Voyager-nova generacija

subota, 06.10.2018.

Raspad Jugoslavije

O raspadu Jugoslavije bi se moglo danima pisati iz raznih uglova. Ja sam zastao čak sam se ulijenio i mislio više ne pisati ali evo pokušat ću malo oživiti blog. Treba sagledati i unutrašnju i vanjsku situaciju. 20 stoljeće je bilo američko stoljeće i praktički su osim komunističkog bloka vladari SAD vladali ostatkom svijeta. Posebna je tema tko upravlja SAD-om. Ne bih ulazio u tu temu ali ukratko tko upravlja novcem on upravlja i svijetom. Iza dolara stoji FED Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u, koje su osnovale privatne banke čiji su vlasnici praktički ljudi koji vladaju svijetom. Jedna obitelj od tih vladara su i Rockeffeleri. Dolar je nametnut kao sredstvo kupnje nafte preko OPEC-a. Na taj način ako netko želi kupiti naftu mora imati dolare, a dolare tiska FED. Kad su pojedini vladari pokušali se prebaciti na neku drugu valutu neslavno su završili ( Gadaffi, Husein ). Ali vratimo se mi na kraj osamdesetih kada se hladni rat bliži svome kraju, niske cijene nafte umjetno stvorene poticajem američke administracije osamdesetih pridonijele su raspadu SSSR-a, prazne police prodavaonica i pad standarda urušile su sustav temeljen na planskoj privredi i slijedi pljačka društvenog vlasništva, i ostaje jedina velesila SAD, sa slabom Rusijom i mnoštvo oligarha po naški tajkuna. Vodeći krugovi Washingtona i Londona pripremili su poseban scenarij za Balkan.

Postojala je opasnost da ujedinjena Njemačka na čelu EZ postane jaki globalni igrač konkurencija SAD-u. Njemačka je stala u obranu Slovenije i Hrvatske koja je proživljavala nesmiljenu agresiju Miloševićeve JNA za što je imala otvorenu podršku SAD preko Jamesa Bakera. Britanija i Francuska su također podržavali velikosrpsku agresiju u strahu od jačanja njemačkog utjecaja na Balkanu a posebno u samoj EZ. Bushevi savjetnici Kissinger ( neslužbeno) i Lawrence Eagleburger ( službeno ) nikako nisu željeli jaku Njemačku. Kad je došao na vlast Bill Clinton njegova vlada je izvršila pritisak na Izetbegovića da ne potpiše mirovni sporazum 1993 postignut u dogovoru sa europskim zemljama. Potaknut je rat Hrvata i Muslimana koji se od 1993 službeno nazivaju Bošnjacima. Sve da bi kasnije amerikanci došli kao spasitelji instalirali NATO i dali odgovor da je NATO potreban i nakon raspada Varšavskog pakta. Kasnije je i Jugoslavija bombardirana i Srbima oteto Kosovo radi širenja NATO-a i geostrateškog američkog cilja sprečavanja Rusije izlaska na Sredozemno more te uz primanje Bugarske i Rumunjske u NATO da se preuzme kontrola nad naftom u Kaspijskom jezeru.

Glavni glumci koji su početkom devedesetih godina igrali lord Carrington, Cyrus Vance i Lawrence Eagleburger su djelovali po scenariju koji je napisan u uredu bivšeg američkog ministra vanjskih poslova Henrya Kissingera. Lord Carrington je preko ministra Hurd-a djelovao. On je Srbiju držao prirodnim nasljednikom Jugoslavije i ona je trebala biti protuteža Njemačkoj na Balkanu. Britanska vlada je potaknula uvođenje embarga na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju. To je bilo jako cinično jer je JNA treća vonja sila u Europi a preuzela je i oružje TO Hrvatske i BIH. A uz to se u ljeto 1991 Hurd jako usprotivio mirovnim snagama kad se još moglo spriječiti krvoproliće. Kasnije su britanska i američka tajna služba u BIH i Kosovo omogućavali uvoz đihadista kako bi pojačali krvoproliće, ne želeći završiti rat.

Henry Kissinger je 1982 osnovao vrlo moćnu savjetodavno političku tvrtku Kissinger Associates čije je osnivanje financirala investicijska banka s Wall Streeta Goldman Sachs. Ta tvrtka je privatno gnijezdo američke tajne službe i moćna organizacija za prljave trikove. Među suradnicima tvrtke je bio i bivši američki veleposlanik u Beogradu i kasnije ministar vanjskih poslova Lawrence Eagleburger. 1984 je postao predsjednik tvrtke. Dok je bio veleposlanik u Beogradu razvio je prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem tadašnjim direktorom Beobanke. Kad je postao predsjednik tvrtke poslove je proširio na Srbiju i sa Miloševićem organizirao operaciju Yugo. To je automobil koji se izvozio u SAD. A u biti je bilo pokriće za američke poslove u Libiji i Iraku koji su išle preko Miloševića. Lawrence Eagleburger je kasnije postao glavni savjetnik Busha za Jugoslaviju. Crvena zastava je prodavala oružje Iraku i Libiji na poticaj kompanije, jer cilj SAD je bio rat na bliskom istoku kao i kasnije na Balkanu. Sadam Husein je tada smatrao SAD svojim prijateljem kao i Slobodan Milošević. Kasnije su ih obojicu odbacili kad su odigrali svoju rolu.

Milošević je osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom Požarevcu, gdje je odrastao s majkom i rođenim bratom. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, 1964. godine. Prvo zaposlenje mu je bila dužnost rukovodioca za informiranje Skupštine grada Beograda. No, krajem 1960-ih godina počinje uspon u njegovoj karijeri kada je imenovan za zamjenika generalnog direktora beogradske firme "Tehnogas", na čijem je čelu tada bio njegov prijatelj Ivan Stambolić. Godine 1973., Milošević postaje generalni direktor "Tehnogasa". Na toj dužnosti bio je do 1978. godine, kada je izabran za direktora "Beobanke" (neko je vrijeme bio i predstavnikom "Beobanke" u New Yorku).

Politički je uspon počeo ranih osamdesetih, kao prijatelj Ivana Stambolića, tada visokog srbijanskog partijskog funkcionera. Najprije je 1983. godine postao član Predsjedništva CK Saveza komunista Srbije, a u tom periodu obnašao je i dužnost predsjednika Općinskog komiteta Saveza komunista beogradske općine Stari Grad. U proljeće 1984. godine, Milošević (uz Stambolićevu potporu) biva izabranim za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, i tada počinje njegov ozbiljan uspon u politici. Pošto je u njega imao veliko povjerenje, u zimu 1986. godine Stambolić je podupro Miloševića u izboru za predsjednika Saveza komunista Srbije. No, u jesen 1987. godine, Milošević se okreće protiv svoga dugogodišnjeg prijatelja Ivana Stambolića i zbacuje ga s vlasti.
Njegov uspon počinje rujna 1987. godine, kad je na jednoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije njegova frakcija odnijela prevagu nad do tada vladajućom frakcijom okupljenom oko Ivana Stambolića, tadašnjeg predsjednika Srbije. Osiguravši kontrolu nad partijom — što je u to vrijeme donosilo i kontrolu nad državnim aparatom i najvažnijim medijima u Srbiji — Milošević je zatim vodi novim putem, određuje joj nove ciljeve.
Pod njegovim rukovodstvom, komunisti se okreću obrani interesa srpskog naroda, posebno Srba koji žive van uže teritorije Republike Srbije. Mediji pod njihovom kontrolom počinju da zasipaju javnost dramatičnim izvještajima o navodnim primjerima pritisaka, progona i zlostavljanja čije su žrtve Srbi na Kosovu, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a vinovnici njihovi susjedi Albanci, Hrvati ili Muslimani. To se povezuje sa stradanjem Srba u prošlosti, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata, o kome se ranije — dok je Tito bio živ — navodno šutalo, da bi se održala idilična slika “bratstva i jedinstva” jugoslavenskih naroda. Sad srpski komunisti na poziv Miloševića otkrivaju i obznanjuju da je ta slika bila lažna i da je ona stvorena guranjem u zaborav prave istine o razmjerima “mržnje prema Srbima”, “srpske golgote”, “genocida nad Srbima”, o protjerivanju srpskog naroda “sa vjekovnih ognjišta”, odnosno sa njihovog “duhovnog i etničkog prostora”, o “zatiranju srpskih korijena”, o skrnavljenju i rušenju “srpskih svetinja” i “srpskih grobova”. To su neki od izraza koji daju ton novom diskursu srpskih komunista okupljenih oko Miloševića i medija u njihovoj službi. U stvari, put kojim je Milošević poveo srpske komuniste i jezik kojim su oni, našavši se na tom putu, progovorili, nisu predstavljali nikakvu novost. U vrijeme kad je Milošević preuzeo vlast u Srbiji, taj put je već bio trasiran i taj jezik je već bio stvoren. O nekadašnjim i sadašnjim progonima i stradanjima Srba i o dužnosti da se oni zaštite uveliko se govorilo i to s mnogo jezivih detalja i potresnih slika. Ali to su radili protivnici komunističkog režima u Srbiji, među njima i bivši “razočarani” komunisti, iz redova nacionalistički orijentirane inteligencije i svećenici SPC. Novo je bilo samo to što se sada na putu obrane “ugroženog srpstva” i u službenom jeziku te obrane našao i Milošević sa svojom partijom. Graditelji tog puta i jezika oduševljeno su ga dočekali. Srpski nacionalizam, koji tijekom Brozove vladavine nije imao šanse (a ni prevelikih ambicija) da se razmaše, potpaljen fitiljem albanske iredentističke pobune izuzetno je brzo nabujao, hranjen i ideološko-politički usmjeravan srpskom nacionalno-intelektualnom elitom u kojoj su dominirali Dobrica Ćosić, Smilja Avramov, Kosta Mihailović, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, kao i drugi pisci, ekonomisti, povjesničari-članovi Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umetnosti. Istodobno su se pojavili i populističke masovne demonstracije, jasno obilježene srpskom nacionalnom ikonografijom.
Memorandum SANU je dokument koji je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti - SANU kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum SANU je odredio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije - jasno progovarajući o mogućnosti da se ta državna zajednica raspadne i o potrebi da se Srbi odlučno pripreme za takvu situaciju. Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti preko novina "Večernje novosti" u dva nastavka 24. i 25. rujna 1986
Memorandum SANU rehabilitira sadržaje predjugosavenskih srpskih politika iz vremena kada se težilo ostvarenju projekta Velike Srbije. U jednom moderniziranom obliku, on ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa ("Načertanije","Srbi svi i svuda", "Homogena Srbija"...):
· granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku,
· ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi,
· jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci),
· potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.
Memorandum stavlja srbijanskoj i jugoslavenskoj javnosti pred oči imanentnu mogućnost raspada SFR Jugoslavije i potrebu da se Srbi za takvu mogućnost odlučno pripreme: "Zastoj u razvoju društva, ekonomske teškoće, narasle društvene napetosti i otvoreni međunarodni sukobi, izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. Teška kriza je zahvatila ne samo politički i privredni sistem već i celokupni javni poredak zemlje... Objektivno ispitivanje jugoslovenske stvarnosti dopušta mogućnost da se sadašnja kriza završi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne isključujući ni tako katastrofalan ishod kao što je raspad jugoslovenske državne zajednice... Postojeće depresivno stanje srpskog naroda, sa sve žešćim ispoljavanjima i srbofobije u nekom sredinama, pogoduje oživljavanju i sve drastičnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda i reagovanima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna... Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974. godine postala labava državna zajednica u kojoj se razmišlja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslovenskoj, kao što pokazuju skorašnje izjave slovenačkih javnih poslenika i raniji stavovi makedonskih političara. Ovakva razmišljanja i temeljno izvršena dezintegracija navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastočavanja. Srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogućnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim težnjama i namerama. Srbija bi se u tom slučaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes..." (1. dio Memoranduma).

Prikazujući trenutačno krizno stanje SFR Jugoslavije kao zemlje koja dugi niz godina i vidno zaostaje za drugima u svijetu i u kojoj postoje jasne dezintegrativne tendencije (što je sve bilo u jednakoj mjeri točno, koliko i u suprotnosti sa službenom jugoslavenskom propagandom), Memorandum stavlja veliki naglasak na tobožnju neravnopravnost srpskog naroda u Jugoslaviji, te se iznosi da je "srpski narod u Hrvatskoj izložen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici. Sastavni deo politike je zabrana svih srpskih udruženja i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, koja su imala bogatu tradiciju iz vremena Austro-Ugarske i međuratne Jugoslavije, zatim nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima... Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj već i po čitavu Jugoslaviju. " (8. dio Memoranduma)

Rješenja su sastavljači Memoranduma tražili u srpskim strategijama iz predugoslavenske prošlosti: "Demokratska građanska tradicija, za koju se Srbija borila i izborila u devetnaestom veku zbog uskogrudosti i neobjektivnosti zvanične istoriografije ostala je sve donedavno potpuno u senci srpskog socijalističkog pokreta. Time je istorijska slika pravnih, kulturnih i državničkih doprinosa Srbije građanskog društva toliko osiromašena i sužena da tako izobličena nije nikome mogla da posluži kao duhovna i moralna potpora ili kao oslonac za očuvanje i obnovu istorijske samosvesti. Čestiti i hrabri oslobodilački napori bosanskohercegovačkih Srba i čitave jugoslovenske omladine, kojoj je pripadala i Mlada Bosna, doživeli su sličnu sudbinu i pred istorijom bili potisnuti u drugi plan doprinosa klasne ideologije čiji su nosioci i tvorci bili austromarksisti kao osvedočeni protivnici nacionalnih oslobodilačkih pokreta." (9. dio Memoranduma)

U takvom je ozračju Slobodan Milošević došao na vlast. Dana 24. travnja 1987. godine, Milošević posjećuje Kosovo Polje gdje se susreo s lokalnim Srbima. Oni su se žalili da ih većinski Albanci teroriziraju. Tijekom njegova razgovora sa Srbima i lokalnim komunističkim funkcionarima, više tisuća Srba okupilo se ispred zgrade i počelo je kamenovati, zahtijevajući susret sa Miloševićem. Dolazi do sukoba mase sa milicijom, i Milošević staje na stranu naroda rekavši "Niko ne sme da vas bije". Ova događanja izazvala su rascjep u državnom vrhu Srbije. Milošević se okreće protiv svoga dugogodišnjega mentora Ivana Stambolića i njegova bliska suradnika Dragiše Pavlovića (u to vrijeme čelnika beogradskih komunista). Pavlović je najoštrije kritizirao Miloševićevu politiku prema Kosovu, smatrajući da ona raspiruje srpski nacionalizam. Milošević stoga organizira Osmu sjednicu Centralnog komiteta SK Srbije, 23. rujna, na kojoj je Pavlović uvjerljivom većinom smijenjen sa svih dužnosti. Samo tri mjeseca kasnije, 14. prosinca, i Ivan Stambolić smijenjen je sa dužnosti predsjednika Srbije. Krajem 1987. Milošević uspijeva ukloniti gotovo sve protivnike u državnom i partijskom vrhu Srbije, te uskoro, nizom poteza uspostavlja samovlast u Srbiji.

Ljeto i jesen 1988. godine u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji obilježili su masovni prosvjedi Srba i Crnogoraca u socijalističkim republikama Srbiji i Crnoj Gori. Njihova svrha bila je rušenje postojećeg stanja u Srbiji, odnosno ograničavanja autonomija pokrajinama Kosovu i Vojvodini. Te su prosvjede već suvremenici nazivali „događanjima naroda“, „mitinzima istine“ ili „antibirokratskom revolucijom“. Premda je 14. rujna 1988. na sjednici Predsjedništva SFRJ proširenoj s čelnicima republika i pokrajina traženo da se mitinzi ne potiču u drugim republikama i pokrajinama, to se nije dogodilo.
Pod pritiskom mase okupljene na mitingu u Novom Sadu 6. listopada 1988. godine, rukovodstvo Vojvodine, koje se do tada suprotstavlja Miloševićevom planu da značajno ukine autonomiju Pokrajine, prisiljeno je na ostavku. Na isti način, pomoću serije mitinga, Miloševićeve pristalice izvele su “antibirokratsku revoluciju” i u Crnoj Gori. Prvi takav miting u ovoj republici održan je u Titogradu (Podgorici) 7. i 8. listopada 1988, a posljednji u istom gradu 10. siječnja 1989. Dan poslije tog posljednjeg mitinga, tadašnji čelnici Crne Gore bili su prisiljeni da podnesu ostavke na svoje funkcije.

Posebno mjesto u povijesti “događanja naroda” i uspona na vlast Slobodana Miloševića imala je proslava 600. godišnjice bitke na Kosovu, povijesnog događaja od najvećeg simboličnog značaja za oblikovanje srpskog nacionalnog identiteta u XIX stoljeću. To je za novog srpskog lidera bila prilika da sebe i svoju politiku poveže s tim važnim datumom srpske povijesti, da proslavu jubileja Kosovske bitke pretvori u ritual vlastitog ustoličenja u ulogu davno očekivanog novog srpskog vođe koji će biti dostojan čuvar zavjeta koje su, prema legendi, ostavili preci pali u ovoj slavnoj bici. Proslava je održana na samom mjestu bitke, pred više od milijun ljudi, kojima je Milošević održao kasnije često citirani govor o Srbiji u bitkama i pred bitkama, ne isključujući i one oružane.

Najvažniji učinak „događanja naroda“ bilo je rušenje jugoslavenskog federalizma, odnosno ustavne konstrukcije postavljene s Ustavom SFRJ iz 1974. Osnovna značajka te konstrukcije bilo je držanje pod nadzorom srpskog unitarizma i hrvatskog separatizma koje je Savez komunista Jugoslavije držao najopasnijima za Jugoslaviju. Rješenje su bile dvije autonomne pokrajine unutar SR Srbije, a koje su postale element federalnog ustroja, zatim definiranje SRH i kao države srpskog naroda – premda je ona bila nacionalna država hrvatskog naroda – i priznavanje Muslimana narodom što je od Bosne i Hercegovine napravilo Jugoslaviju u malom. Na taj način stvoren je međuovisni sustav „osigurača“ koji su držali Jugoslaviju na okupu.
Sredinom 1980-ih, govor mržnje u srpskim medijima koncentrira se na Albance. Uz albansko ime su od sredine 1980-ih korištene riječi “genocid”, “zulum”, “razbojništvo”, “silovanje”, čime je spominjanje Albanaca i u privatnom govoru steklo negativnu konotaciju. 1985. godine je objavljena Knjiga o Kosovu srpskog povjesničara Dimitrija Bogdanovića čija je osnovna teza da Albanci provode “planski genocid” nad Srbima, a odlikuje je negativni naboj prema Albancima. 1986. godine je objavljen utjecajni Memorandum SANU, koji demonstracije Albanaca na Kosovu 1981. godine naziva „neofašističkom agresijom“i navodi da se na Kosovu i Metohiji provodi „fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom“. Ovaj Memorandum je stručna komisija Ujedinjenih naroda nekoliko godina kasnije ocijenila kao „sredstvo širenja antialbanskih osjećaja“.
Nakon što je tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević masovnim prosvjedima srušio pokrajinske vlasti Vojvodine i republičke vlasti Crne Gore, na njihovo mjesto postavivši svoje pristaše, započeo je pritiske na rukovodstvo Kosova. Početkom 1989. godine najavljene promjene srbijanskog ustava izazvale su generalni štrajk albanskih rudara u rudniku Stari Trg kod Prištine. Milošević je otišao na Kosovo, ali njegov govor nije uvjerio Albance da prekinu štrajk. 27. veljače, slovenski državni vrh, na čelu sa Milanom Kučanom, dao je podršku kosovskim rudarima u njihovom štrajku. Sljedećeg dana, 28. veljače, u Beogradu je pred saveznom skupštinom demonstriralo više stotina tisuća ljudi, tražeći hitno rješavanje situacije na Kosovu. Istog dana, 28. veljače, Predsjedništvo SFRJ odobrava upotrebu vojske i uvodi izvanredno stanje na Kosovu. Nakon toga, specijalne snage srpske policije upale su u rudarska okna i ugušile štrajk albanskih rudara. Uhićeno je na stotine osoba, a pokrajinsko rukovodstvo je smijenjeno. 23. ožujka 1989. godine kosovski parlament usvaja ustavne amandmane. Kosovo gubi dotadašnju široku autonomiju i ponovo dobiva Metohija u nazivu.

Tako je Milošević srušio Jugoslaviju i više nije bilo šanse za mir, osim ako on ne postane lider cijele Jugoslavije. To je bio mali državni udar jer je preuzeo većinu u predsjedništvu poništio Ustav iz 1974. U Hrvatskoj je vladala šutnja nije bilo lidera, jedino su se Slovenci usprotivili. 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije održan je od 20. do 22. siječnja 1990. godine, u beogradskom centru "Sava". U kongresu su sudjelovali izaslanici iz svih tadašnjih jugoslavenskih republika i pokrajina, kao i partijsko izaslanstvo JNA. Tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ bio je Milan Pančevski iz SR Makedonije.
Na kongresu su se ponajprije sukobili srpsko i slovensko izaslanstvo. Prvi su se zalagali za uvođenje sustava „jedan čovek - jedan glas“, tj. za unitarnu Jugoslaviju. Slovenci su, međutim, predlagali konfederaliziranje partije i države. Bit njihovih prijedloga bila je u tome da se uvede politički pluralizam, koji je u stvarnosti zapravo već i postojao, jer su u Sloveniji već bili održani izbori za slovenskog predstavnika u saveznom Predsjedništvu, a u Hrvatskoj i Sloveniji bile su u tijeku pripreme za prve višestranačke izbore za Hrvatski sabor i Skupštinu Slovenije. Potom su zahtijevali da se izbaci iz zakonodavstva odredba o takozvanom verbalnom deliktu, da se zabrani mučenje političkih zatvorenika, kao i politička suđenja. Također su tražili da veze između saveznih jedinica budu drugačije i da sve savezne jedinice budu autonomne i da nadglasavanje postane nemoguće. Svi prijedlozi slovenskog izaslanstva, koje je predvodio Milan Kučan, bili su odbijeni. Istovremeno, srpski su prijedlozi prihvaćani većinom glasova.
Poslije dva dana rada i oštrih verbalnih sukoba, izaslanstvo Slovenskih komunista napustilo je 22. siječnja navečer kongresnu dvoranu centra "Sava", praćeni pljeskom srpskih predstavnika. Na poticaj Slobodana Langa, Ivica Račan koji je bio na čelu hrvatskog izaslanstva prišao je govornici i izjavljuje "da mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca" te nakon toga i hrvatsko izaslanstvo napušta Kongres.
Odmah nakon toga, vođa srpske delegacije, Slobodan Milošević, predložio je da kongres nastavi rad, da se uspostavi novi kvorum koji će kongresu omogućiti donošenje odluka, te da se prijeđe na glasovanje. Tada su i hrvatski izaslanici odlučili napustiti kongres. Taj je događaj označio kraj vladavine SKJ.
Nakon što su se hrvatskom stavu pridružila i izaslanstva Makedonije i Bosne i Hercegovine, predsjedatelj kongresa Momir Bulatović odredio je 22. siječnja u 22,45 sati stanku od petnaest minuta, no do nastavka rada kongresa u pravom smislu nije nikada došlo. Time je, nakon 45 godina, prekinuta vladavina SKJ. Ovaj događaj bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ.
Bez izaslanstava iz Slovenije, Hrvatske i Makedonije kongres je zaključen 30. svibnja 1990., no upravo zbog njegova okrnjena sastava nije moguće govoriti o legitimnom nastavku kongresa.

Hrvatska i Slovenija su prve prihvatile demokraciju i izbore, Milošević je izmanipulirao svoj narod učvršćujući svoju vlast odgađajući izbore i potičući velikosrpsku politiku, iako on nije nacionalist već pragmmatik koristio je i socijalizam i komunizam i nacionalizam za ostanak na vlasti. Neformalnim državnim udarom krajem osamdesetih je počeo čistiti kadar u JNA i sve pripremio za rat koji je planirao.

06.10.2018. u 23:16 • 49 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr