Voyager-nova generacija
subota, 22.11.2014.
Blaženi Karlo Habsburški
U ratnoj 1916 Austro-Ugarska monarhija hropće na ratnom polju. Početkom lipnja na istočnom frontu gdje ratuje dosta Hrvata događa se prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je ugrozio austrougarsku crtu i zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio Galicije s oko 400.000 zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom, dovlačenjem snaga s drugih bojišnica. Na taljianskoj bojišnici su Hrvati u sklopu Austro Ugarske Monarhije tijekom rata pružali puno žešći otpor Talijanima koji su ulaskom u rat očekivali hrvatska područja koja su i dobili na koncu rata. U 1916. bilo je manjih teritorijalnih pomaka na objema stranama. Do kraja 1916. Talijani su vratili izgubljeno i osvojili Goricu.
Ali ono što je najviše pogodilo monarhiju jest smrt cara Franje Josipa. Preminuo je u palači Schönbrunn, 21. studenog 1916. u 86. godini života te u 68. godini vladavine. Jednostavno se ugasio. Mase Bečana koje su tih hladnih dana po nekoliko sati stajale u redu da bi mu odale posljednju počast prije negoli njegovo tijelo bude položeno u Kapucinsku grobnicu u samom središtu grada kao da su slutile da je s Franjom Josipom umrla i država kojoj je toliko dugo bio na čelu. Slutnje ih nisu prevarile. Njegovom nećaku Karlu koji ga je naslijedio ostalo je još samo da likvidira knjigovodstvo vladarske kuće koja je na europskoj političkoj pozornici stoljećima igrala važnu ulogu.
Karlo je nosio titulu kralja Ugarskog, Hrvatskog i Austrijskog. On je posljednji vladar koji je nosio nasljednu titulu hrvatskog vladara koja potječe još od srednjovjekovne hrvatske državnosti. Kao hrvatski kralj je bio Karlo IV a kao austrijski Karlo I. Rođen je 17. kolovoza 1887. godine u dvorcu Persenbeug, okrug Melk u Donjoj Austriji. Njegovi su roditelji bili nadvojvoda Otto i princeza Maria Josepha od Saske, kći posljednjega saskoga kralja. Karlo je bio pranećak cara Franje Josipa I. Primio je izričito katolički odgoj. Već od djetinjstva, Karla je svojim molitvama pratila skupina vjernika zbog jednog proročanstva, da će puno trpjeti. Nakon njegove smrti ustanovljena je ”Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima”. Tu je molitvenu zajednicu 1963. godine priznala službena Crkva. Od malena je Karlo bio odan presvetoj Euharistiji i Srcu Isusovu. Sve je važne odluke tražio u molitvi.
Dana 21. listopada 1911. godine oženio se princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma. Tijekom deset godina bračnoga života, sretan i uzoran par primio je dar od osmero djece. Još je na posmrtnoj postelji Karlo Ziti govorio: «Beskrajno te volim! ».
Slijedom ubojstva prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u atentatu 28. lipnja 1914. godine, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-ugarskoga carstva.
Dok je bjesnio Prvi svjetski rat, nakon smrti cara Franje Josipa, 21. studenoga 1916. godine, Karlo je postao austrijski car, a 30. prosinca okrunjen je za apostolskoga kralja Mađarske.
I ovu je zadaću Karlo shvatio kao put u nasljedovanju Krista – u ljubavi prema njemu povjerenim narodima, skrbi za njihovo dobro i u darivanju vlastitoga života za njih.
Najsvetiju dužnost jednoga kralja—zalaganje za mir —Karlo je stavio u središte svojih briga tijekom strašnoga rata. Jedino je on, među svim odgovornim političarima, dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir. Pokušao je 1918. godine mir i sa Sjedinjenim Američkim Državama, no Amerika je tražila ne samo obaranje dunavske monarhije, već i njezinoga, kao i njemačkog monarha.
Što se tiče unutarnje politike, iako u krajnje teškim vremenima, donio je opširno i uzorno društveno zakonodavstvo, nadahnuto kršćanskim socijalnim naukom.
Po svršetku sukoba, njegovo je ponašanje omogućilo prijelaz na novo uređenje bez građanskoga rata. Ipak, bio je prognan iz vlastite domovine.
Ministar vanjskih poslova Monarhije, barun Ištvan Burian, je 14. listopada 1918. zatražio primirje na temelju četrnaest točaka, a dva dana kasnije Karlo I. je izdao proglas koji je radikalno promijenio teritorijalni ustroj Austro-Ugarske. U proglasu je kralj Karlo I. ponudio svojim vijernim austrijskim narodima organizaciju Austro-Ugarske Monarhije kao saveza slobodnih naroda, da postane savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu.Poljacima je odobrio punu neovisnost, omogučivši im da se ujedine sa sunarodnjacima u Rusiji i Njemačkoj u cilju stvaranja Druge Poljske Republike. Ostatak austrijskih zemalja je trebao biti pretvoren u državnu zajednicu koja bi se sastojala četiri dijela: njemačkog, češkog, južnoslavenskog i ukrajinskog. Svakim od ta četiri dijela je trebalo vladati savezno vijeće, a Trst je trebao imati poseban status. Međutim, američki državni tajnik Robert Lansing, je četiri dana kasnije odgovorio službenom notom da su sile Antante sada odane težnjama Čeha, Slovaka i Južnih Slavena, te da ponuđena autonomija narodima unutar Monarhije više nije dovoljna. Središnji odbor je 19. listopada objavio tekst kojim je Narodno vijeće SHS odbacilo kraljev proglas, te deklariralo kako preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike i zahtijeva ujedinjenje cjelokupnog našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske i državne granice, u kojima danas živi - u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu uređenu na načelima političke, ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi i nejednakosti. Čehoslovačka privremena vlada se pridružila silama Antante 14. listopada, a Narodno vijeće SHS je proglasilo nezavisnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine. Sve do te posljednje godine rata, sile Antante nisu imale u planu potpuno razbijanje Habsburške monarhije. Ta je ideja prevladala uslijed neodlučnosti cara i austrijskih političara te istovremenog odlučnog djelovanja čeških i južnoslavenskih predstavnika.
Lansingova nota je uspješno poništila sve napore kojima se pokušalo očuvati Monarhiju. Jedan po jedan, narodi Monarhije su proglašavali svoju neovisnost, što je na kraju dovelo do raspada Austro-Ugarske Monarhije. 31. listopada, Mađarska je službeno okončala uniju između Austrije i Mađarske. Političku budućnost Karla I. je nakon toga postajala sve neizvjesnija
11. studenoga 1918., isti dan kada je nastupilo primirje između Njemačke i sila Antante, Karlo I je izdao proglas u kojem je priznao pravo Austrijanaca na samoodređenje.Također je oslobodio svoje dužnosnike bilo kakve odanosti prema njemu. Na isti dan je sa obitelji napustio Schönbrunn i preselio se u dvorac Eckartsau, istočno od Beča. Iako je Karlov proglas bio općeprihvaćen kao abdikcija, u proglasu se ta riječ nikada nije spomenula, jer je Karlo vjerovao da će narodi Austrije ili Mađarske glasati da ga se vrati na prijestolje.
12. studenoga, dan nakon proglasa, Republika Njemačka Austrija je proglasila neovisnost. 16. studenoga isto je učinila Demokratska Republika Mađarska. Republika Njemačka Austrija je demokratska republika. tako piše u članku 1 Ustava kojeg je donijela taj dan Ustavotvorna skupština. Članak 2 kaže Njemačka Austrija je sastavni dio Njemačke Republike. Kasnije, plebisciti u provinciji Tirol i Salzburg činili su većinu, 98% i 99%, a podržavali su ujedinjenje s Njemačkom. Dana 22. studenog, Nacionalna skupština zahtjevala je pripajanje svih područja Cislajtanije na kojima su većinski živjeli Nijemci. No, Atanta nije pristala na taj zahtjev, a Njemačka Austrija je bila odviše nemoćna da se opire Italiji, Čehoslovačkoj i Kraljevini SHS u otimanju područja.
10. rujna 1919., kancelar Karl Renner potpisao je Sporazum iz Saint Germaina i ratificiran je od strane Nacionalne skupštine 21. listopada. Prema sporazumu, ime države iz "Njemačka Austrija" promijenjeno je u "Austrija", a zabranjeno je i ujedinjenje s Njemačkom. Članak 88. iz Sporazuma, nekad zvan Zabrana Anschlussa, govori da "nezavisnost Austrije je neotuđiva bez suglasnosti Lige naroda"
Pred kraj Prvog svjetskog rata, raspadom Austro-Ugarske, nastala je nova situacija i za Mađarsku. 28. listopada 1918. neovisnost je proglasila Čehoslovačka, čime je Mađarska ostala bez slovačkog dijela i potkarpatskog područja, 29. listopada Hrvatski sabor raskinuo je sve državno-pravne veze, kako s Austrijom, tako i s Mađarskom, a 31. listopada i sama je mađarska vlada prekinula uniju s Austrijom, čime je Austro-Ugarska i službeno prestala postojati, a Mađarska je 16. studenoga postala neovisna republika. Srpska i francuska vojska polovicom studanoga osvojile su Bačku, Banat, Srijem, Pečuh i Temišvar, a skupština koja nije odražavala pravi brojčani odnos pojedinih naroda proglašava 25. studenoga ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom. 22. studenoga 1918. Rumunjsko središnje vijeće koje je okupljalo Rumunje u Transilvaniji javilo je mađarskoj vladi da je preuzelo vlast u Transilvaniji, a 1. prosinca iste godine u gradu Alba Iulia (mađ. Gyulafehérvár) proglašeno je sjedinjenje Transilvanije s Rumunjskim Kraljevstvom. Do veljače 1919. mađarska je vlada, zbog neuspjeha na unutarnjem i vojnom planu, izgubila podršku u narodu.
Nakon što su sile Antante 21. ožujka zahtijevale dodatne teritorijalne ustupke od Mađarske, grof Mihály Károlyi daje ostavku, a na vlast dolazi Komunistička partija Mađarske na čelu s Bélom Kunom, te proglašava Mađarsku Sovjetsku Republiku.
Prema Papinoj želji, koji je strahovao da bi se u Srednjoj Europi mogla ustanoviti komunistička vlast, Karlo je u Mađarskoj pokušao ponovno uspostaviti svoju vlast. Ali, dva su pokušaja propala, jer je u svakome slučaju želio izbjeći građanski rat. Komunisti su došli na vlast najviše zahvaljujući činjenici da su bili jedina organizirana borbena skupina koja je obećala povratak izgubljenih teritorija, oslanjajući se i na sovjetsku Crvenu Armiju. Obećali su također jednakost i socijalnu pravdu. U početku su postigli zamjetne vojne uspjehe, izbacivši čehoslovačke jedinice iz spornih područja i proglasivši satelitsku Slovačku Sovjetsku Republiku. Namjeravali su napasti i rumunjsku vojsku u Transilvaniji. Na unutarnjem planu, nacionalizirali su industriju i trgovačka društva, te sproveli reforme u stanogradnji, prometu, bankarstvu, zdravstvu, kulturnim ustavnovama. Izvršili su i zemljišnu reformu koja se odnosila na sva zemljoposjedništva veća od 400.000 četvornih metara.
Ipak, podrška naroda komunističkoj vlasti bila je kratkotrajna, a nakon pokušanog puča, vlada je uvela strahovladu potpomognutu paravojnim formacijama. 590 ljudi poguljeno je bez suđenja. Zemljišna reforma oduzela je zemljišta plemićima, ali ih nije podijelila seljacima, a sovjetska Crvena Armija nikad nije došla u pomoć sovjetskoj Mađarskoj. Premda komunistička mađarska vojska nije izgubila nijednu bitku, pod pritiskom Antante morala se povlačiti s teritorija. Sve je to dovelo do unutarnjeg nezadovoljstva. Na koncu je i prodiranje rumunjske vojske prisililo Bélu Kuna i njegove suradnike na bijeg u Austriju. Budimpešta je osvojena 6. kolovoza 1919. Tako je nakon samo 133 dana nestalo Mađarske Sovjetske Republike. 16. studenoga Horty ulazi u Budimpeštu, a njegova vlada polako vraća sigurnost u zemlji, zaustavlja nasilje i uspostavlja vlast. U tom je razdoblju zatočeno na tisuće pristalica Károlyija i Kuna, a svi radikalni politički pokreti zabranjeni su.
Horty je 1921. Karlu ponudio povratak na prijestolje. Ipak,u ožujku 1921. godine taj plan je propao jer je Horthijeva vlada zamolila Karla da napusti zemlju, iako mu je formalno izražavala svoju vjernost. Drugi poziv upućen mu ju u listopadu 1921. Tada Karlo I. Austrijski,zrakoplovom iz Züricha dolazi u Mađarsku te mu se u Sopronu priključuje oko tri tisuće mađarskih vojnika. Međutim, kada su se približavali Budimpešti stigao je ultimatum Kraljevine SHS i Čehoslovačke o objavi rata Mađarskoj u slučaju njegove krunidbe. Time su propali svi pokušaji obnove monarhije. Svakako je značajnu ulogu igralo i sabotiranje mađarskog namjesnika Miklosa Horthyija, koji nije bio voljan podijeliti vlast s bivšim kraljem.
Nakon drugog pokušaja vračanja krune, Karlo I. je sa trudnom suprugom na kratko bio u karanteni u benediktanskom samostanu Abtei Tihany u Mađarskoj. 1. studenoga 1921 prebačeni su u podunavski grad Baja, odakle su se ukrcali na britanski ratni brod HMS Glowworm. Sa HMS Glowwormom su doplovili do Crnog mora gdje su se prekrcali na drugi britanski ratni brod HMS Cardiff.HMS Cardiff ih je prebacio na otok Madeiru u Portugalu 19. studenoga 1921. godine. Kako su Velika Britanija i Francuska sada Karla smatrale opasnim za Versajski poredak i mir u Srednjoj Europi, odredile su taj portugalski otok kao mjesto izgnanstva i to ponajprije zato što Madeira izolirana i lako ju je čuvati.Djeca Karla I. su se pridružila roditeljima na otoku 2. veljače 1922. Karlo I. je sa obitelji prvo živio u glavnom gradu Funchalu, a kasnije su se preselili u Monte.
Postavši siromašan, živio je sa svojom obitelji u vrlo vlažnoj kući. Zbog toga se smrtno razbolio, te prihvatio bolest kao žrtvu za mir i jedinstvo svojih naroda.
Podnio je svoju patnju ne žaleći se, oprostio je svima koji su ga povrijedili, i preminuo 1. travnja 1922. godine, s pogledom upravljenim prema Presvetome Sakramentu. Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: «Svo moje zalaganje je uvijek, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način».
Karlovo tijelo je sahranjeno u crkvi do Monte. Tijelo mu počiva u marijanskom svetištu Naše gospe od Gore na Madeiri. Na kovčegu su riječi iz Očenaša: ”Fiat voluntas tua” – ”Budi volja tvoja”. Njegova je udovica živjela još 67 godina, najprije u Španjolskoj, u Belgiji, pa u Kanadi. Od 1962. godine je živjela u Švicarskoj. Uvijek je nosila crninu i nikada se nije odrekla prava na tron. Biskup grada Madeire i austrijski predsjednik Miklas su poslije Karlove smrti započeli proces proglašenja blaženim tog pobožnog čovjeka i cara koji je bio mučenik za mir svojih naroda.
Posljednji uvjet za beatifikaciju, čudo na blaženikov zagovor priznato od Kongregacije za kauze svetaca, ispunjen je 1960. godine kad je na blaženikov zagovor iznenada i suprotno svim liječničkim predviđanjima ozdravila poljska redovnica Marija Zita Gradowska, koja je zbog bolesnih vena godinama bila prikovana uz krevet. Proces za Karlovu beatifikaciju trajao je 55 godina.
Papa Ivan Pavao II. proglasio je u nedjelju 3. Listopada 2004., u tijeku slavlja na Trgu Svetog Petra u Vatikanu, petero novih blaženika, među kojima je i posljednji austrijski car Karlo I. "Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”, rekao je Papa, obraćajući se nazočnima, među kojima su se isticali predstavnici brojnih kraljevskih i plemićkih obitelji.
Blaženi Karlo je zaštitnik Madeire, bračnih drugova, boraca za mir, brojnih obitelji.
