SVID radio

četvrtkom | 18.30

The Eels
Meet The Eels: Essential Eels 1996-2006, Vol. 1
Geffen, 2008.




Dan prije mog rođendana 1996. Mark Oliver Everettov bend The Eels izdali su svoj prvi album „Beautiful Freak“. Nije da sam onda to zamijetio, dapače, trebalo mi je još pet godina, točnije übersingl „Souljacker Part 1“ da bi doživio aha-efekt. Ta prejednostavna a predobra mini-oda bijelom smeću, kako smo kroz vrijeme pokroviteljski naučili zvati tu američku kastu, pričica je, kako je samo Everett zna ispričati, o „pametnim“ srednjoškolskim odlukama koje na kraju dovode do slučaja kao što je notorni Columbine i incestuoznim preferencama u trailer parku, poentirana krikom koji se teško zaboravlja, a on ide – OH YEAH!

Everett, koji se još i prije nego je sa Johnatanom Nortonom i Tommyjem Walterom pokrenuo Jegulje nazvao Mr.E, od prvog je albuma ovog trija, znao kako u pop-rok pjesmi prikazati neugodnjake suvremenog svijeta, bili oni nacionalni interes ili tek slomljeno srce, i to uvijek i redovno kroz prepoznatljivu mješavinu ironije i brutalne istine, s nezaobilaznim mr.e-ovskim humorom.

Evo, npr. „Susan's House“ s prvog albuma. Za njega je odlazak do Suzine kuće (kamo ide jer „noćas ne može biti sam“) u biti izgovor za katalogizaciju nesretnih slučajeva i sudbina koje sreće na putu do njene kuće, uključujući staru ludaru koja razbija boce na cesti na mjestu gdje joj je prije dvije godine kuća izgorjela („...people say back then she really wasn't that crazy.“), mrtvog petnaestogodišnjaka s metkom u čelu („...in a final act of indignity the paramedics take off all his clothes/ for the whole world to see while they put him in the bag.“), jednog drugog klinca u parku koji mu pokuša prodati malo cracka i sedamnaestogodišnju mladu mamu („...and im thinking that must be her sister/ that must be her sister right?“) Ali, Susan... hej, sve to Susan može popraviti i izliječiti. Takvi songwriterski postupci sječaju me na nešto što je Neil Tennant rekao u nekom davnom intervjuu; nešto u stilu – zašto pjevati o tome da djevojka ima lijepe oči kad možeš pjevati o njenim političkim uvjerenjima i tek na kraju reči da ima i lijepe oči.

Slično je i u jednom od njihovih najvećih hitova, definitivnom milestoneu devedesetih, pjesmuljku „Novocaine For The Soul“ („...life is good/ and I feel great/ 'cause mother says i was/ a great mistake.“), koji je , naravno da je, prvi na tracklistingu ove kompilacije, pa u sličnoj najradioprijateljskoj „Flyswatter“ (u kojoj se sam Belzebub pomalja iz vrućeg pakla da bi nas podsjetio da je hodanje po vrućem ugljenu svakako neizbježno), kao i u “Mr.E's Beautiful Blues“ (u kojoj vaš um jednostavno ne razumije kako možete podnijeti „sva ta sranja“ koje svakodnevno gledate svud oko sebe, da bi ljudski duh ipak pobjedio u refrenu „...god damn right it's a beautiful day!“)

Pesimisti su samo realisti, neko je jednom rekao, ali Gospon E je sigurno jedan od najšarmantnijih crnjaka koji su ikad snimali pjesme, nenaglašenom i suptilnom duhovitošću pretvarajući čak i arheteme tipa „ona je otišla pa sam ja sad tužan“ u svoj karakteristični „jeguljasti“ izričaj dajući joj naslov „It's A Motherfucker“ („...it's a motherfucker/ being here without you...“) koji i ispodprosječno upučenim smrdi na probleme s cenzurom. No, svi koji su ikad bili tužni, sami i u post-prekid močvari znaju da je „it's a motherfucker“ jedini pravi opis tog stanja. Što bi rekao onaj tip u onoj seriji, budimo realni.

Everettov duh nije uspio slomiti niti niz obiteljskih gubitaka. Svi iole upućeni u diskografiju The Eelsa sjećaju se „Electro-Shock Blues“ albuma iz 1998., znatno mračnije kolekcije pjesama koje su poprimile siviju patinu zbog samoubojstva E-ove sestre, smrti majke i nekolicine prijatelja. Bez obzira na ovaj crni het-trik (ispričavam se na korištenju plitke sportske analogije) E je na tom albumu i dalje bio u stanju biti E. Pored pjesama kao što su „Elizabeth on the Bathroom Floor“ i „Going to Your Funeral, Pt. 1 & Pt.2“ našlo se mjesta i za „Cancer For The Cure“ u kojoj „heart attack may be something to fear/ but take a look out back/ ‘cause Courtney needs love/ and so do I.“

Ovaj bogati best of, uz kojeg za hc-fanovštinu dolazi i još jedan disk, uobičajena kolekcija rariteta, b-strana i sličnih čvaraka nazvana „Useless Trinkets“ plus sasvim ok dvd, pošteno prikazuje presjek jednog od zanimljivijih „malih“ bendova devedesetih, kronološki nizajući E-ove pjesme pune pop jednostavnosti i lirične blage kiseline. Poslušate li „Meet The Eels“ dobit ćete probrani opus ovog vrlo zanimljivog, no nekako uvijek marginaliziranog benda koji je estetikom „ružno je lijepo“ tijekom godina uspio izgraditi čvrstu fanovsku bazu. Probrani opus kojeg, ovako upakiranog, ne može pokvariti ni mlakost u obliku obrade Missy Elliot i njene „Get Ur Freak On“, ali to je već jedna druga priča. Preporučujem svima koji su pred deset godina bili ili premali ili su, kao, npr, ja, spavali.

His Beloved Monsters: Susan’s House, Novocaine For The Soul, Last Stop: This Town, 3Speed, It’s A Motherfucker, Souljacker Part 1, Mr.E’s Beautiful Blues, I’m Going To Stop Pretending That I Didn’t Break Your Heart i još mnoge druge

“22 miles of hard road/ 33 years of tough luck/ 44 skulls buried in the ground/ crawling down through the muck...: OH YEAH!!!”

Pozdrav,
Mr.E(k)