SVID radio

utorak | 18.30

Quasarr
Quasarr
Menart 2007



Evo ga, novi Urban!

Ma, zafrkavam se, uopće ne bum poletil!

Ova uvodna šala (loša), s neizbježnom referencom na legendarnu špicu Smogovaca, služi samo kao, da to odmah maknem na stranu na početku, podsjetnik na brojne usporedbe vokala grupe Quasarr, Borisa Štoka sa određenim tipom s Belvedera. Zabune nekih riječkih radijskih djelatnika, gdje je Quasarrova nastupna pjesma «Ti» proglašena novim Damirovim singlom, danas već imaju status anegdote. Plus toga, sve žive recenzije do sad spominju kako Štok zvuči kao Urban, no, istini za volju, odmah se ispravljaju i govore kako je to tek površno zamjećivanje, jer, Štok ima tek jednu ili dvije (od mnogih školskih karakteristika pjevnog glasa) poveznice sa dotičnim. Isto tako, Perković ga uspoređuje sa još jednim cro-ćelavcem, odvjetnikom iz Ramireza, što je meni osobno još besmislenije od usporedbe sa frontmenom Četvorke, jer tamo gdje je Aljošina hiperemotivna izvedba naporna i tjera me na bijeg iz zemlje, Borisov teatralno naglašen performans jedan je od najuvjerljivijih iz kategorije muških distinktivnih.

I stvarno, Rijeka nije dugo imala muški vokal koji je toliko uvjerljiv. Niti bend koji tako suvereno i samouvjereno, sa potpunim opravdanjem, nastupa sa kolekcijom pjesama i ima identitet koji je na poštenoj svjetskoj razini. Isto tako, ovaj grad, u kojem, kako je to savršeno ironično primjetio Prlja u «Riječke pičke», «vlada rokerski sklad i gitaru svira i star i mlad», dugo nije imao toliko muzikalno suvisao i skoro pa moderan bend kojem elektronika služi kao instrument a ne kao drugorazredni ukras. Album Quasarra, benda izraslog na ruševinama nekoliko riječkih bendova (od kojih moram/želim spomenuti meni nikad prežaljeni prog-folk kombo Kwadrat Nodnoll) ima 10 pjesama koje su konzistentne, dobro aranžirane i iako se večinu vremena oslanjaju na tehnička rješenja (readymade lupovi i sekvenceri), mogu funkcionirati i bez njih. Za jedan «početak», za jedan album mjuze za stariju ekipu (mulcima se Quasarr neće dopasti, to je garant) ovo je i više nego dobro.

Možda smo malo previše čekali na Q-prvijenac. Pjesma «Ti» (nakon doslovne radijske zlouporabe i dalje ima ful smisla), koja i otvara album, počela se vrtjeti po eteru, i riječkom i panhrvatskom, ima već oho-ho, pa su sumnje u bend imale dosta vremena zaživjeti, pogotovo nakon pojave pjesme «Neki drugi svijet», koja je svojom težinom bila malo kaloričniji zalogaj od «Ti». Naravno, da je Kifla, a nekako pogotovo i Gradnarječini plodno tlo za takve šprehe. Tračevi i zlogukstvo (ovu riječ službeno proglašavam svojom i na nju stavljam creative commons nalju) su se stišali tek nedavno kad se pojavila i treća pjesma, od strane izvjesnog jenkija Brada Blackwooda producirana «Arpeggio».

Kad sam već kod producenata, nije mi jasno zašto baš Denyken. Nekako mi se čini da je ovaj «stare slave djedovino» ton maher (koji je definitivno obilježio jedno razdoblje hr-roka, snimajući i producirajući Majke, Pipse, pa čak i onda smislene Kojote, te još mnoge) previše upeglao Quasarr. Mislim da bi odabir nekog mlađeg (ako ništa, onda barem mlađeg «u glavi») producenta, a pogotovo s obzirom na Denykenovu cijenu rada i studija, dao ovim pjesmama malo više force, ili barem opuštenosti. Jer, koliko god ove pjesme, egzistirajući u svom posebnom teatralnom svijetu, bile dobre, ne mogu se oteti dojmu da su ipak malo prekrute.

Što me dovodi do još jednog problemčića kojeg imam sa ovim albumom, a to je silna ozbiljnost koja ne popušta od početka do kraja. Još me Frank Zappa naučio da humor definitivno pripada u glazbu, a i nekako sam se kroz vrijeme i sam uvjerio da je glazba bez barem malo humora (ne shvatiti doslovno – pod humorom mislim na opuštenost, neobaveznost, lo-fi filing, prozračnost, y'name it) kao žena bez vagine. Cijelo vrijeme tu su orkestracije, Štokovi ozbiljni pjevački maniri, njegova ekspresija itd., pa bi malo spontanosti i primjetljive improvizacije došlo kao kiša. Ili snijeg, ili što vas već pali. Usporedit ću to sa albumom «Otrovna kiša» (još jedna, potpuno nenamjerna poveznica sa Urbanom) koji svoj ventil nakon teških, mračnih i maglenih devedeset posto dočeka u pjesmi «Previše» koja svojim rasplinjavanjem u zajebanciju da slušatelju konačno malo zraka i učini cijelu prethodnu priču o mravima, kiši, oceanu, polarnoj noći i napušenim skrečevima lakšom i smislenijom.

Bez obzira na ove sitne zamjerke, koje su više dokaz moje glazbene autističnosti nego Quasarrovi nedostaci, al dobro sad, dakle, bez obzira na to, Quasarrov prvijenac je i kao cjelina ali i kad je rasječete na deset sastavnih dijelova – vrlo dobar album, glazbeno i stihovno (uz iznimku nekolicine malo nespretnijih liričnih fraza), izvedbeno, ali i po stavu.

Kao i uvijek, mene zanima kako će Quasarr zvučati u bliskoj budučnosti, odnosno, hoće li pozitivnim promjenama uspjeti postići još nešto više. Jer potencijala za lijep nastavak karijere ovdje ima na bacanje.

Kažu na Menartovoj stranici – «u Novom Listu dobra recenzija a nije potplačeno niti je po lokalnoj liniji». E, pa nije ni ova po lokalnoj liniji, a još je manje plačena (nažalost), a opet je dobra, ono, i više nego prolazna. Pa kako to? Pa jednostavno zato jer je ovo dobro. Nije glazbena revolucija kakvoj su se mnogi, pogotovo Riječani, nadali, ali, molim vas, kome još, osim Tibetu, treba revolucija?

Najbolje stvari: Ti, Arpeggio, Lili, Laž, Vilma

Linkovi: www.quasarr.com, al tu nema ništa pa odite na www.menart.hr ili na www.dopmagazin.com, al najbolje je otić na www.zeljkagg.com jer to je stranica od fotografkinje koja im je radila omot a fotke su joj fajnske

ek