu za navedeni prostor, pristao na uvjete korištenja toga prostora kako u pogledu njegove namjene tako i u pogledu radnoga vremena.
Bilo kakve promjene uvjeta korištenja prostora nužno bi povlačile za sobom i raspisivanje novoga Javnoga natječaja za davanje u zakup ovog prostora, pa tek potom novog ugovora.
Također, ne znam koliko Vam je poznata činjenica da je Grad Rijeka u razdoblju od 2002. godine do 2007. godine za programe u organizaciji MMC-a izdvojio 587.000,00 kuna, a u istom razdoblju u prostor Palacha (u smislu investicijskih ulaganja u održavanje prostora) uloženo je 668.594,00 kn. Dakle, ukupno je u proteklih 5 godina u izdvojeno 1.255,594,00 kn. Više od toga u navedenom razdoblju nije bilo moguće uložiti.

Želim Vas također podsjetiti da je Poglavarstvo Grada Rijeke, želeći izaći u susret upravo Multimedijalnom centru d.o.o., u čije ime mi se i vi obraćate, 1. lipnja 2006. godine donijelo Zaključak kojim je, u točki 2., odobrilo održavanje večeri sa živom glazbom u klubu Palach, i to petkom i subotom u vremenu od 20.00 do 24.00 sata. Uvjet je međutim bio da tom prigodom emisija zvuka u zatvorenom prostoru ne prelazi najvišu dopuštenu razinu buke utvrđenu provedbenim propisom, odnosno da tom prigodom ne dođe do narušavanja javnog reda i mira. Takav uvjet smo postavili upravo da bismo spriječili zatvaranje kluba od strane Ureda državne uprave.

Međutim, 20. veljače 2007. godine Odjel gradske uprave za kulturu zaprimio je dopis Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, u kojem smo obaviješteni da je 17. siječnja 2007. godine upravo Multimedijalni centar d.o.o. Rijeka podnio zahtjev navedenom Uredu državne uprave da mu izda rješenje da su ispunjeni uvjeti za zaštitu od buke u ugostiteljskom objektu Klub Palach, skupine barovi, vrsta disco club. Za takvo je rješenje bilo potrerbno izvršiti mjerenje buke.

Očevidom stručne osobe Sanitarne inspekcije zapisnički je utvrđeno da je dana 16. veljače 2007. godine, od strane tvrtke TIM d.o.o. Rijeka, izvršeno mjerenje buke koja se kao posljedica rada objekta širi u susjedne prostore. Mjerenje razine emisije i imisije buke izvršeno je za vrijeme održavanja koncerta rock grupe «My Buddy Moose», i to u prostoru Kluba Palach te u stambenim prostorima stanara na etažama iznad kluba. Nalaz tvrtke TIM d.o.o. od 19. veljače 2007. godine naveo je da se izvođenjem žive glazbe emitira buka koja prelazi dopuštene ocjenske razine imisije u stambenim prostorima na katovima iznad kluba Palach, a sukladno članku 8. Pravilnika o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave («Narodne novine» broj 145/04).

Zbog takvog je zapisnika Sanitarna inspekcija Ureda državne uprave već tada željela zatvoriti prostor kluba Palach. No kako sam svjestan da bi se zatvaranje kluba negativno odrazilo na dio mladih ljudi u gradu koji posjećuju Palach, zamolio sam i voditelja kluba i predstavnika Sanitarne inspekcije za susret i razgovor u kojem će pokušati pronaći zajednički jezik. Taj se susret i razgovor i održao pri čemu je dogovoreno da se klub neće zatvoriti unatoč nalazu tvrtke TIM d.o.o., te da će voditelj kluba ubuduće, prilikom organiziranja programa u klubu, voditi računa da se zakonom propisana granica buke ne prelazi.

Nažalost, 20. travnja 2007. godine Sanitarna inspekcija Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji donijela je Naredbu o privremenoj zabrani obavljanja ugostiteljske djelatnosti upravo iz razloga što je za vrijeme održavanja koncerta grupa «Stilness» i «Hain teny» premašena razina dopuštene buke. U ovome je slučaju Sanitarna inspekcija izvršila mjerenje buke na poziv stanara okolnih zgrada.

Dakle, smatram da je Grad Rijeka do sada maksimalno izlazio u susret Multimedijalnom centru d.o.o. Rijeka u pogledu korištenja prostora kluba Palach, naravno koliko su to dopuštale zadane okolnosti i ugovorni odnosi sa zakupnikom. Dokaz tome su spomenuti Zaključak Poglavarstva Grada Rijeke od 1. lipnja 2006. godine, zatim iznosi kojima su financirani programi i održavan prostor kluba, potom utjecaj na dogovorno rješavanje problema sa Sanitarnom inspekcijom i slično.

No, nakon svega, smatram da i Multimedijalni centar d.o.o. treba, kao korisnik i voditelj prostora, preuzeti obvezu pridržavanja propisanih razina buke u prostoru kluba. Grad Rijeka ne može ulaziti u kompetencije nadležne Sanitarne inspekcije u pogledu provođenja zakonskih propisa koji se odnose na razine buke u prostorima u kojima ljudi rade i borave. Osobno mogu, iz pozicije gradonačelnika, zamoliti da se problem riješi dogovorno, no, jasno vam je da to ne mogu učiniti bezbroj puta.

Zaključno, možda trebam navesti ono što i sami znate, a to je činjenica da bi prenamjena prostora kluba Palach u pravi koncertni prostor zahtijevala znatna ulaganja u samu izolaciju prostora od buke. Zbog specifične pozicije na kojoj se nalazi klub Palach, ne mogu se složiti s vašim stavom da bi dodatna ulaganja u zvučnu izolaciju prostora bila minimalna. Također, moram napomenuti da Proračunom za 2007. godinu Poglavarstvo nije planiralo sredstva za dodatna ulaganja u izolaciju od buke prostora kluba Palach.

I konačno, takva eventualna ulaganja neprihvatljiva su sve dok dosadašnji zakupac, Multimedijalni centar d.o.o., koristi prostor kluba pod uvjetima iz provedenog javnog natječaja i važećeg ugovora o zakupu. Naime, kada bi se u prostoru omogućilo izvođenje glazbenih programa, trebali bismo promijeniti uvjete Ugovora, a to onda podrazumijeva novi Natječaj.

Obzirom da Vaše pismo kod mene pobuđuje određene nedoumice, molim Vas odgovore na sljedeća pitanja.

Budući da tražite "izolaciju music box-a za vježbanje mladih rock sastava" u prostoru Palacha, znači li to da odbijate prostor atomskog skloništa koji smo vam za to ponudili? Naime, udruga Riječka alternativa obratila se Gradu sa zahtjevom za pomoć oko pronalaska prostora za vježbanje mladih bendova. Iz tog su razloga ova udruga i udruga Ri rock pozvane da pogledaju prostore skloništa kojima upravlja Grad Rijeka. Kako sam informiran, predstavnicima Grada, s kojima ste pogledali ovaj prostor, rekli ste da Vam prostor za tu namjenu posve odgovara. Zbog takvog vašeg odgovora, trenutno izrađujemo projektnu dokumentaciju kako bismo prostor prenamijenili, u njemu napravili sanitarni čvor, očistili ga i uredili za Vaše potrebe. No, ukoliko ste od toga odustali, najmanji dio fer odnosa bio bi da nam to javite.

Moram se također, posve ljudski, osvrnuti i na pisanje, odnosno, bolje reći zaprimanje otvorenog pisma. Naime, nemam apsolutno ništa protiv toga da mi upućujete otvoreno pismo, to je vaše posve legitimno pravo, no smatrao sam, barem do sada, da je naša komunikacija, i bez otvorenih pisama, bila otvorena i iskrena. Međutim, otvoreno pismo koje ste mi uputili, poljuljalo je to moje uvjerenje i moram priznati da sam u nedoumici koliko iskereno i otvoreno zapravo sa mnom razgovarate.

Jer moju ste adresu znali kada ste tražili da prenamijenim sredstva koja je Odjel za kulturu po Javnim potrebama namijenio Hrvatskoj glazbenoj uniji za organizaciju 29. Ri – rock festivala. To sam učinio. Moju ste adresu znali i kada ste mi poslali troškovnik "Priredbe" koju je Poglavarstvo odlučilo sufinancirati (i koju i osobno, da ne bi bilo zabune, doista podupirem i veselim se realizaciji toga projekta). Moju ste adresu znali i kada smo razgovarali o pronalaženju prostora za Savez udruga "Molekula" kojemu pripada i Infoshop Škatula. Prostor smo pronašli. Moju ste adresu znali kada ste došli razgovarati o pronalaženju prostora za mlade bendove kako se demo scena ne bi ugasila. Prostor sam pronašao. Moju ste adresu znali kada je trebalo riješiti smještaj za bendove i izvođače koji su gostovali u Rijeci u organizaciji udruge Ri rock. Riješio sam pitanje njihovog smještaja. I u još mnogo navrata ste znali moju adresu i to bez otvorenih pisama. Stoga ne razumijem kako to da je niste znali kada ste poželjeli razgovarati o klubu Palach i Multimedijalnom centru.

Ili će otvorena pisma možda biti naš budući način komuniciranja?

Zasigurno ne spadam među one koji ne razumiju ili nemaju sluha za probleme alternativne kulturne i glazbene scene u Rijeci. Mislim da sam to već više puta dokazao. Želim pomoći u rješavanju problema i želim doprinijeti očuvanju i daljnjem razvoju te scene. No, ni klubu Palach, ni riječkoj alternativnoj kulturi, ni glazbenoj sceni ne mogu pomoći sam, bez dijaloga i bez aktivne komunikacije s udrugama koje čine ovaj dio riječkog javnog i kulturnog života.

Medijski pritisak pritom ne pomaže ni meni ni vama. A ja zasigurno nisam osoba koja donosi odluke i povlači poteze potaknut medijskim pritiskom. Toliko me valjda poznajete.

I na kraju, uvažavajući mogućnost da, pišući mi "otvoreno pismo", niste imali nikakvih loših namjera u smislu diskreditiranja svega onoga što sam dosad učinio za vaše udruge i uopće populaciju kojoj pripadate, želim navesti da se nadam nastavku naše suradnje na područjima na kojima smo i dosad surađivali.

I konačno, budući da spadam među one koji Palach smatraju kultnim mjestom, nekadašnjom jezgrom i ishodištem riječke alternativne, kulturne i rock scene, izražavam nadu i uvjerenje da će se problem kluba Palach, zvučne izolacije i koncerata u Palachu u dogledno vrijeme riješiti i to na zadovoljstvo vas, mene i riječke koncertne publike.


Srdačno vas i s poštovanjem pozdravljam!

GRADONAČELNIK


Mr.sc. Vojko Obersnel

utorak | 18.30

Quasarr
Quasarr
Menart 2007



Evo ga, novi Urban!

Ma, zafrkavam se, uopće ne bum poletil!

Ova uvodna šala (loša), s neizbježnom referencom na legendarnu špicu Smogovaca, služi samo kao, da to odmah maknem na stranu na početku, podsjetnik na brojne usporedbe vokala grupe Quasarr, Borisa Štoka sa određenim tipom s Belvedera. Zabune nekih riječkih radijskih djelatnika, gdje je Quasarrova nastupna pjesma «Ti» proglašena novim Damirovim singlom, danas već imaju status anegdote. Plus toga, sve žive recenzije do sad spominju kako Štok zvuči kao Urban, no, istini za volju, odmah se ispravljaju i govore kako je to tek površno zamjećivanje, jer, Štok ima tek jednu ili dvije (od mnogih školskih karakteristika pjevnog glasa) poveznice sa dotičnim. Isto tako, Perković ga uspoređuje sa još jednim cro-ćelavcem, odvjetnikom iz Ramireza, što je meni osobno još besmislenije od usporedbe sa frontmenom Četvorke, jer tamo gdje je Aljošina hiperemotivna izvedba naporna i tjera me na bijeg iz zemlje, Borisov teatralno naglašen performans jedan je od najuvjerljivijih iz kategorije muških distinktivnih.

I stvarno, Rijeka nije dugo imala muški vokal koji je toliko uvjerljiv. Niti bend koji tako suvereno i samouvjereno, sa potpunim opravdanjem, nastupa sa kolekcijom pjesama i ima identitet koji je na poštenoj svjetskoj razini. Isto tako, ovaj grad, u kojem, kako je to savršeno ironično primjetio Prlja u «Riječke pičke», «vlada rokerski sklad i gitaru svira i star i mlad», dugo nije imao toliko muzikalno suvisao i skoro pa moderan bend kojem elektronika služi kao instrument a ne kao drugorazredni ukras. Album Quasarra, benda izraslog na ruševinama nekoliko riječkih bendova (od kojih moram/želim spomenuti meni nikad prežaljeni prog-folk kombo Kwadrat Nodnoll) ima 10 pjesama koje su konzistentne, dobro aranžirane i iako se večinu vremena oslanjaju na tehnička rješenja (readymade lupovi i sekvenceri), mogu funkcionirati i bez njih. Za jedan «početak», za jedan album mjuze za stariju ekipu (mulcima se Quasarr neće dopasti, to je garant) ovo je i više nego dobro.

Možda smo malo previše čekali na Q-prvijenac. Pjesma «Ti» (nakon doslovne radijske zlouporabe i dalje ima ful smisla), koja i otvara album, počela se vrtjeti po eteru, i riječkom i panhrvatskom, ima već oho-ho, pa su sumnje u bend imale dosta vremena zaživjeti, pogotovo nakon pojave pjesme «Neki drugi svijet», koja je svojom težinom bila malo kaloričniji zalogaj od «Ti». Naravno, da je Kifla, a nekako pogotovo i Gradnarječini plodno tlo za takve šprehe. Tračevi i zlogukstvo (ovu riječ službeno proglašavam svojom i na nju stavljam creative commons nalju) su se stišali tek nedavno kad se pojavila i treća pjesma, od strane izvjesnog jenkija Brada Blackwooda producirana «Arpeggio».

Kad sam već kod producenata, nije mi jasno zašto baš Denyken. Nekako mi se čini da je ovaj «stare slave djedovino» ton maher (koji je definitivno obilježio jedno razdoblje hr-roka, snimajući i producirajući Majke, Pipse, pa čak i onda smislene Kojote, te još mnoge) previše upeglao Quasarr. Mislim da bi odabir nekog mlađeg (ako ništa, onda barem mlađeg «u glavi») producenta, a pogotovo s obzirom na Denykenovu cijenu rada i studija, dao ovim pjesmama malo više force, ili barem opuštenosti. Jer, koliko god ove pjesme, egzistirajući u svom posebnom teatralnom svijetu, bile dobre, ne mogu se oteti dojmu da su ipak malo prekrute.

Što me dovodi do još jednog problemčića kojeg imam sa ovim albumom, a to je silna ozbiljnost koja ne popušta od početka do kraja. Još me Frank Zappa naučio da humor definitivno pripada u glazbu, a i nekako sam se kroz vrijeme i sam uvjerio da je glazba bez barem malo humora (ne shvatiti doslovno – pod humorom mislim na opuštenost, neobaveznost, lo-fi filing, prozračnost, y'name it) kao žena bez vagine. Cijelo vrijeme tu su orkestracije, Štokovi ozbiljni pjevački maniri, njegova ekspresija itd., pa bi malo spontanosti i primjetljive improvizacije došlo kao kiša. Ili snijeg, ili što vas već pali. Usporedit ću to sa albumom «Otrovna kiša» (još jedna, potpuno nenamjerna poveznica sa Urbanom) koji svoj ventil nakon teških, mračnih i maglenih devedeset posto dočeka u pjesmi «Previše» koja svojim rasplinjavanjem u zajebanciju da slušatelju konačno malo zraka i učini cijelu prethodnu priču o mravima, kiši, oceanu, polarnoj noći i napušenim skrečevima lakšom i smislenijom.

Bez obzira na ove sitne zamjerke, koje su više dokaz moje glazbene autističnosti nego Quasarrovi nedostaci, al dobro sad, dakle, bez obzira na to, Quasarrov prvijenac je i kao cjelina ali i kad je rasječete na deset sastavnih dijelova – vrlo dobar album, glazbeno i stihovno (uz iznimku nekolicine malo nespretnijih liričnih fraza), izvedbeno, ali i po stavu.

Kao i uvijek, mene zanima kako će Quasarr zvučati u bliskoj budučnosti, odnosno, hoće li pozitivnim promjenama uspjeti postići još nešto više. Jer potencijala za lijep nastavak karijere ovdje ima na bacanje.

Kažu na Menartovoj stranici – «u Novom Listu dobra recenzija a nije potplačeno niti je po lokalnoj liniji». E, pa nije ni ova po lokalnoj liniji, a još je manje plačena (nažalost), a opet je dobra, ono, i više nego prolazna. Pa kako to? Pa jednostavno zato jer je ovo dobro. Nije glazbena revolucija kakvoj su se mnogi, pogotovo Riječani, nadali, ali, molim vas, kome još, osim Tibetu, treba revolucija?

Najbolje stvari: Ti, Arpeggio, Lili, Laž, Vilma

Linkovi: www.quasarr.com, al tu nema ništa pa odite na www.menart.hr ili na www.dopmagazin.com, al najbolje je otić na www.zeljkagg.com jer to je stranica od fotografkinje koja im je radila omot a fotke su joj fajnske

ek

U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca održana je konferencija za novinare povodom svečanoga otvaranja Riječkih ljetnih noći.
Voditeljica otvaranja Magdalena Lupi nazočne je novinare pobliže upoznala s grupom «Puja» koja će 5. lipnja spektakularnim zračnim nastupom otvoriti navedenu manifestaciju. Grupa je nastala 1998. godine u Argentini nakon čega nastavlja djelovati u Španjolskoj. Na otvorenju će izvesti predstavu K@osmos za koju su već dobili tri nagrade na međunarodnim festivalima.
U sklopu predstave osam izvođača-akrobata visjet će sa velike željezne kugle podignute na visinu od 50 metara iznad mora. Njihove akrobacije pratit će i rock sastav koji je skladao muziku isključivo za predstavu. Cijeli poetski spektakl traje 40-ak minuta tako da će gledatelji u jednom događaju vidjeti performans, teatar i rock muziku.
Zatim je riječ preuzela Mani Gotovac koja je postavila tri pitanja. Prvo ju je zanimalo zašto HTV i ostale televizije već 50 godina prenose identično otvaranje Dubrovačkih ljetnih igra, dok ih ne zanima nešto novo poput spektakularnih otvaranja Riječkih ljetnih noći?
Nakon toga je zapitala kazališne i glazbene kritičare kako to da nisu prepoznali namjeru Riječkih ljetnih noći da se publici pruže svježi izvođač koji su pred vrhuncom svoje karijere, a ne
ocvale legende što više ne mogu pjevati.
I na kraju se zapitala, bolje reći izrazila želju da ne bude kiše prilikom otvaranja manifestacije

Iako nismo prozvani, možemo pokušati odgovoriti na pitanja.
1. a) HTV ne voli novosti!
b)Dubrovnik ekipi HTV nudi puni pansion za vrijeme trajanja Dubrovačkih ljetnih igra, drugim riječima imaju plačeni godišnji odmor, što je ful super! I ja bi isto!
c) Ekipa HTV-a se "rajca" na dubrovačke zidine, pa s obzirom da Rijeka nema nešto slično moglo bi se ekipi HTV-a organizirati jedna turneja po Kineskom zidu na Vežici.Jes' da nije zid, a nije niti kineski, ali oni to neće znati.

2. Za kritičare vrijedi isto što i za ekipu HTV-a.

3. Pa ako Bog želi štenju po Kineskom zidu na Vežici, pozovimo ga i tako zaustavimo kišu. Ako je pak Bog hirovit, poput onog Jahvea, onda bi se mogla podići neka tenda pomoću raznih kranova i dizalica koje su razasute naokolo po gradskim gradilištima i luci.
I tako to....

U Ri info centru održana je konferencija za novinare povodom 20 godišnjice postojanja grupe Let 3, u sklopu čega će se 14. lipnja u Harteri održati njihov besplatni koncert.
Konferenciju je otvorio zbor Jeka Primorja, zatim je riječ preuzeo Prlja koji e rekao da će se na koncertu promovirati reizdanje njihovog albuma «Bombardiranje Srbije i Čačka» koje će sadržavati multimedijalne dodatke i dodao da će ovaj koncert bit sniman i izdan na DVD-u kao prvi live video album benda.
Zbog potpore Grada Rijeke koncert je besplatan, ali će se na koncert ipak ulaziti s ulaznicama koje će se 31. svibnja od 12 sati i 15 minuta moći podići u Dallas CD shopu, te će se dijeliti na Svid radiju i ostalim gradskim radio postajama. Karte će se moći podići također za vrijeme trajanja festivala «Hartera» 9. lipnja i 12. i 13. lipnja na štandu Leta 3 na Korzu. U Zagrebu se besplatne karte mogu podići 4. lipnja
Radi se o VIP i slatkim ulaznicama. Posjednici VIP ulaznica će imati priliku biti unutar 400 metara «kutije» na kojoj će imati potpuni audio i vizualni ugođaj. Naime, sa osam projektora će se izmjenjivati razne trodimenzionalne slike koje će kod vipovca stvoriti dojam da se nalazi negdje drugdje, a ne u prostoru Hartere.
Arhitekt Idis Turato je istaknuo da je to nastavak suradnje s Mrletom još od Venecijanskog bijenala, a da je navedena kutija neka vrsta divovskog kaledioskopa kojim on ima prilike eksperimentirati sa zvukom, prostorom i emocijama.
Konferenciji je prisustvovao i gradonačelnik Vojko Obersnel koji je naglasio da je Rijeka sretna što je u njoj nastao bend kao što je Let 3, koji su prepoznatljiv znak grada bez obzira sviđali se oni nekome ili ne, te da oni prenose glas o Rijeci kao sredini kojoj ne nedostaje kreativnosti u glazbi.
Na novinarsko pitanje koja mu je najdraža pjesma Leta 3, gradonačelnik je odgovorio da oni imaju pjesme za svaku prigodu, ali nakon svađe sa predsjedništvom Rukometnog saveza poželio je pjesmu «Kurcem u čelo» s tim da je na presici izbjegao izgovoriti prvu riječ imena pjesme.
Osim koncerta Let 3 će u klubu Palach 31. svibnja promovirati spot za pjesmu Riječke pičke uz pripadajuću modnu reviju.
Na kraju presice Jeka Primorja i Prlja su još jednom zapjevali i tako to.....

Jučer je na našem radiju gostovao poznati Bill Gould, nekadašnji basista grupe Faith no more i sadašnji gitarista grupe Harmful. Ogromna je čast ugostiti osobu koja je toliko utjecala na suvremenu rock muziku.
Faith no more je jedan od mojih najdražih bendova kojeg sam počeo slušati još u osnovnoj školi kad im je izašao genijalni album The Real thing. Epic, Zombie eaters, Surprise! You're dead!, rasturaljka pjesme koje su meni i mojim frendovima totalno promjenili pogled na muziku i život i izazvale neke trzavice sa nastavnicama, tada, drugaricama.
Stoga hvala na toj pedagoškoj i estetskoj ulozi koju je Gould odigrao u mom životu i životu mojih prijatelja.
Razlog njegovog jučerašnjeg gostovanja bio je nastup Harmfula u Rijeci, pred relativno malim brojem ljudi. Ipak po reakcijama koncert benda je bio odličan!
Dakle, svi na svoj player stavite Zombie eaterse i pogledajte fotke Billa na svid radiju.



foto by Carmela Žmirić

U Gradskoj vijećnici održana je tribina u organizaciji Povjerenstva za borbu protiv ovisnosti Grada Rijeke i udruge Terra pod nazivom «Ovisnost o alkoholu i drogama: kako spriječiti i kako liječiti..
Predavanje je održao Robert Torre, dr. Medicine, specijalist psihijatar, zaposlen na Odjelu za ovisnosti Klinike za psihijatriju Kliničke bolnice «Sestre milosrdnice» u Zagrebu.
Rekao je da do kasnih osamdesetih u Hrvatskoj nije bilo ilegalnih droga, dok krajem osamdesetih dolazi do eksponecijalnog porasta droga i njihove zlouporabe. To se objašnjava prelaskom s socijalizma na kapitalizam, budući da je do istog fenomena došlo i u drugim istočnoeuropskim državama. Situacija se popravlja 1995. godine, kada se porast zaustavlja iz razloga što su institucije naučile svoj posao.
Stoga je Hrvatska po broju ovisnika ispod prosjeka zapadno europskih zemalja, a narko milje nije premrežen s vlašću kao na zapadu.
Također je nestala prvotna fascinacija mladih s drogama i mistifikacijama koje su ih okruživale.
Ipak, istaknuo je da su danas droge sastavni dio odrastanja urbane mladeži u Hrvatskoj, ali da se prema tom problemu nikako ne treba postaviti moralizatorski, već stručno. Naime, velik je problem što je Hrvatska konzervativno i tradicijsko društvo, pa se droge ne diferenciraju, odnosno drži ih se svima jednako štetnima i lošima, što nije istina, pogotovo u očima mladih.
Tako da se jako malen broj heroinskih ovisnika regrutira iz krugova pušaća marihuane. Naime, čak 95% konzumenata marihuane nikada ne proba heroin.
Ovisnici o heroinu najčešće postaju tzv. politoksikomani, koji smatraju da su sve droge dobre samo ako se ne ufiksavaju, pa preko šmrkanja heroina postepeno postaju ovisnici o njemu i počinju se fiksati.
Grad s najviše narkomana je Pula, dok narkoscena postoji u malim gradovima samo na obali, posebice u Istarskoj županiji.
Ponovno je naglasio da je velik problem prevencije nediferenciranje droga kod vladinog povjerenstva za suzbijanje ovisnosti, gdje vladajući koriste takav tradicionalistički pogled na droge kako bi prikupili simpatije javnosti, a ne riješili problem ovisnosti.
Smatra da je najbolja prevencija metadonska terapija, ali ona nažalost još u Hrvatskoj ne funkcionira savim dobro jer je loš sustav distribucije metadona i velik dio završava na ulici.
Ipak to je najbolji sustav prevencije iz razloga što se tako ovisnika uvodi u zdravstveni sustav, nakon čega slijedi apstinencija. Stoga smatra da prijedlog Ruže Tomašić da se uvede droga test za upis u srednju školu, jer se time osoba obilježava i uklanja, a time se ništa ne rješava, ali ulogu saborske zastupnice smatra pozitivnom jer njezino djelovanje senzibilizira javnost na problem zlouporabe droge.
Na kraju je podržao Nizozemski model gdje se već u osnovnim školama djeci objašnjavaju posljedice svake droge posebno na stručan, a ne moralizatorski način.

Danas je održana tiskovna konferencija koju je organizirao GONG povodom nadolazećih izbora za vijeća i paredstavnike nacionalnih manjina što će se održati 17. lipnja ove godine.
Izbori su raspisani za 308 vijeća i 228 predstavnika nacionalnih manjina širom Hrvatske. Budući da su pripadnici manjina nedovoljno upoznati s izborima, GONG provodi kampanju kojoj je cilj informirati javnost o izborima i njihovoj važnosti, educirati o izborima, motivirati pripadnike nacionalnih manjina na kandidiranje za i izlazak na izbore, te povećati vidljivost vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.
Aleksandra Vinkerlić, predtavnica GONGA je naglasila da Hrvatska treba jamčiti i ostvarivati prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina, te da etnička i kulturna raznolikost i razumijevanje, kao i uvažavanje i tolerancija doprinose razvoju Republike Hrvatske i dobrobiti svih njenih građana.
Ljubo Radović, predsjednik koordinacije vijeća nacionalnih manjina Grada Rijeke je podsjetio da je rok za predaju liste kandidata do ponedjeljka 28. svibnja. Također je pozvao građane da provjere do 2. lipnja jesu li na popisu birača. Izbori će se održavati u prostorijama nacionalnih vijeća ili prostorijama udruga nacionalnih manjina.
Radović je istaknuo da su nacionalna vijeća političke organizacije, a ne udruge građana, te kao takve sudjeluju u radu lokalne samouprave i sudjeluju u izradi akata koji se tiču nacionalnih manjina.
Naglasio je da Hrvatska izdvaja najviše materijalnih sredstava za nacionalne manjine u Europi, dok Rijeka spada među prva tri grada u državi u dodjeljivanju sredstava manjinama. Stoga je u potpunosti zadovoljan suradnjom s Gradom.
Darinka Janjanin je predložila da se izbori za vijeća nacionalnih manjina vežu za lokalne izbore, jer zbog sadašnjeg izbornog zakona odaziv ljudi iznosi mizernih 2%.

Zajednica Talijana Rijeka održala je konferenciju za novinare na kojoj je najavila međunarodni znanstveni skup posvećen Osvaldu Ramousu pod nazivom «Vrijeme bez granica».
Ramous je rođen 1905. godine u Rijeci, umro je 1981. godine.
On se prvenstveno smatrao pjesnikom, međutim, inicijatorica skupa Gianna Mazzieri Sanković je posebno istaknula njegov prozni rad i novinarski, što će biti nit vodilja izlaganja sudionika navedenog skupa.
Naime, Ramous je napisao dva romana «I gabbiani sul tetto» koji je izašao 1964. godine i «Serenata alla morte» izdan 1965. godine. Napisao je još jedan roman «Il cavalo di cartapesta» koji zadire u riječku povijest. Međutim, krajem šezdesetih nije uspio izdati navedeni roman zbog djelova što se bave egzodusom talijana krajem drugog svjetskog rata. Stoga je Zajednica Talijana Rijeka, povodom ovog skupa, odlučila nakon 40 godina izdati tu knjigu.
Ramous je kao novinar objavio preko 400 članaka što se bave jugoslavenskom, talijanskom, švedskom i latinsko američkom književnošću.
Ramous je odigrao važnu ulogu u omekšavanju granica između Italije i Jugoslavije, te približavanju tih dviju kultura, tako je za talijansko tržište uredio Antologiju suvremene jugoslavenske poezije.
Također je zaslužan što je 1956. godine uspio spriječiti gašenje talijanske drame.
Unatoč svim svojim vrijednostima Ramous je pao u zaborav, stoga se prof. Mazzieri Sanković nada da se nakon ovog skupa više neće pojavljivati pitanja «Tko je Osvaldo Ramous».
Sukp će biti otvoren za javnost, a održat će se u subotu 26. svibnja od 10 da 18:30 sati. Na njemu će sudjelovati Elvio Guagnini (Sveučilište u Trstu), Sanja Rojić (Sveučilište u Zagrebu- Sveučilište u Trstu), Ingrid Damiani Einwalter (Sveučilište u Zagrebu), Corina Gerbaz (Zajednica Talijana Rijeka), Elvio Baccarini (Sveučilište u Rijeci), Silvio Forza (EDIT), Ilaria Rocchi Rukavina (Zajdenica Talijana Rijeka) i Gianna Mazzieri Sanković (Sveučilište u Rijeci).
Skup je podržala Talijanska unija i Ministarstvo vanjskih poslova Italije, a organizira se, s dvije godine zakašnjenja, povodom 100 obljetnice rođenja Osvalda Ramousa.
Ipak, organizatori skupa su na kraju konferencije izrazili svoje razočaranje zbog neodaziva vodećih lokalnih medija za ovaj skup.

utorak | 18.30

Rufus Wainwright
Release The Stars
Geffen, 2007



Čudno je kad se «zaljubiš» u gay pjevača. Pogotovo ako si muško i ne voliš nogomet al voliš važin. I cice. Mliječne žlijezde u žena, je li. Sva sreća da mi se to dogodilo u ovim, tzv. odraslim danima, jer, da se kojim slučajem to dogodilo ranije, možda bi me i zbunilo. Ovako, čiste straight savjesti mogu komotno izjaviti – da, u ovog tipa sam zakrašan. A u glas i djelo Rufusa Wainwrighta teško se ne zaljubiti po slušanju barem jednog albuma. Radi se o personi koja u ova komercijalna vremena prkosi svojim nekonvencionalnim mini-opusom, koja igra protiv pravila pop svijeta i koja, prije svega, isporučuje jednu od najfinijih muzika na današnjem tržištu.

Sin kratkotrajnog braka američke folk legende Loudona Trećeg i pjevačice Kate McGarrigle rođen je 1973. u više nego glazbenu obitelj. Naime, osim oca, kojeg su ranih sedamdesetih zvali «novi Dylan» (Loudona će možda fanovi serije M*A*S*H znati kao raspjevanog kirurga Spaldinga, da ne spominjem više od 20 albuma mjuze), majke Kate (koja je sa sestrom Ann izdala preko 10 albuma, a možda ih najviše znate kao backvokalistice na Caveovom «No More Shall We Part»), Rufus ima i poznatu sestru. Naime, Martha Wainwright prošle je godine izdala svoj prvijenac za Zoe Records, mada pjeva otkad je ovolka bila. Kad se rodiš u takvu fameju skoro da ti je suđeno postati pjevač. Barem.

No, Rufus je izrastao u mnogo više od poznatog sina. Pomirivši se sa svojom homoseksualnošću vrlo rano (čije je frivolno eksploatiranje u pubertetskim danima završilo čak i silovanjem od strane pohotnog starca u londonskom Hyde parku kad je Rufus imao 14 godina), mladi Wainwright bacio se na pisanje pjesama koje su, nepotizam potpuno opravdano na stranu, brzo po snimanju dema, po žnjori od starog, naravno, došle do Dreamworks Recordsa. Već po izlasku prvog, eponimnog albuma, Rufus je skupio predano fanovsko sljedbeništvo, koje je kulminiralo mnogim celebrity fanovima, gostovanjima, pojavljivanjima u filmovima i, što je najvažnije za istaknuti, dvama albumima remek djelima, Want One, 2003. i Want Two, 2004.

Tek je na te dvije zbirke pjesama Wainwright do kraja i hrabro spojio sve svoje opsesije i utjecaje. Tako su "Want" albumi, producirani od strane velikog Mariusa De Vriesa (Madonna, Björk, Massive Attack, Elbow, David Gray, uglavnom česti suradnik isto tako legendarnog Nellea Hoopera), u biti, "popera", tj. čudna kombinacija pop glazbe i opere, odnosno «barokni pop», kako ga je nazvao jedan kritičar. Opsesije mjuziklom kao originalnom autorskom izričaju Amerike, pa onda show-tunesima, operetnim arijama, cifranim, vrlo često i prekičastim aranžmanima nekad i više od jednog filharmonijskog orkestra; opsesije kombinacijom katoličke i manje gay, a više opčenito promiskuitetne ikonografije (iznošenje svog prljavog rublja, večinom) – sve je to činilo ova dva albuma koja su Wainwrightu priskrbila definitivnu potvrdu neprikosnovenog majstorskog songwritinga.

«Richard Wagner pop glazbe», kako ga je svojevremeno nazvala Stephanie Merritt, vratio se sa novim, petim albumom, ambicioznije nego ikad. Naslov albuma «Release The Stars» parafraza je «release the dogs» sintagme, gdje Rufus sugerira močnicima američkih filmskih studija, da, pošto je «Hollywood starih dana mrtav» (a fakat i je, već dugo), puste tzv. «zvijezde» na slobodu. Naslov je to koji, kao i cijeli album, krije dvije strane – jednu neugodnu, introvertiranu, mračnu i prijeteću i drugu – glamuroznu, ekstravagantnu, preproduciranu i kazališnu.

«Release The Stars» nastavlja se na diptih «Want», no, samo dijelom, jer raskošne orkestracije se pojavljuje tek na tri-četiri pjesme. Na ostalima se Wainwright vraća natrag svojim počecima, kad je bio sam on s gitarom, ili samo on sa klavirom. Bez obzira na pojednostavljenje večine materijala, kad Rufus odluči ukrasiti pjesmu orkestrom i bezbrojnim c, d, e ili f dijelovima kompozicije, te namjernim atonalnostima i ostalim skladateljskim rješenjima koja više furaju na Belu Bartoka, Phillipa Glassa, Richarda Wagnera ili čak Giuseppea Verdija nego na pokojnog Jeffa Buckleya (i slične songwritere zadnjih 15 godina), onda to radi u ekstravagantnom, nerijetko pretjeranom stilu.

Unatoč tome, «Release The Stars» nema forcu i uvjerljivost prijašnjih albuma pa se Wainwright na trenutke gubi u samovažnosti i aranžmanima, što, na kraju, rezultira sa premalo pjesama na koje se možete zakačiti.

Sve te «zamjerke» u Wainwrightovom svijetu malo znače. To je kabaretski svijet, svijet za sebe, svijet u kojem se kompleksnost, melodramatika, ambicija, ljepota, težina i taština samo prave da su dio pop svijeta. Ne znam gdje drugdje se pjeva o suzi koja kane između nogu i rijeci koja teče ispod grada («za koju samo ja znam i pomoću koje ćemo jednog dana i zbrisati iz ovog grada») («Between My Legs»), ljetnoj palači pruskog monarha Frederika Velikog («Sanssouci»), jednonoćnoj toplobratskoj vezi sa Brandonom Flowersom iz The Killersa (jep, gerle, onaj slatkić je dvocjevko!) («Tulsa»), poštenim no nepolitičkim umorom od Amerike («Going To A Town») itd itd. Ima toga još.

Zašto uopće slušati Rufusa Wainwrighta, zašto pričati, pisati o njemu. Ima nekoliko razloga. Prvi je taj močni glas koji se na trenutke ponaša kao instrument, to snažno grlo koje ga stavlja uz bok jakim muškim vokalima današnjice tipa Chris Cornell. Drugi je osvježenje koje slijedi ako se prepustite «teatru Wainwright»; osvježenje među hrpama otprilike uvijek iste glazbe i otprilike uvijek iste priče o toj istoj glazbi. Ovdje nema «hit singlova», «poznatih gostujućih bubnjara», remikseva, hrpe glazbenoindustrijskih a posebice marketinških govana. Kod Rufusa je glazba svedena na stejdž i svakim novim albumom nas podsjeća da popularna glazba može biti i ozbiljnija od vašeg prosječnog glazbenog idola.

Najbolje stvari: Do I Dissapoint You?, Going To A Town, Between My Legs, Rules And Regulations, Release The Stars

Daljnje istraživanje: Want One (Dreamworks, 2003.), Want Two (Dreamworks, 2004.)

Šta je Mani Gotovac rekla (šatro) kad sam je pitao (isto šatro) zašto Rufusa Wainwrighta ne pozove na Riječke Ljetne Noći: Rrrrhhhhrhufus Wainwrrhrhrhighgrhrt? Kajgod!

Link: www.rufuswainwright.com

U sljedećem nastavku Njorlove Sage a.k.a. vegan-nonfriendly emisije BeatNocha: Quassar

Pozdrav,
ek.

....sutra u 17.30 sati na valovima SVID radija



....povodom novoga albuma Za šaku ljubavi - hrvatske verzije njegovih klasika koje izvode izvođači poput Massima, Dade Topića, E.N.I, Matije Dedića i mnogih drugih.

Povodom Dana maturanata koji će se obilježiti u petak policija je pripremila plan aktivnosti u cilju sprječavanja narušavanja javnoga reda i mira, oštećivanja imovine te ozljeđivanja osoba pa će tako na određenim mjestima vršiti snimanja određenih grupa i pojedinaca koji bi mogli podlijeći kakvom prekršaju. Punktovi snimanja će se određivati prema dinamici “maturantskoga veselja”.

Tako ako vidite bilo koju osobu s kamerom spremajte svoje vreće s brašnom i boksere u gaće, jer to bi mogao biti prikriveni policajac. A nikada ne znate, možda je vaš najbolji prijatelj zapravo maskirani policajac, koji nosi gumenu masku i bori se protiv maloljetne delikvencije.
Sve u svemu, oprez i dobra zabava!

Gradska organizacija Demokratskog Centra Rijeka održala je konferenciju za novinare ne kojoj je predsjednica kluba žena DC-a Rijeka Štefanija Vicić pozdravila na otvaranje još jedne «sigurne kuće» u Rijeci, ali je upozorila da to nije primjereno rješenje obiteljskog nasilja.
Naime, smatraju da se ne bi trebala žrtva udaljavat iz doma, već nasilnik, budući da se sadašnjim, neprimjerenim, rješavanjem problema šalje poruka «Šamarajte ih, šaketajte ih, istucite ih nogama i protjerajte da stan ili kuća ostanu vaši». Osim toga žrtva je odlaskom u sigurnu kuću etiketirana, a zaposlene čak moraju izdvajati 20% svoje plaće kako bi si platile smještaj.
Stoga predlažu da se pooštre zakonske sankcije protiv nasilnika, zbog čega bi u Rijeci trebalo napraviti već zatvor na periferiji grada, kako bi se osigurali dovoljni kapaciteti za sve prekršitelje zakona o obitelji.
Također smatraju nužnim da se u osnovnoj školi uči o obitelji kao najvećoj vrijednosti, ali ipak drže da je bolje razvrgnuti loš brak i razići se u miru, nego ga održavati šakama.
Na novinarsko pitanje što drže glavnim uzrocima obiteljskog nasilja, odgovorile su da je to loša gospodarska situacija koja ljude čini nervoznima, traume iz djetinjstva,ali i filmovi puni nasilja koji se prikazuju naTV-u.

.........razgovor s organizatorima Op art festivala i najava trodnevnog happeninga na opatijskoj ljetnoj pozornici Barufe IV.
Slijedi razgovor s grupom Underground Sky.
I ostala super mjuza sastavljena od svega što ste nam donjeli u redakciju ili preko osobnih veza prosljedili do iste, što ne znači da se više ne morate truditi i donositi snimke, jer vaš trud se isplati na našim radio valovima!
Dakle večeras u 18:30 slušajte Zaljevski zvuk.

(Slijedi pismo podrske MMC-u i Palachu potpisano od predstavnika 6 udruga s
kojima MMC surađuuje na realizaciji programa (Udruga Ri-Rock,udruga Rijecka alternativa,udruga Infoshop Skatula,udruga Nesto novo,udruga Akcija,Studentski zbor) koje je poslano je Gradskom poglavarstvu i
gradonačelniku Obersnelu.
Pismo je redakcija dobila putem e-maila, te zbog aktualnosti i procjene da bi moglo zanimati slušatelje SVID radija i čitatelje istoimenog bloga, pismo objavljujemo u cijelosti)
Poštovani

U ime naših udruga molimo Vas da konačno riješite status kultnog prostora mladih u Rijeci Kluba Palach. Naše udruge u dogovoru s MMC Rijeka i Damirom Čargonjom već nekoliko godina besplatno koriste tehniku
i prostor Kluba Palach za realizaciju svojih programa.
Jedan od najvećih problema u samom funkcioniranju prostora Palach i realizaciji programa, osim koncertne djelatnosti, je i radno vrijeme objekta. Molimo Vas da Vi i Gradsko poglavarstvo donesete odluku i
omogućite MMC-u rad kao i ostalim objektima tog tipa (disco bar) u gradu.
Također Vas molimo da pronađete način dodatnog ulaganja u zvučnu izolaciju koncertnog prostora i izolaciju music box-a za vježbanje mladih rock sastava.
Veći dio izolacije u prostoru za koncerte i u music boxu je napravljen, te bi ulaganja bi bila minimalna a da bi se zadovoljili zakonski uvjeti.
Naše udruge u potpunosti podržavaju MMC u nastojanju da ovaj kultni prostor mladih u Rijeci ponovno zaživi u koncertnom smislu, to jest, da se prostoru Palach vrati njegov povjesno nezamjenjiv položaj u odnosu na
riječku rock scenu po čemu je naš grad prepoznat i van granica Hrvatske.

(„Sunshine“ Dannyja Boylea i Alexa Garlanda, according to ek)



Filmovi tzv. sf žanra su ko savršen dan. Pojavljuju se rijetko. Kažem rijetko kao u „jednom godišnje“, ako. Zato se pod mus moraju ić gledat u kino. Pogotovo ako nisu klasične američke produkcijske pozadine (filmovi tipa „Armageddon“ (Michael Bay, 1998.) „Supernova“ (Walter Hill, 2000.)„The Core“ (Jon Amiel, 2003.) i slični), mada je, recimo, po kino-plakatu/dvd omotu potpuno odbijajući „Serenity“ (Joss Whedon, 2005.) bio ugodno iznenađenje.

Zato sam inzistirao, i drugima, i nama i sebi, na tome da se „Sunshine“, skoro pa godinu dana čekani Boyleov sf, ide vidjeti u kino. A ne da se gleda na teveu ili nedajbože na kompu. I još, plus toga, potpuni sam, po definiciji, luđak za sf formulu „svemirski brod i njegova posada idu na opasni zadatak i počnu se događat sranja“.

„Sunshine“ je tipičan izdanak te formule.

Naime, za (samo!) 50 godina od danas Sunce naše jedino je na umoru. Hladi se i gasi. Shodno tome, Zemlja je ledara živa i svakim danom sve bliže i bliže potpunoj kuglici leda. To je posebno naglašeno na kraju kad vidimo Sidney zaleđen – znači, ako je grad u kojem je vječno ljeto pod snijegom i ledom, onda je stvarno sve „šlo fuć“!

Ekipa znanstvenika (nikako svemirskih marinaca i slične gluposti) na čelu s kapetanom Kanedom putuje k Suncu u brodu Icarus 2 ne bi li ga ponovno „upalila“ bombom „veličine Manhattana“. Na brodu je još, između ostalih, i kreator bombe, fizičar Capa.

I krene film. Razlije se od samog početka u najljepšim bojama i najboljim zvukovima koje sam vidio u zadnjih 15 godina svojeg filmoljubilačkog autizma. Odmah sam zaboravio sva ona oduševljenja kilometrima dugačkog reda filmova i cgi pobjeda u najrazličitijim ratovima zvijezda, zvjezdanim trakicama, matricama, jurskim parkovima, superjunacima i tome slično. To što me odmah kupilo je dojam da sve to izgleda vrlo jednostavno (pretpostavljam da i nije neki ultra-kunst danas isfurati svemirski brod i Icarusov štit i onaj pakao ispred njega nekim od pice i kokakole zamusanim frikovima, duboko u kompjuterskom podrumu kakvog hollywoodskog studija), ono, ne predaleko od npr. Galactice (ove nove, svakako), ali u kombinaciji sa toliko finog i sofisticiranog dekoratorskog, dizajnerskog i na kraju snimalačkog stila da sam na trenutke bio bez daha. Ne brinite, ne doslovno.

Stvarno, ako ćemo o vizualnoj eleganciji, o poetici, o stilu, o svježim Boyleovim režiserskim rješenjima koja plešu taman jedan korak dovoljno daleko od granice da ne postanu spotovska, o bojama, fotografiji, unutrašnjosti, ali i vanjštini svemirskog broda, o ritmu filma (ono što me je potpuno oduševilo je kako ne gubi vrijeme na nepotrebne scene nego skače na slijedeću bitnu stavku – inače, nešto čega smo često lišeni u raznim žanrovima), o glazbi (ajme meni ljepote! – engleski filmski skladatelj John Murphy u kombinaciji sa Karl Hydeom iz Underworlda predu taman kako treba između orkestralnog i elektronskog – na trenutke potpuno podsječajući na još jedan dobar sf soundtrack, rad Cliffa Martineza za Sodenberghov remake „Solarisa“)... Da ne duljim rečenicu u nedogled, dakle, ako ćemo o svemu tome – Boylu i njegovim suradnicima svaka čast!

Što se tiče glumačke ekipe – isto sve na mjestu. Dapače, ako bi ikad morao ić u svemir na smrtonosni zadatak, htio bi da mi Hirojuki Sanada bude kapetan broda – toliko mi je bio dobar! Super faca, inače, za znatiželjne, Hirojuki je bio „bivši muž“ glavnog ženskog karaktera Reiko u japanskom originalu Ringua, je li, Kruga. Isto ok i to dapače ok je i Cillian Murphy u ulozi požrtvovnog Cape, za kojeg sam respekt stekao u zadnjem Batmanu gdje je bio odličan kao doktor Crane Strašilo. Tu je i bivša bond-djevojka Michelle Yeoh i jako zanimljiva novozelandska faca Cliff Curtis kao doktor Searle. Druge ne znam. Odnos između likova – isto na mjestu. Prilično uvjerljivo. Za ekipu n'rdastih znanstvenika, mislim.

I tako, ide film, sve je super, tenzija raste, posada broda donosi odluke, komplicira si život, ti isti životi se gube, frka se multiplicira, a znanstvene gluposti uspijevam ignorirat. Nabrojat ću samo neke, mada mi nisu smetale, jer, još uvijek nekako uspijevam u kinu isključit mozak i bit dijete nezainteresirano za zakone fizike. Kao prvo, Sunce se, barem mi je tako objasnio Sam Neill u onom BBCjevom dokumentarcu „Svemir“, neće ohladiti, nego će rasti i biti sve toplije i Zemlja neće nestati u ledenom grobu nego će je Sunce prvo dobro ugrijati, pa poubijati nas i biljke (o, da, mi smo tek životinje), pa će je dobro osušiti i na kraju spaliti. A to se (kao ni ovakav suprotan scenarij zaleđivanja) neće dogoditi unutar 50 godina nego 50 milijuna godina ili još i više. Kao drugo, zašto uopće slati „crew“ na takvu misiju kad je NASA uspjela zafelšat Voyager još prije dvadeset i kusur godina baš onako kako i kamo su htjeli. Mali Voyo je zdrav i operativan uspio isfotkat sve planete i na kraju je napustio i cijeli Sustav, pa kako onda jedan brod ne bi mogao do Sunca doći sam?! Ima tu još toga, da sad ne budem dlaka-u-jajetu-frik, kao što su zvuk u svemiru, boja sunca (Žuta? Otkad je Sunce žuto?!), gravitacija u brodu dok im glavni komp ne radi, spacewalk bez space-odijela (pogotovo to!) itd. itd. Al, rekoh, dobro.

Znači, već ste potpuno uvučeni u stvari koje se događaju „našim junacima“ i to na svakom nivou. Zajedno ste s njima u misiji i sve je, nekako, manje više, konzistentno. Ponavljam, znanstvene i fizikalne stvari na stranu. I onda se dogodi. I to se dogodi u posljednjih, šta, pola sata-dvadeset minuta. Sa Icarusa 1, broda, odnosno misije koja je prethodila Icarusu 2 i koja je neobjašnjivo propala („naši junaci“ se dokaju s njim zbog razloga koji nisu sad i ovdje pretjerano bitni) stiže jebeni Freddy Kruger! Jedini preživjeli sa Icarusa 1, kapetan Pinbaker, potpuno spaljen (i izvana i iznutra) nakon 7 godina života u olupini broda pored Sunca, nekako (!) se uvlači u Icarus 2 i krene tamaniti posadu. ČEMU TO? ČEMU TOOOOOOOOOOOOO?!!!???!!

Zaista nepotrebno, jer se „Sunshine“ iz visokostiliziranog svemir-filma pretvara u ono što se u filmskoj terminologiji današnjice naziva „slasher movie“. Tome nikako ne pomaže ni tresuća kamera (koja je do tog trenutka bila prihvatljivi i kul dio stila) i izblurani kadrovi koji Vas, sad, u samom finalu kad cijela misija visi o koncu, u kaotičnim akcijskim prizorima potpuno zbune. Ja za sebe ne mislim da sam nešto strašno pametan, ali kad mi se dogodi da više ne znam šta se događa (i najradije bi premotao film u kinu; to mi se dogodilo i sa ultrabezveznim filmom zvanim „Oceanovih 12“) osjećam se vrlo glupo. Prevareno. Onako potpuno išamaran brzom kamerom, poluvidljivim događanjima (po glavi mi pucaju pitanja koja bi postavljalo 4-godišnje dijete: Gdje se sad ovo događa? Ko je ovo? Kako su došli tu? i tome slično) i potpuno suvišnim likom spaljenog Pinbakera (možda se namjerno tako zove da bi podsjećao na Barkerovog cenobita Pinheada) odjednom se nađem na kraju filma. A i samo finale-finale je zbunjujuće. Ma, bezveze.

Dakle, da rezimiram analogijom. Kao da idete na posao autobusom, ono, normalan, recimo, ponedjeljak u Rijeci, i kasnite zbog gužve u gradu i presjedate u drugi bus i znate da će vam kenjati na poslu ali vi ipak idete i krećete se prema poslu i onda, taman u ulici u kojoj vam je zgrada u kojoj radite, 10 metara od vašeg cilja napadne vas poludjeli koljač.

Šteta, jer bez UŽASNOG kraja, „Sunshine“ ima nekoliko trenutaka za pamćenje. Na primjer, kad se ekipa okupi i gleda Merkur. Kakva kombinacija lijepog prizora i duhovnosti! Pa onda „kupanje u svjetlu“, pa motiv nepokvarene i nehollywoodizirane, dakle, filmski nepatetične požrtvovnosti te brutalnosti svemira koji je, čini se, u ove dane bahatih ratnih huškača i izokrenutih vrijednosti, jedino nešto što može čovjeka držati na svom mjestu. A i sama ideja o povezanosti Sunca i pojma Boga je jedna od boljih duhovnih postavki unutar sf filma posljednjih godina. Što je Bog? Ko je Bog? Čak i Biblija opisuje Boga kao čisto svjetlo, presvjetlo da bi se u njega gledalo. I na kraju krajeva – život na zemlji nije moguć bez Sunca.

Na kraju doktor Capa dotakne Sunce.

Prekrasno.

Prekasno.

Kad bi nekako mogao izbrisati sječanje na uvođenje Pinbakerovog lika i redateljske seizme na samom kraju filma, mogao bi čak reći da je ovo najbolji sf od trećeg Aliena. Ovako, unatoč dobrim likovima, vizualnom čašćenju prve klase i dvjema trečinama solidne priče, kao i pametnoj ljudskoj i duhovnoj potki, te mojoj veeeelikoj želji da si Boyleove postupke opravdam (misleći – pa nisu ni on ni Alex Garland budale pa da nisu vidjeli u šta im se film pretvorio; a tu su još i šefovi studija, cijela jedna mala armada filmskih djelatnika koja pregleda film prije izlaska – tu mora bit neka začkoljica!), „Sunshine“ ostaje film koji je 60 posto savršeni sf film a 40 posto čista scenarističko-redateljska sramota.

Hvala na pažnji.

ek

U sutrašnjih aktualnih 45 (10:30 sati) ugošćujemo arhitekta Idisa Turata koji će govoriti o problemu vezanom uz rušenje starog kolodvora na Sušaku.
Protiv tog rušenja je još 20. veljače stala Zelena inicijativa grada Rijeke, koja je organizirala peticiju. Također je peticiju protiv rušenja je održala i stranka PGS.
Naime, spomenuta zgrada je prepreka u izgradnji prometnice D 404 koja će olakšati povezivanje riječke luke sa državnom prometnom vezom, odnosno spojiti je s cestom D 8 i time i povećati tržišne potencijale luke.
Stoga se postavlja dilema što je važnije, očuvanje povijesne baštine ili gospodarski razvoj grada? Može li se naći treći put?
Jedan prijedlog je iznio predsjednik riječkog autonomnog ogranka PGS-a Stevan Pejnović smatra da budući se sa gradnjom ceste D 404 ionako kasni, nisu potrebna velika financijska sredstva za izmjenu trase ceste kako bi se spasio stari kolodvor od rušenja, koji bi kao dio riječke industrijske povijesti mogao postati važnim objektom urbanog turizma.
U emisiji ćemo se pozabaviti i novim zakonom kojim se predviđa ukidanje građevinske i lokacijske dozvole za objekte manje od 400 kvadrata.
Naime, svrha tog zakona je smanjiti papirologiju koja je potrebna za gradnju manjih objekta kako osobe koje grade privatne kuće ne bi morale ispunjavati obrasce koje su nužne prilikom izgradnji većih zgrada poput trgovačkih centara, stadiona ili objekata za poljoprivrednu namjenu.

Na današnjoj konferenciji za novinare HSP-a po prvi put je u Rijeci boravila dopredsjednica HSP-a i saborska zastupnica Ruža Tomašić koja je, kako ju je predstavio Ivan Kirin, jedina od hrvatskih političara imala hrabrosti suprostaviti se narko mafiji.
Ona je započela svoj govor brojem ovisnika u PGŽ. Registriranih je 472, a od toga je čak četristodvoje iz Rijeke. Kada se to pomnoži sa pet dobije se broj od preko 2000 ovisnika u županiji.
Naglasila je da droga nije nerješiv problem. «Iako se droga ne može u potpunosti iskorjeniti, može se svesti na prihvatljiv minimum. Problem je što momentalno postoji prevelik broj ovisnika u odnosu na ukupan broj stanovnika u državi.»rekla je Tomašić.
Zatim je ponudila svoj program suzbijanja droge.
Prvo i najvažnije je prevencija, koja bi se sprovodila već od prvog razreda osnovne škole tako što bi se djecu putem predavanja i filmova podučavalo o lošim posljedicama ovisnosti o drogi. Posebno je istaknula pozitivan šok kada se djeci prikaže film koji pokazuje istinite događaje s negativnim posljedicama drogiranja, jer se nakon odgledanog filma devet od desetoro djece odvraća od droge. Smatra da takvi filmovi nisu ništa šokantiji od uobičajno nasilnih filmova kakve djeca imaju prilike vidjeti.
Nakon prevencije drugi korak u njezinom programu je rano otkrivanje ovisnika, koje bi se sprovodilo droga testom prilikom upisa u prvi razred srednje škole.
Stoga liječenje dolazi tek na kraju i sprovela bi ga preko državnih komuna gdje bi se ovisnici podučavali nekom obrtu kako bi imali perspektivu. Stoga drži katastrofalnim to što državna komuna Pulac u Rijeci još nije napravljena, iako je u nju do sada uloženo 15 milijuna kuna.
Smatra da je njezin program znatno bolji od aktualnog koji se bavi isključivo liječenjem ovisnika, što ne doprinosi smanjenju broja ovisnika.
Kao važnu točku borbe protiv droge je naglasila edukaciju roditelja, te im je poručila «Nije sramota ako vam se dijete drogira, sramota je to znati, a ništa ne poduzeti.».
Dodala je da bi željela biti ministrica policije, ali ne zbog slave, već zbog svog šesnaestogodišnjeg iskustva rada u kanadskoj policiji i želje da pomogne obiteljima koje se raspadaju zbog problema ovisnosti.
Na novinarsko pitanje koliko je narko mafija premrežena s vlašću, odgovorila je slikovitim primjerom kako jedan ovisnik unatoč krizi nije išao dilati da bi zaradio za svoju dozu, iz razloga što je to bio dan kada policija dila. Dakle, korumpiranost vlasti od strane narko mafije je dobila zabrinjavajuće razmjere, budući se oni kojima posao nalaže da se bore protiv narko mafije pretvaraju u one protiv kojih se bore.

Gradonačelnik Vojko Obersnel uputio otvoreno pismo ministru fianancija Ivanu Šukeru povodom njegovih izjava na temu gradnje sportskih dvorana, a time i gradnje Riječkih bazena, koje je dao u emisiji Kontraplan na prvome programu Hrvatske televizije, 3. travnja 2007. godine. Gradonačelnik Obersnel, sa zamolbom da se Gradu Rijeci odobreni iznos zaduženja u 2007. godini poveća sa 60 milijuna kuna na 99 milijuna kuna, a odobreni iznos zaduženja u 2008. godini smanji sa 60 milijuna kuna na 21 milijun kuna, u pismu kaže:
«...U Rijeci se gradi kompleks bazena Dvoranskoga plivališta Kantrida koji obuhvaća pet odvojenih bazena od kojih najveći ima pomični krov, izgradnju plaže, šetnice, novih cesta i rješavanje opskrbe vodom naselja Kantride i Turna. Navedeni projekt financiramo municipalnim obveznicama Grada Rijeke čije ukupno izdanje iznosi 180 milijuna kuna.
Na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 28. travnja 2006. godine, donesena je Odluka o davanju suglasnosti Gradu Rijeci za zaduženje izdavanjem municipalnih obveznica u navedenom iznosu, u tri jednake tranše iako smo zatražili 40 milijuna eura u tri tranše.
Da bi cijeli Kompleks bio spreman za natjecanja u 2008. godini treba završiti ukupno 80% gradnje plivališta i pristupnih prometnica, a za što je potrebno u 2007. godini osigurati ukupno 112.900.000,00 kuna.
Dakle, Grad Rijeka za izgradnju bazenskoga kompleksa od Vlade Republike Hrvatske ne traži nikakvo financijsko sudjelovanje, već samo odobrenje da se preraspodjeli iznos odobrenoga zaduženja Grada Rijeke..»- napisao je gradonačelnik Obersnel u pismu ministru Šukeru.
Drago nam je da je gradonačelnik Obersnel jutros potegnuo za Zagreb u posjet ministru Šukeru jer da mu je Šuker odgovorio pismom na pismo tko zna kada bi se ta situacija riješila...

utorak | 18.30

Dub Pistols
Speakers And Tweeters
Sunday Best Records, 2007



Bokbokbobobobo bo ob ob bobo bo bo.

Evo, ove godine opet Hartera. Dva dana. Prilično razumna cijena. Ono, Jimi Tenor će doć. Taj tip je nešto najgenijalnije što je Finska Majka rodila. Pa onda «onaj tip» iz Underworlda. Mislim, znam kako se zove, al mi mu se ne da napisat ime. Pa onda Laufer (u epizodi: To Baldly Go), za sve vokere – teksaške grandžere. Pa neki Steve Lawler koji je, rekli su mi, totalna faca kad se priča o mrdanju dupeta na plesnjaku. Nisam znao. Drugi najbolji riječki pop-rok bend će isto svirat al sad se zovu Morso. I onda još «usual lot» hr-ekipa. Moglo bi bit veselo.

E, sad, ima još jedan strani bend kojeg su Ljubitelji Buke čak stavili kao hedlajnere 9. lipnja, isti dan kad se ponovno okupljaju Laufer. Ma ko to mpže zasjenit hrvatski Pearl Jam? Ok, pretjerujem, ali namjerno, jer onda mi je zabavnije. Dub Pistols. Šta je sad to? E, pa, ne budi lijen – čitaj ovo a.k.a. ko ne čita-ko ne čita...

Dub Pistols su londonski dub bend kojeg je 1996. godine okupio Barry Ashworth, čovjek koji je drugu polovicu osamdesetih i prvu polovicu devedesetih proveo kao klupski promotor. Tip je to koji je djelomično zaslužan za uspjeh bendova iz tzv. Madchester ekipe (Happy Mondays, Stone Roses itd.) i to prvenstveno organizacijom tzv. Deja Vu večeri/programa po raznim, onda napetim, uk-diskačima. Nakon što mu je murija (svugdje su isti!) uništila večer nazvanu Eat The Worm 1991., Barry se okrenuo dj-iranju i vođenju svog novog benda – Deja Vu, koji je izdao jednu ploču i do 1996. se raspao. Barry nije bio lijen pa je okupio još jedan bend. Ovaj put – Dub Samokrijese, zajedno sa Lee Spencerom (producent), Johnom Kingom (gitara), Jasonom O'Bryanom (bas), Billom Borezom (programiranje) i Malcomom Waxom (dj).

1996. izdali su dva singla, There's Gonna Be Riot i Best Got Better, i to za Concrete Records. Do njihovog debija Point Blank (1998.) cijela big beat priča i scena napumpala se do maksimuma, prvenstveno zahvaljujući velikom uspjehu Norman Cookovog Fatboy Slim alter ega. Iako se big beat priča brzo ispuhala (čitaj: mutirala u nešto drugo), Dub Smith&Wessoni opstali su na sceni prvenstveno zbog odličnih, dinamičnih, ajmo-sad-svi-skakat-ko-jedan nastupima uživo.

Do danas su Dub Magnumi izdali 3 studijska albuma, remiks album, pojavili su se na koš&još soundtrackova, a njihov treći studijski album je tu i friški je ko slanac u pekari Sokol u šest ujutro i zanimljiv nam je jer će, tako to obično ide, na Harteri najviše njega svirati.

Speakers And Tweeters je, kako reče jedan britanski Aco Dragaš, savršena fuzija hip hop, ska, dub i disko elemenata. I nije fulao. Izbrusivši kombinaciju svih tih utjecaja skoro do pop finoće, Dub Walter PPK-jevi snimili su svoju, kako se to kaže, definitivnu ploču. Pop, rekoh, što znači da ćete je slušati na radiju (a u to vrijeme baka, ako je još uvijek imate živu, neće kenjati da šta je sad ovo), na roštilju i u sličnim «passtime activities» situacijama, kao i klupskim okruženjima. Ono što spaja svih 13 stvari na albumu je upravo njihova različitost; tako ste u jednoj pjesmi u filingu današnjeg repa, u drugoj se spajaju funky bas linije a la 70-te i jazzy klavijature, pa vas pogodi potpuno radijski hit, pa sve ode u mračne vode, pa na Jamajku, pa natrag u London i tako Dub Koltovi voze kroz cijeli album.

Za ovu kolekciju pjesama pomno su odabrali svoje goste i gostujuće senzacije od kojih je svakako najveća i najzanimljivija pojava bivšeg vokala legendarnih The Specialsa. Terry Hall se pojavljuje na nekoliko stvari od kojih najbolje funkcionira na Gangsters, koja i je nova verzija The Specials singlice iz 1979. Inače, na albumu obrada ima poprilično. Tako Terryja Halla možete, zajedno sa reperom koji se zove Rodney P., čuti i na prilično drskoj obradi pjesme Peaches, originalno iz Jean Jacques Burnel radionice. Puritanci neće što Rodney P. radi sa pjesmom od Stranglersa, no, kao i u slučaju cijelog ovog albuma, mozak treba isključiti, jer ovo nije ploča za rub znanosti nego za ljetnu zajebanciju.

Vodeći singl s albuma i definitivno najbolji track je Dub Berete razračunavanje sa Rapture, pjesmom koja je svakako, u Blondie originalu, miljokaz pop glazbe. Rapture je kod Dub Lugera postao, uz pomoć Terryja Halla, radijski hit 1/1.

Čini se, glazbeno, da su Dub Glockovi nastavili tamo gdje je sa svojom post-pank fuzijom dub-a i plesne glazbe stao veliki Adrian Sherwood. Nebitno. Sve u svemu, ako se zanemari nekoliko fillera (pjesama za popunjavanje albuma), Speakers And Tweeters je prilično dobra lagana ljetna ploča puna šege i obrada, koja bi ove ferije, da ima pravde, trebala iskakati iz plaža, automobila, rođendana, državnih i božjih praznika (za koje niko ne zna šta su i zašto su) i zadimljenih stanova. Provjerite je uživo, u Rijeci, na Harteri, devetog lipnja. Imate naš blessing.

Najbolje stvari: Gangsters, You'll Never Find, Peaches, Rapture, Gave You Time

Ostale marke pištolja neiskorištene u ovom tekstu: Arcus, KBI, FNH, Browning, Heckler & Koch, Springfield, Crvena Zastava, Phaser (on «stun»)

ek

Link: www.cityhifi.net

Danas je IDS održao konferenciju za novinare kojoj su nazočili saborski zastupnik Damir Kajin i predsjednik opatijskog IDS-a Ernie Gigante Deskovich.
Na pitanje kada će i kako IDS odgovoriti na poziv župana Komadine da se IDS do kraja ljeta izjasni o tome želi li ući u koaliciju s SDP-om, Kajin je odgovorio da će IDS-ovci dati odgovor tek kada završi konvencija SDP-a, ali smatra da vlade lijevog centra nema bez IDS-a i da će IDS dati podršku svim strankama lijevog centra. Naglasio je da se prilikom dogovora o mogućoj koaliciji treba progovoriti o programu u kontekstu potreba izborne jedinice.
Nakon Kajina riječ je preuzeo predsjednik opatijskog IDS-a Ernie Gigante Deskovich koji se osvrnuo na slučaj Liburnia Riviera Hotela. Smatra da je u ljeto 2005. godine, kada je LRH predao SN i Dom holdinzima, Sanader izgubio svako povjerenje. «Sada je obećao da će se 25% + 1 dionicu prepisati na grad Opatiju, iako dionicama ne raspolaže Vlada, jer je arbitražom procjenjeno da su vlasnici Ostojini holdinzi.» kazao je Deskovich i zaključio da je LRH privatiziran po principu otimačine, kojeg prakticira Sanaderova vlada, a u takvu Vladu se teško može imati povjerenja.
Osvrnuo se na komemoraciju na Bleiburgu te je rekao da ga vrijeđa ustaška ikonografija koja se tamo pojavljuje, budući je ustaški pokret bio primitivno koljački, te da treba razbiti mit o NDH, jer je to bila samo koljačka i sluganska država Hitlera i Mussolinija.
Kajin se osvrnuo na Bozanićev govor na istoj komemoraciji, kojeg drži dobrim, te smatra da je na dobrom mjestu progovorio o Jasenovcu, samo smatra da je prije Beluburga morao govoriti u Jasenovcu, te da je isti govor trebao biti održan na Bleiburgu barem prije petnaest godina.

Najzanimljivija točka dnevnog reda dana današnje sjednice poglavarstva bavila se izborom imena trga koji se proteže sjeverno od Trga Svete Barbare i južno od Užarske ulice prema zapadu. Odbor za mjesnu samoupravu čiju je odluku pred poglavarstvom iznio predsjednik navedenog odbora Stevo Pejnović, član PGS-a, je odlučio da zbog povijesnih razloga Trg dobije ime Šišmiš. Tom prijedlogu se usprotivio gradonačelnik Obersnel iz razloga što u Starom Gradu postoji ulica Šišmiš, pa bi ovo bio prvi slučaj da u gradu Rijeci jedan trg i jedna ulica nose isto ime. Stevo Pejnović se nije složio s gradonačelnikom, istaknuvši da nema zakonske prepreke da ulica i trg nose isto ime. Osim toga i gradske stručne službe su se složile da se ime Šišmiš dodijeli trgu.
Bože Mimica je ponudio kompromisno rješenje da se trg nazove Trg Šišmiša, dok bi ulica zadržala ime u jednini, odnosno Ulica Šišmiš. Pritom je gestikulirajuci rukama pokušao dočarati jato šišmiša, čime je cijela rasprava poprimila pomalo komičnu nijansu.
Ipak, poglavarstvo se složilo s gradonačelnikom pa je prijedlog o imenovanju trga jednoglasno odbijen.
Međutim, nisu svi bili u potpunosti zadovoljni, budući je jedna od vijećnica u neformalnom obraćanju novinarima rekla da je lakše sagraditi trg nego ga imenovati.

U caffe baru Teta Roža danas je održana konferencija za novinare povodom 16. međunarodnog riječkog festivala jazz glazbe «Jazz time».
Manifestacija će počteti u petak 18. svibnja, trajat će tri dana i odvijat će se u HKD-u, dok će se jam sessioni održavati u Teta Roži.
Prvog dana nastupit će neki od najpoznatijih predstavnika regionalne jazz scene, Darko Jurković Trio, Elvis stanić Quartet, Denis Razz Quintet, Seaside Jazz i Gašpar Antijazz Band.
Druga večer bit će rezervirana za hrvatsko – američki par Lela & Joe Kaplowitz, nakon čega slijedi nastup glazbenice koju kritika proglašava jednim od autentničnih blues vokala današnjice – Angele Brown i Jan Luley Tria.
U nedjelju festival zatvara jedan od najpoznatijih jazz saksofonista Vincent Herring i njegova grupa Earth Jazz Agent.
Organizator festivala je koncertna agencija GIS, uz potporu Odjela gradske uprave za kulturu, a umjetnički direktor i voditelj je Vladimir Gašparović.
U kračoj izjavi za medije Elvis Stanić, Vladimir Gašparović i Denis Razumović su predstavili Seaside quartet Brune Micetića kojemu je to prvo pojavljivanje na nekom većem jaz festivalu, stoga je Stanić pozvao mlade gradske jazzere neka se aktiviraju kako bi zauzeli mjesto starih jazzera na RI jazz sceni.
Nakon presice Denis Razz Quintet je održao kraći nastup.
Karte se mogu kupiti u Dallas music shopu, a sve informacije o festu možete naći na www.jazztime-rijeka.com .

Alo!

Sutra u šest i pol predvečer u emisiji zvanoj BeatNocha (svidov glazbeni magazin a.k.a. Envergreeni) govorit će se o Dub Pistolsima. To je oni isti bend šta će ovo ljeto sost na Harteri pa čisto, ono, da znate za šta ćete, između ostalog, dat pare. Očekujte antionirička preispitivanja, pojačani rad štitnjače, šaljivi vegetarijanski fingerfood, chardonnay i pokoju pjesmu.

Hvala na pažnji,
ek.

p.s. "Šaljivi vegetarijanski fingerfood" je nova igra. Naime, radi se o tome da meso (po mogućnosti, svinjetinu ili nešto još masnije) zakamuflirate u šatro meso-free povrtni snack i to ponudite vašem vege-frendu. Nakon toga kredom na ploči zapisujete tzv. "prolazna vremena", odnosno koliko im je trebalo da skuže. Pobjednik je onaj sa največim vremenom. Ako frend nikad ne skuži to znači da ste i službeno postali Veliki Dokazivač, što je titula vrijednija od titule, ne znam, npr. doživotnog počasnog predsjednika bridž kluba ili nešto tome slično. Ono što je najbolje u ovoj igri je da joj nikad ne prijeti nestajanje sa scene tzv. igara, jer da parafraziram onu "there's a sucker born every minute", svake minute u ovom svijetu novi naivac prijeđe na vegetarijanstvo. Ugodnu igru želim!

A da slike govore više od riječi, tj. da svaka od njih vrijedi točno tisuću njih, svjedoče ove koje opravo slijede. Niste bili na koncertu Majki? Propust! Veliki propust! Nakon "Lot Lov" kao predgrupe, zapalili su nas posebni gosti "Grad", da bi na koncu svu djecu gladne rocka prigrlile "Majke". Nešto više o samom koncertu moći ćete pročitati kada dođemo k sebi i sročimo koju pametnu RIJEČ! Do tada uživajte u SLIKAMA!!!!!!

P.S. A mozda pronađete i sebe na kojoj fotografiji na dnu galerije :-)

photo by: Carmela











=================================









=====================================

Danas je u prostorijama Razvojne agencije Porin potpisan ugovor o osnivanju Veletržnice ribe Rijeka d.o.o. Ugovor su potpisali ministar poljoprivrede Petar Čobanković, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, župan primorsko-goranski Zlatko Komadina, Miljenko Jović - upravitelj Ribarske zadruge Eko Riba-Cres – Lošinj, Josip Mrakovčić - upravitelj poljoprivredne zadruge Kovač, Romeo Mikičić - upravitelj poljoprivredne zadruge Rombo i Lovro Fabijanić - upravitelj Porat ribarske zadruge Rijeka.
Veletržnica ribe Rijeka je proistekla iz projekta «Connect» i «Fish.log» koje su PGŽ i Istarska županija pokrenule sa talijanskim regijama Veneto, Emilia Romagna i Friuli Venezia Giulia. Projekt Fish.log sastoji se od izgradnje i preuređenja građevina za dvije veletržnice u Poreču i Rijeci, te njihovo povezivanje čime će one postati centri za otkup ribarskog ulova iz hrvatskog Jadrana.
Projekt Connect se sastoji od umrežavanja veletržnica u Rijeci i Poreču s drugim veletržnicama u Europi.
Osim bolje ditribucije ribe, veletržnicama će se suzbiti siva ekonomija i srediti situacija u domaćem ribarstvu. Naime, veletržnica će osigurati vez za ribarske brodove, skladištenje ribe i njihovu prodaju na jednom mjestu, u riječkom slučaju na području bivše tvornice Torpedo.
Prilikom potpisivanja ugovora ministar Čobanković je rekao da se ovim činom stvaraju preduvjeti za organiziranje Veletržnice u rijeci, te će država z tu potrebu osigurati 2 milijuna kuna.
Župan Komadina je istaknuo da je u interesu svih stanovnika regije uređenje tržišta ribom, budući je u ovom kraju ribarstvo tisućljetna tradicija. Momentalno Rijeci gravitira 750 ribara, te se nada da će se s početkom rada Veletržnice ta brojka povećati.
Veletržnicom će se također olakšati umrežavanje malih i srednjih poduzetnika čime će se suzbiti bilo čiji monopol u trgovini riobom. Zaključio je da je Rijeka idealna za Veletržnicu jer je blizu Zagreba, i potrošačkim centrima Slovenije i Italije.
Nakon njega riječ je preuzeo gradonačelnik Obersnel koji je zadovoljan ovim ugovorom iz dva razloga, zbog skorog početka rada Veletržnice i zbog toga što se pokazala ispravnom odluka Grada da se odkupi zemljište tvrtke Torpedo u stečaju, te da se namjena tog terena prenamjeni iz industrijske u trgovačku, za što je trebalo imati hrabrosti.
Zaključio je da je osnivanje društva koje će upravljati Veletržnicom vizionarski poduhvat za Hrvatsku.
Većinski poslovni udio u društvu dijele Grad Rijeka, PGŽ i Republika Hrvatska svaka sa 25%, a 6, 25% poslovnog udjela pojedinačno imaju zadruge Kovač, Rombo, Porat i Eko riba Cres-Lošinj.

Sutra u 10:30 ugošćujemo predsjedništvo Akcije mladih koja je danas održala konferenciju za novinare na kojoj su najavili podizanje prekršajne prijave protiv INA-e.
Naime, njih je uznemirila izjava Zoltana Alta, predsjednika MOL grupe koji je prenio Novi List u kojoj je rekao da je modernizacija postrojenja na Mlaki prioritet za INA-u u idućih deset godina.
Time je on pokazao da MOL nema namjeru micati rafineriju s Mlake na Urinj, kao što su prošle godine najavili župan Komadina i predjednik uprave INA-e Tomislav Dragičević najavili.
Osim toga Akcija mladih je došla do zabrinjavajućih saznanja da emisije štetnih plinova premašuju dozvoljenu granicu pogotovo za prosinac.Tako je od rujna 2006. godine koncentracija H2S-a premašila dozvoljenu za 40 puta, a posljedice štetne emisije trpi oko 50 tisuća građana.
Stoga je Akcija mladih odlučila podići prekršajnu prijavu protiv INA d.d., te od ministarstva okoliša zahtjeva pokretanje parnice protiv INA-e i traže da se utvrditi je li Grad Rijeka poduzeo mjere kako bi zaštitio građane od zagađenja. U slučaju da ministarstvo odbije pokrenuti parnicu, Akcija mladih poziva stranke i nevladine udruge da im se pridruže u pokretanju građanske parnice protiv INA-e.
Na kraju su naglasili da ovaj preobrat oko budućnosti rafinerije na Mlaci pokazuje da MOL zapravo nikada nije želio riješiti taj problem, jer čak i da se modernizira postrojenje na Mlaci emisija štetnih plinova će ostati, što se očito kosi s planovima Grada oko urbanog turizma.

Do sada o rafineriji na svid blogu možete pročitati TU

Večeras s početkom u 20 sati u klubu Teta Roža održat će se promocija prve knjige poezije Sve s Vežice riječkoga pjesnika Izeta Medoševića.
Knjiga je izašla pod etiketom nezavisne izdavačke kuće Slušaj najglasnije te se prodaje po cijeni od 30 kuna.

...i o bazenima...

Kada: sutra

Gdje: u Gradskoj uri na SVID radiju.

Vrijeme: 10.30 sati

utorak | 18.30

Arctic Monkeys
Favourite Worst Nightmare
Domino, 2007.



Drugi albumi su poslovično teški. Treći albumi su poslovično teški. Peti albumi, live albumi i proklete kolekcije b-strana... napraviti dobar album... sve je to danas poslovično teško. Sve što trebate je poželjeti i – evo ga, postaje teško.

U slučaju sheffieldskih arktičkih majmuna drugi album svakako je trebao biti težak jer su očekivanja bila velika, prvenstveno zahvaljujući prošlogodišnjem fenomenu ove grupe čija je bombonjera «Whatever You Say I Am...» najbrže prodavani prvijenac u povijesti UK glazbe a ima nekoliko manje više ok nagrada (uključujući i uvijek nekako fer podijeljen Mercury). Arctic Monkeys su, podsjećam, i dio velike internet glazbene revolucije, jedan od prvih procvjetalih pupoljaka myspace zuje, što opet sve ne bi imalo nikakve veze da taj prvi album nije stvarno toliko dobar (evo, nakon godinu i nešto još uvijek se nije pokvario, izlizao ili potrošio).

Bendovi novijeg datuma, pogotovi ovi što ih u nedostatku riječi volimo zvati «indie», što zbog marketinga, što zbog vremena u kojem živimo, osuđeni su, večinom, na vrlo hvaljen prvijenac i na ironično seciranje nastavka. Postavljaju se pitanja koja su na prvi pogled veća od života samog – hoće li nas naši novi heroji razočarati?, hoće li nas naši novi heroji nastaviti inspirirati? i tome slične masturb-fatalističke idiotarije. Sva ta spika ne donosi nikome ništa dobroga, a pogotovo ne bendovima kojima je u startu štanga dignuta previsoko.

No, čini se da Alexu Turneru niko ne može štangirati jer se tog mulca to baš pretjerano ne tiče (na «Favourite Worst Nightmare» nema ni sekunde pritiska!). AM rokaju čvršće i brže, tako da album doslovno projuri kroz cd plejer (ili štagodpod) sa 12 pjesama u 38 minuta! Najveći adut, kao i na prvom, je Alexova stvarno dobra lirika koja ovdje opet razvaljuje. Naravno, za potpunu predanost njegovoj dovitljivosti i lakom baratanju sa stihovima, koji na kraju uspiju kroz humor, ironiju, inteligenciju i ozbiljnost maštovito opisati svijet kroz oči nekoga na početku dvadesetih, treba nadprosječno poznavati engleski jezik. Jedino tada se mogu doživjeti mnogobrojne, jednostavnim nelingvističkim tezaurusom rečeno, dobre fore koje Alex Turner isporučuje. Jedan takav primjer je iz «This House Is A Circus» gdje se rima događa u spretnoj aliteraciji «This house is a circus/ berserk as fuck...». Dakle, jedino kad se «berserk» i «as» spoje u jedan fonetski njok tek se onda rimuju sa «circus». Pametan dečec.

Zanimljive su i ostale pjesme, od «Brianstorm» singla koji sprda stvarnog korporacijskog n'rda iz glazbene industrije koji misli da će «otkačenom» oblekom (t-shirt i kravata) kompenzirati svoju ljigavu lovozgrtačku personu, preko «Do Me A Favour», skoro pa himnične posvete prekidu veze gdje se Turnerov aspekt mijenja od tipično muškog na početku do tipično ženskog na kraju pjesme, do «Only One Who Knows» koja je, u biti, prava balada, bez bubnja i bez basa. I tako, ima ih još dobrih. Ono, 12 sve skupa.

Čovjek koji je zaslužan za to što se na trenutke AM na ovom albumu guraju u ladicu nazavanu «indie-dance» je James Ford iz ugaslog UK-benda Simian (koji danas živi kroz svoju dj-team inkarnaciju Simian Mobile Disco, za koju se mnogi pohađači partija u starom Albionu kunu da je ful zabavna, ono, LCD Soundsystem dj-set furka), koji je producirao neke od pjesama. Ford je producirao i recentni debi album Klaxonsa, što ima smisla, jer, glazbeno gledajući, između AM i Klaxonsa i nema neke razlike. Moram spomenuti i bubnjara Matta Heldersa koji je, kako se to stručno kaže, ubio bubanj. Isto tako, tek tolko da se zna, tu je i novi basist Nick O'Malley koji je zamijenio Andyja Nicholsona koji ih je napustio brzo po snimanju prvijenca.

Ok, «Favourite Worst Nightmare» je manje pop i od prethodnika i dosta je agresivniji i nije baš ko prvi album, što je super, jer, ovdje govorim u svoje ime, nikom nije trebao klon «Whatever You Say...», i od početka do kraja je dokaz potpune vladavine Alexa Turnera a.k.a. Totalne Face. Njegovo «facstvo» proizlazi iz kombinacije njegovih tako mladih godina i vrsnih pjesama koje piše. Vas, ironične pametnjakoviće pitam – što radi prosječan dvadesetogodišnjak kojeg poznajete? Ovakvo nešto? Sumnjam.

Britanski kritičar John Murphy svoju recenziju «Favourite Worst Nightmare» albuma završio je riječima – «Težak drugi album? Šta je to?», ciljajući naravno na to da su AM odradili svoj drugi album puni force, ideja, žestine, dovitljivosti i uvjerljivosti. Evo, imam i ja pitanje-odgovor šemu za kraj: Može li glazba za mulce biti pametna i dobra? Evo, izgleda da može.

Najbolje stvari: If You Were There, Beware; This House Is A Circus; Only One Who Knows; Fluorescent Adolescent; 505

ek

Link: www.arcticmonkeys.com, naravno

Eto, danas nakon presice za Crnu ovcu osoblje konobe Nebuloza je za novinare pripremilo super kanape-eee od janjetine. Ponukam odličnim okusom prvog kakapea počeo sam tamaniti ostale neopisivom brzinom, tako da sam zanemario unutarnje organske posljedice prejedenja u 11:30 s masnom hranom. Nema veze, bilo je ukusno, ali od toliko hrane se ožedni, stoga sam zgrabio prvu nako praznu čašu i u nju sipao vodu. Ipak, kada sam uzeo gut shvatih da čaša nije bila u potpunosti prazna, već je sadržavala nešto rakije. Nema veze, bilo je ukusno.
Tako sam se dovukao do redakcije u disco-mix raspoloženju.
U redakciji su ljudi bil raspoloženi za čet s gradonačelnikom. Pa smo otvorili čet i shavtili da naši novi kompjuteri nemaju Javu, što nam onemogučuje četovanje. Stoga smo trebali downloadati Javu, što je naš tehniko Matej učinio bez problema.
Tada nam je bio otvoren put za čet, ali nismo imali pitanja sve dok se šef sportskog programa nije dosjetio svoje plivačke mladosti kada su ga pekle oči od klora na bazenu na Kantridi, dok su bazeni u Sloveniji za dezinfekciju koristili ozon, koji je bio mnogo blaži prema očima plivaća.
Stoga je odlučeno da pitanje bude vezano uz taj problem-klor ili ozon u Ri bazenima.
Ipak, gradonačelnik, čini se, nije upoznat sa takvom vodom, stoga smo dobili odgovor da SVID uvijek zna nešto što drugi neznaju.
Pa da!
A to je zato što svi mi u redakciji posjedujemo bogato životno iskustvo!

Zaljevski zvuk donosi....

....najava večerašnjeg koncerta «Krik» što će se paralelno večeras događati u Palachu i Stereu.
Zatim razgovor sa voditeljem kluba Booka povodom njihovog rođendana, (mislim klubskog).
I možda prihajaju Underground Sky, pregovori su još u tijeku.
A kao i obično bit će super muzika mladih i mlađahnih gradskih bendova.

Na redovitoj konferenciji za novinare Policijske uprave Primorsko-goranske županije rečeno je sljedeće. U Grabarovoj ulici u Kraljevici nepoznati je počinitelj otuđio prikolicu za kamion marke Krome koja pripada tvrtki RT. Šteta se procjenjuje na oko 80 tisuća kuna.

Naime, Jure, Pere, Žare, Njok, Brzi, Stina, Čavke i Buldožer imali su posljepodnevno siestu. Pili su pive što ubija jer im je zbog skandala cijena nešto pala u odnosu na konkurente. I tako, dok su u hladovini crnogorice pijuckali i komentirali penale između Liverpoola i Chelsea njihovo vidno polje obasja najljepši mogući prizor. Doimala se tako vansvjetski, vilinski.
«Prikolica.» zaneseno prozbori Buldožer i uzme gut pivkana. Ostatak ekipe je začarano držao otvorena usta tako da im se slina sljevala niz bradu.
«Ti moraš biti moja.» zaključi Čavke i u glavi mu se razvije plan kojeg počne iznositi svojim amigosima.
«Alo' sluš' vamo. Kad pade mrak mi ćemo uzet ono kožno remenje iz skladišta kod Stininog starog, jedan kraj remena vezat oko naših škembi, a drugi vezat za prikolicu, vući je svim snagama i parkirat je u garaži od Njoka. OK?»
Ekipa nije imala prigovora. Kada je pao mrak iskrali su se opasani kožnim remenima preko svoje crne odjeće što im je ostala još od dana kada su kratko boravili u sjemeništu, a iz koga su izbačeni iz sada još neutvrđenih razloga.
Ipak operacija nije tekla tako lako. Bilo je tu niza «Uf, puf pant, jebemti i slično» dok nisu dopeljali prikolicu do njokove garaže. Najgore je ipak prošao Njok koji je dobio kilu dok su Jure i Pere zadobili napuknuće rebara.
Ali prikolica je sada bila njihova te su utakmicu Milan – Manchester pogledali u miru Kromea.

(ova rekonstrukcija je isključivo konstrukcija ministarstva za bizarnosti i pokvarenu maštu, te kao takva nema dodira sa stvarnim stanjem stvari u državi, te se ispričavam svima koji se mogu naći uvrjeđenima)

Danas je u Opatiji na ljetnoj pozornici održana konferencija za novinare na ko0joj je najavljen tradicionalni 7. Liburnia Jazz Festival, što će se održati početkom srpnja u Opatiji. Tom prilikom su potpisani sponzorski ugovori između zlatnog sponzora, Zagrebačke banke i srebrnog sponzora, Liburnia Riviera Hotela.
Glavni organizator festivala, Elvis Stanić, je rekao da mu je drago što su Grad Opatija i sponzori ponovno podržali Festival i nadodao je da je posebnost Liburnia Jazza ta što se kvaliteta ne održava, već se svake godine povećava.
Tako će prve večeri festivala u petak 6. srpnjana opatijskoj ljetnoj pozornici svirati Mike Mainieri 6 Steps Ahead. Oni su uz Miles Davisov band jedan od najznačajnijih inkubatora za mlade jazz umjetnike. Mike Mainieri je između ostalih surađivao sa Billie Holliday i Dizzy Gillespiem, a 60-ih je surađivao sa Frank Zappom i Jimi Hendrixom.
U subotu 7. srpnja na Ljetnoj pozornici nastupit će Kenny Garrett Quartet, koji su jedan od najjačih mainstream jazzera današnjice. Saksofonist Kenny Garrett je tijekom karijere surađivao sa Miles Davisom, ali i sa Bruce Springstinom , Stingom i Peterom Gabrielom.
A zadnjeg dana u nedjelju 8. srpnja istok sureće zapad, naime, čast da zatvore festiv al pripala je Toni Kitanovskom i Cherkezi Orchestru. Radi se o romskom puhaćem orkestru iz Makedonije što izvodi jazz standarde i jazz gitaristi Toni Kitanovskom. Osim jazza njihov repertoar obuhvaća tradicionalnu makedonsku i romsklu glazbu i Stieve skladbe.
Svake večeri će jedan hrvatski izvođać biti predgrupa, tako da je petak rezerviran za Denis Razz Quartet, subota za Tinu Vukov i Hr. all stars jazz band i nedjelja zaIliria jazz, skupinu mladih hrvatskih jazzera.
Stanić se pohvalio činjenicom što će navedeni strani izvođaći ekskluzivno nastupiti upravo na Liburnia Jazz festivalu, što navedenu manifestaciju čini jednim od najznačajnijih jazz događanja u Hrvatskoj i u široj regiji, odnosno Italiji, Sloveniji, Austriji itd.
Pročelnik za kulturu u Gradu Opatiji, Bojan Šober je dodao da je u dogovorima sa Stanićem tražio samo najbolje izvođaće, a to je i dobio.
Da ne bude problema s kišom pobrinut će se skupina USA indijanaca koja će 9. svibnja na maloj ljetnoj pozornici izvesti POW-WOW ritual.
Zatim se krenulo na potpisivanje ugovora.
Predstavnica Liburnia Riviera Hotela je posebno zadovoljna što je Liburnia Jazz Festival postao ne popratni turistički događaj, nego jedan od motiva za dolazak turista u Opatiju.
Cijena ulaznica za festival bit će oko 100 kuna.

U Muzeju Grada Rijeke danas je održana konferencija za novinare povodom otovrenja izliožbe «Mirovni ugovor između FNRJ i Italije - Pariz 1947.».
Ovo je treća izložba koju zajedno organiziraju Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke i Muzej Grada Rijeke, a održava se povodom 60 obljetnice mirovnog sporazuma u Parizu, te povodom dana oslobođenja grada Rijeke.
Predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke Dinko Tamarut je rekao da vojnička pobjeda nije značila konačni kraj rata, jer je tek mirovnim ugovorom 1947. godine određeno konačno razgraničenje i konačni povratak Istre, Rijeke, Zadra i Dalmacije Hrvatskoj. Ipak, budući da je taj ugovor donesen po diktatu velikih sila, s tim da su SAD i Engleska smatrale da je bilo koji ustupak Jugoslaviji ustupak SSSr-u, niti FNRJ niti Italija nisu bili zadovoljni s rješenjem. Konačni dogovor između Italije i Jugoslavije postignut je Osimskim sporazumom 1975. godine.
Autor izložbe i kustos muzeja Vladimr Grgurić je održao kraće predavanje podsjetivši da su 1915. godine tajnim Londonskim ugovorom sile Antante obečale Italiji hrvatske krajeve ako ona prijeđe na njuihovu stranu, što je na kraju potvrđeno Rimskim ugovorom iz 1925. godine. Hrvatska se nije mirila s tim, tako da za vrijeme 2. svjetskog rata dolazi do povoljnih vojnih okolnosti za reviziju Rimskog ugovora, što se događa 1947. godine u Parizu kada se velik dio otuđenog teritorija vraća Hrvatskoj.
Izložbu će pratiti knjižica u kojoj su detaljno opisani povijesni događaji i tiskana je na Hrvatskom i Talijanskom jeziku.
Izložba će se otvoriti sutra u 19 sati u Muzeju Grada Rijeke.