SVID radio

12.07.2007., četvrtak

BeatNocha

utorak, 18.30

The Chemical Brothers
We Are The Night
Astralwerks, 2007


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jednom davno, prije 12 godina, Tom Rowlands i Ed Simons, izdali su svoj prvi album, teroristički napad na disko zvan „Exit Planet Dust“. Isto tako, davno jednom, prije 10 godina, izdali su svoj drugi album, teroristički napad na sve što smo do onda poznavali zvan „Dig Your Own Hole“. Ovaj drugi i dan danas predstavlja vrhunac ne samo njihovog stvaralaštva i glazbenog dosega, već stoji ponosno i kao jedan od nekoliko milestone albuma devedesetih, te proklete i nikad prežaljene dekade koja je glazbu okrenula naopačke. Govorilo se o revoluciji, o adrenalinskoj inekciji koju je rok dobio a da nije to ni znao, miješanje žanrova odjednom više nije bilo hereza nego imperativ itd.

Rowlands i Simons su u samo nekoliko godina od ilegalnih fešti u skvotovima došli na pozornice svjetskih festivala. U roku godinu-dvije big beat je umro i Chemicalsi su, kako ih ovdje kod nas ljudi vole zvati, superiorno i svježe obavili transfer na 4/4 ritam na vrlo dobrom albumu „Surrender“. Sjećam se da sam ga posudio nekom, onda, mjesec dana nakon što sam ga kupio i još me danas hvata želučana nervoza kad se sjetim da se ne sjećam ko je taj netko ko i danas ima mog „Surrendera“. Al, dobro, jer poslije sam ga kupio još jednom. Fanovi su budale, znam, al kad dođe sudnji dan progledat će nam kroz prste. Ok.

Onda je došao „Come With Us“, doduše, došao je i frikin milenij, a Braća su i dalje zvučala dobro. „Star Guitar“ je i danas, kolikogod izbastardizirana komercijalnim uporabama, himna plesnog popa i demonstracija produkcijskih vještina ali i nadahnuća, kao i mala škola akordizacije, as well.

A onda je došao „Push The Button“. Braća su odjednom počela imitirati sami sebe, glazba je počela zvučati neinspirativno i dosadno.

Sad smo, nakon 10 godina, fala našem malom agnostičkom bogu, kao, odrasli i možemo trijezno, bez utega fanovske prošlosti, sagledati gdje se nalaze ova dva frajera. I ono što vidim, točnije – čujem, uopće mi se ne sviđa.

Znam ja jako dobro da je ta glazba namijenjena glasnom pumpanju u klubovima – tek tada ona razvija svoju punu energiju i smisao, ali bez obzira na to ne mogu se oteti prvom, drugom i osmom dojmu da je ovo isprano i dosadno. Kao i uvijek, album Braće ima brdo gostiju. Formula je to koju ganjaju od samog početka – nekad su to radili skromno pa smo kao rezultat dobili Beth Orton, pjevačicu samo takvu, a danas to rade pompozno i trendovski pa su tu The Klaxons, Ali Love, Fatlip, Willy Mason i Midlake.

Klaxonsi su dobri u „All Rights Reserved“, no Ali Love i Fatlip su problematični.

„Do It Again“ (kojeg prati kao poslovično dobar spot koji je u biti njihov najbezvezniji do sad gdje Michael Hausmann, proslavljeni redatelj spotova za Justina i ostalu miki maus ekipicu, priča mlaku priču o dva klinca u onom istom marokanskom selu gdje se događa jedna trečina Inarrituovog „Babilona“) je i prvi singl sa „We Are The Night“ (u njemu se pojavljuje Ali Love, ta londonska zvijezda) i jednostavno zvuči kao b-strana singla Basement Jaxxa. Ali post- "Remedy", dakako. S druge strane, Fatlip iz hip hop komba The Pharcyde lijevom nogom repa u „The Salmon Dance“ koja ima loš beat, glupu temu koja bi kao trebala biti duhovita al ne znam kome i na kraju krajeva, zvuči kao demo snimka dječje pjesmice nekog lošeg rep benda.

Nešto bolje zvuči americana trubadur Willy Mason u „Battle Scars“.

Ono po čemu su Braća uglavnom poznata jesu njihovi instrumentali. Ni ovdje ih, naravno, ne fali, ali tek tu se vidi prava boljka ovog albuma. Braća imitiraju (čak i doslovno semplaju) sami sebe i to rade s zabrinjavajuće malo svježih ideja i skoro bez imalo force. Otvaračica albuma, naslovna „We Are The Night“ kao da je zaboravljena skladba sa „Surrendera“ u kojoj krautrock minimalizam susreće tipičnu sintisajzersku psihodeliju, no sve skupa ne vodi u nikakav klimaks ili krešendo. „Das Spiegel“ (direktna posveta, što zbog zvuka sinta, što zbog naslova, Kraftwerku i njihovoj „Spiegelsaal“ sa „Trans Europa Express“ klasika) ima istih problema. Kao i „A Modern Midnight Conversation“ koja semplira bas liniju iz „Crystal World“ koju su 1974. objavili Crystal Glass. Naime, cowbell i funk na početku su zanimljivi jedno tridesetak sekundi, ali čak ni sa ultimativnom frajerštinom kao što je starinski funk, Braća ne znaju šta bi, pa opet sve završi kao podloga za neku bezveze (a sve su bezveze, čak i one dobre) reklamu.

No! Braća su ipak Braća pa se tu mora dogoditi i nešto dobroga. A dobro se dogodi tek kad se opuste i ne žele zadiviti efektima ili sličnim. Takva je „Saturate“ koja mi je, kao četvrta na tracklistingu, već pri prvom slušanju, vratila nadu, makar na tih 4 minute koliko traje. Jednostavna, onako royksöppovski zajebantska tema ponavlja se kroz najgluplji/bedasto simpatičan zvuk sinta na svijetu da bi opet jednostavnim nadograđivanjem došla do refrena u kojem doslovno eksplodira sa zvukom pravog bubnja. Odjednom je sve dobro i veselo i sve je rokenrol i juhu-huhuhuhuhu!

Ali! Taj ulet u refren u „Saturate“ kad činela počne prštati u svom radosnom kvazi-uživo glisandu i posljednja stvar na albumu (do sad su uvijek-kvalitetnim pjesmama Braća napravila svojevrsnu instituciju od zadnje pjesme na svojim albumima), prekrasna „The Pills Won't Help You This Time“ koju izvode sa odličnim teksašanima, grupom Midlake, su dva jedina trenutka kad „We Are The Night“ ima smisla. Sve ostalo je kao i ona Preradovićeva brojalica – o, moj bože gdje sam zaš'o?

Priznajem – bio sam naivan i htio sam, jako sam htio da moji heroji iz rane mladosti opet budu face i da izdaju album na kojeg će svi otkidati, a ja ću sjediti sa strane i s cuba libre cugom u ruci samozadovoljno klimati glavom. Priznajem – kao i Daniel Popović – bio sam naivan. No, da sam razmišljao umjesto da sam osjećao znao bi da Braća više nisu „u kuči“. Godine silazne putanje, novi i svježi klinci koji, svakih mjesec po jedan svrgavaju svoje učitelje s katedre, možda loše kreativno razdoblje, a možda i duh današnjeg vremena koji ima malo strpljenja za glazbenike iz nekih drugih vremena učinili su svoje. Da, Rowlands i Simons izdrukaju još pokoji briljantni trenutak, no gledajući kroz albume, njih je sve manje i manje. Ako žele preživjeti, Braća, za sljedeći put/album, bolje neka pripreme neku konkretnu klopu a ne ove suhe grisine koji samo mogu upropastiti tek.

Ćao, nostalgija! Dobar dan, realnost! Ed i Tom, vidimo se drugi put. Zato jer ste mi simpatični – može na istu prijavnicu.

Najbolje stvari: Saturate, The Pills Won't Help You This Time

Skoro najbolje stvari: All Rights Reserved, Battle Scars

Mrežnica: www.thechemicalbrothers.com

Voljno,
ek.



- 14:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (12)
Listopad 2009 (19)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (11)
Srpanj 2009 (14)
Lipanj 2009 (16)
Svibanj 2009 (25)
Travanj 2009 (15)
Ožujak 2009 (25)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (21)
Prosinac 2008 (27)
Studeni 2008 (26)
Listopad 2008 (24)
Rujan 2008 (19)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (16)
Lipanj 2008 (28)
Svibanj 2008 (28)
Travanj 2008 (21)
Ožujak 2008 (15)
Veljača 2008 (18)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (14)
Studeni 2007 (28)
Listopad 2007 (43)
Rujan 2007 (25)
Kolovoz 2007 (11)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (19)
Svibanj 2007 (35)
Travanj 2007 (23)
Ožujak 2007 (38)
Veljača 2007 (35)
Siječanj 2007 (33)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

opis bloga:

linkovi: