Voyager-nova generacija
nedjelja, 26.10.2014.
Prvi svjetski rat
Na objavljivanje rata Austro Ugarske Srbiji Rusija odgovara djelomičnom mobilizacijom. Njemačka je upozorila da će ruska mobilizacija dovesti do rata sa Njemačkom, čak je ponudila natjerati Austro-Ugarsku na prihvaćanje odgovora Srbije ukoliko se Rusija demobilizira. Rusija to odbija i 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji. Francuska je počela s mobilizacijom istog dana. Nijemci su 2. kolovoza prešli Luksemburg i zatražili od belgijske vlade prolaz za svoje trupe na putu do Francuske, kojoj je 3. kolovoza objavljen rat.
Sljedeći dan, 4. kolovoza, Velika Britanija šalje ultimatum Njemačkoj da poštuje neutralnost i suverenitet Belgije. Njemačka to odbija i Britanija joj objavljuje rat istog dana. Crna Gora se pridružila se Srbiji 5. kolovoza navješćujući rat Austro-Ugarskoj, koja je objavila rat Rusiji. Italija, članica Trojnog saveza, proglasila se neutralnom. Sve je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, no aktivirao se niz savezništava. Tako je svijet ušao u Prvi svjetski rat.
Na taj je način već u početku u rat bilo uvučeno osam europskih država: Rusija, Francuska, Velika Britanija, Belgija, Srbija i Crna Gora s jedne strane, te Njemačka i Austro-Ugarska s druge. Izrazita vojna nadmoć Antante bila je više prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i tehnološkoj opremljenosti s njemačkom se vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na moru je Antanta bila znatno nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite blokade Centralnih sila, što je postalo jednim od najvažnijih čimbenika rata.
Zanimljivo je istaknuti prije samoga rata vizije bivšeg ruskog ministra unutarnjih poslova Petr Nikolajevič Durnovo koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905. godine. On u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, budući da sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Prema njegovim riječima te će posljedice biti sljedeće:
Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve imati Rusija.
Mora se uzeti u obzir da će u slučaju poraza sigurno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u Rusiji.
U slučaju poraza Njemačke, tamošnje stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih partija, koje će iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za napad na režim koji ih je izdao.
Na kraju su se sve tri točke proročanstva ispunile. U Rusiji dolazi do ekstremnog oblika socijalističke revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do pojave nacionalsocijalizma.
Na carevu štetu, tadašnji ministar unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II. da objavi rat. Naime, tako će ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i smanjiti mogućnost za revoluciju.
Kako su Nijemci u kolovozu glavninu snaga preusmjerili na zapad Rusi su u kolovozu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon početnih uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj kolovoza potučeni kraj Tannenberga. Na galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad austrougarskom vojskom. Do kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i osvojili Karpate. Bojišnica se stabilizirala na liniji od Njemena do Karpata.
U kolovozu je i Austro Ugarska napala Srbiju. Tada su snage Antante izvojevale prvu veću pobjedu u bitci na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. U studenom su austrougarske snage prodrle u Srbiju, ali su u prosincu izbačene iz nje u srpskom protuudaru (Kolubarska bitka). Bojišnica je stabilizirana na Savi i Drini.
Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka vojska provodeći izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. kolovoza okupirala je neutralni Luksemburg, 3. kolovoza prodrla u Belgiju pa preko nje u Francusku. Borbe koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da napadnu Pariz, pa su se Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na rijeku Marnu. Savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitci na Marni od 5. do 9. rujna. Bitka na Marni je predstavljala veliku prekretnicu na početku Prvog svjetskog rata. Do kraja kolovoza 1914. godine, snage Antante su se povlačile na Zapadnom frontu prema Parizu. Dvije njemačke vojske su se probijale kroz Francusku. Pad Pariza je izgledao gotovo neizbježan, ali saveznici su uspjeli postići stratešku pobjedu na rijeci Marni. Tijekom njemačkog napada na Francusku, britanska vojska je imala veliki broj žrtava. Zapovjednik britanskih ekspedicijskih snaga John French krivio je francusku stranu za teške gubitke i za nekordinirana povlačenja. Posebno je krivio zapovjednika francuske pete armije, generala Lanrezaca, da se nije upuštao u borbe i da nije najavljivao povlačenja. Pogoršali su se odnosi između francuskih i britanskih zapovjednika. John French je namjeravao povući britansku vojsku sa fronta da se odmore i reorganiziraju. Međutim, francuski glavni zapovjednik Joseph Joffre je nagovorio britanskog ministra rata, lorda Horacija Kitchenera, da intervenira. Kitchener je prenio Frenchu poruku da bi povlačenje britanske vojske bilo katastrofalno i za Francuski i za Veliku Britaniju. French je pristao da njegova vojska ostane na bojištu dok god nije ugrožena sa boka francuskim povlačenjima.
Kako su se njemačka prva i druga armija približavale Parizu, počeli su skretati jugoistočno prema Parizu, izlažući svoja desna krila saveznicima. Do 3. rujna Joseph Joffre je uočio njemačku taktičku grešku i brzo je napravio plan da zaustavi francusko i britansko povlačenje i da napadne Nijemce duž cijele linije bojišta. Britanska vojska i francuska šesta armija su dobile zadatak da napadaju izloženo desno krilo njemačke prve armije. Joseph Joffre se osobno susreo sa Johnom Frenchom koji ga je uvjerio da će Britanci sudjelovati u napadu. Napad je trebao početi ujutro 6. rujna. Međutim, zapovjednik njemačke prve armije general Alexander von Kluck primjetio je nazočnost savezničkih snaga 5. rujna i započeo je okretati svoju vojsku prema zapadu. Bitka je započela 5. rujna popodne, kada je francuska 6. armija došla u kontakt sa prethodnicom njemačke 1. armije.
Von Kluck je tijekom okretanja svoje armije prema zapadu otvorio 50 kilometara široku rupu u njemačkim linijama, između njemačke 1. armije i njemačke 2. armije. Njemačkom 2. armijom je zapovjedao oprezni general Karl von Bülow, a armija se nalazila lijevo od njemačke prve armije. Saveznički izviđački avioni su otkrili postojanje rupe u njemačkim linijama i o tome su obavijestili zapovjednike na terenu. Saveznici su bili spremni da iskoriste postojanje rupe u njemačkim linijama. Zbog toga su poslali trupe iz britanskog ekspedicjskog korpusa, da se priključe francuskoj 5. armiji u prolaženju kroz nastalu rupu u njemačkim linijama. Peta francuska armija je trebala istovremeno da napada njemačku 2. armiju.
Ipak Nijemci su bili blizu toga da postignu pobjedu i da probiju linije francuske šeste armije između 6. rujna i 8. rujna. Francusku šestu armiju je spasio 7. rujna dolazak 6.000 rezervista pomoću 600 taksija iz Pariza. Već 8. rujna Franchet d'Esperey je sa svojom 5. armijom izveo iznenadni napad na njemačku drugu armiju i time još više proširio rupu između njemačke prve i druge armije. Franchet d'Esperey je došao na mjesto zapovjednika 5. armije neposredno pred bitku. Zamijenio je generala Lanrezaca. Već 9. rujna je izgledalo kao da će njemačka prva i druga armija biti potpuno opkoljene i uništene. General von Moltke je pretrpio živčani slom kada je čuo o toj opasnosti. Njegovi podređeni su preuzeli zapovjedanje i naredili su povlačenje do rijeke Aisne da bi se tu vojska pregrupirala. Francuzi i Britanci su lovili njemačke snage u povlačenju, ali brzina savezničkog napredovanja bila je dosta spora, samo 19 kilometara na dan. Njemačka vojska se zaustavila nakon 65 kilometra povlačenja, na mjestu sjeverno od rijeke Aisne. Tu su se ukopali i pripremili rovove, koji će trajati nekoliko godina. Njemačko povlačenje između 9. rujna i 13. rujna predstavljalo je napuštanje Schlieffenovog plana. Helmuth von Moltke mlađi je navodno tada izvestio njemačkog cara da su Nijemci izgubili rat. Poslije te bitke obje strane su se ukopale i uslijedilo je 4 godine uglavnom rovovskog ratovanja.
Rat je ušao u stojeću fazu poslije savezničke pobjede u bitki na Marni. Bio je to prvi veliki sukob i jedan od najvažnijih događaja rata. Njemačko povlačenje označilo je da propada njemačka nada u brzu pobjedu na zapadu Schlieffenovim planom. Njemačka se nadala brzoj pobjedi na zapadu, poslije čega bi se obračunala sa Rusijom na istoku. Umjesto toga morala se boriti na dva bojišta. Bitka za Marnu bila je prva velika bitka u kojoj se pokazala odlučna uloga izviđačkih aviona u otkrivanju slabih točaka u njemačkim linijama, što je omogućilo saveznicima da to vojno iskoriste. Prva bitka za Marnu pamti se po 600 pariških taksija, uglavnom Renaulta, koji su prevezli 6.000 francuskih rezervista. Uloga tih rezervista tradicionalno se opisuje kao ključna u zaustavljanju njemačkog prodora protiv francuske šeste armije. U bitci za Marnu borilo se 2 milijuna vojnika, a 500.000 je ubijeno ili ranjeno.
pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova, koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske granice.
Na Dalekom istoku u rat je 23. kolovoza ušao Japan na strani Saveznika i preoteo neke njemačke posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Turske u rat na njihovoj strani, 29. listopada. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.
Od kraja siječnja 1915 do potkraj rujna na istočnoj bojišnici bile su aktivne obje zaraćene strane. U veljači, Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je počela zajednička njemačko-austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u podnožju Karpata, što je dovelo do lančanog povlačenja ruskih snaga na cijeloj fronti.
Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja rujna i početkom listopada, kada je crta stabilizirana. Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. To je bio uspjeh Središnjih sila, koji će im omogućiti da napadnu Srbiju i odupru se Italiji.
Na zapadu, Nijemci su u travnju 1915. kod Ypresa prvi uporabili bojne otrove. Poslije će ta sredstva koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo značajnih pomaka usprkos velikim borbama i golemim gubicima na objema stranama. Francuzi i Britanci bez većih rezultata poduzeli više ofenziva u Champagnei, Flandriji i Artoisu.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. travnja, koju su pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turski Kemal-paša.
Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj. Tako je formirano Talijansko bojište. Napadi na austrougarsku crtu počeli su u lipnju i trajali su do kraja godine bez uspjeha. Cilj je bilo zauzimanje Trsta. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4 ofenzive probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama. Ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila omogućio je pokretanje širokog napada na Srbiju. U listopadu 1915. njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru i u prosincu 1915. i siječnju 1916. ih okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko Albanije na jadransku obalu, gdje su je prihvatili Saveznici i nakon reorganizacije prebacili na Solunsko bojište. Nijemci su dotad bili istjerani iz Togoa i jugozapada Afrike, a u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su se vodile do kraja rata.
1916 godine Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila se bitka kod Verduna gdje je poginulo više od pola milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje položaje i krenuli u napad na rijeci Sommi. Bitka na Sommi počela je 1. srpnja 1916. a završila 18. studenog iste godine. To je bila bitka s najvećim gubitcima u Prvom svjetskom ratu. Vojno zapovjedništvo četiri saveznika, članica Antante, dogovorilo je u Chantillyu u prosincu 1915. još jednu veliku simultanu ofenzivu protiv njemačkih položaja u Francuskoj. Istovremeno su odlučili otvoriti veliku, ciljanu ofenzivu na tri različita bojišta - na zapadnoj (francuskoj), istočnoj (ruskoj) i talijanskoj. Glavni zapovjednik britanskih ekspedicijskih snaga (engl. British Expeditionary Force - BEF) Douglas Haig smatrao je, da ofenziva treba krenuti u Flandriji, kako bi se njemačke snage odbacile od obala Belgije i smanjio pritisak njemačkih podmornica na opskrbne linije iz Britanije. No, kako su britanske snage na zapadnom bojištu bile mlađi partner, a postojala je i potreba suradnje s francuskim snagama, u veljači je dogovorena kombinirana ofanziva čiji cilj je bio spajanje Britanaca i Francuza na rijeci Sommi.
Planovi za ovu ofenzivu jedva su krenuli u realizaciju, kada su Nijemci 21. veljače 1916. krenuli u bitku za Verdun. To je poremetilo planove, jer su se Francuzi morali posvetiti obrani Verduna, a cijeli se teret prebacio na britanske snage. Kada je broj žrtava u obrani Verduna počeo vrtoglavo rasti, Francuska je zatražila od Britanaca pomoć da bi se rasteretio pritisak na branitelje Verduna. Britanci su se odlučili za ofenzivu na Sommi.
Njemačka obavještajna služba je doznala za napad, samo se nije znao datum. Snage Antante planirale su napad 25. ili 27. lipnja, no zbog lošeg vremena je prebačen na 1. srpnja. Bilo je planirano višesatno uvodno bombardiranje prije napada, na što su se Nijemci pripremili izgradivši duboke bunkere 20-ak metara pod zemljom. Bunkeri su dobili i električnu rasvjetu i ventilaciju, kako bi poslužili kao stambeni prostori.
Artiljerija nije oslabila njemačke položaje, a nije uništena ni bodljikava žica koju su snage Antante planirale uništiti šrapnelima.
Na samom početku napada, dvije su se divizije, irska iz Tynesida i 34. britanska divizija napale selo La Boisselle.
No, kada je 34. britanska divizija u pravilnoj vrsti jurnula naprijed, bila je strašno desetkovana preciznom njemačkom strojničkom vatrom. Irci nisu bili ništa bolje sreće. Imali su jako velike gubitke, pa su se sklonili u rovove i rupe od granata.
Ispred mjesta Beaumont Hamel, Britanci su zauzeli položaje ispred kojih su položili ogromne mine i detonirali ih. Mislili su time raznijeti Nijemce, ili barem dimom, prašinom i zemljom sakriti svoj napad, no, doživjeli su čak gore gubitke od onih kod La Boissella.
Između La Boissella i Beaumont Hamela nalazi se šuma Thipval. U nju su uz dosta male gubitke, ušli Ulsterovci. Oni su odmah 1. srpnja dopuzali do njemačkih položaja i zauzeli vanjske dijelove Švapske redute. Tu su se Nijemci žilavo branili, pa su se morali skloniti u rovove.
U sljedećih nekoliko dana Britanci su zauzeli Švapsku redutu, ali su bili odsječeni. Bili bi zbrisani da im u pomoć nije stigla pomoć regimente iz Yorkshirea. Borbe su se nastavile, a na kraju borbe Ulsterovci su imali 2000 mrtvih i 2865 ranjenih i zarobljenih.
Za to je vrijeme trajao napad i na jugu. Britanci i Francuzi su s promjenjivom srećom i gubitcima zauzeli nekoliko kilometara bojišnice u dubinu.
Gubitci su do kraja kolovoza bili veoma veliki za obje strane, pa su Saveznici poslali na bojište novost: tenkove. Ova su primitivna vozila bila spora, bučna, krhka i nepouzdana. Kada ih je 13. rujna krenulo 50-ak u napad, 7 se pokvarilo, 17 se uništilo ili zapelo, ali 25 ih se čudno kotrljalo naprijed. Neki su bili uništeni od granata, ali su mnogi zauzeli ciljeve za manje od pola sata, što je izvanredan uspjeh, uzme li se u obzir udaljenost cilja, brzina tenka i prisustvo neprijatelja. Tenkovi su znatno pridonijeli napadu i zauzeto je 193 km2 teritorija, no poginulo je 415 000 Britanaca i vojnika kolonija, 195 000 Francuza i preko 500 000 Nijemaca, što čini Sommu najkrvavijom bitkom Prvoga svjetskoga rata.
Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i Erzinkan.
Sukob Talijana i Austro-Ugarske kod Dobereda, jedne od najkrvavijih bitaka.
Na istočnom bojištu, Rusi su u ožujku pokušali su ofenzivu, koja nije uspjela. Početkom lipnja slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je ugrozio austrougarsku crtu i zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio Galicije s oko 400.000 zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom, dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat. 28. kolovoza, Rumunjska je ušla u rat na stranu Saveznika i napala Ugarsku. Stoga su Nijemci težište rata bacili na Rumunjsku i zajedno s bugarskim i austrougarskim snagama osvojili Bukurešt i većinu Rumunjske.
Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja 1916. Talijani su vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U kolovozu je došlo do prvih borbi na solunskoj bojišnici. 18. listopada, srpska je vojska zauzela Kajmakčalan, a 9. prosinca Saveznici Bitolj.
Ruske planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. Ofenziva je započela početkom srpnja probojem austrougarske crte i zaustavljena je intervencijom Nijemaca.
Uskoro je sredinom srpnja počela uspješna austro-njemačka ofenziva i Rusi su odbačeni duboko na Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji, zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve većeg broja ruskoga stanovništva. Početkom prosinca potpisano je primirje između Središnjih sila i Rusije, što je slijedila i Rumunjska.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917. inicijativa je bila uglavnom u rukama Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih operacija. Najveću ofenzivu u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei (travanj–svibanj), ali ni ona nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni britanska ofenziva u Flandriji (lipanj–studeni). Posljednja je bila potkraj godine kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni tenkovi. U lipnju je na stranu Saveznika stala Grčka.
Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10 milijuna tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrazan ulazak SAD-a u rat na savezničkoj strani. Nakon potapanja sedam američkih trgovačkih brodova i objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem je Njemačka nastojala nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u rat 6. travnja. Izbacivanje Rusije i Rumunjske iz rata Nijemci su iskoristili da pojačaju snage na Zapadu i pokušaju postići rješenje prije masovnog dolaska američkih snaga.
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. S druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti. Najveća novina bio je dolazak prvih američkih snaga na ratište.
U rujnu 1917., Talijani su prešli na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Zbog toga su početkom studenog, austrougarske i njemačke snage krenule u ofenzivu i u bitki kraj Kobarida potpuno probile talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, na prilaze Veneciji, gdje su Talijani postavili obrambenu crtu. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Središnje sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
U veljači 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u ožujku prisiljena na nepovoljan mir. Rusi su napustili Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju, a Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje sile počele su svoje efektive povlačiti s istočne na zapadnu bojišnicu kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga. Na zapadnu su bojišnicu stalno stizale američke postrojbe, a udarna je moć Središnjih sila sve više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite ratne istrošenosti njezina potencijala.
Od ožujka do srpnja 1918. Nijemci su u pet ofenziva (između Somme i Oise, u Flandriji, na Chemin des Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići pobjedu, ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike, nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.
Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Od srpnja do rujna, trajala je saveznička protuofenziva. Ofenziva od 100 dana je polako, ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Nijemci su primorani da se povuku na Siegfriedovu crtu. Savezničkim je snagama naglo porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
Sredinom 1918. na Solunskom bojištu, Središnje sile imale su na raspolaganju oko 600.000 vojnika, a Saveznici (Britanci, Francuzi, Talijani, Srbi i Grci) oko 620 000. Srpska vojska (oko 130.000 vojnika) i dvije francuske divizije izvršile su proboj fronte 15. rujna 1918. te nastavile napredovati prema Prilepu i Skoplju (zauzeto 29. rujna), a fronta se ubrzo raspala i u Albaniji i Traciji. Bugarska je kapitulirala 29. rujna. Nedugo zatim britanski proboj turskih linija u Siriji doveo je do kapitulacije Osmanskog Carstva (30. listopada).
Na talijanskom bojištu, austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio. Nakon neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije, potkraj listopada Talijani su prešli u ofenzivu i kraj Vittorija Veneta 26. listopada probili austrougarsku crtu. Nakon toga, 3. studenog, Austro-Ugarska je kapitulirala. Talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske. Vojnici su odbili naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces, koji će u roku od nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istodobno sa savezničkim napadima, u Njemačkoj je u studenom izbila revolucija, proglašena je republika i 11. studenog potpisana kapitulacija njemačke vojske. Time je završen Prvi svjetski rat.
Cijena rata je vidljiva u brojkama, a one kažu da je u borbama i ranjavanju umrlo između 10 i 20 miljuna ljudi, a više od 21 miljun ih je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna života.
