SVID radio

utorak | 18.30

Arctic Monkeys
Favourite Worst Nightmare
Domino, 2007.



Drugi albumi su poslovično teški. Treći albumi su poslovično teški. Peti albumi, live albumi i proklete kolekcije b-strana... napraviti dobar album... sve je to danas poslovično teško. Sve što trebate je poželjeti i – evo ga, postaje teško.

U slučaju sheffieldskih arktičkih majmuna drugi album svakako je trebao biti težak jer su očekivanja bila velika, prvenstveno zahvaljujući prošlogodišnjem fenomenu ove grupe čija je bombonjera «Whatever You Say I Am...» najbrže prodavani prvijenac u povijesti UK glazbe a ima nekoliko manje više ok nagrada (uključujući i uvijek nekako fer podijeljen Mercury). Arctic Monkeys su, podsjećam, i dio velike internet glazbene revolucije, jedan od prvih procvjetalih pupoljaka myspace zuje, što opet sve ne bi imalo nikakve veze da taj prvi album nije stvarno toliko dobar (evo, nakon godinu i nešto još uvijek se nije pokvario, izlizao ili potrošio).

Bendovi novijeg datuma, pogotovi ovi što ih u nedostatku riječi volimo zvati «indie», što zbog marketinga, što zbog vremena u kojem živimo, osuđeni su, večinom, na vrlo hvaljen prvijenac i na ironično seciranje nastavka. Postavljaju se pitanja koja su na prvi pogled veća od života samog – hoće li nas naši novi heroji razočarati?, hoće li nas naši novi heroji nastaviti inspirirati? i tome slične masturb-fatalističke idiotarije. Sva ta spika ne donosi nikome ništa dobroga, a pogotovo ne bendovima kojima je u startu štanga dignuta previsoko.

No, čini se da Alexu Turneru niko ne može štangirati jer se tog mulca to baš pretjerano ne tiče (na «Favourite Worst Nightmare» nema ni sekunde pritiska!). AM rokaju čvršće i brže, tako da album doslovno projuri kroz cd plejer (ili štagodpod) sa 12 pjesama u 38 minuta! Najveći adut, kao i na prvom, je Alexova stvarno dobra lirika koja ovdje opet razvaljuje. Naravno, za potpunu predanost njegovoj dovitljivosti i lakom baratanju sa stihovima, koji na kraju uspiju kroz humor, ironiju, inteligenciju i ozbiljnost maštovito opisati svijet kroz oči nekoga na početku dvadesetih, treba nadprosječno poznavati engleski jezik. Jedino tada se mogu doživjeti mnogobrojne, jednostavnim nelingvističkim tezaurusom rečeno, dobre fore koje Alex Turner isporučuje. Jedan takav primjer je iz «This House Is A Circus» gdje se rima događa u spretnoj aliteraciji «This house is a circus/ berserk as fuck...». Dakle, jedino kad se «berserk» i «as» spoje u jedan fonetski njok tek se onda rimuju sa «circus». Pametan dečec.

Zanimljive su i ostale pjesme, od «Brianstorm» singla koji sprda stvarnog korporacijskog n'rda iz glazbene industrije koji misli da će «otkačenom» oblekom (t-shirt i kravata) kompenzirati svoju ljigavu lovozgrtačku personu, preko «Do Me A Favour», skoro pa himnične posvete prekidu veze gdje se Turnerov aspekt mijenja od tipično muškog na početku do tipično ženskog na kraju pjesme, do «Only One Who Knows» koja je, u biti, prava balada, bez bubnja i bez basa. I tako, ima ih još dobrih. Ono, 12 sve skupa.

Čovjek koji je zaslužan za to što se na trenutke AM na ovom albumu guraju u ladicu nazavanu «indie-dance» je James Ford iz ugaslog UK-benda Simian (koji danas živi kroz svoju dj-team inkarnaciju Simian Mobile Disco, za koju se mnogi pohađači partija u starom Albionu kunu da je ful zabavna, ono, LCD Soundsystem dj-set furka), koji je producirao neke od pjesama. Ford je producirao i recentni debi album Klaxonsa, što ima smisla, jer, glazbeno gledajući, između AM i Klaxonsa i nema neke razlike. Moram spomenuti i bubnjara Matta Heldersa koji je, kako se to stručno kaže, ubio bubanj. Isto tako, tek tolko da se zna, tu je i novi basist Nick O'Malley koji je zamijenio Andyja Nicholsona koji ih je napustio brzo po snimanju prvijenca.

Ok, «Favourite Worst Nightmare» je manje pop i od prethodnika i dosta je agresivniji i nije baš ko prvi album, što je super, jer, ovdje govorim u svoje ime, nikom nije trebao klon «Whatever You Say...», i od početka do kraja je dokaz potpune vladavine Alexa Turnera a.k.a. Totalne Face. Njegovo «facstvo» proizlazi iz kombinacije njegovih tako mladih godina i vrsnih pjesama koje piše. Vas, ironične pametnjakoviće pitam – što radi prosječan dvadesetogodišnjak kojeg poznajete? Ovakvo nešto? Sumnjam.

Britanski kritičar John Murphy svoju recenziju «Favourite Worst Nightmare» albuma završio je riječima – «Težak drugi album? Šta je to?», ciljajući naravno na to da su AM odradili svoj drugi album puni force, ideja, žestine, dovitljivosti i uvjerljivosti. Evo, imam i ja pitanje-odgovor šemu za kraj: Može li glazba za mulce biti pametna i dobra? Evo, izgleda da može.

Najbolje stvari: If You Were There, Beware; This House Is A Circus; Only One Who Knows; Fluorescent Adolescent; 505

ek

Link: www.arcticmonkeys.com, naravno