SVID radio

utorak, 18.30


The White Stripes
Icky Thump
XL Recordings 2007



Razgovaraju Jack i Meg i sine im kako bi se mogli malo i, ono.
Nakon što je Jack svršio, kaže mu Meg: “Isti si ko i tata!”
A odgovara Jack: “Znam, rekla mi je mama!”

Koliko god bio passe (mada su nekad stare šale bolje od novih jer imaju blast from the past efekt), ovaj vic možda najbolje diskriminira cijelu medijsku tričariju oko familijske ili matrimonijalne ili kakve-god povezanosti između jednog od najhiperproduktivnijeg genijalca u roku danas i, po mom skromnom poimanju glazbenog svijeta, najboljeg gitariste današnjice i definitivno najlošije bubnjarice te iste današnjice.

Jack i Meg su se, dakle, vratili.

Za razliku od prošlog, pretprošlogodišnjeg, skoro pa pop albuma «Get Behind Me, Satan», ovaj novi, «Icky Thump» svakako označava povratak ovog dua svojim korijenima. Bilo je jasno, pogotovo nakon «Elephanta» (koji i danas stoji ponosno u njihovoj diskografiji) da Jack i Meg smekšavaju priču s njihovog početka, priču koja se najviše od svega naslanja na tradicionalističke američke glazbene forme, prije svega – blues. Bilo da je producirao Lorettu Lynn, glumio u Minghellinoj Studengori ili svirao sa frendovima iz supergrupe-koja-to-nije The Raconteurs, Jack White je posljednjih nekoliko godina bio poštovatelj, reciklator i trubadur dobre stare Amerike, naravno, uvijek na njemu svojstven način. No, da mu je glazba počela zvučati mekše – to je bilo vrlo lako za zapaziti.

«Icky Thump» je povratak na zvuk i slavu «De Stijl» i «White Blood Cells» albuma, što znači da su gitare opet drsko glasne, drsko visoke a iz zvučnika provaljuju salve buke (jadni vam susjedi!) kao da ih više jednostavno nije briga za pjesmice tipa «My Doorbell» ili «Seven Nation Army». Da se krivo ne skužimo – ove dvije su odlične stvari, pogotovo ova druga!

Snimljen u samo tri tjedna (samo – jer Stripesi albumi su se snimali i u puno kraće), «Icky Thump» je povratak Jackovog potpisnog overdrivea i šuta u glavu, bezobraznog i agresivnog, kao übernabrijana kombinacija garažnog bluza, Led Zeppelina, njihovih rifova i misticizma, srednji-zapad baladerije i opuštenosti koju su Whiteovi ovdje, očito, izbrusili do kraja.

Ima tu i jedna skoro pa mariachi-obrada stare Patti Smith («Conquest»), pa uskrsli Page, Plant, Bonham i Jones («Little Cream Soda», «Bone Broke» i još mac drugih), pa gajde, folk i «la-i-ja-jo-ho» singlalong refren koji kao da se kotrlja sa William Wallace bregi («Prickly Thorn, But Sweetly Worn»), pa onda «nešto» što se čini da ste već sto puta čuli, iako to slušate tek prvi put, a malo «smrdi» i na stari splitski festival («You Don’t Know What Love Is»), pa onda jedna od najfinijih balada ikad istisnutih iz Jackove glave («A Martyr For My Love For You»), te, za kraj ovog mini-inventara, meni najsimpatičnija situacija kad Jack i Meg, šatro, ulete u neku veliku kuću i kroz stvar staju sa glazbom da bi između sebe iskomentirali čega sve tu ima («Rag And Bone»). Ova zadnja i simbolizira pristup White Stripesa stvaranju. Ponosno, oni grade svoju glazbu od «odbačenih božičnih drvca» i «stranih wc školjki», odnosno, od starih i potrošenih stvari koje drugi bacaju u smeće.

Naslov albuma namjerno je krivo napisana lancashireovska fraza ecky thump što bi, u slobodnom prijevodu, došlo nešto kao - vidi vraga. I stvarno – vidi vraga! – The White Stripes opet buče i rokaju! Sve u svemu, uvjerljiv i snažan povratak najsimpatičnijeg dua na svijetu. Well –oh –well.

Najbolje stvari: Little Cream Soda, Bone Broke, Rag And Bone, Prickly Thorn (But Sweetly Worn), A Martyr For My Love For You, You Don’t Know What Love Is (You Just Do As You’re Told)

Webovlje: www.whitestripes.com, www.whitestripes.net

ek