Voyager-nova generacija
nedjelja, 06.12.2015.
Državni udar 27.03 i uništenje Velike Srbije
Dana 25. 3. 1941. su njemački ministar vanjskih poslova 3. Reicha, Joachim von Ribbentrop, u ime njemačke vlade, i srpski predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, Dragiša Cvetković, i jugoslavenski ministar vanjskih poslova, srpski diplomat Cincar-Marković, u Beču potpisali protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
Kao što sam napisao na kraju prošlog posta samo 2 dana nakon toga izvršen je državni udar iza kojeg je stajala britanska tajna služba. Uslijedio je njemački napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. i kapitulacija nakon samo 12 dana. U ovome bi postu malo proširio priču o tim događajima koji su doveli do raspada i uništenja države. Moramo pogledati i širu međunarodnu geopolitičku situaciju. Već sam pisao o nepravednom Versalleskom poretku i kakve su obveze postavljene pred Njemačku, prije svega od strane Francuske. Spomenuo sam da su stvarni pobjednici bili Amerikanci točnije bankarski moćnici sa Wall Streta kojima je trebao još jedan svjetski rat da dovrše stvar i potpuno preuzmu vlast nad svijetom od Velike Britanije koja je vladala do 1 svjetskog rata. A da ujedno spriječe Njemačku koja je pred 1 svjetski rat gospodarski ojačala i trebala preuzeti moć od Britanaca. U konačnici su nakon 2 svjetskog rata apsolutni vladari ostali Amerikanci sa SSSR-om kojeg su kasnije uništili utrkom u naoružanju, i nakon devedestih su ostali samo Amerikanci, a danas smo svjedoci slabljenja američkog imperija kao što je bilo slabo britansko gospodarstvo prije 1 svjetskog rata pa smo svjedoci preslagivanja na svjetskoj pozornici i praktički 3 svjetskog rata koji još nije kulminirao do usijanja da se potpuno otvoreno vodi. Ali zasada neću pisati o aktualnom ratu već ću se vratiti na posljedice 1 svjetskog rata i poniženu Njemačku. Tada raste popularnost radikalnih skupina koje nude izlaz iz krize. Bila je jako teška financijska situacija koja je počela u SAD-u ( naravno uzročnik su bankari sa Wal Streeta) U Njemačkoj je inflacija bila do 300% na dnevnoj bazi. Adolf Hitler nudi odlučnu i snažnu ruku, usput za nevolje okrivljuje Židove koji su bogati i zarađuju na kamati, dolazi na vlast. Ukratko iz krize se izlazi svugdje stvaranjem nove vrijednosti, proizvodnjom ( samo mala digresija u današnjoj Hrvatskoj je sva proizvodnja uništena za račun trgovačkog lobija), Amerikanci su to uradili New Dealom, predsjednika Rosvelta, Nijemci proizvodnjom oružja, iako to nisu smjeli po Versalleskom ugovoru.
Naime nakon Hitlerova (legalnog) preuzimanja vlasti 1933. i službenog postavljanja zahtjeva za revizijom versajskog sporazuma iz 1919. godine, kojim je Njemačka svedena na drugorazrednu zemlju u odnosu na Englesku i Francusku, je francuska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova Barthuom (jedan od glavnih arhitekata versajskog sporazuma) nastojao stvoriti tako zvani Istočni sporazum između liberalne Francuske i (komunističkog) Sovjetskog Saveza, kojim bi se priključila Čehoslovačka, Jugoslavija, Bugarska i Poljska, te bi Hitlerova Njemačka ostala izolirana, a Republika Francuska i SSSR jamčili bi potpisnicama Istočnog pakta državne granice i suverenitet (nezavisnost).
U vrijeme pred marsejski atentat Hitler je bio stavljen pred zid, naime, njemačkom Führeru je gorilo pod petama jer mu je prijetila francuska vojna intervencija i rušenje njegova režima u situaciji kada Njemačka još nije završila naoružavanje nego je tek počela s naoružavanjem; nadalje, Barthou je dva puta odbio Hitlerov prijedlog za zajedničkim sastankom, zatim, javna francuska politika sklapanja protunjemačkih sporazuma, kao što je najavljeni Istočni pakt, prijetio je Hitlerovim vanjsko-političkim slomom, a uz to ga je ugrožavala i oporba, ali ne ljevica s kojom je obračunao još 1933. godine (s marksistima – komunistima, socijalistima, socijaldemokratima, i liberalima) nego s nacionalističkom oporbom u njemačkoj vojsci (glavnom stožeru Reichswehr), tako da je Himmlerova služba sigurnosti opet, kao u slučaju paljenja Reichstaga, inscenirala javnu manifestaciju nasilja kako bi imala povoda za intervencijom i uspostavljanje javnog reda i mira, a u stvarnosti povod za obračun s oporbom, tako da je Hitlerovom zamisli organizirana 'Noć dugih noževa', jedna vrsta verzije Bartolomejske noći kada je SS ubio vodstvo smeđekošuljaških SA-odreda (obje paravojne jedinice, SS i SA, osnovao je Hitler kao zaštitne odrede svoga pokreta i stranke NSDAP za odbacivanje fizičkih nasrtaja komunista i boljševika na stranačkim skupovima nacističke stranke tijekom dvadesetih godina) na čelu sa Ernstom Röhmom koji je bio visokopozicionirani homoseksualac u nacističkim redovima, međutim, glavna meta nije bio Röhm, iako je to u javnosti tako predstavljeno od Goebbelsove propagande, nego je glavna meta bio general Schleicher, bivši ministar obrane i još nekoliko stožernih časnika njemačke vojske koji su bili bliski s pokojnim predsjednikom Njemačkog Reicha, maršalom Hindenburgom, i imali u planu svrgnuti Hitlera s vlasti zbog njegove protufrancuske politike jer su htjeli izbjeći novi rat s Francuskom kao u Prvom svjetskom ratu.
Nakon toga je nacistička vlada Njemačke organizirala atentat na austrijskog profašističkog kancelara Dollfussa , u srpnju 1934. godine, koji je bio za očuvanje austrijskoga suvereniteta i blizak s Mussoliniem koji je bio protiv 'Anschlussa' Austrije Velikonjemačkom Reichu, a nakon toga se dogodio 'Marseille', te i svrgavanje bugarske pučističke vlade i instalacija pronjemačke vlade u Sofiji.
Dakle, kao što je britanska vlada preko svoje tajne službe svrgavala i postavljala sebi poslušne režime, kao na pr. pučistički Simovićev režim u Beogradu, 27. III. 1941. godine, ili kao što CIA ruši i postavlja vlade širom svijeta, tako je i njemački SD postavljao sebi sklone režime po Europi, kao na pr. slovačku vladu, ili hrvatsku, bugarsku, austrijsku vladu itd. Nakon toga je Mussolini napao jedinu nezavisnu afričku državu Etiopiju, a Hitler je podržao taj talijanski napad, i kako jedna ruka drugu mije tako je Mussolini priznao 'Anschluss', i sklopljeno je talijansko-njemačko prijateljstvo ('Osovina Berlin – Rim' iz 1936.) iako je Mussoliniev fašistički režim načelno podržao ideju Istočnog pakta (koji je propao Barthouvim ubojstvom), i čak i potpisao talijansko-francuski sporazum po kojemu je Francuska odstupila Italiji dijelove nekih kolonija u Africi u zamjenu za protunjemačku politiku.
Do stvaranja Trojnog pakta i pristupnaja Jugoslavije njemu došlo je postepeno, počelo je atentatom u Marsellu o kojem sam pisao a kojeg je praktički osmislila njemačka tajna služba. Smrtonosni atentat u francuskom lučkom sredozemnom gradu Marseilleu na srpskog kralja Aleksandra I Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua idejno je osmislila njemačka nacistička tajna služba Sicherheitsdienst (SD) i vanjskopolitička služba nacističke stranke NSDAP tako da su odgovorni za javno smaknuće dvojice protunjemačkih državnika bili šef Sicherheitsdiensta (sigurnosne službe Njemačke tajne policije GESTAPO), Reinhard Heydrich (zločinac zadužen od Hitlera, Himmlera i Göringa za program "Endlösung" ili 'Konačno rješenje židovskog pitanja'), i nacistički ideolog i saveznik guvernera Engleske narodne banke, Mr. Montagu Normana, Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg (glavni urednik nacističkog režimskog glasila 'Völkischer Beobachter'), uz glavnog odgovornog Adolfa Hitlera i njegova zamjenika Heinricha Himmlera.
Sicherheitsdienst je za nalog likvidacije francuskog ministra vanjskih poslova angažirao svog tajnog agenta Eugena Didu Kvaternika, njegova šefa Antu Pavelića, i makedonskog revolucionara Vladimira Georgijeva Černozemskog, zvan 'Vlado šofer' koji je bio tjelohranitelj od vođe makedonske revolucionarne protujugoslavenske organizacije VMRO, Vanča Mihajlova, za koju je njemačka vojna kontra-obavještajana služba Abwehr ocijenila da je najbolje organizirana urotničko-diverzantska organizacija toga vremena koja je na Zapadu imala biljeg 'terorističke' organizacije. Vladimir Georgiev je u Marseilleu ubio srpskog kralja i francuskog ministra, i na licu mjesta bio je likvidiran od strane tjelohranitelja francuskog državnika.
Izvršitelje atentata je u Marseilleu navodila njemačka agentica Melitte Wiedemann koja se tamo nalazila sa Georgijevim Černozemskim dok je Eugen D. Kvaternik, šef akcije s hrvatske strane, organizirao atentatorima, među kojima su bili hrvatski revolucionari iz ustaškog logora za vojničko-diverzantsku obuku u Mađarskoj i Italiji, dolazak u Francusku i njihovo konspirativno kretanje i djelovanje.
Kako bi se zataškala povijesno dokazana činjenica da iza atentata stoji njemačka vlada, javno je hrvatski ustaški revolucionarni pokret, koji se nalazio pod njemačkom zaštitom, preuzeo odgovornost, čak je atentat unaprijed najavljen u jednim hrvatskim emigrantskim novinama koje su u to vrijeme izlazile u Njemačkoj. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić čak je u svojemu romanu 'Liepa plavka' aludirao na to da je marsejski atentat navodno isključivo djelo hrvatske protujugoslavenske organizacije ustaškog pokreta, tako da autor sugerira kako je plavuša u romanu navodno jedna Hrvatica, međutim, u stvarnosti je 'liepa plavka' njemačka agentica Sicherheitsdiensta, nacistikinja Melitte Wiedemann, a njen suradnik u organizaciji atentata je austrijski nacist Otilo Globočnik kojega je poglavnik NDH odlikovao na godišnjicu marsejskoga atentata 1944. visokim hrvatskim državnim odličjem što nije bilo po volji Reichsführera SS, Himmlera, koji je, kao i cijeli njemački nacistički vrh, nastojao zataškati ulogu Njemačke i Hitlerove vlade u likvidaciji francuskog 'arhitekta' geopolitike opkoljavanja Njemačke.
Trojni pakt je međunarodni savez država koji je 1940. ustanovljen na inicijativu njemačkog vođe Adolfa Hitlera, i bio je predviđen u osnovi kao vojni savez, zatim kao jamstvo Japanu da neće ostati izoliran nakon njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine, i kao geo-politički savez u svrhu podjele svijeta i novoga svjetskog poretka u Istočnoj Aziji i u Europi.
Trojni pakt između Njemačke, Japana i Italije potpisan je 27. rujna 1940. na vrijeme od deset godina, i oslonio se na Antikominternovski pakt između Italije i Njemačke ('Osovina Berlin – Rim') iz studenog 1936. godine, koji je bio usmjeren protiv komunizma odnosno Sovjetskog Saveza (Antikominternovskom paktu je poslije pristupila Španjolska, i među ostalim i Nezavisna Država Hrvatska). Na Antikominternovski i Trojni pakt oslonio se Čelični pakt iz 1942. između Njemačke, Japana i Italije o međusobnoj vojnoj pomoći. Trojnom paktu su, osim Jugoslavije, još pristupile Mađarska (20.11.1940.), Rumunjska (23.11.1940.), Slovačka (24.11.1941.), Bugarska (1.3.1941.), i nakon razbijanja Jugoslavije, i Nezavisna Država Hrvatska (15.6.1941.)
Moćni Trojni pakt trebao je po mislima njemačkih stratega odvratiti SAD od ulaska u rat, i prisiliti Veliku Britaniju na povlačenje ratne objave protiv Njemačke od 3. rujna 1939. godine, i prihvaćanje njemačke mirovne ponude Engleskoj i britanskoj vladi od 6. listopada 1939. godine (Hitlerov govor u Reichstagu i mirovna ponuda Republici Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije). Fašističkom Trojnom paktu nije pristupila Španjolska pod vlašću fašističke Falange i generala i diktatora Franca, niti francuska Vichyevska Republika pod vlašću francuskog junaka iz Prvog svjetskog rata, maršala Pataina, međutim, unatoč tome su španjolske postrojbe sudjelovale u pohodu „Barbarossa“ na SSSR od 22. lipnja 1941. godine, kao i francuski dobrovoljci.
Po Protokolu o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu od 25. ožujka 1941. godine 3. Reich je jamčio jugoslavenskoj vladi teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Kraljevine Jugoslavije, i da neće u ratu tražiti jugoslavensko područje kao tranzitni teritorij za prijevoz postrojbi, međutim, u kompromisu između kneza Pavla Karađorđevića (namjesnika nakon ubojstva kralja i diktatora Aleksandra u Marseilleu) i Adolfa Hitlera od 4. ožujka 1941. u Berchtesgadenu (Hitlerovoj alpskoj rezidenciji) se Njemačka obavezuje:
- Jugoslaviji nakon rata odstupiti grčku egejsku luku Solun;
- jamčiti Jugoslaviji teritorijalnu cjelovitost pred talijanskim aspiracijama, i
- osloboditi Jugoslaviju bilo kakve obaveze da sudjeluje u ratu na strani Sila osovine, te
- vojnici Osovine neće stupiti na jugoslavensko tlo, čak niti ranjenici.
Na sjednici Krunskoga vijeća od 6. ožujka 1941. (neka vrsta predsjedništva države), je potpredsjednik Maček (ujedno i vođa hrvatske oporbe, predsjednik Hrvatske seljačke stranke) upitao, znači li moguće nepotpisivanje Trojnog pakta rat s Njemačkom, i dobio je potvrdan odgovor te su svi članovi Krunskog vijeća, kao i 16 od 19 članova jugoslavenske vlade glasovali za pristupanje Trojnom paktu, te potpisivanje toga pakta nije bilo pitanje nekog velikog izbora nego nužda za izbjegavanje rata, ali i lukrativna Hitlerova ponuda da velikosrpska klika dobije izlaz na toplo more odnosno duboku luku Solun, što je bilo na tragu velikosrpskog tajnog plana 'Načertanije' iz 1844. godine.
Za vrijeme približavanja Jugoslavije Trojnom paktu režim je počeo uvoditi antisemitske mjere, tako i vlada Cvetković-Maček, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, dok je izraženija antisemitska politika progona Židova vođena u Beogradu odnosno u Srbiji, potaknut od fašističke stranke Zbor pod vodstvom srpskog šovinista Ljotića i generala Milana Nedića (Ljotić je bio obožavatelj Hitlera).
Kako bi moguće poremetili njemački tajni plan o napadu na Grčku u kojoj je bio stacioniran britanski ekspedicijski (vojni) korpus i britansko ratno zrakoplovstvo koje je bombardiralo rumunjska naftna polja i ogromnu rafineriju iz koje su Hitlerove tenkovske divizije crpile gorivo, britanska tajna služba SOE (Special Operation Execution) organizirala je protunjemački prevrat u Jugoslaviji; britanski agenti i doušnici nalazili su se u samom vrhu jugoslavenske vojske, u generalštabu, i posebno u jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu, tako da su vođe pučista bili mahom iz redova ratnog zrakoplovstva, srpski general Dušan Simović (plaćenik od SOE) i general Borivoje Mirković i Bogoljub Ilić, također plaćenik britanske tajne službe SOE koja je dulje vremena prije samoga prevrata održavala kontakte sa srpskim urotnicima preko svog tajnog agenta T. G. Mapplebacka u britanskom veleposlanstvu u Beogradu koji je djelovao pod plaštom trgovačkog predstavnika koji je jugoslavenskoj vojsci prodavao materijal za ratno zrakoplovstvo. (Na sličan način je britanska tajna služba djelovala i osamdesetih i devedesetih u bivšoj SFRJ na strani Miloševićeva režima)
Pred ponoć 26/27.03.1941 Borivoje Mirković izdao je naređenje da se počne. U centar Beograda, za tenkovima došla je pješadija; opkoljena su ministarstava, pohapšeni Cvetković i njegovi ministri, zauzeta je Glavna pošta i blokirani izlazi iz grada. Oko 3 sata sve je bilo gotovo. Mirković je onda pozvao Simovića, koji je iz kreveta došao u Glavni generalštab i preuzeo političko vodstvo poslijee izvršenog državnog udara. Za njim su ubrzo stigli ministarski kandidati. Za jednog od njih, Milana Grola, pričalo se da nije „znao da li ga hapse ili vode u vladu“ kada su ga oficiri podigli iz postelje. Prisutnim ministarskim kandidatima, Simović se obratio riječima: „Gospodo, dajem vam pola sata vremena, da se dogovorite ko će koje ministarstvo da primi, a ako se ne složite ja ću vam pročitati.“ Pošto je pogađanje oko rasporeda po stranačkom ključu potrajalo, u jednom trenutku je Slobodan Jovanović ušao kod Simovića i predložio mu da izađe sa svojom listom ministara, jer se „ovi političari neće nikad sporazumeti“. Potom, Simović je „pročitao“ ko koje mjesto dobija u njegovoj vladi.
Promjena izvršena pučom pokrivena je Kraljevom proklamacijom, kojom je Petar II, pet i po mjeseci prije punoljetnosti, preuzeo kraljevsku vlast. U proklamaciji je naglašeno da je vojska svrgnuvši Namesništvo i dotadašnju vladu „izvršila svoj zadatak prema Kralju i Otadžbini“, i da je mandat za novu vladu povjeren generalu Dušanu Simoviću. Tokom 27. ožujka, ta proklamacija je nekoliko puta čitana na radiju. Mladi kralj je taj svoj prvi akt vidio i potpisao tek navečer. Proklamacija, koju je Simoviću na redakciji podnio Radoje Knežević, a koju je izgleda sastavio Slobodan Jovanović, nije se mogla dostaviti mladom kralju, pa je odnesena u radio, gdje ju je najavljen kao kralj, pročitao kapetan korvete Jakov Jovović. U 10 sati preko radija, „u ime svih vladika srpskih, sakupljenih na Svetom Arhijerejskom Saboru“ i u svoje ime, patrijarh Gavrilo Dožić je blagoslovio puč.
Nakon uspješnog državnog prevrata je pučistička Simovićeva vlada javno izrazila lojalnost Trojnom paktu i Hitlerovoj Njemačkoj, a tajno pregovarala s Englezima i komunistima s kojima je 5. travnja 1941. potpisan sporazum između Kraljevine Jugslavije i SSSR-a.
Raspolažući s obavještajnim podacima svoje tajne službe, Hitler je odmah nakon puča od 27. ožujka 1941. sazvao vojno-političko vodstvo 3. Reicha u Berlinu, obavijestio nazočne njemačke diplomate, generale i političare da su Srbi izvršili vjerolomstvo, i da izdaje direktivu broj 25 o vojnom napadu na Jugoslaviju, i o ukidanju Jugoslavije kao države, te o uspostavi hrvatske države na dijelu Jugoslavije. Na osnovi njemačke direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamčio opstanak, i zaželio Hrvatskoj dobrodošlicu u međunarodnoj zajednici.
Do njemačkog i Osovinskog napada na Jugoslaviju došlo je prije svega zbog Hitlerova razočaranja u srpsko savezništvo, i što je pitanje Jugoslavije bio stavio ad acta i nalazio se usred priprema za napad na SSSR. Sile osovine osvojile su Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, čiju je okosnicu činio srpski oficirski kadar, cvijet srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, potpisala je kapitulaciju 17. travnja 1941. u Beču (kapitulacija je objavljena 18. travnja) i 345 tisuća vojnika vojske Kraljevine Jugoslavije palo je u ratno zarobljeništvo (elitne srpske jedinice, 'junaci s Kajmakčalana', podlegle su spremnosti Wehrmachta 1941. godine i odličnom Kruppovu čeliku njemačkih Panzera). Pučistička vlada generala Simovića je za poraz Jugoslavije okrivila Hrvate, što predstavlja traženje žrtvenog jarca za vlastite, srpske propuste i greške, jer je uzrok velikosrpskom i jugoslavenskom porazu u velikosrpskoj politici gaženja nacionalnih prava hrvatskom narodu od 1918. do 1941. godine. Zbog velikosrpske nacional-šovinističke politike prema Hrvatima je 1930. i nastao ustaški pokret kao reakcija na jugoslavenski državni teror i velikosrpsku diktaturu.
