SVID radio

18.07.2007., srijeda

BeatNocha

utorak, 18.30

Justice

Ed Banger / Because Music 2007


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Vruće mi je za umrijet.

U biti, čini mi se da sam zapravo umro a ovo sad piše mrtav čovjek.

Ipak, borgovske temperature i prelazak na drugu stranu Styxa neće me spriječiti da Vam se javim po posljednji put prije Velikog Izgovora a.k.a. Ljetne Pauze.

Razmišljao sam malo ovih dana, ponukan svjetskim napisima i osobnim dokučivanjem da su Justice "novi Daft Punk", kako je „Homework“, Daft Punk prvijenac, ta topla disko bombonjera koja vrlo lako ulazi na moj osobni Popis Deset Albuma Za Na Pusti Otok (ah, blaženo srednjoškolsko poimanje svijeta!), istiskajući pritom neka, kao, povijesno važnija izdanja, star već točno deset godina. Zar je toliko prošlo od „Around The World“, „Burnin'“, „Revolution 909“, „Da Funk“, „Alive“ i drugih malih savršenstava koja su to ljeto skuhali Thomas Bangalter i Guy Manuel de Homem Christo u svojo jeftinoj galskoj kuhinji?

Onda mi je palo na pamet kako je ta 1997. bila glazbeno, što bi pjevao Frank Sinatra, jako dobra godina.

Ovo ljeto prolazi deseta godina od pojave „OK Computera“, zbirke pjesama koja je za moderne generacije napravila isto, ako ne i više, što je Tamna Strana Mjeseca Određene Engleske Grupe napravila prije trideset i kusur godina.

Deseto je ljeto i od „Urban Hymns“. Ashcroft i The Verve se opet okupljaju ali sumnjam da će ikad opet tako lijepo loviti leptire u snu.

Jučer sam, pomoću jednog tv programa, podsjetio se i da je deseta godina najcrnije ljepote s turbanom na glavi, albuma „Baduism“, skoro pa savršene pjesmarice koju je Erykah Badu poklonila svima koji mogu više izvući iz rimshota nego iz gitarskog sola.

I tako, mogao bi nabrajati dok mi se više ne da, „Homogenic“ tete Björk, „Vanishing Point“ Primal Screama, Blurov eponimac, „Earthling“ od Bowieja, prošli put spomenuti „Dig Your Own Hole“ Kemijske Braće i prokjeti Portishead! Ali... današnji tekst je o Justice.

Usporediti ovaj francuski dvojac sa Daft Punkom i nije neka greda. Francuzi su, dvoje ih je, "ubijaju" disko na svoj osobiti način, imaju „french touch“, naravno da imaju, neke melodije i zvuk sinta je skoro pa citat nekih trenutaka sa retro-futuro-štagod disko-ploče „Discovery“, a i izdaju za Ed Banger etiketu koju vodi Pedro Winter, dugogodišnji menadžer Daft Punka. No, svesti ovaj dvojac samo na parolu „novi Daft Punk“ je više ne-fer od moje plače. Kojegod.

Justice su Gaspard Augé i Xavier de Rosnay. Album se zove †, što će reći Križ, Krst, Cross, Croce, Croix, Cruz, Kreuz ili npr. Risti, ako ste iz Finske. Pedro Winter (dakle, njihov izdavač) rekao je za naslov albuma, citiram: „Jebe nam se živo! Nema imena, nema loga benda, ovaj album je jednostavno – križ!“. A ovo i je album kojem kao da se jebe živo za sve, album koji glazbu za ples bezobrazno i agresivno spaja sa milion drugih utjecaja, od rocka osamdesetih, preko funka, housea, techna do Bacha i Haydna i glazbene teme iz Godzille. One japanske, naravno. Upravo tako i počinje album. Otvaračica „Genesis“ postavlja ton za cijelu priču što slijedi svojim pompoznim filmskim zastrašivanjem da bi u tili čas krenuli bitovi koji se lijepe na abrazivne sinteve kao šamari kakvoj budali i sve je odjednom silovito, močno, duhovito, plesno i kul! Da, kul.

Prvi put su se Augé i de Rosnay ukazali 2003. kad su remiksirali Simian Mobile Disco (bivši art-rockeri Simian koji su nakon samo dva albuma otišli u dj vode) i od njihove „Never Be Alone“ napravili hit sezone. Uslijedilo je brdo naručenih remikseva za Britney, N*E*R*D, Franz Ferdinand i još mnoga druga pomodna imena a uskoro su izdali i singl „Waters Of Nazareth“ koji je samo najavio lavinu zvanu †.

„Križ“ je skoro pa mistično iskustvo. Prirasta uhu nakon samo pol slušanja. Funkcionira u dva modusa. prvi je funky electro napravljen od distorziranih sinteva i izlomljenih ritmova, a drugi je daftpankovska čaga sa svjetlucajućim efektima disko kugle. Na trenutke plešete kao da je 1999., pardon, 1979., a na trenutke mislite da vani počinje nuklearni rat. Glazba je to koja je na trenutke ugodna, ljupka, simpatična, pa čak i pop-patetična, a trenutke beskompromisno ružna i može služiti kao Arf ili Cif, znate ono za čiščenje masnih šparheta. James Hinchcliff, jedan kritičar kojeg često čitam, nazvao je ovu mjuzu „Daft Punkom spojenim na nekoliko tisuća volti i bačenom u vulkan uz vatromet...“, što je, za moj ukus, malo prepoetski ali nije uopće daleko od istine!

Augé i de Rosnay se poigravaju sa slušateljem. Nakon uvodne „Genesis“ dolazi „Let There Be Light“ koja služi kao primjer za izreku „strpljivi bivaju nagrađeni“. Naime, tako lijepu melodiju, skoro pa klasične kvalitete i akordacije preuzete od kakvog Albinonija, Vivaldija, Purcella ili Handela, ali odsviranu na najužasnijem zvuku sinta nisam do sad nikad čuo! Spoj je to koji, još kad tu dodamo ritam koji je više ubojica nego ritam dobijamo magični spoj koji zaista funkcionira i prva stvar koja pada na pamet je – apsolutno poštovanje! Pogotovo kad nakon kakofoničnog vrhunca u kojem se stvar nađe vrlo brzo, vrhunca koji više liči na Merzbowa nego na bilo što što ima veze s diskom, uslijedi prekrasna razriješilica, i soundtrack za barokno bombardiranje Pariza postaje tema iz najljubavnijeg filma o ljubavi. Čudno je to. Nije čovjek naviko.

I taman kad pomislite – ovo je super, ali moglo bi biti malo i naporno do kraja – kreće „D.A.N.C.E.“, radijski hit jedan kroz jedan, u kojem djeca posemplana iz nekog starog italo disko hita pjevaju da je „plesati lako baš kao a-b-c“ (Poznato? Jacksonovih Pet, bilotko?), zvone '70s violine kao da Chic ili Donna Summer nikad nisu izašli iz mode i noge već same bježe. Da je imalo pravde – ovo bi trebao biti hit ljeta! Rijedak primjer, kao i „Dirty Harry“ Albarnovih Gorillaza, da dječje pjevanje može zvučati kul. Ili seksi. Al to bi sad već moglo otiči u neku drugu temu, jel, koja, doduše, isto ima veze sa križem, barem u posljednje vrijeme.

Ima tu, do kraja, još svega. Jedan nježni instrumental („Valentine“), jedan sonični feferon, vrlo ljuti, naravno, koji ne prestaje mutirati („Phantom“ i „Phantom Part 2“), pa jedan poziv Ed Banger reperice Uffie na opijanje i pijano šlatanje („The Party“) koje definitivno potvrđuje da, unatoč motivu križa, nekim simboličkim imenima pjesama (Postanak, Neka Bude Svjetlo, Vode Nazareta) i žanru „krščanska klupska glazba“ kako su se sami, očito ironično etiketirali na svojoj myspace stranici, ova glazba nema puno veze sa Zavjetima, Zapovjedima i sličnim katoličkim spikama. Sve u svemu, kroz cijeli † čeka vas zanimljivo putovanje kroz razne oblike elektronske glazbe, uvijek posložene na svjež i beskompromisan način.

Justice su redifinirali tzv. „french touch“ s kakvim su nas upoznali Daft Punk, Cassius, Etienne de Crecy, Motorbass, Stardust, Mr.Oizo i slični, a opet s druge strane više duguju grupama Whitesnake i Judas Priest nego ovim navedenim imenima. Justice nisu vaše prosječne dj zvijezde – Xavier de Rosnay ne vadi cigaretu iz usta dok vrti i ne dira je rukama osim pri paljenju i vađenju kad dogori do i preko filtera. Justice izjavljuju da su oni samo dizajneri i da su softvere otkrili slučajno i da nemaju pojma kao rade ovo što rade. Justice imaju plesni album godine koji bi mogao naučiti moje prošlotjedne tragičare, Rowlandsa i Simmonsa, mnogim stvarima. Justice su napravili savršeni feštarski album – album za zajebanciju koji svojim elektroničarskim i produkcijskim forama može zadovoljiti i sjedeće analitičare.

Kao i mnogi dugosvirajući soundtrackovi za zabavu, † može pokazati i svoju zamornu stranu , no nikad – nikad – ne smijemo podcjeniti snagu tzv.„jeftinih zadovoljstava“. Bez takvih ajmo-ruke-u-zrak-albuma, ni oni inteligentni ili intelektualni ne bi imali svoju protutežu ni smisao. A kad se već treba zabavljati – sve što se mora nije teško – bolje da je uz ovakav, „novi Daft Punk“, bez omalovažavanja ni jednih ni drugih, skoro do savršenstva ispeglanom glazbom koja ne zna za kompromise čak ni kad ih radi.

Skinuti, kupiti, nabaviti, slušati, plesati, darovati frendu... obavezno!

Sori svima na raspisivanju, ali, eto, ne čitamo se sljedećih mjesec i nešto, pa nek se nađe.

Najbolje stvari:
Genesis, Let There Be Light, D.A.N.C.E., Phantom, Phantom Part 2, Waters Of Nazareth, One Minute To Midnight

Justice na webu: Bagra nema svoju stranicu osim na myspaceu, a to mi je od samog početka bila fuj spika! U međuvremenu možete otić na službeni sajt izdavača: www.edbangerrecords.com

Spot za D.A.N.C.E.: www.youtube.com/watch?v=fo_QVq2lGMs

Justice u akciji @ I Love Techno 2006: www.youtube.com/watch?v=jkyhqE_VOEE

Hvala na čitanju (i slušanju) i pozdrav do rujna,
ek.

- 15:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (12)
Listopad 2009 (19)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (11)
Srpanj 2009 (14)
Lipanj 2009 (16)
Svibanj 2009 (25)
Travanj 2009 (15)
Ožujak 2009 (25)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (21)
Prosinac 2008 (27)
Studeni 2008 (26)
Listopad 2008 (24)
Rujan 2008 (19)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (16)
Lipanj 2008 (28)
Svibanj 2008 (28)
Travanj 2008 (21)
Ožujak 2008 (15)
Veljača 2008 (18)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (14)
Studeni 2007 (28)
Listopad 2007 (43)
Rujan 2007 (25)
Kolovoz 2007 (11)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (19)
Svibanj 2007 (35)
Travanj 2007 (23)
Ožujak 2007 (38)
Veljača 2007 (35)
Siječanj 2007 (33)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

opis bloga:

linkovi: