SVID radio

Ovogodišnja dobitnica likovne nagrade Ivo Kalina je Sena Kulenović za izložbu “8372 Nisu došli” koja je bila postavljena u Galeriji Kortil od 6. do 25. veljače 2007. godine
Branko Franceschi je obrazložio kako izložba u svim segmentima predstavlja vrhunski domet prezentacije suvremenoga umjetničkog stvaralaštva te je nositeljica autorskog koncepta izložbe, Sena Kulenović uspjela senzibilnim izborom umjetnika, umjetničkih djela i postavom prilagođenim Galeriji Kortil ostvariti emotivno nabijen, estetski vrhunski te stilski i kvalitativno uravnotežen homage žrtvama Srebreničkog pokolja. Predlagatelj nagrađene izložbe je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.

Danas je u prostorijama Molekule održana konferencija za novinare povodom održavanja Festivala dokumentarnih rock filmova, bolje nam znan kao DORF. Željko Pendić, jedan od organizatora festivala iznio je pojedinosti o programu koji će se u Rijeci početi odvijati u petak 29. veljače, u 18 sati. Rijeka na taj način postaje 14. grad u kojem posjetiltelji mogu pogledati dokumentarne rock filmove. U petak će se posjetiteljima DORF predstaviti izložbom “Rock Fotografije” foto kluba Vinkovci, a zanimljivost ove izložbe je gotovo raritetnost fotografija od kojih neke sežu u 70-te godine prošloga stoljeća.
Filmovi ovogodišnjega DORF-a Riječanima će biti predstavljeni u tri dana, a posjetitelji će moći pogledati filmove koji dolaze iz SAD-a, Nizozemske, Srbije, Slovenije i Hrvatske. Nakon projekcija filmova gledatelji će moći porazgovarati s redateljima i organizatorima. Spomenimo samo neke: Toni Šarić, direktor festivala DORF, Gordan Penić, predsjednik foto kluba “Vinkovci”, Helena Ferenčević iz udruge Masa:kru, Dražen Karakaš kao autor filma “O čemu se tu radi?” i mnogi drugi. Treba naglasiti da je na sve projekcije ulaz besplatan, a sam program možete pronaći na dorfurijeci.blogspot.com/.

što// chillin' jazzy ni'te
kad// nedjelja, 02//03//08
start// 22:00
end// 03:00

lagani mix nekih najvećih jazzy standarda u obradama poznatih faca popa/rocka; mješavina lazy instrumentala, nove i stare bossa nove, reworked verzije nekih starih stvari i sl...

tracklist:
ELLA FITZGERALD – MISTY
ETTA JAMES – AT LAST
JOE HENDERSON – FELICIDADE
STAN GETZ & JOAO GILBERTO – DESAFINADO
JOAO GILBERTO – MALAGA
NORAH JONES – DON'T KNOW WHY
DIANA KRALL – LET'S FACE THE MUSIC AND DANCE
ANITA BAKER – ANGEL
TUCK & PATTI – TIME AFTER TIME
STING – WINDMILLS OF YOUR MIND
WILL DOWNING & GERALD ALBRIGHT – HERE'S THAT RAINY DAY
RICK BROWN – KISSES IN THE RAIN
GEORGE MICHAEL – IT DOESN'T REALLY MATTER
NATALIE COLE & NAT „KING“ COLE – UNFORGETTABLE
ROSEMARY CHOONEY – FOOLS RUSH IN
ALISON KRAUS – THIS TIME THE DREAM'S ON ME
ELLIOT CARPENTER – AS TIME GOES BY
DEAN MARTIN – YOU'RE NOBODY TILL SOMEBODY LOVES YOU
MAMA CASS – DREAM A LITTLE DREAM
FRANK & NANCY SINATRA – SOMETHING STUPID
EXODUS QUARTET – TRANCE JAZZ
RICK BROWN – GROVER'S GROOVE
AL JARREAU – AQUA DE BEBER
GROVER WASHINGTON – WINELIGHT
DARYL HALL – CAB DRIVER
GEORGE BENSON – DEEPER THAN YOU THINK
SADE – IS IT A CRIME
DUSTY SPRINGFIELD – THE LOOK OF LOVE
GARE DU NORT – HOW WAS IT FOR YOU
LISA EKDANE – DAYBREAK
TONY BENNET – I WANNA BE AROUND
FRANK SINATRA & BONO – I'VE GOT YOU UNDER MY SKIN
SPYRO GYRA – CAFE AMORE
THE CRUSADERS FEAT. RANDY CRAWFORD – STREET LIFE
ANITA BAKER – BODY & SOUL
JULIE LONDON – FLY ME TO THE MOON
DINAH WASHINGTON – MAD ABOUT THE BOY
DIANA KRALL – LET'S FALL IN LOVE
NINA SIMONE – MY BABY JUST CARES FOR ME
KEVIN SPACEY – THE OLD BLACK MAGIC
DINAH WASHINGTON – IS YOU IS OR IS YOU AIN'T MY BABY
ELLA FITZGERALD – SLAP THAT BASS
RAMESY LEWIS – THE „IN“ CROWD
SIL AUSTEN – HARLEM NOCTURNE
K.D. LANG – SKYLARK
NATALIE COLE – THE VERY THOUGHT OF YOU
GROVER WASHINGTON – LET IT FLOW
THINK ABOUT COSMOS – MISS YOU SO
SPYRO GYRA – AUTUMN IN LOVE
TERJE RYPDAL – MYSTERY MAN
PACO DE LUCIA – ENTRE DOS AGUAS
STEELY DAN – DO IT AGAIN
SARAH VAUGHTAN – SOMETHING
CHRIS REA – GIRL IN A SPORTSCAR
LOUIS ARMSTRONG – WHAT A WONDERFUL WORLD
AL DEBARGE & ART PORTER – DINDI
GEORGE BENSON – WEEKEND IN L.A.
STEVIE WONDER – OVERJOYED
PATRICIA BARBER – SILENT PARTNER
GEORGE BENSON – THIS MASQUERADE
PEGGY LEE – FEVER
ELLA FITZGERALD – BLUE MOON
MILT JACKSON – WONDER WHY
BILLIE HOLIDAY – OUR LOVE IS HERE TO STAY
DINAH WASHINGTON – UNFORGETTABLE
PAT METHENY – SUNLIGHT
DAVE STEWART & CANDY DULFER – LILY WAS HERE
BEBEL GILBERTO – SUMMER SAMBA (SO NICE)
STAN GETZ – DESAFINADO
STAN GETZ & ASTRUD GILBERTO – GIRL FROM IPANEMA
BEBEL GILBERTO – TANTO TEMPO
TANIA MARIA – YES IS THE WAY TO GO
ALISON MOYET – THIS OLE DEVIL CALLED LOVE




dexter

četvrtkom | 18.30

Goldfrapp
Seventh Tree
Mute, 2008



Teta Alison se vratila!

A di je bila?

U disku, a di drugdje, s onim štramplama i onim potpeticama i onakvom, kao, trešerskom a, u biti, superisproduciranom glazbom s posljednja dva albuma, „Black Cherry“ (Mute, 2003.) i „Supernature“ (Mute, 2006.), i s pjesmama koje se zovu „Oh La La“ i „Ride The White Horse“. Sa ta dva zadnja albuma onaj eterični anđelčić kojeg smo upoznali na „Felt Mountain“ prvijencu i još prije na Trickyjevom biseru „Pumpkin“ postao je hedonistički i lascivni elektro-žderač muškaraca i općenito, ako je vjerovati imidžu i marketinškom palantiru, synth-kučka jedan kroz jedan. Gotički dance-pop i euro-disko-electro-clash-schaffel-zovite-to-kako-hoćete svemir svjetlucave kugle na koju su naljepljeni mali kvadratići izrezanog stakla postao je njen dom, zajedno sa ostalim ekstravagancijama, i sve što mi je padalo na pamet pri spomenu da će Goldfrappica izdati novi album početkom ove godine nije bilo daleko od tog foldera.

Dalo bi se raspravljati o tome je li taj folder bio pun predrasuda ili čisto logičkog predmnijevanja današnje glazbene industrije i tijeka njene karijere, ali ništa me nije moglo pripremiti na „Seventh Tree“ i na nepredvidiv ali prekrasan način povratka tete Alison na scenu. Pred nekoliko tjedana pomislio sam – kad će se opet pojaviti neki album koji će mi dat jedno par šamara prije nego što tracklisting prvi put dođe do kraja treće stvari (upravo zbog takvih „posebnih trenutaka“ u slušanju glazbe, zbog tih rijetkih zaljubljivanja na prvo slušanje, i tog osjećaja otkrivanja nove galaksije (bez broda klase Galaxy) i dalje neumorno kopam), znajući, naravno, da se to neće tako skoro dogoditi. No, takvu radost donijela je baš žena od koje sam to najmanje očekivao.

„Seventh Tree“ ne može biti veći odmak od „Black Cherry“ i „Supernature“ albuma nego što je.

Novi album za Goldfrappicu i njenog „partnera u zločinu“ Willa Gregoryja je nježno, mirno, prozračno i odlično djelce koje nas djelomično vrača na „Felt Mountain“ početke a djelomično i postavlja nove staze pred našu čudnu junakinju. Bez blještavog glamura, bez puno ritma, bez eksplicitnog seksa i nešto malo manje otvorenih aluzija na ljubavničke aktivnosti i bez glasnih sirena, ove nove pjesme su mnogo više od udžbeničkog primjera glazbene i lirične intimnosti i njenom lakši-od-zraka glasu rade puno više pravde od minule disko-faze. Naravno da Gregory nije bacio svoje Rolande, Korgove i softvere kroz prozor pa otišao u dućan i kupio lutnju i naravno da Alison nije prodala preko Burze svoj portabl theremin sa joystickom ili ga trampala za kolekciju ploča Carole King; i dalje su to njih dvoje, praktički na istom umjetničkom putu, no kompanija s kojom putujete više ne toči bacardi breezere, red bull votke i štok kole, već služi Earl Grey čaj, vruć.

Tako prva skladba, „Clowns“, sa tepihom od akustične gitare zvuči kao genetski izinžinjerizirana (uf!) uspavanka dobivena križanjem japanske narodne pjesme i nedjeljnim ručkom kojeg je s ljubavlju skuhala Sandy Denny.

Slijedeća, „Little Bird“, nezamjetno ubacuje u višu brzinu da bi se sa stihom „july, lie, lie...“ doslovno razlila kao školski primjer filmske ljepote, a pred kraj postala i „prava pjesma“ u kvazirokerskom krešendu, koji je, naglašavam, toliko blag da mu čak i kamilica zavidi.

Treća, „Happiness“, moja najdraža kancona ove godine so far, krene kao mccartneyevski staccato vodvilj (kompletni Beatles-paket je tu, sa svim višeslojnim bekovima, „pa-pa-pa-pa-pa-pa“ vokalnim ukrasima i dječjim poimanjim sinkopa) da bi vrlo brzo, nakon nečeg što bi „mogao biti refren“, eksplodirala u marširanje animiranih robota u tako jako goldfrappovskoj temi na sintu koja, kako bi rekao moj frendšef Medo, mit grossen suvereniteten grabi velikim i snažnim koracima.

Pjesma „Eat Yourself“ je ono što Francuskoj Grupi Zrak uporno bježi već godinama (akustara, nekakav rhodes ili štaveć i onaj topli bas a la „Femme D'Argent“ ljuljaju ko bilo šta sa „Moon Safari“ ploče), a „Caravan Girl“ zvuči kao odbijena pjesma za Euroviziju gdje Alison služi kao pjevačica grupi Neu! u nekom paralelnom, ljiga-free svijetu.

Još ima bisera, i to dosta (tek jedna ili dvije skladbe odu u rješenja komercijalnog popa, pa na trenutke teta Alison može podsjetiti na Kylie, kao, npr. u „Road To Somewhere“) ali moram izdvojiti trenutak s kojim me potpuno kupila a on je „Cologne Cerrone Houdini“. U toj pjesmi Alison imitira, „skida“ i evocira Mariu Mendiolu i Mayte Mateos, dvije pevaljke „Yes, Sir, I Can Boogie“ benda Baccara, općeg mjesta europske disko glazbe iz sedamdesetih i njihove karakteristične, pomalo tranvestitske glasove i izgovor (ili „ispjevaj“) na lošem engleskom. Čak je i glazba pošećerena violinskim ukrasima, tupasto-zvučećom ali, ofkors, toplom bas linijom i ostalim detaljima koji onda, zajedno sa Goldfrappičinim ufurom u ulogu i spominjanjem Kölna i francuske disko ikone Jean Marc Cerronea u refrenu čine tribute toj ludoj špic-kragna/trapez/ostali klišei dekadi.

Neki strani kritičari ovaj su album već proglasili boljim od spomenutog „Moon Safarija“ ili „When It Falls“ Zero7, no, ja ne bih bio toliko drzak. Da se radi o najboljem Goldfrapp albumu do sad – to je istina. Alison je na ovoj kolekciji jedna ugodna sila koja slušatelja vodi kroz najljepše fotografije svog i Willovog fotoalbuma, i kao više-nego-uvjerljiva izvođačica sa tako mekanim i finim glasom od kojeg se tope zvučnici, pokazuje kako baš na ovakvom, lakšem i intimnijem teritoriju najbolje funkcionira. Ovaj album je i primjer rađenja punog kruga u jednoj karijeri što Willu i Alison u potpunosti stoji. Oni jesu neobičan glazbeni par, ali tako to nekad bude – neobični parovi funkcioniraju. Čak i povremene audio asocijacije na folk ovom „bendu“ dobro izgledaju u cv-u, no iako ih Gregory začinjuje modernim zvukovima, sva modernost s kojom taj skriveni motor Goldfrappa barata ne može sakriti ili zamaskirati prekrasnu jednostavnost ovih pjesama.

Upravo ta prozračnost i jednostavnost i, dopustite mi uživanje u maltretiranju jezika, laganost ovih pjesama uspijeva zapanjiti. Užitak u njima je tim veći kad se prisjetimo da ove sint-pastorale dolaze od žene koja je pred samo dvije godine simulirala masturbaciju na stejdžu sa prije spomenutim malim joystick-thereminom u zanosu disko-treš buke.

Vrlo ugodno iznenađenje. Zvuk ljeta usred zime. Povratak na početak jedne, sad definitivno – zanimljivije karijere. Prvi kandidat za album godine. Jadajadajada – rekla bi Elaine Bennes. I bila bi u pravu. Uživajte, slobodno.

Sedmu strina drži: Clowns, Little Bird, Happiness, Eat Yourself, A&E (provjerio sam, to ne znači „Alison & Enver“), Cologne Cerrone Houdini i Caravan Girl

Spot za prvi singl: A&E

Oh! The Glamour!: I'm In Love, I'm In Love, I'm In Love With A Strict Machine!, Live In The Park

Šta ti je to u ruci? I ko ti je onaj My Buddy Moose na bubnju?: Train, uživo na TOTP

Pozdrav,
ek.

p.s.

Stereo Mc's
Live At The BBC
Island, 2008



Prije dva tjedna u BeatNochi smo preslušavali ovu kompilaciju i ja sam, jesam, majke mi, stvarno sam htio napisati veliki tekst o toj mojoj staroj ljubavi, ali cijela bi se čitaba, osim pojedinih relativno zanimljivih crtica o Robu Birchu i Nicku Hallamu, svela na zaključak da taj bend već odavno nije relevantan, ali da ipak ni dan danas ne mogu biti ravnodušan kad čujem „Connected“ ili „Grafitti“ ili bilo koju staru pumpalicu, pa čak i u ovakvim live at the bbc verzijama. Anyway, Stereo Mc's su uvijek bili najbolji uživo i još jedan anyway, ovo izdanje je upravo ono kako se i zove. Za fanove i previše. Ain't nothing going on but this sound, man!

U sljedećoj epizodi antiveganske nadaljevanke: trideset godina starog vala u Gradu Na Moru.

Na današnjoj sjednici poglavarstva najavljen je natječaj za zakup kluba Palach koji će se raspisati krajem tjedna, a trajat će do 28. ožujka. Odlučeno je da će od ukupnih 682 metara kvadratnih, njih 600 biti namijenjeni kulturnoj djelatnosti, dok će 82 metara kvadratnih biti namijenjeno ugostiteljskoj djelatnosti.
Na natječaj će se moći javiti gotovo svi, od kulturnih udruga, do tvrtka koje se bave kulturaom i ugostitelja, no ugostitelji će morati imati potpisan ugovor s udrugama koje se bave kulturom.
Kriterij za dobivanje zakupa je što bolji kulturni program koji uključuje glazbenu, filmsku, književnu, izložbenu i multimedijalnu djelatnost.
Na današnjoj sjednici je usvojen i dodatak natječaju prema koje se na natječaj ne mogu javiti one pravne ili fizičke osobe koje imaju komunalni dug prema gradu dulje od dva mjeseca. Naime, ta odluka je donesena s namjerom kako bi se izbjegla sadašnja situacija s MMC-om, pa kako stvari stoje, MMC se neće moći prijaviti na novi natječaj.
Cijena zakupa prostora iznosit će 1,45 eura po metru kvadratnom, što je prema mišljenju poglavarstva simbolična cijena iz razloga što na istom prostoru, ugostitelji plaćaju 17 eura po metru kvadratnom. Time će se prema mišljenju gradonačelnika osigurati odgovornost i ozbiljnost zakupca prema prostoru.
Trajanje zakupa iznosit će pet godina, te je još jednom istaknuto da Grad ne namjerava mijenjati namjenu kluba Palacha, koji će imati radno vrijeme sukladno s zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti.

Može li se napisati tekst koji će prenijeti doživljaj onoga što je Dvorana mladosti pretrpjela u petak? Pretrpjela je esenciju gušta kakvu se rijetko može doživjeti. Na kartici sam zabilježila fotke. Fotke mogu dočarati samo mali dio onoga što je zakuhalo Rijeku u petak.

Danas je u Contu upriličena konferencija za novinare povodom večerašnjeg koncetra i izlaska CD-a «Antologija Riječki Novi Val».
Tamo se našlo preko stotinjak ljudi koji su se uz besplatnu pivu prisjetili starih dana, a jedino što ih je moglo omesti u tom Amarcordu bila je već navedena konferencija za novinare.
Dakle, prvo je Velid Đekić predstavio CD na kojem se nalazi preko trideset izvođača, zatim je riječ preuzeo Vava koji je rekao da ga uz izdanje vežu proturejčni osjećaji. Naime, smatra da je cd epitaf jedne generacije koja se u svoje vrijeme nije u potpunosti uspjela ostvariti, a s druge strane boji se da nakon preslušavanja CD-a ne dođe do demistifikacije zvuka riječkog rocka, budući će svi imati točni uvid na kojim sastavima su se hranili riječki bendovi.
Goran Lisica Fox, koji je predstavljao izdavača Dallas records, je izrazio svoje zadovoljstvo zbog razumijevanja gradske vlasti, koja je poduprla izlazak CD-a, za alternativnu, bolje reći rock kulturu. Na to se nadovezao Velid Đekić koji je istaknuo da osim Rijeke ne postoji grad u državi koji u tolikoj mjeri podržava rock kulturu.
Obrazloženje takvog stava je dao gradonačelnik Obersnel koji je kazao da je zvuk riječkog rocka postao brend grada, te da će se suradnja između Grada i projekata vezanih uz rock kulturu nastaviti. Dodao je da ga uz i izlazak CD-a «Antologija Riječki Novi Val» vežu dvostruke emocije: prva je sjeta, iz razloga što ga kompilacija podsjeća na mladost, a druga je ponos, iz razloga što je hrvatski punk i novi val započeo upravo u Rijeci.
Nakon toga se prešlo na ispijanje besplatne pive i poziranje za milenijsku fotografiju Ri rockera, njihovih fanova i unučadi.

Diskurz u kružnoj

Večeras se s početkom u 20 sati, u Galeriji O.K. otvara izložba Nine Brkić pod nazivom “Akt Deco”. Nina Brkić završila je Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a
trenutačno je apsolventica na Nastavničkom odsjeku na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Aktivna je članica Foto kluba Zagreb.
Izlaže samostalno i grupno. Izložba “Akt Deco” je otvorena do 21.2.2008.

Na današnjoj konferenciji za novinare u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti najavljena je izložba Formalno – Angažirano kojom se obilježava šezdeseta obljetnica osnutka Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Na izložbi će se pokazati oko 500 umjetnina iz fundusa muzeja koji iznosi preko 6000 primjeraka. Izložba će trajati 4 mjeseca, a otvara se u petak 15. veljače u 19 sati.
Zanimljivost izložbe je biti ta što će se neki postavi mijenjati svakodnevno, a samo postavljenje radova bit će neka vrsta performansa. Nadalje, posjetitelji će dobiti anketni listić pomoću kojega će moći izabrati svoj omiljeni rad te dati svoje mišljenje o tome kakav muzej žele imati. Anketni listić će se moći ispuniti na Internetu. U travnju će studenti Povijesti umjetnosti sa riječkoga Filozofskoga fakulteta dati svoj prijedlog o postavu izložbe te ako ga struka usvoji, oni će određeno vrijeme postati kustosi što će im biti neka vrsta prakse za budućnost.
Radovi će biti postavljeni tako da će jedni nasuprot drugima stajati angažirani i formalni radovi čiji kontrast bi, prema riječima Branka Franceschia, trebao potaknuti posjetitelje na razmišljanje.

Povodom Valentinova, iduća nedjelja, 17.02.08. samo easy mjuza.
22-05h.

Danas su članovi Foruma mladih SDP-a i odbor mladih ARS-a Primorsko – goranske županije, održali konferenciju za novinare na kojoj su se osvrnuli na kritike o Riječkom karnevalu. Posebno su se osvrnuli na pismo 28 krščanskih udruga koje e jučer objavio Novi List.
Davor Maričević, član tajništva Foruma mladih je upitao udruge, ako ih je situacija na karnevalu toliko uvrijedila, zašto također nisu reagirali na povike Ubij Srbina, koji su se mogli čuti prije koncerta jednog poznatog domaćeg izvođača ispred Dvorane Mladosti?
Isto je zapitao udruge zašto nisu reagirale kada je dio navijača vrijeđao golmana NK Rijeke Dragana Žilića po nacionalnoj osnovi?
Ivo Jelušić, predsjednik odbora mladih ARS-a Primorsko – goranske županije je rekao da sudjeluje na karnevalu od 1985. godine te da su se uvijek ljudi maškarali u fratre. Dodao je da su maškare izraz društvene kritike, te ne razumije zašto su se udruge našle uvrijeđene, budući da se kritizirani političari nisu našli uvrijeđenima. Naglasio je da osim talijanski fašista nitko nikada nije zabranjivao maškare, čak i u srednjem vijeku.
Rekao je da je zabrinjavajuće to što netko nekome želi zabraniti iznošenje misli.
Na kraju je sarkastično predložio udrugama neka pošalju spisak svega što im smeta na karnevalu, te bi od njihovih članova onda napravili cenzorski odbor.
Osim toga čudi se zašto se udruge nisu pobunile zbog gradnje apartmana koji nagrđuju Opatijsku obala, a dio vlasništva tih apartmana ima Mariborska nadbiskupija.
Inače pismo 28 udruga nije bila prva kritika od strane crkvenih institucija. Naime, prve kritike ovogodišnjem karnevalu je uputila Katolička crkva preko fra Stanka Dodiga koji je prosvjedovao u ime Prvostolnog dekanata.

Nakon karnevala, neke crkvene udruge su se našle uvrijeđene zafrkancijom maškara na račun pape, Biblije i slično. Mislim, briga me za maškare, ali ovakve reakcije dušobrižnika su previše.
Iz kojeg razloga se ljudi ne bi smjeli zafrkavati sa papom i Biblijom? Možda se neki nekakav Norvežanin našao uvrijeđen sa zafrkancijom na Vikinge, ali eto, svjestan je da svatko ima pravo na svoj pogled na svijet.
U današnjem priopćenju u Novom Listu udruge se pitaju, "kako….si je netko, pa i u „maškaranom ludilu“ mogao dopustiti u maski Ivana Pavla Drugog karikirati kršćanima najsvetiju knjigu – Sveto Pismo i tom prilikom psovati Boga.“. Pa lijepo, imao je slobodu reći što misli.
Naime, često se u maškarama ljudi odlučuju kritizirati ono što im stvara probleme, a nije baš oportuno, kritizirati izvan maškara, jer bi primjerice mogli izgubiti posao.
Stoga bi se crkvene udruge radije trebale zapitati, ako su papa i Biblija toliko SUPER, zašto onda ljudi imaju potrebu kritizirati ih?
Uz crkvu se veže toliko skandala, njihovoj pohlepi za nekretninama nema kraja pa nije ni čudo da takva nepravda muči ljude i ispliva za vrijeme maškara.
Smatram da nije problem to što je kritika crkve isplivala za vrijeme maškara, već je problem što ljudi češće ne kritiziraju crkvu pa bi ona bila manje halapljiva za nekretninama.
Naime, po statistikama je utvrđeno da je crkva prošle godine bila jedno od poduzeća s najvišim prihodima, ali to udruge nije briga. One smatraju da je razlog kritike ne licemjerstvo crkve, već čisto zlo, sotona, a to spada pomalo pod temu "Na rubu znanosti", a usprkos tome vjeronauk se uči u školama i još se želi uvesti dodatan sat. Time se odgajaju praznovjerni i netolerantni ljudi, što su ovakve, pa mogu reći, neočekivane reakcije pokazale. Pokazale su i u kolikoj mjeri su državni ugovori s Vatikanom i simbioza vlasti i crkve razbahatile takve netolerantne vjernike. Po uzoru na radikalne muslimane koji raspisuju fetve za karikaturistima Muhameda i sude prema vjerskom zakonu, nova struje radikalnog kršćanstva u državi bi htjela i potpunosti kristijanizirati društvo, po uzoru na srednji vijek spojiti svjetovnu i crkvenu vlast i svaku kritiku religije zakonom zabraniti.
Protiv toga naprosto treba dići glas!

Joso Maraović je proglašen krivim za silovanje Illishe Jarret i osuđen na tri godine zatvora. Naime, u presudi koja je pročitana danas u 9 sati, rečeno je da je Mraović 13. travnja 2005. pokucao na vrata sobe 102 u hotelu Ante u kojoj je boravila Illisha Jaret, tada košarkašica ženkog košarkaškog kluba iz Gospića.. Ona mu je otvorila misleći da se radi o njezinoj suigračici. Na pitanje što želi, Mraović joj je odgovorio tako što ju je počeo vući za ruku prema krevetu rekavši «Idemo!». Uhvatio ju je za glavu, no Illisha Jarret se uspjela othrvati, ali od naguravanja joj se rastvorila kučna haljina. Vidjevši da je gola ispod ogrtača, Mraović se počeo dirati po penisu i uhvati ju je rukom ispod desnog uha, radi čega je Jarret kasnije imala podljev, dok je drugom rukom počeo dirati njezinu vaginu, da bi joj na kraju stavio prst u anus. Tada se Illisha Jarret uspjela izvući iz Mraovićeva zahvata i izbacila ga iz sobe.
Navedeni čin je izjednačen sa silovanjem te je prema članku 188 stavak 1 kaznenog zakona Mraović dobio tri godine zatvora, zbog kaznenog djela učinjenog protiv spolne slobode osobe. U zatvorsku kaznu uračunato mu je vrijeme boravka u pritvoru od 22. travnja 2005. do 16. svibnja iste godine, te je dužan platiti troškove procesa, od čega najviše Illishi Jarret u iznosu od 15 349 kuna.
Prije čitanje presude Mraović je dao izjavu u kojoj se izjasnio kao nevin čovjek, te je rekao da nema dokaza protiv njega, što je prema njegovom mišljenju sud u Gospiću dokazao, uz nespretno obrazloženje presude kojim se stavljanje prsta u anus izjednačuje s rukovanjem, što su po njegovom mišljenju novinari iskoristili u svrhu sprdanja s njim.


Nakon pročitane presude, vidno razočaran, Mraović nije pokazao nikakve znakove kajanja niti se ispričao, već je dao izjavu u kojoj se žestoko obrušio na Illishu Jarret, optuživši je za prostituciju i na političare ne imenovavši ih. Političari su po njegovom mišljenju iskoristili Illishu Jarret kako bi mu napakostili. Ipak, može se prepostaviti da je mislio na Ministra zdravstva Darka Milinovića, kojega je u navedenom kontekstu eksplicite spominjao na početku suđenja

Mraovićev odvjetnik Velimir Došen je najavio da će se tužiti vrhovnom sudu.

Tužitelj je izrazio svoje zadovoljstvo, napomenuvši da su na suđenju u Rijeci bolje razmatrani dokazi i svjedoci nego što je to bilo u Gospiću.

četvrtkom | 18.30

The Eels
Meet The Eels: Essential Eels 1996-2006, Vol. 1
Geffen, 2008.




Dan prije mog rođendana 1996. Mark Oliver Everettov bend The Eels izdali su svoj prvi album „Beautiful Freak“. Nije da sam onda to zamijetio, dapače, trebalo mi je još pet godina, točnije übersingl „Souljacker Part 1“ da bi doživio aha-efekt. Ta prejednostavna a predobra mini-oda bijelom smeću, kako smo kroz vrijeme pokroviteljski naučili zvati tu američku kastu, pričica je, kako je samo Everett zna ispričati, o „pametnim“ srednjoškolskim odlukama koje na kraju dovode do slučaja kao što je notorni Columbine i incestuoznim preferencama u trailer parku, poentirana krikom koji se teško zaboravlja, a on ide – OH YEAH!

Everett, koji se još i prije nego je sa Johnatanom Nortonom i Tommyjem Walterom pokrenuo Jegulje nazvao Mr.E, od prvog je albuma ovog trija, znao kako u pop-rok pjesmi prikazati neugodnjake suvremenog svijeta, bili oni nacionalni interes ili tek slomljeno srce, i to uvijek i redovno kroz prepoznatljivu mješavinu ironije i brutalne istine, s nezaobilaznim mr.e-ovskim humorom.

Evo, npr. „Susan's House“ s prvog albuma. Za njega je odlazak do Suzine kuće (kamo ide jer „noćas ne može biti sam“) u biti izgovor za katalogizaciju nesretnih slučajeva i sudbina koje sreće na putu do njene kuće, uključujući staru ludaru koja razbija boce na cesti na mjestu gdje joj je prije dvije godine kuća izgorjela („...people say back then she really wasn't that crazy.“), mrtvog petnaestogodišnjaka s metkom u čelu („...in a final act of indignity the paramedics take off all his clothes/ for the whole world to see while they put him in the bag.“), jednog drugog klinca u parku koji mu pokuša prodati malo cracka i sedamnaestogodišnju mladu mamu („...and im thinking that must be her sister/ that must be her sister right?“) Ali, Susan... hej, sve to Susan može popraviti i izliječiti. Takvi songwriterski postupci sječaju me na nešto što je Neil Tennant rekao u nekom davnom intervjuu; nešto u stilu – zašto pjevati o tome da djevojka ima lijepe oči kad možeš pjevati o njenim političkim uvjerenjima i tek na kraju reči da ima i lijepe oči.

Slično je i u jednom od njihovih najvećih hitova, definitivnom milestoneu devedesetih, pjesmuljku „Novocaine For The Soul“ („...life is good/ and I feel great/ 'cause mother says i was/ a great mistake.“), koji je , naravno da je, prvi na tracklistingu ove kompilacije, pa u sličnoj najradioprijateljskoj „Flyswatter“ (u kojoj se sam Belzebub pomalja iz vrućeg pakla da bi nas podsjetio da je hodanje po vrućem ugljenu svakako neizbježno), kao i u “Mr.E's Beautiful Blues“ (u kojoj vaš um jednostavno ne razumije kako možete podnijeti „sva ta sranja“ koje svakodnevno gledate svud oko sebe, da bi ljudski duh ipak pobjedio u refrenu „...god damn right it's a beautiful day!“)

Pesimisti su samo realisti, neko je jednom rekao, ali Gospon E je sigurno jedan od najšarmantnijih crnjaka koji su ikad snimali pjesme, nenaglašenom i suptilnom duhovitošću pretvarajući čak i arheteme tipa „ona je otišla pa sam ja sad tužan“ u svoj karakteristični „jeguljasti“ izričaj dajući joj naslov „It's A Motherfucker“ („...it's a motherfucker/ being here without you...“) koji i ispodprosječno upučenim smrdi na probleme s cenzurom. No, svi koji su ikad bili tužni, sami i u post-prekid močvari znaju da je „it's a motherfucker“ jedini pravi opis tog stanja. Što bi rekao onaj tip u onoj seriji, budimo realni.

Everettov duh nije uspio slomiti niti niz obiteljskih gubitaka. Svi iole upućeni u diskografiju The Eelsa sjećaju se „Electro-Shock Blues“ albuma iz 1998., znatno mračnije kolekcije pjesama koje su poprimile siviju patinu zbog samoubojstva E-ove sestre, smrti majke i nekolicine prijatelja. Bez obzira na ovaj crni het-trik (ispričavam se na korištenju plitke sportske analogije) E je na tom albumu i dalje bio u stanju biti E. Pored pjesama kao što su „Elizabeth on the Bathroom Floor“ i „Going to Your Funeral, Pt. 1 & Pt.2“ našlo se mjesta i za „Cancer For The Cure“ u kojoj „heart attack may be something to fear/ but take a look out back/ ‘cause Courtney needs love/ and so do I.“

Ovaj bogati best of, uz kojeg za hc-fanovštinu dolazi i još jedan disk, uobičajena kolekcija rariteta, b-strana i sličnih čvaraka nazvana „Useless Trinkets“ plus sasvim ok dvd, pošteno prikazuje presjek jednog od zanimljivijih „malih“ bendova devedesetih, kronološki nizajući E-ove pjesme pune pop jednostavnosti i lirične blage kiseline. Poslušate li „Meet The Eels“ dobit ćete probrani opus ovog vrlo zanimljivog, no nekako uvijek marginaliziranog benda koji je estetikom „ružno je lijepo“ tijekom godina uspio izgraditi čvrstu fanovsku bazu. Probrani opus kojeg, ovako upakiranog, ne može pokvariti ni mlakost u obliku obrade Missy Elliot i njene „Get Ur Freak On“, ali to je već jedna druga priča. Preporučujem svima koji su pred deset godina bili ili premali ili su, kao, npr, ja, spavali.

His Beloved Monsters: Susan’s House, Novocaine For The Soul, Last Stop: This Town, 3Speed, It’s A Motherfucker, Souljacker Part 1, Mr.E’s Beautiful Blues, I’m Going To Stop Pretending That I Didn’t Break Your Heart i još mnoge druge

“22 miles of hard road/ 33 years of tough luck/ 44 skulls buried in the ground/ crawling down through the muck...: OH YEAH!!!”

Pozdrav,
Mr.E(k)

Večeras u 20 sati - pankerskih trideset


U ovoj emisiji posvetit ćemo se bendovima koji su popularni među, pa recimo četvrtom generacijom punkera.
Redom su to bendovi s Epitaph recordsa koje je osnovao Brett Gurewitz iz Bad Religiona, što ukazuje koliko je taj bend utjecao na suvremenu punk scenu.
Neki od tih grupa, poput Zekea, NOFX-a, i Dwarvesa uživaju klutnu sljedbu, dok je Offspring postao mega komercijalan.
Green Day nije bio dio Epitapha, ali je poput Offspringa lansirao punk u mainstream i pomalo...od iskonske punk pobune učinio, ono što bi kokainom nasnifani menadžeri multinacionalki nazvali – brend - čime su sami postali korporativnim bendom!

Dwarves - Astro boy



NOFX

NOFX su se okupili u Los Angelesu 1983. godine. Iste godine snimaju prvi demo kojeg je producirao Don Bolles, bubnjar utjecajnog američkog punk sastava «Germs». Dvije godine kasnije izdaju rpvu ploču, EP NOFX, kojeg će reizdati 1992. godine u sklopu albuma «Maximum RocknRoll». Dolazi do određenih promjena u bendu, a 87 izdaju album «The PMRC can suck on this» kojim žestoko napadaju udrugu PMRC koja je u to vrijeme redovito cenzurirala punk i metal muziku smatrajući da šalje seksualno eksplicitne, nasilne i općenito uvredljive poruke. Naime tu udrugu je vodila Tipper Gore, žena bivšeg američkog predsjednika i nobelovca Al Gore-a, a ostavština te udruge su one naljepnica na albumima Explicit Lyrics.
Na ploči «Liberal Animation» pridružio im se i Brett Gurewitz iz Bad Religiona, pa će taj album reizdati 1992. za Gurewitzovu diskografsku kuću Epitaph records. NOFX potpisuju za Epitaph 1989. godine i izdaju album «S&M Airline».
Slijede albumi Ribbed i White Trash, Two Heebs and a Bean, a 1994. godine izdaju album Punk in Drublic kojim bend doživljava komercijalni proboj. NOFX, zajedno s Offspringom I Green Dayom postaju dio punkerskog mainstreama. Do 2000 još su spičili dva albuma, Heavy petting Zoo I So long and thanks for all the shoes.
99-te izdaju zanimljiv EP na kojemu se našla samo jedna stvar The Decline, koja traje 18 minuta. The Decline je satira Američke politike, zakona I konformizma američkog društva. Kasnije su članovi benda rekli da je skladanje i snimanje pjesme bilo jako teško, da im je drago što su snimili, no da to ne bi ponovili.
Novi milenij bend započinje s albumom Pump up the Valuum. To im je poosljednji album za Epitaph records, a NOFX prelazi na etiketu Fat Wreck Chords koju je pokkrenuo njihov pjevač i basista Fat Mike.
S grupom Rancid 2002. snimaju split album BYO Split Series, Vol.3 na kojemu su Rancid obradili pjesme NOFX-a, a NOFX pjesme Rancida.
Idućim albumom War on Errororism bend započinje sa svojom anti Bush kampanjom te započinju s turnejom rpikladnog naziva Rock against Bush.
Između 2005. i 2006. bend godišnje izdaje po jedan singl mjesečno.
Posljednji album They've Actually Gotten Worse Live,izdaju 2007. godine.

Kill allthe white man


Zeke

Oni nisu tipičan punk bend, iako su vjerojatno brži od 90% punk sastava. Naime, njihov se zvuk dosta naslanja na sveprisutni sastav Motorhead. U principu Zeke su rock and roll bend, međutim svoj Motorhead pristup muzici su dodatno ubrzali, tako da ih zbog njihovog speeda i minimalizma možemo svrstati pod punk bendove.
Nastali su 1993. godine u gradu Tacoma. Iste godine izdaju singl West Seatlle Acid Party za nezavisnu diskografsku kuću Wrecking Ball Records. Dolaze na glas kao jedan od najboljih live bendova pa prelaze na drugu nezavisnu kuću – Snooth Pooch records. Za njih će izdati tri albuma – Super Sound Racing, Flat Tracker i live album Pig.
Zatim potpisuju za Epitaph records i 1998. izdaju album Kicked in the Teeth. Time njihovi albumi dobivaju bolju distribuciju, te im se širi publika. Zbog orjentiranosti Epitaph recordsa prema punkerskoj populaciji Zeke postaju miljenici punkera. 2000. godine izdaju album Dirty Sanches koji im je jedan od najhvaljenijih albuma.
Zatim idu na turneje sa Jerry Cantrellom iz Alice in Chains, DOA-om, Supersuckersima i Pearl Jamom.
Pod parolom “Brzo nije dovoljno brzo” 2001. godine snimaju album Death Alley.
Epitaph records napuštaju 2003. godine i izdaju živi album Live and uncensored. Potpisuju za Relapse records na koja izdaje više rock I stoner bendove poput sastava Nebula, Alabama Thunderpussy, Mastodon, i High on Fire. Ta suradnja rezultira albumom Til the livin’ end.
Do 2007. izdali su Split album sa bendom Peter Pan Speedrock i digitalni album Kings of the Highway.

Mountain man



The Dwarves

Nastali su sredinom osamdesetih u Chicagu kao garage rock sastav. Na njihovoj etiketi Voxx Records izdaju debi album Horror Stories.
Postali su zloglasni zbog svojih nastupa koji su uključivali fizičke sukobe s publikom, pa čak i policijom.
Drugim albumom Toolin’ for a Warm Teabag postaju sve više punk bend, a na trećem albumu Blood Guts & Pussy izdanog za kultnu SUB POP kuću u potpunosti napuštaju svoje psiho garage korjene. Slijedi album Thank Heaven for Little Girls.
1993. godine su proširili neistinitu glasinu da je njihov gitarista, specifičnog imena “He Who Cannot Be Named” izboden nožem u Philadelphiji, pa su čak na ploči Sugarfix ispod njegova pseudonima stavili pokojni. To je naljutilo šefove SUB POP-a, pa su otkazali ugovor sa Dwarvesima.
Bend se nakratko raspada I 1997. se ponovno okupljaju te izdaju album The Dwarves are young and goodlooking. Prelaze na Epitaph records za koje 2000.-e izdaju album The Dwarves come clean. Nakon toga prelaze na nezavisnu kuću Sympathy for the record industry za koju izdaju album Dwarves must die.
2005. izdaju album Greedy Boot 1 koji se moga nabaviti samo preko njihova web sajta.

Demonica


Offspring

Formirali su se 1984. godine u Garden Groveu u Californiji, a pod imenom Offspring nastuapju od 1985. Dvije godine kasnije izdaju prvi singl i prvi album na svojoj etiketi Black Label, nazvanoj prema njihovoj omiljenoj pivi. U ožujku 1989. godine za nezavisnu kuću Nemesis Records snimaju drugi album The Offspring, kojeg je producirao Thom Wilson koji je radio s Dead Kennedysima i Social Distorsionom. tijekom turneje njihov gitarista Noodles je bio izboden nožem.
1991. snimaju EP Baghdad koji je bio ključan za njihov prelazak na Eptaph records.
Snimaju album Ignition koji bilježi odlične rezultate, a 1994. godine postaju mega popularni s albumom Smash koji se smatra najbolje prodavnim nazvisnim albumom svih vremena.
Ohrabreni uspjehom Offspring osnivaju Nitro Records i na njoj reizdaju svoj prvi album, uz niz novih bendova koje uzimaju na svoju etiketu. Ipak, uspjeh se nije mogao ignorirati he, he, pa ih pod svoje uzima major label Columbia records. Za njih objavljuju album Ixnay for the Hombre kojim se odmiču od političkog punka tipičnog za bendove s Epitapha i postaju više mainstream rock. 98. izlazi im album Americana s singlom Pretty Fly (for a white guy) koji je polučio velik uspjeh.
Idući album Conspiracy of one pokušali su distribuirati besplatno preko svog web sajta, ali diskografska kuća im nije dozvolila. Da bi nekako odgovorili zabrani bend je donirao lovu Napsteru. Idući album Splinter se trebao zvati Chinese democraty, ali Axl Rose, čiji album koji već deset godina samo što nije izašao nosi isto ime, im je zabranio korištenje imena. 2005. izdaju Greatest Hits, a momentalno s pšroducentom Bob Rockom koji je radio s Metallicom, The Cultom, Motley Crueom snimaju novi album što bi treba izaći u lipnju ove godine.

No Breaks


Green Day

Ovaj pomalo komercijalni punk sastav nastao je 1987. godine pod imenom Sweet Children. Zbog benda sličnog imena mijenjaju ime u Green Day. Navodno je tome kumovala njihova ljubav prema marihuani. Svoje prve snimke izdavali su za etiketu Lookout records. Prvi album 39/Smooth izdaju 1989. godine. Devedesete kreću na američku turneju, a 92 na Europsku. Zatim snimaju drugi album Kerplunk, zbog kojeg su se za njih zainteresirali major labeli. Napuštaju Lookout i potpisuju za Reprise records. Zbog tog poteza mnogi fanovi su ih optužili da su se prodali.
Bend za njih izdaje album Dookie, koji uz pomoć MTV-a postaje komercijalni uspjeh.
Tijekom nastupa na Woodstocku 1994. jedan član osiguranja je zamijenio člana benda za stagediving fane te mu je razbio zube. Ipak, taj nastup im je dodatno proširio bazu ljubitelja, a Dookie je osvojio Grammya za najbolji alternativni album.
1995. godine izdaju album Insomniac koji je bio nešto mračniji od Dookia, te dobiva dobre kritike, posebice u magazinu Rolling Stone.
Idući album Nimrod su obogatili raznim zvukovima iz surf i ska muzike, a sa sličnim stilom nastavljaju na idučem albumu Warning.
Surađivali su i s Iggy Popom na dvije pjesme na albumu Skull Ring, a 2004. godine izdaju album American Idiot kojim žestoko kritiziraju predsjednika SAD-a George W. Busha.

American Idiot

Samo za vjernu ekipu, u nedjelju 10. veljače 2008. od 22-05h samo funk mjuza. Puno starih, rijetkih i dobrih stvari...

Republički sindikat radnika Hrvatske sazvao je danas konferenciju za novinare na kojoj su predstavali otvoreno pismo Deutsche Telekomu. Razlog obraćanja Detsche telekomu je taj što njihova dosadašnja obraćanja Vladi i Hrvatskom telekomu nisu rezultirala rješenjem problema budući je pravi vlasnik HT-a upravo Deutsche telekom.
Glavni problem je taj što se vlasnik prema radnicima odnosi kao maćeha time što im smanjuje plaće za 35 do 40%, smanjuje im prava i otpušta ih kao tehnološki višak.


Dodali su da Hrvatski telekom, tvrdnjom da su plaće radnicima HT-a u skladu s državnim prosjekom, zavarava javnost jer prosjek podižu plaće menadžera koje iznose preko 40 tisuća eura. Osim toga radnik s 40 godina staža ima manju otpremninu, nego što je mjesečna plaća predsjednika Uprave. Uglavnom, plaća radnika HT-a je 14% manja od državnoga prosjeka, odnosno neto plaća radnika HT-a iznosi 4 tisuće i 365 kuna dok prosječna neto plaća u državi iznosi 5 tisuća 131 kunu. Ukupno 70% radnika HT-a ima niža primanja od prosječne plaće.
Navedeni loš odnos prema radnicima rezultira padom kvalitete u HT-u dok se istovremeno povećava prekovremeni rad. Naime, svaki radnik odrdi 35 sati prekovremeno.
Ipak, Deutsche telekom pokušava iz HT-a izvući sve veću dobit pa unatoč tome što svaki radnik vlasniku godišnje ostvari 445 tisuća kuna dobiti godišnje, vlasnik im smanjuje prava. Dodatno pogoršanje moglo bi se dogoditi ako se ostvari namjera vlasnika za uvođenjem novoga sustava plaća kojim bi se smanjila plaća desetorici radnika, a ta razlika bi se dala jednom.

Ako do 15. veljače ne dobiju nikakav odgovor od Deutsche telekoma, Republički sindikat radnika Hrvatske održat će prosvjede 29. veljače u Bonnu pred zgradom Deutsche telekoma.
Smatraju da bi se njihovi zahtjevi mogli usvojiti 28. veljače na sjednici Deutsche telekoma zbog toga što su dionice HT-a na burzi i svaka javna reakcija na poslovanje bi mogla ugorziti cijene dionica čega se vlasnici boje. U slučaju da se njihovi zahtjevi ne prihvate, namjeravaju razapeti šatore pred Hoto tornjem i tamo prosvjedovati dok se njihovi zahtjevi ne usvoje. U Republički sindikat radnika Hrvatske učlanjeno je 40% radnika u HT-a.

Od Deutsche telekoma zahtjevaju:
povećanje mase plaća za 22,5%
plaćanje stvarnih troškova prijevoza s posla i na posao
povećanje otpremnina za 20%
povećanje minimalnog broja dana godišnjeg odmora na 24 dana, maksimum 35 dana
smanjenje tjednog rdanog vremena sa 40 na 36 sati
nastavak sufinanciranja 3. mirovinskog stupa

Međunarodna koalicija protiv krzna Fur Free Alliance čiji je član od prošle godine udruga Prijatelji životinja, već šestu godinu organizira međunarodni natječaj pod nazivom Design Against Fur za studente dizajna u kojem će od ove godine sudjelovati i studenti iz Hrvatske. Budući da je u Hrvatskoj zabranjen uzgoj životinja zbog krzna i uvoz tuljanovog krzna, važna je mogućnost uključenja studenata iz Hrvatske u natjecanje čime imaju priliku sudjelovati u kreiranju etičke poruke iz stvarnog života, otvoreno se izjašnjavajući protiv krzna.
Tema natjecanja Design Against Fur 2008 je jednostavno nošenje krzna je okrutno i nepotrebno, čime se ističe da se ubija preko 50 milijuna životinja svake godine zbog krznenih kaputa i dodataka od krzna. Krzneni ukrasi nisu ostaci izrade krznenog kaputa, jer se više životinja ubije za izradu krznenih ukrasa na ovratnicima, orukvicama, šeširima, šalovima, torbicama i cipelama, nego za krznene kapute. Svake sekunde jedna životinja umire zbog mode i glamura.
Radovi će biti ocijenjeni od stručnjaka za dizajn i marketing, a natjecanje će se održati u dvjema fazama, Regionalno natjecanje i Međunarodno natjecanje. Pobjednici regionalnog natjecanja u Europi mogu ostvariti vrijedne nagrade od 1000, 500 ili 250 eura gotovine. Tri najbolja finalista će automatski sudjelovati u internetskoj Nagradi po izboru publike i međunarodnom natjecanju za izbor Velike nagrade koja iznosi 2.500 američkih dolara u gotovini.
Po prvi put, Fur Free Alliance organizira međunarodni natječaj u Flash animaciji. Najuspješniji mladi dizajneri koji naprave kreativan, efektan animirani film koji šalje važnu, suosjećajnu poruku da je nošenje krzna okrutno i nepotrebno, mogu osvojiti nagrade od 1000, 500 ili 250 američkih dolara.
Detalje natječaja primili su fakulteti grafike i dizajna u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci, Splitu, Karlovcu i Dubrovniku, uz filmove o farmama životinja, načinima uzgoja i ubijanja životinja za krzno koji će studentima pružiti jasnu sliku o industriji krzna i dati poticaj i inspiraciju. Rok za prijavu je 11. travnja 2008., a više o natječaju može se pročitati na stranicama udruge Prijatelji životinja http://www.prijatelji-zivotinja.hr i na službenim stranicama natječaja http://www.designagainstfur.com, gdje se mogu vidjeti i prošlogodišnji nagrađeni radovi studenata dizajna iz cijeloga svijeta.