Voyager-nova generacija

srijeda, 18.08.2021.

Stvaranje Hrvatske

Iz boli i suza uskrsnut će Hrvatska. Stoljećima je hrvatski narod sanjao svoju državu, svoju samostalnost i neovisnost. Imao je svoju državnost kroz razne unije od 1101 sa Ugarskim kraljevima, pa Habsurgovcima. Državnost mu je ukinuta 1918, pokušano je biti riješeno hrvatsko pitanje banovinom Hrvatskom, da bi u drugom svjetskom ratu sramotna NDH bacila ljagu na slobodarsku ideju hrvatskog naroda. U komunizmu je formalno vraćena državnost kroz Ustav iz 1974, međutim, stvarne samostalnosti nema od 1101 godine. Uvijek netko drugi odlučuje, tako je do 1990 to radila KPJ. Međutim komunizam je dolazio svome kraju, iznutra je bio izjeden.

Željezna zavjesa koja dijeli Istok i Zapad, komunizam i kapitalizam, mogla se rukom opipati i vidjeti. Njeno otjelovljenje nije bilo od željeza kako je to nazvao Churchill još 1946. nego od betona: to je bio Berlinski zid. Kada je 11. ožujka 1985. preuzeo dužnost generalnog sekretara sovjetske komunističke partije, ni Mihail Gorbačov nije mogao znati da će njegova politika u sljedećih šest godina izmijeniti tijek svjetske povijesti. Od njegovog dolaska na vlast 1985. do proljeća 1989., s istoka je puhao vjetar promjena koji će jačati dok ne postane uragan što ruši sve pred sobom i iz korijena mijenja stari poredak u Istočnoj Europi. Perestrojka je naziv po kojem je bio poznat proces restrukturiranja koji je provodila vlada Mihaila Gorbačova od 1985., što je dovelo do ukidanja Saveza sovjetskih socijalističkih republika (SSSR). Perestrojka je nastojala postići otvor prema ekonomskom liberalizmu, paralelno s procesom demokratizacije. Drugim riječima, komunistička vlada pokušala je političko-ekonomski centralizam zamijeniti novim decentraliziranim modelom.

Krajem 1988. postalo je očigledno da je ekonomija u rasulu. Gorbačovljeve reforme samo su pogoršale situaciju. Svi ekonomski pokazatelji ukazivali su na nagli pad. Sovjetski deficit bio je u alarmantnom porastu. Porez na prodaju votke postao je važna stavka proračunskih prihoda. Opadao je prihod od izvoza, ponajviše nafte i plina.
Tako golema zemlja, s obiljem prirodnih bogatstava, svoje devizne prihode trošila je na uvoz hrane. Krajem 1988. uvedeno je racioniranje osnovnih namirnica, uključujući meso i šećer. Bolnice su oskudijevale u lijekovima. U roku od godine dana neke su svakodnevne potrepštine - mlijeko, čaj, kava, sapun - nestale iz trgovina. Bijes običnih građana postao je opipljiv
Ekonomsko zaostajanje sovjetskog bloka za zapadnim ekonomijama bilo je sve veće. Sredinom osamdesetih je zaduženost istočnoeuropskih država dosegla alarmantne razine. Veći dio deviznih prihoda korišten je za servisiranje duga zapadnim bankama. Izlaza iz tog začaranog kruga nije bilo. Gorbačovljevi savjetnici rekli su mu da Istočna Europa za Sovjetski Savez nije ništa drugo nego ekonomski teret i da od nje nema nikakve strateške koristi.
Prije Gorbačova, stvar je bila jasna: „sloboda" iza Željezne zavjese je išla tek do slijepe poslušnosti Kremlju. Kada je ta granica bila prijeđena – kao u pobuni radnika u DDR-u 1953., ustanku u Mađarskoj 1956. ili želji za promjenama u Čehoslovačkoj 1968., krenuli su sovjetski tenkovi. Tek je Gorbačov promijenio retoriku.
„Bratske" zemlje su to ozbiljno shvatile, neke ranije, neke kasnije. Već i prije Gorbačova se počelo u Poljskoj širiti nezadovoljstvo, a svakako je pomogao i tadašnji papa, Poljak Karol Wojtyla koji je 1978. izabran za papu i uzeo ime Ivan Pavao II. Ali tek u ljeto 1989. je i službena Varšava pristala na kompromis da i predstavnici oporbe uđu u parlament. Dvije trećine parlamenta su i dalje morali biti komunisti, ali to je bio prvi slučaj da je slomljen monopol vlasti komunista u nekoj socijalističkoj zemlji. Mađarska je pak odlučila ukloniti masivne prepreke prema Austriji i Zapadu što je onda i mnoge s istoka Njemačke navelo da preko Mađarske krenu „na drugu stranu".
Još od rujna 1989. je ponedjeljkom u Leipzigu na ulice izlazilo na tisuće građana tražeći promjene. Isprva je policija pokušavala zaustaviti prosvjednike, ali je brzo odustala od uzaludnog pokušaja – prosvjednika je bilo jednostavno previše. Vrhunac je bio 9. listopada kad se okupilo gotovo 70.000 ljudi. Svi su znali da u tadašnjem DDR-u ima još na tisuće vojnika Sovjetskog Saveza, elitnih jedinica koje su u slučaju rata prve trebale krenuti u borbu protiv NATO-a. No kad je policija tek samo snimala prosvjednike kako bi ih identificirala ali više nije intervenirala, oporbi je postalo jasno: pobijedili su.
Na koncu, čitava promjena se u DDR-u dogodila da nije bio ispaljen nijedan metak. Socijalističke države istoka Europe su se redom raspadale jedna za drugom, ali to nije bilo uvijek tako. U Rumunjskoj se tamošnji vlastodržac pokušao održati svim sredstvima, pa je na Božić 1989 u puču smijenjen i pogubljen zajedno sa ženom.
U Jugoslaviji već duže vrijeme provodi se kontrarevolucija Slobodan Milošević je preuzeo partijska rukovodstva i republike i u Crnoj Gori i u Vojvodini i na Kosovu. Poželio je i preuzeti KPJ, međutim slovenski komunisti su se pobunili i došlo je do raspada. Unutar Saveza komunista Jugoslavije je kuhalo. Slovenija, koja je imala najrazvijeniji autonomistički pokret, već je jednom nogom bila izvan Jugoslavije. Parola dana bila je “Slovenija, moja dežela”. U Hrvatskoj je vladala tzv. hrvatska šutnja. Savez komunista Hrvatske nije se htio otvoreno suprotstaviti Miloševiću, a opozicija u vidu HDZ-a tek se osnivala, u ilegali, po klijetima Plješivice. Unutar Saveza komunista Hrvatske, ljudi su bili dezorijentirani. Raspad partije i države, i rat, bili su pred vratima - a jasnog stava nije bilo. Koristeći dezorijentaciju protivnika, Slobodan Milošević sazvao je kongres s namjerom da protivnike stjera u kut i nametne svoju volju.

Slobodan Milošević u nizu je pučeva koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom” srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznoj razini. Na kongresu je htio ozakoniti pravilo “jedan čovjek - jedan glas”, dok je slovenska strana predlagala niz reformi, od ukidanja zakonske kazne za takozvani verbalni delikt do potpune konfederalizacije. No kako je Milošević imao većinu delegata pod svojom kontrolom, svi su slovenski prijedlozi odbacivani većinom glasova, a svako od tih odbacivanja bilo je popraćeno euforičnim pljeskom delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, odreda Miloševićevih ljudi.
No Slovenci se nisu htjeli pomiriti s takvom majorizacijom, pa su napustili kongres. Hrvatska delegacija bila je za kompromise, ako je moguće.
Ipak Račan je otišao do govornice i izrekao povijesnu rečenicu : ‘Mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca’. Potom su krenuli prema drugoj dvorani, koja je bila prazna.
Nikad se ta sjednica nije završila. Ubrzo nakon sjednice 5 veljače Republički sekretarijat za upravu i pravosuđe SR Hrvatske, izdao predstavnicima osam stranaka rješenja o registraciji čime je formalno obznanjen politički pluralizam u Hrvatskoj. Rješenja su uručena predstavnicima;

Hrvatske demokratske stranke,
Hrvatske demokratske zajednice,
Hrvatske kršćanske demokratske stranke,
Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza,
Radikalnog udruženja za Sjedinjene Europske Države,
Socijaldemokratska stranka Hrvatske,
Savezu komunista Hrvatske i
Socijalističkom savezu radnog naroda Hrvatske


Dvije posljednje političke organizacije bile su praktički na vlasti, ali su se formalno nanovo registrirale po novim pravilima. Do 9. travnja u Republičkom sekretarijatu za upravu i pravosuđe registrirane su 33 stranke, dok će na izbore izaći i druge društveno-političke organizacije.

15. veljače 1990. godine, Sabor SR Hrvatske usvaja ustavne amandmane, kojim su legalizirani višestranački izbori i Zakon o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, čime su ispunjene sve zakonske pretpostavke za održavanje izbora u Hrvatskoj (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990).

Izbori su bili raspisani za tri vijeća od kojih je bio ustrojen Sabor SR Hrvatske (Društveno-političko vijeće, Vijeće općina, Vijeće udruženog rada), a održani su u dva kruga. Prvi krug izbora za zastupnike u Društveno-političkom vijeću te Vijeću općina održan je u nedjelju, 22. travnja 1990. godine, a za Vijeće udruženog rada sljedećeg dana, 23. travnja 1990. Drugi krug izbora održao se 6. i 7. svibnja.
Naime, prvi višestranački izbori provedeni su po većinskom sustavu. To znači da je zemlja bila podijeljena na izborne jedinice u kojima se birao jedan zastupnik. U Društveno-političko vijeće biralo se 80, u Vijeće udruženog rada 156, a u Vijeće općina 115 zastupnika; ukupno se biralo 351 zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Za zastupnika izabran je kandidat za kojeg je glasala natpolovična većina birača koji su pristupili izborima, uz uvjet da broj glasova koje je dobio nije manji od jedne trećine broja ukupno upisanih birača u izbornoj jedinici. Ako ni jedan kandidat nije dobio potreban broj glasova, izbori se ponavljaju za 14 dana (drugi krug, što je i bio slučaj). Na ponovljenim izborima (odnosno u drugom krugu) mogli su sudjelovati oni kandidati koji su u prvom krugu izbora (prvom glasanju) dobili najmanje 7% glasova birača koji su pristupili izborima. U drugom krugu izbora za zastupnika je izabran kandidat koji je dobio najveći broj glasova birača koji su glasali.

Prvi saziv Hrvatskog sabora (1990. - 1992.)
HDZ (205) SKH-SDP (107) KNS (21) SDS (5) Nezavisni zastupnici i zastupnici nacionalnih manjina (13)


U izborima su sudjelovale stranke pojedinačno i u koalicijama.
Među većim strankama samostalno su izišli Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), Hrvatska seljačka stranka (HSS), Savez komunista Hrvatske - stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) i Socijalistička stranka Hrvatske (SSH).
U Koaliciji narodnog sporazuma bili su Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) Dražena Budiše, SDSH (Antun Vujić), HKDS (Ivan Cesar), Hrvatska demokratska stranka (HDS) (Marko Veselica i Vladimir Veselica) i nestranačke osobe Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i drugi.
U utrci za 351 zastupničko mjesto sudjelovalo je 1705 kandidata, 33 političke stranke i 16 raznih udruženja.
S 42 posto dobivenih glasova HDZ je osvojio 205 (58 posto) zastupničkih mjesta. Drugi najbolji rezultat polučio je SKH-SDP s 26 % osvojenih glasova i 107 mandata (30 posto). Slijedila je koalicija narodnog sporazuma KNS s 15 posto glasova i 21 mandatom (5.9 posto). Posljednja stranka koja je prošla izborni prag bila je Srpska demokratska stranka (SDS) koja s 1,6 posto glasova osvaja 5 (1.4 posto mandata). Ostatak mandata je išao nezavisnim kandidatima i nacionalnim manjinama.

U trenutku kad je Slobodan Milošević došao na čelo srbijanskih komunista u Hrvatskoj se počeo osjećati strah od velikosrpske politike, te se osjetila potreba za organizacijom hrvatskog otpora. U toj situaciji dr. Franjo Tuđman počeo je okupljati pojedince koji bi mu u tome mogli pomoći. Prvi sastanci održavali su se po vikendicama. Povijesni tajni inicijativni skup hrvatskih intelektualaca i disidenata održan je 19. siječnja 1989. u kleti Ante Ledića u Vlaškovcu, na Plešivici. Na javnoj tribini dana 28. veljače 1989. godine u Klubu Društva hrvatskih književnika u Zagrebu prvi puta se javno spominje potreba za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice. Predstavljen je prijedlog Prednacrta programske osnove Hrvatske demokratske zajednice. Već tu su se pojavile prve nesuglasice oko potrebe osnivanja i imena. Neki su predlagali čekanje, a neki su predlagali ime Hrvatski demokratski savez.
Franjo Tuđman je zastupao tezu kako se ne smije čekati, te se obrušio na "oklijevalačku kolebljivost, pače i poslušnički kukavičluk." Osim Tuđmana govorili su Dubravko Horvatić, Stjepan Šešelj, Neven Jurica, Hrvoje Hitrec, Dalibor Brozović, Drago Stipac, Vladimir Šeks te Ivan Gabelica. Nakon ovog skupa počele su prve podjele među sudionicima skupa, ali i prikupljanje potpisnika na inicijativu za osnivanje HDZ-a.
Nakon njegove najave osnivanja stranke, okružno javno tužiteljstvo je pokrenulo prekršajni postupak protiv Tuđmana pod tvrdnjom da je prekršio sudsku zabranu javnog istupanja u roku od pet godina, međutim, postupak je obustavljen jer je Tuđmanu zabrana javnog istupanja istekla još 1988. U SAD-u je u listu Zajedničar Hrvatske bratske zajednice objavljen Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice.
Osnivačka skupština je održana 17. lipnja 1989. godine, a službeno je upisana u registar političkih stranaka 5. veljače 1990. godine. Skupština je zakazana u hotelu Panorama, ali je zbog zabrane skupa održana na nejavnom mjestu u barakama NK Borac na Jarunu. Od 48 prisutnih 29 ih je bilo iz Osijeka. Većina okupljenih ispred hotela Panorama nije znala da je skup premiješten, pa su na osnivanju bili prisutni samo oni kojima je to u posljednji trenutak tajno usmeno priopćeno. Na Osnivačkoj skupštini za predsjednika stranke izabran je Franjo Tuđman, izabrano je Predsjedništvo, Središnji odbor i ostala stranačka tijela te je usvojena Programska deklaracija stranke.
Uskoro se počinju uspostavljati i ogranci HDZ-a u inozemstvu. U Švicarskoj je 9. srpnja u Zürichu osnovano Društvo prijatelja Hrvatske demokratske zajednice. Istog je dana u Zürichu održana prva Koordinacija novoosnovanih ogranaka HDZ-a i izabran Koordinacijski odbor za Švicarsku i Lihtenštajn. U Australiji, u Melbourneu, 29. kolovoza, osnovan je prvi ogranak HDZ-a. Tijekom jeseni 1989. osnivaju se ogranci po Europi, najviše u Njemačkoj te u Kanadi i SAD-u.
Dana 29. studenog 1989. HDZ je uputio Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu u kojemu su zahtijevali oživotvorenje prava hrvatskog naroda na samoodređenje. Do kraja godine podružnice HDZ-a osnovane su u Pločama, Svetom Filipu i Jakovu, Sisku, Metkoviću, Osijeku, Lovreću, Zagrebu, Zadru, Đakovu i Slivnom (općina Imotski).
Glavni programski cilj stranke bio je uspostava demokratske, samostalne i suverene hrvatske države izvan SFRJ. Oko ovih temeljnih pitanja bilo je u hrvatskom narodu veliko suglasje i HDZ je tih godina nailazio na veliku podršku naroda. Na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnja 1990. odnosi pobjedu i ustrojava novu hrvatsku vlast. Na početku je bio nacionalno-demokratski pokret.
Na temelju izbornih rezultata 30. svibnja iste godine konstituiran je prvi višestranački Sabor - dan koji se slavi kao Dan državnosti. Taj je Sabor donio mnoge povijesno važne odluke, između ostalog i hrvatski Ustav 22. prosinca 1990. te Ustavnu odluku o samostalnosti i nezavisnosti 25. lipnja 1991. te Odluku o prekidu državnopravnih sveza s bivšom SFRJ 8. listopada 1991., kojom je Hrvatska i de facto postala samostalna i neovisna država .

Međutim već prije konstituiranja novog višestranačkog sabora oružje teritorijalne obrane je predano JNA, čime je praktički Hrvatska razoružana, a pripremala se pobuna srpskog stanovništva i ostvarenje Miloševićevog plana o preuzimanju vlasti u cijeloj Jugoslaviji. Sve je navodilo na početak rata.





18.08.2021. u 17:53 • 41 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2021  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2021 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr