Voyager-nova generacija
nedjelja, 02.12.2012.
Revolucija u Francuskoj, promjene u svijetu i nestanak dubrovačke republike
Hodom kroz povijest dolazimo do kraja 18 i početka 19 stoljeća kada se događaju promjene koje mijenjaju dotadašnju sliku svijeta, mijenjaju se društveno uređenje, norme i polako umire feudalizam a razvija se novo društveno uređenje koje nazivamo kapitalizmom. A sve počinje u Francuskoj, Francuskom revolucijom. Francuska građanska (buržoaska) revolucija započela je 1789. godine, a trajala do 1795., po nekima i 1799. godine. Najveće je dostignuće toga procesa ukidanje feudalnih odnosa u Francuskoj i u velikom broju ostalih europskih zemalja. Sve prijašnje revolucije imale su drukčije osobine. Ova je revolucija nešto posve radikalno, te označava epohu slobode od feudalnog pritiska i nepravednosti, ukidanje formi ovisnosti i osobne neslobode ljudi. Uzroci Francuske revolucije bili su gospodarski (loši životni uvjeti) te ideološki uzroci (prosvjetiteljske ideje). Pri tome je važna bila struktura francuskoga društva:
Kralj - najviši vladar ispod kojega su bili staleži:
stalež – svećenstvo
stalež – plemstvo
stalež – buržoazija, građanstvo i seljaštvo = 98 %
Francuska u to doba ima oko 26 milijuna stanovnika, a treći stalež je bio politički obespravljen. Javne i državne službe obavljali su samo plemići i svećenici koji su također bili oslobođeni plaćanja poreza te su dodatno, kao vladajući stalež, od kralja dobijali državne naknade (penzije). To je anomalija, jer je Francuska bila gotovo potpuno jedinstvena po pitanju jezika, a svi su se smatrali podanicima francuskoga kralja.
Dvor i kralj kao institucija su se nalazili pred očima sviju, na udaru, bili su vrlo uočljivi, i već stoljećima su vodili život iznad mogućnosti. Luj XV., uveo je balove, vatromet, prijeme, maskenbale, što je dovelo do krize vladavine. To je nastavio i Luj XVI. (1754. – 1793.), koji se našao u velikim poteškoćama, a nije bio vrhunskih vladarskih sposobnosti, te je bio podložan svojoj ženi Mariji Antoaneti. Oženio se za nju još 1770.. Tada je imao 15 godina, a ona 14. Dovela je rastrošnost na dvoru do kulminacije, nezadovoljstvo velikoga dijela francuskoga društva, uzrokuje niz afera.
Marija Antoaneta rođena je 2. studenog 1755. godine u dvorcu Hofburg, u Beču. Petnaesto dijete i najmlađa kćerka Franje I. i Marije Terezije, nazvana Maria Antonija, opisana je kao "mala, ali potpuno zdrava nadvojvotkinja".Budući da je bila kćerka austrijske vladarice, odmah po rođenju dobila je titulu austrijske nadvojvotkinje.
Njen odnos s majkom, vladajućom nadvojvotkinjom Austrije, bio je hladan i nepovjerljiv. Marija Terezija je upravljala velikim carstvom i pored toga ugovarala za nju politički povoljne brakove. Marija Antonija je imala četrnaestero starije braće i sestara, pa se osjećala zapostavljenom i ignoriranom od strane majke. Od nje se, kao i od njenih ostalih sestara, očekivalo da brakom učvrste veze između Svetog Rimskog Carstva i ostalih katoličkih kraljevstva. Austrija je nedavno sklopila mir s Francuskom, svojim dugogodišnjim neprijateljem, pa je carica među svojim neudanim kćerima tražila potencijalnu mladu za unuka francuskog kralja. Marija Ana nije uzimana u obzir zbog svog hendikepa, ostale starije sestre pokosile su boginje, pa je Marija Antonija ostala jedina caričina nada da zapečati mir s Francuskom i ispuni obećanje francuskom kralju. Prije odlaska, carica je podsjetila svoju kćer na dužnost prema domovini. Zatražila je od nje da ne zaboravi na svoje porijeklo, te da na dvoru uvijek promiče austrijske interese.
Nadvojvotkinja Marija Antonija, u pratnji četrnaest kočija i mnogobrojnih sluga stiže na francusku granicu 7. svibnja 1770. godine. Na granici se simbolično odrekla svoje austrijske nacionalnosti: njena odjeća austrijske mode, sluge i nakit zamijenjeni su kićenim francuskim haljinama i francuskim dvorjanima. Tom je prilikom njeno ime galicizirano u Marie Antoinette (Marija Antoaneta).
Kraljičina situacija se pogoršala kad je supruga brata njenog muža rodila sina. Kraljev sestrić ostat će mogući prijestolonasljednik punih sedam godina. Za ovo vrijeme, govorilo se da je kralj impotentan, a da kraljica traži zadovoljstvo kod drugih muškaraca, pa čak i žena. Sada se na Mariju Antoanetu, kao kraljevu zakonitu ženu, vršio još veći pritisak da rodi muškog nasljednika i tako ispuni svoju jedinu dužnost. Marija Antoaneta je u međuvremenu trošila velike svote novca na haljine i kockanje. Ovo bacanje vremena i novca, čiju vrijednost nije ni poznavala, naštetili su njenoj reputaciji. Poznato je da je jednom prilikom igrala tri dana bez prestanka, te da je s kartama u rukama dočekala 21. rođendan. Kockanjem i druženjem s Parižanima počela je privlačiti razne muškarce u svoje uže krugove.
Marijin Antoanetin brat, Josip II., car Svetog Rimskog Carstva, posjetio je Luja i Mariju Antoanetu 18. travnja 1777. godine. Pored Američke revolucije, koju je Luj XVI. podržavao, cara je zanimalo pitanje sestrina braka. Kralj i kraljica su bili u braku već sedam godina, ali je bila javna tajna da još uvijek nisu imali intimne odnose. Car je održao privatne razgovore s Lujem, a kasnije i sa svojom sestrom, po pitanju njihovih bračnih odnosa. Ne zna se zasigurno što je to Josip II. rekao kraljevskom paru, ali je zahvaljući njegovoj intervenciji brak konačno konzumiran. Osam mjeseci kasnije, kraljica je objavila da je trudna.
Marija Antoaneta je 27. ožujka 1785. godine rodila drugog sina, Louisa-Charlesa. U usporedbi sa starijim bratom, novorođeni princ je bio relativno zdrava beba, pa su dvorjani počeli sumnjati da on nije kraljev sin, dok drugi poriču da je kraljica imala ljubavnika. U ovom se periodu, zahvaljujući skandalima izazvanim oko kupnje privatnog zamka, te odlukama njenog brata i dvorskim intrigama, u glavama francuskih seljaka počela stvarati slika o praznoglavoj kraljici, Austrijanki koja uživa na francuskom dvoru, dok oni jedva preživljavaju. Marija Antoaneta se sada suočavala s nezadovoljstvom bijesne rulje.
Ogovaranja i revolucionarne novine dovele su do nastanka gomile anegdota i citata pripisanih Mariji Antoaneti. Najbolji primjer je popularna i često spominjana izreka "ako nemaju kruha, nek' jedu kolače" (fr. qu’ils mangent de la brioche). Danas se smatra da je ovaj citat potekao od Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je jednom prilikom izjavio da je to rekla "jedna princeza", misleći pritom na suprugu Luja XIV.
Početkom svibnja 1789. započelo je zasjedanje Generalnih staleža. Ministar je održao dvosatni govor. Luj XVI. je bio nezainteresiran za državne poslove. Za vrijeme pada Bastille kralj je bio u lovu. Na početku zasjedanja vodio se mali rat oko toga kako će se glasovati (300 pripadnika svećenstva, 300 pripadnika plemstva i 600 pripadnika 3. staleža). 17. lipnja 1789. po prvi je puta iznesen prijedlog (3. stalež i neki iz svećenstva). Proglasili su Narodnu skupštinu (pravi predstavnici naroda), te boravili u dvorani za loptanje. Kralj je naredio prestanak zasjedanja. 3. je stalež 20. lipnja došao pred salu; zakleli su se da se neće razići dok ne donesu Ustav. Kralj je vjerovao da će Generalni staleži smiriti 3. stalež i odobrio je nove poreze, što je dovelo do propasti, tj. do početka revolucionarnih promjena. Za 1 tjedan kralj je dopustio da skupština i dalje zasjeda – ona je tada promijenila naziv u Ustavotvorna skupština (Konstituanta). Pridružili su joj se i neki predstavnici 2. staleža. Većina njih bila je za ograničenje apsolutizma. Kralj i pristaše su ih željeli onemogućiti, te su doveli nekoliko tisuća vojnika oko Pariza. Kralj je smijenio ministre (Neckara). Puk je očekivao da će Generalni staleži donijeti promjene. Revolt masa na kralja. Krajem lipnja su stvorene nove gradske vlasti u Parizu i stvorena je Nacionalna garda – vojna sila koja će zaštititi one koji su za promjenu. Vođa joj je bio markiz De La Fayette, koji sada mijenja ime u građanin Lafayette.
14. srpnja 1789. godine pala je Bastilla (zatvor političkih zatvorenika). Nakon pada nastala je euforija te izbijanje fizičkog nasilja. Građani nisu željeli odlučivati o sudbini i politici. Revolucija se tada počela ostvarivati. Do kraja kolovoza usvojena je Deklaracija o ljudskim pravima (La Déclaration des droits de l'Homme et du citoyen), čime je službeno označen početak stvaranja ustavne monarhije u Francuskoj. Usprkos novim ograničenjima kraljevske moći, kralj je i dalje zahtijevao da se provode određene dvorske ceremonije, čak i u rujnu, kada je nestašica kruha u Parizu dosegla najkritičniju točku. U listopadu su revolucionarne novine gozbu priređenu kraljevim čuvarima opisale kao razuzdane orgije. Dana 5. listopada su, vjerujući da kralj i kraljica gomilaju zalihe kruha, žene s tržnice marširale u Versailles, zahtjevajući da se njihov glas čuje. Sljedećeg su dana okružile palaču i prijetile smrću Mariji Antoaneti, pritom ubivši nekoliko čuvara. Popularno vjerovanje kaže da je ovom prilikom, kada je čula za probleme naroda, Marija Antoaneta rekla: "Ako nemaju kruha, nek' jedu kolače!"
U studenom 1789. su konfiscirana crkvena imanja, kako bi se financirale reforme i nove vlasti. Kao odšteta su izdani asignati – vrijednosni papiri, koji su ubrzo izgubili na vrijednosti, te je zavladala inflacija.
Svećenstvo je došlo pod vlast države, a 1790. je u okviru zakona donijet ustavni zakon svećenstva. U njemu je definiran položaj svećenstva. Svećenstvo je bilo zaduženo za matične knjige i pokapanja mrtvih, za što su dobivali državnu plaću. Biskupi su trebali biti birani, a ne da ih izabire papa. Svećenici su trebali zaprisegnuti, inače bi ih država lišila moći (propovijedanja). Zajedno s Crkvom, zavisili su o državnoj plaći. To je dovelo do raskida s papinstvom – problem je bio odnos s papom. Država nije mogla "odrediti" svećenike jer su bili podređeni – to je bio kamen spoticanja.
Od jeseni 1789. se počinju organizirati političke organizacije (stranke i klubovi):
Jakobinci (društvo prijatelja ustava) – sastajali su se u samostanu sv. Jakova. Na čelu im je bio Maximillien Robespierre. Jakobinci su počeli djelovati u Parizu, pa se dalje šire.
Kordiljeri – društvo prijatelja prava čovjeka – insistiraju na pravima pojedinaca. Dobivaju ime prema franjevačkom samostanu, i dijelu odjeće.
Fejani – od naziva cistercita i samostana; dio jakobinaca koji se odvojio od matice 1791. godine.
Početak organiziranja političkog života i stranaka je omogućila aktivnost rada, što je omogućilo aktivizaciju velikoga broja gradskih stanovnika u političkom životu. Pojavljuju se brojne novine i brošure. Politički život buja na razini parlamenta – vrenje diskusija – javila se podjela na ljevicu i desnicu. Organizirali su se i protivnici revolucije. Veliki broj aristokrata i neki biskupi su napustili Francusku. Odlaze u Veliku Britaniju i Njemačku, gdje se organiziraju krugovi proturevolucionarne emigracije, koji se žele vojno organizirati protiv francuske revolucionarne vlasti. I u Francuskoj su postojali pristaše kralja i monarhije – rojalisti.
Sredinom 1791. dolazi do ubrzanja u definiranju državnopravnog uređenja (donošenje ustava). Kraljev pokušaj bijega u inozemstvo (da dobije pomoć drugih vladara) rezultirao je time što je bio zatočen i izgubio autoritet. Oduzeto mu je sve i više nije imao nikakve ovlasti. To što je monarh tražio pomoć protiv vlastitih podanika kod stranaca mu je srušen autoritet. Pristaše da Francuska krene u rat su bili žirondinci. Smatrali su da će Francuska poraziti neprijatelja. Protiv rata su bili jakobinci, koji su se bojali poraza, te su smatrali da Francuska ne treba trošiti snagu vani, već raditi na rješavanju unutrašnjih problema i reformi. Od 1788. do 1791-92. u Europi se vodio rat Austrije protiv Turske i Rusije protiv Turske; zato se nije žurilo s objavom rata Francuskoj. U travnju 1792. je Francuska započela rat s Austrijom. Rat sa ostalim državama je trajao 20 godina. Završio je 1814. Bečkim kongresom. Na stranu Austrije došla je i Pruska. To je bio drugačiji rat. Do tada su se uglavnom vodili vjerski ratovi, a ovo je bio ideološki rat. U jesen 1792. je skupština donijela zakon: Francuski se narod obvezuje na pomoć onima koji se žele osloboditi monarha. Francuska je započela križarski rat u ime "oslobođenja naroda. "Rusija i Pruska su to smatrali križarskim ratom "poretka". Došlo se do pitanja: da li biti lojalan revolucionarnim vlastima ili vladaru? Pojam Francuske se povezivao sa revolucijom. Patriot je bio građanin Francuske koji je priznavao revolucionarnu vlast. Samo manji dio bio je lojalan kralju i emigraciji. Došlo je do podjele na pristaše i protivnike revolucije – revolucionarni zanos jačao je u ratu. Na početku rata javila se još jedna politička grupacija: sankiloti. U nju su se ubrajali siromašni i niži slojevi Pariza. Pariz je počeo sumnjičiti kralja da je u dogovoru s Austrijom i da se želi osvetiti. Sankiloti su bili sitni obrtnici i trgovci, radnički sloj. Natjeralo se kralja da se izjednači sa nižim slojevima i da nazdravi revoluciji – mase su prodrle u kraljevu rezidenciju. Zakonska skupština izdala je proglas: Domovina je u opasnosti – poziva se na borbu u ratu. Izdao se i jedan drugi proglas, zapovijed austrijsko – pruske vojske. U slučaju nasilja protiv kralja i obitelji, austrijsko – pruska vojska će potpuno uništiti Pariz i pobiti svo stanovništvo. Situacija je bila krajnje napeta. U ljeto 1792. sankiloti su proglasili novu vlast u Parizu. Nastala je nova pariška komuna. U kolovozu su sankiloti pobili stražare i zarobili kralja. Uslijedila su uhićenja svećenstva, koje nije zaprisegnulo. Raspisani su opći izbori za novo nacionalno tijelo – Nacionalni konvent. Izabrani su pristaše republike, a u parlament je došao veliki broj jakobinaca s novim nazivom; društvo prijatelja slobode i ravnopravnosti. Izabrana je privremena nova Dantonova vlada. Početkom rujna došlo je do pokolja uhićenih – 1500 ljudi je bilo ubijeno. U jesen, 22. rujna 1792. Francuska je postala republikom (kralj je izjednačen sa čudovištem). Istog dana započelo je i novo računanje vremena, prva godina nove ere. Monarhija je bila ukinuta, nasilje je djelomično splasnulo, zaustavljene su austrijska i pruska vojska na granicama.
U bitci kod Valmisa pobijedila je francuska vojska, počelo se prelaziti granice i oslobađati Belgiju, Savoju i Porajnje. Područja koja su "prirodno" pripadali Francuskoj su se uključivala u Francusku, a ostale države su se organizirale kao "sestrinske republike". Tridesetosmogodišnji Luj je pogubljen 21. siječnja 1793. godine. Kako je Capet je bilo prezime kralja Huga, osnivača dinastije kojoj je pripadao Marijin Antoanetin muž, tako je ona, sada ne više od obične građanke, postala Antoinette Capet. Muževa smrt ju je bacila u očaj. Odbijala je jesti i izlaziti iz svoje sobe. Njeno se zdravlje ozbiljno narušilo nedugo nakon Lujeve smrti. Sad je bolovala od tuberkuloze i raka maternice, zbog čega je često i obilno krvarila.
Proljeće 1793. donijelo je prijetnju revolucionarnim vlastima na fronti. Koalicijska vojska je počela s uspjesima i Francuska je izgubila Belgiju. Unutar Francuske došlo je do niza seljačkih ustanaka pod utjecajem svećenika i plemstva protiv revolucionarnih vlasti. Povod je bila mobilizacija seljaka u vojsku, a u temeljima bunta je otpor protiv smanjivanju prava katoličke crkve i slobode religije. Jakobinci su bili udaljeni iz nekih provincijskih središta; Marseillea, Lyona, gdje su isto bile pobune. Kroz Pariz je prošao "val". Tražilo se da država intervenira, odredi cijene jer su porasle cijene živežnih namirnica. Razočaravanje masa i prijetnja stranih sila da provale u Francusku uzrokovali su strah da će mnogi u Francuskoj stati na stranu koalicije. U tom su vrućem stanju žirondinci optuživani kao krivci, da su potencijalni izdajice revolucionarne vlasti.
Do kraja svibnja žirondinci su zbačeni s vlasti i uhićeni. Među ostalim prijedlozima bio je i taj da se bivši prijestolonasljednik, Antoanetin drugi sin, oduzme Antoaneti i učini podobnijim za revolucionarne ideje. Prijedlog je prihvaćen; Louis-Charles je odvojen od majke 3. srpnja, a skrbništvo nad njim dobio je obućar. Zbog lošeg tretmana on neće doživjeti jedanaesti rođendan. Sama Antoaneta je 1. kolovoza odvedena u zatvor Conciergerie kao zatvorenik br. 280.Iako je postojalo mnogo planova da se oslobodi, od kojih su neki i ostvareni, Antoaneta nije željela nečasno pobjeći, smatrajući sebe potpuno nevinom i nadajući se da će je i sud vidjeti takvu.
Konačno joj je sudio revolucionarni sud 14. listopada. Mariji Antoaneti je dano manje od 24 sata da pripremi svoju odbranu, a u prilog joj nisu išli ni šovinistički pogledi jakobinaca prema ženama. Između ostalog, optužena je za organiziranje orgija u Versaillesu, nezakonito slanje milijuna funti u Austriju, urotu s ciljem ubojstva vojvode od Orleana, proglašavanje svog sina kraljem Francuske i organiziranje masakra švicarskih čuvara 1792. godine. Međutim, najozbiljnija od svih je bila optužba za seksualno napastvovanje sina. U posljednju optužnicu nisu vjerovale ni žene sa tržnice koje su prisustvovale suđenju.
Proglašena je krivom 16. listopada. Istog dana, rano u jutro, straža je došla u ćeliju. Odsječena joj je kosa i svezane ruke. Vođena je ulicama Pariza sat vremena, prije nego je konačno stigla do Trga Revolucije, gdje se nalazila giljotina. Tu je sišla s kočije i, dok je posmatrala giljotinu, svećenik koji je bio u njenoj pratnji joj je šapnuo: "Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću". Antoaneta se okrenula prema njemu i sa podsmijehom odgovorila: "Hrabrost? Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost." Legenda kaže da su njene zadnje riječi bile upućene krvniku, kojem je stala na nogu: "Izvinite, gospodine".
Život Marije Antoanete, svojedobno nadvojvotkinje Austrije i kraljice Francuske, okončala je giljotina u 12 sati i 15 minuta. Njeno tijelo je bilo bačeno u zajedničku, neoznačenu grobnicu u dvorištu crkve Rue d'Anjou, a 1815. njeno je tijelo ekshumirano i prebačeno u kriptu Bazilike sv. Denisa.
U srpnju 1794. Robespierre je bio na čelu Komiteta javnoga spasa, koji je nastao u travnju 1793. Robespierre, Luis de Sanint i Georges Couthon činili su trijumvirat jakobinaca. Revolucionarni sud činili su svi iz Komiteta javnoga spasa i sigurnosti. U departmanima nije bilo izbornosti, svi su imenovani od središnje vlasti. Formalno najveću vlast imao je konvent, u kojem su prevladavali jakobinci. Važna je bila i pariška masa koju su činili sankiloti.
Francuska je tada bila agrarna zemlja, te je trebalo je regulirati položaj seljaštva. Jakobinci su određivali tko je rodoljub. Neprijatelj domovine je gubio pravo na vlasništvo. Jakobinci su pokušali preobraziti pravni sustav Francuske i mijenjati ljudsku svijest što je teško išlo. Konvent je bilo tijelo koje je obavljalo golem posao i donosio niz zakonskih projekata. Novi ustav bio je usvojen u rujnu 1793. Po tom ustavu Francuska je bila republika. Osigurano je opće pravo glasa, građanske slobode, pravo na školovanje, zdravstveno osiguranje za sve. Predviđena je bila i socijalna skrb. No taj ustav nije stupio na snagu zbog rata. U rujnu je došlo do maksimalizacije cijena prehrambenih proizvoda. U Parizu su uvedeni bonovi za kruh. Uvedena je odredba da će se špekulacije kruhom i brašnom kažnjavati smrću. Donesen je dekret o obavezi općeg besplatnog školovanja, no provođenje toga dekreta je bilo sporo, jer su djeca prvo pripadala republici, a potom svojim roditeljima. Jakobinske vlasti stvaraju temelje pravnih institucija revolucije na 3 polja:
Organizacija sustava revolucije terora.
Izgradnja revolucije svijesti.
Izgradnja vojne snage i obrane od neprijatelja.
U rujnu je donesen i zakonski projekt: Zakon o sumnjivima koji predviđa da čovjek nema pravo na branitelja, nema pravo na pravnu zaštitu. Svatko može biti sumnjiv, i mora dokazati da je ispunjavao građanske dužnosti i nevinost. A sud nije trebao dokazati krivicu. Rodbinske veze s krivima, mogli su čovjeka učiniti sumnjivim. U tome se isticao Sangjust: "Ne treba samo kazniti krivce, nego i one pasivne prema republici, kome je svejedno – on je kriv." Godine 1794. bila je praksa da optuženi ne trebaju branitelje, a sudci da izriču presude prema tome kako se optuženik odnosi prema Republici, domovini i revoluciji. Ako je kriv slijedi smrtna kazna, a ako je nevin – to ocjenjuje arbitrarno pravo sucima da ga oslobode. Teror je tada budio emocije. 100 000 ljudi je prošlo kroz zatvor a 30 – 40 000 ljudi je giljotinirano. Oko 1500 njih je pogubljeno u rijekama. Robespierre je tvrdio da je to cijena koja se mora platiti. Teror je bio jedan od simbola francuske revolucije.
Izgradnja revolucije svijesti
Izgradnjom revolucije svijesti, proglašena je i nova revolucionarna era. Uveo se novi kalendar, podjela na dekade (razdoblja od 10 dana)te se odbacuju nazivi mjeseci. Uvedeni su novi praznici revolucije umjesto katoličkih praznika. Došlo je i do pitanja religije jer su veliki broj jakobinaca bili ateisti, ali je uveden Kult najvećega bića. To je bila Robespierreova inicijativa.
Izgradnja vojne snage i obrane od neprijatelja
Komitet javnoga spasa uveo je opću mobilizaciju. Stvorena je nova vojska stara je pobjegla u inozemstvo. Godine 1793-94. počinje Napoleonova karijera. Nova vojna taktika bila je: francuska armija je postala armijom građana, svijest da se ide u borbu za ciljeve domovine i vrijednosti. Predstavnik komiteta treba osigurati ofenzivnost vojske, i bditi nad časnicima. To je doprinijelo boljoj spremnosti vojske na borbu. Jakobinci su reorganizirali pozadinu bojišta. Uveli su vojno gospodarstvo, stvorene su velike manufakture koje su radile za potrebe vojske. Uvedeno je reguliranje cijena i plaća. Godine 1794. vojska zaustavlja prodor koalicija. Slomljeni su unutrašnji nemiri. Jakobinci nisu uklonili organizacijske i financijske teškoće Francuske. Nisu uspjeli u gospodarstvu, teror im se počeo vraćati i međusobne optužbe.
Uvođenje nove vjere također se pokazalo bumerangom, isto kao i politika protiv katoličke crkve. Proljeće 1794. donijelo je probleme jakobincima. Komitet javnoga spasa i trijumvirat kao vrhovne vlasti bio je ugrožen s dvije strane:
Oni koji govore da je vlast prepopustljiva, te da nije čvrsta.
Oni koji govore da imaju diktatorske nakane, te provode previše terora.
Jakobinski vrh se branio ograničavajući slobodu radi obrane "slobode", cenzura tiska, obračuni… U ožujku 1794. grupa sankilota tražilo je oštriju borbu protiv Crkve. Tražili su pravednu podjelu privatnog vlasništva, ali su bili uhićeni i ubijeni. Georges Danton je tražio ograničenje terora, te je pogubljen s pristašama. U proljeće 1794. došlo je i do vojnih uspjeha, zauzeli su cijelu Belgiju. Na prijelazu iz lipnja u srpanj dolazi do sve većeg rascjepa među jakobincima u Komitetu. Članovi Konventa prešli su na stranu protivnika Robespierrea. Stvorila se frakcija protiv Robespierrea a Konvent je optužio članove trijumvirata i naredio da se uhite. Robespierre i pristaše su pogubljeni a diktatura završena. Glavni rušitelj jakobinske vlasti bio je Paul Francois de Barras, koji je bio jedan od komesara komiteta. U proljeće 1795. pariške mase su bile gladne te su digle ustanak, koji je odmah potom ugušen. U jesen 1795. dolazi do istupanja rojalista "smrt onih koji su za povratak monarhije, ali i jakobinaca". U rujnu 1795. donijet je novi ustav. Vraćen je imovinski cenzus, zakonodavnu vlast provodio je Savjet ili Vijeće 500. Izvršnu vlast provodi pet ljudi, koji se nazivaju Direktorijem. Njihova vlast trajala je četiri godine.
Godine 1795. raspala se Prva koalicija – povlači se Pruska, zbog podjele Poljske. U proljeće 1795. dolazi do ugovora u Baselu: Pruska je priznala Rajnu kao granicu s Francuskom. Postignut je i mir sa Španjolskom. Rusija je istupila iz koalicije, u kojoj su ostale samo Velika Britanija i Austrija. 1796. je Napoleon imao uspjeha sa Zapadnom vojskom protiv Austrije (na Apeninima i u zapadnoj Njemačkoj). On je bio jakobinski general, koji je prekinuo ustanak rojalista u Parizu. U travnju Godine 1796. održan je govor vojnicima: učinit će ih gospodarima plodnih ravnica na zemlji. Stvorene su dvije republike u sjevernoj Italiji: Lombardska i Cispadanska. U jesen 1797. sklopljen je mir u Campo Formiju. Potpisao ga je Napoleon, te je time stavio vlast pod svršen čin. Cispadanska i Lombardska republika su ujedinjene u Prvu republiku. Austrija je priznala to pripajanje, i pripajanje Belgije Francuskoj. Ona je izgubila teritorij sjeverne Italije, a dobila je teritorij Mletačke Republike. Velika Britanija bila je i dalje u ratu s Francuskom. Napoleon se vratio u Pariz, gdje predlaže da se Engleska napadne zaobilazno preko Egipta, koji je tada bio u Turskom carstvu. Direktorij je pristao, jer je to ujedno i bilo rješenje kako da se riješe popularnog generala. Željela se otežati komunikacija Indije i Velike Britanije, te tako dovesti do mira. Napoleon je inače bio sklon da krene na istok, isto kao i Aleksandar Makedonski. U proljeće 1798. je Napoleon poveo i znanstvenike zajedno sa sobom na pohod. No, dolazi do neuspjeha. Godine 1799. Francuska je imala problema na frontovima, austrijska vojska je prodrla na talijanske posjede Francuske, a u tome su joj pomogli Rusi. U listopadu 1799. Napoleon se vratio u Pariz, te je došlo do državnog udara. Vladavina direktorija je bila slaba, i bila je osuđena na propast, kao i druge slabe revolucionarne vlade.
Državni je prevrat nastupio 9. studenog 1799. "mjesec magle". Neki članovi Direktorija su sudjelovali u njemu. 10. studenog 1799. Napoleon je otišao u pariško predgrađe, gdje su oni zasjedali i tamo ih je prisilio da potvrde prevrat i potvrde mu vlast. Joakim Murat – Napoleonov suradnik, i kasniji maršal, rastjerao je vijeće. Ostatak Vijeća 500, koji nije pobjegao, je predao vlast u ruke trojici konzula. Jedan od njih bio je Napoleon.
Nakon toga je donesen 4. Ustav Francuske, a istovremeno se vodio i rat protiv vanjskih neprijatelja. Iz tih sukoba Napoleon je izašao kao pobjednik koji će preuzeti apsolutnu vlast i uskoro pokoriti čitavu Europu.
Kao dijete siromašnog korzikanskog plemića Napoleon se školovao na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog satnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske kolonije, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu 1797.
Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.
Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog otočja, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom I. i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.
Poljski knez Adam Jerzy Czartoryski, predstojnik Ministarstva vanjskih poslova Rusije, pokušao je 1806. ostvariti svoje antinapoleonske koncepcije. Nakon traktata u Požunu nastajao je blokirati priznanje francuske vlasti nad istočnom obalom Jadrana. Ruski se ministar u svojim planovima nije nadao da će akcija rusko-crnogorskih četa prouzročiti krvavi nacionalni sukob i val nasilja koje su Rusi i Crnogorci izvršili nad tamošnjim katolicima. Otpor domaćeg stanovništva bio je jedan od čimbenika koji je pridonio uspjehu napoleonske vojske na tom području. Nakon sloma Mletačke Republike 1797. dalmatinski obalni pojas dolazi pod jurisdikciju Habsburške Monarhije. Požunskim mirom 1805. svu Dalmaciju i Boku kotorsku dobivaju Francuzi, a jedino je teritorij Dubrovačke Republike prekidao kopnenu vezu među njima.Pojavom Napoleona s jedne, a slabošću Turske s druge strane, Dubrovačka Republika više nije bila sigurna u ustaljenom sustavu zaštite. U opasnosti od ruskog zauzeća grad se 27. svibnja 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama. Naime, francuski odred od oko tisuću i dvjesto vojnika pod zapovjedništvom generala Lauristona, obmanom je ušao u grad.
Kreiran na početku 19. stoljeća,1 podcjenjivački stav ruskog dvora prema Dubrovačkoj Republici bio je u skladu s tradicionalnim stilom politike Katarine II, koja je smatrala da Rusija ne može priznati državu koja se nalazi pod
službenim protektoratom Turske i plaća joj harač. Ruska diplomacija imala je takav stav i u vrijeme kada je knez Adam Jerzy Czartoryski obnašao dužnost ruskog ministra vanjskih poslova (1804/6) Dubrovačko-ruski odnosi počeli su se zaoštravati početkom ožujka 1806. godine, u vrijeme kada su se Rusi i Crnogorci spremali zauzeti Boku kotorsku. Prisjetimo se da je to područje na sjeveru graničilo s Dubrovačkom Republikom, odakle je bio očekivan dolazak napoleonske vojske, koja je upravo
prodirala na teritorij nekadašnjih venecijanskih posjeda dodijeljenih Francuskoj na temelju sporazuma u Požunu. Bio je to razlog zbog kojega su Rusi i Crnogorci, planirajući okupaciju Boke kotorske, morali obratiti posebnu pažnju na teritorij Republike.
Sigurnosti tog teritorija pridonosila je, između ostalog, i ruska blokada Koločepskog i Mljetskog kanala brodovljem. Osim toga, ruski državni savjetnik Stjepan Sankovski, koji je stalno prebivao na dvoru crnogorskog vladike, planirao je razmještanje ruskih i crnogorskih četa na područje Konavala, koje je pripadalo Dubrovačkoj Republici. S tim je ciljem ruski državni savjetnik uputio
pismo konavoskom knezu Šišku Sorgu, u kojem ga je obavijestio da će, s obzirom na prijetnju ulaska napoleonske vojske u Dubrovačku Republiku, u Konavle biti upućena jedna četa crnogorsko-ruske vojske. Deklaracija Sankovskog nesumnjivo
je unijela nemir među članove dubrovačkog Senata koji je, posredstvom Sorga, započeo pregovore s ruskim državnim savjetnikom. Knez Sorgo pokušavao je uvjeriti Sankovskog da Rusi i Crnogorci ne ulaze u Konavle. Argumentirao je to time da je Dubrovnik neutralna država, a francuska vojska još je daleko od granica Republike i možda uopće neće u nju prodrijeti. U krajnjoj liniji, dubrovački Senat planirao je Sankovskom predati svotu od 25.000 franaka kako bi ovaj odustao od zauzimanja Konavala. Naposljetku, 6. ožujka, odnosno istoga dana kada su crnogorsko-ruske čete zauzele Boku kotorsku, Sankovski je dubrovačkim vlastima postavio ultimatum, nakon čijeg će ispunjenja odustati od namjere ulaska u Konavle. Taj ultimatum sadrži pet točaka i tiče se narednih pitanja:
1. Dubrovčani imaju obvezu prenositi kapetanu Henriju Bailyju (zapovjedniku ruske flotile) informacije o položaju i broju francuskih četa u Dalmaciji.
2. U Cavtatu treba prikupiti zalihe za francusku vojsku (odnosno na terenu koji se nalazi na ruskom području).
3. Dubrovačkim senatorima zabranjuje se provođenje profrancuske agitacije.
4. Dubrovački brodovi određeni za prijevoz Francuza trebaju se povući.
5. Republika ima obavezu ostati strogo neutralna.
Dubrovački Senat nije imao izbora i prihvatio je te uvjete. Sankovski, postavljajući takav ultimatum, zasigurno ni sam nije vjerovao u mogućnost njegove realizacije. Naime, jako je dobro znao da su dubrovačke vlasti u potpunosti bile svjesne činjenice da je prodor francuske vojske neizbježan. Dubrovačkom Senatu bilo je stalo samo da Francuzi ne zauzmu grad Dubrovnik, te da većina njihovih snaga bude otpremljena morem. Naravno, šanse za to bile su male, prije svega zato što je vode Jadrana u potpunosti kontrolirala ruska i britanska flota. Osim toga, Sankovski nije htio ulaziti u Republiku bez stvarnog
razloga, s obzirom da je u međunarodnom smislu to moglo biti protumačeno kao agresija. Stoga je čekao direktan izgovor za takav čin, svjestan istovremeno da bi to mogao biti trenutak ulaska napoleonske vojske u Republiku. U pismu caru Aleksandru dubrovački senatori jamčili su mu lojalnost i “gorljivo molili” da “svojim namještenicima u Boki kotorskoj izda naredbe da poštede
taj teritorij i suzdrže se od mjera čije samo objavljivanje izaziva u nama strah već neko vrijeme”. Istovremeno su se obvezali da će ispuniti uvjete sadržane u ultimatumu Sankovskog, nastojeći omalovažiti činjenicu da bi Republika trebala osigurati
zalihe za napoleonsku vojsku. Prema senatorima, “Francuzi su se približavali granici Raguze ne samo kako bi ju osvojili, nego i da mirno zauzmu provinciju Boku kotorsku, koja im je pripala prema posljednjem mirovnom sporazumu”. Ta činjenica prisilila je Republiku da pristupi izravnim pregovorima s generalom Jacquesom de Lauristonom u cilju da mu se “prezentiraju poteškoće koje čekaju njegovu diviziju tijekom prelaska preko teritorija Raguze kopnenim putem, nedostatak hrane na tom području, te da ga se istovremeno zamoli da premjesti svoje čete morskim putem sve do okolice Boke kotorske”
U proljeće 1806. godine francuske vlasti, svjesne balkanskih planova petersburškog dvora, priznale su da je okupacija Dubrovačke Republike od strane Rusije i Crne Gore samo pitanje vremena. U Parizu su bili svjesni da bi prepuštanje tog teritorija ruskoj vlasti učinilo francusku poziciju u tom kraju još beskorisnijom. Stoga je Napoleon držao da bi francuska vojska trebala preteći Ruse i zauzeti Dubrovačku Republiku. Ipak, čini se da su Francuzi precjenjivali značenje Dubrovačke Republike, smatrajući da ona za Ruse ima najznačajniji strateški položaj. Prema knezu Czartoryskom, najveće značenje za ruske interese na zapadnom Balkanu imala je, prije svega, Boka kotorska. S tog područja trebala je biti provedena vojna operacija protiv Francuza u Dalmaciji. U ožujku 1806. godine kapetan Baily uveo je strogu blokadu dubrovačkih luka, izolirajući tako Republiku od osnovnog izvora prihoda, trgovine. Taj potez prisilio je Senat na neposrednu intervenciju kod viceadmirala Senjavina. S tim ciljem je 20. travnja u Kotor upućeno specijalno izaslanstvo, koje je od ruskog vojskovođe tražilo obranu Republike. Delegati su pozvali Senjavina da posjeti Dubrovnik i predali pisma upućena caru Aleksandru i “prvom ministru”(tj. Czartoryskom). U tim pismima dubrovački Senat moli da se ruskom vojskovođi koji prebiva na Jadranu ne izdaje zapovijed o poduzimanju akcija protiv Republike. Osim toga, Dubrovčani su molili “prvog ministra” (Czartoryskog) da “pri carskom prijestolju svojim dragocjenim zagovorom podupre naše molbe, za koje znamo da će imati željeni učinak ako Vi upotrijebite svoju sposobnost pregovaranja”
Viceadmiral Senjavin posjetio je Dubrovnik 6. svibnja. Tijekom tog posjeta blokadu Republike objašnjavao je time da prisutnost francuskih brodova u njenim lukama narušava njenu neutralnost. Osim toga, ruski viceadmiral potpisao je ugovor s državnim vlastima. Prema tom ugovoru, u slučaju stupanja francuske vojske na njen teritorij, Senat će prihvatiti ruski garnizon i uvjeriti
svoje žitelje da daju oružanu potporu Rusima u borbi protiv Francuza. Štoviše, vladavina ruskih snaga na moru trebala je garantirati Republici razvoj trgovine. Drugim riječima, Senjavin je u zamjenu za prelazak Republike na stranu Rusije dubrovačkoj oligarhiji jamčio deblokadu luka i mogućnost crpljenja prihoda iz osnovnog izvora, koji je oduvijek bila trgovina.
To ipak nije zaustavilo pohod napoleonske vojske na jug. U skladu s naredbom koju je izdao Napoleon, general Lauriston je 25. svibnja ušao na teritorij Dubrovačke Republike. Već idućeg dana Fonton je o tom događaju obavijestio Senjavina. Osim toga, Fonton je započeo evakuaciju konzulata, čiji je arhiv predao zapovjedniku ruskog broda Arhanđeo Mihael, koji je patrolirao Koločepskim kanalom. U međuvremenu, 27. svibnja, francuska je vojska ušla u dubrovačku tvrđavu, gdje su generalu Lauristonu predani ključevi grada. Značajan je sadržaj manifesta francuskog generala, upućena 28. svibnja građanima Dubrovnika, u kojem je Lauriston objavio da preuzima vlast nad Republikom, a njena nezavisnost više nije na snazi. Osim toga, manifest je sadržavao obavijest da će nezavisnost Republike ponovo stupiti na snagu tek kada Rusi napuste Boku
kotorsku, Jadran i Jonske otoke. Uz to, Lauriston je privremeno ostavio na dužnosti dubrovačku vlast, istovremeno imenujući konzula Renéa Bručre-Desrivauxa opunomoćenikom francuske vlade u Republici
Od ulaska francuske vojske u Dubrovnik počele su ratne operacije između združenih ruskih vojnih i crnogorski paravojnih snaga, pomognutih i pravoslavnim stanovništvom u zaleđu Republike, u Turskoj. Početkom mjeseca listopada 1806. uz pomoć generala Marmonta neprijateljska je vojska istjerana s teritorija Dubrovačke Republike. Rusi su namjeravali primijeniti isti
manevar kao u slučaju Boke kotorske. Pričekati trenutak kada će Francuzi narušiti neutralnost Republike i tada započeti vojnu operaciju, čiji bi cilj bio preuzimanje kontrole nad Dubrovnikom. Računalo se, naravno, da će akcije rusko-crnogorskih
četa podržati lokalno pučanstvo, kao u slučaju Kotora. Na taj posljednji element posebno je računao Czartoryski, koji je smatrao da stanovnici čitavog južnoslavenskog područja zapadnog Balkana mrze Francuze, te će poduprijeti ruske
operacije. Poljski je knez naivno precijenio autoritet Petra I. Petrovića Njegoša. Prema riječima kneza Adama upućenima caru: “čitav kraj ujedinit će se pod stijegom metropolita želeći poduprijeti ciljeve Vaše carske milosti. Ta ne možemo napustiti taj kršćanski puk, čija je povezanost s Rusijom poznata?” Iz toga proizlazi da je Czartoryski, pod izgovorom da skrbi za kršćansko balkansko pučanstvo, provodio antifrancusku diverziju.
Do Czartoryskog su nesumnjivo dopirale krive informacije o simpatijama i raspoloženju lokalnog pučanstva. Osobito se to odnosilo na Dubrovačku Republiku. Ruski ministar najvjerojatnije nije znao da pripadnici pravoslavne vjere u toj Republici čine tek malu šačicu doseljenog stanovništva. Postojala je i vidljiva netrpeljivost, te neprijateljstvo između katolika Dubrovčana i pravoslavaca Crnogoraca i Srba. Izvorište tih razlika leži u civilizacijskoj i kulturnoj distanci. Živeći u svojim nastambama visoko u brdima, Crnogorci su se stoljećima vodili svojim vlastitim patrijarhalnim zakonima, dodatno oblikovanima lokalnim albanskim i turskim utjecajima. Uzrokovalo je to izoliranost crnogorskog naroda od nadolazećih civilizacijskih normi sa zapada. Međutim,
Dubrovčani su, kao nasljednici drevne grčko-romanske tradicije, bili predstavnici i nositelji moderne europske kulture. U Dubrovniku se razvijala književnost, lijepe umjetnosti, prirodne znanosti. I unatoč tome što je zlatni vijek Dubrovačke Republike davno prošao, na početku 19. stoljeća ona i dalje nosi naziv “Slavenske Atene”. U očima Dubrovčana, Crnogorci su bili barbari
i narod goranskih razbojnika. Zbog svega toga, Dubrovčani su se bojali Crnogoraca kao vraga. Osim toga, dubrovačka je oligarhija bila itekako svjesna kakve planove ima crnogorski vladika s njihovom zemljom. Znalo se da bogatstvo Dubrovnika od pamtivijeka dovodi Crnogorce u napast. Zbog toga je Petar I. Petrović Njegoš bio glavni zagovornik ulaska ruskocrnogorskih
četa u teren Dubrovačke Republike. Zahvaljujući boravku srpskih i crnogorskih svećenika u Rusiji, Njegoš je bio upoznat s velikim državotvornim planovima kneza Adama na Balkanu. Zbog toga je crnogorski vladika operacije ruskih sila na istočnoj obali Jadrana doživio kao neposrednu realizaciju koncepcije Czartoryskog. Nesumnjivo je to bio povod da Njegoš u toj akciji uoči veliku priliku za realizaciju svojih maštanja o “Velikoj Crnoj Gori”. O tome svjedoči i činjenica da je u trenutku ulaska francuske vojske na područje Dubrovačke Republike vladika pojačao pritisak na Sankovskog, zahtijevajući početak oružanih operacija na dubrovačkom teritoriju. Štoviše, ne mogavši dočekati takvu odluku, Petar I. Petrović Njegoš je 2. lipnja obavijestio ruskog državnog savjetnika da crnogorske čete kreću na Cavtat.Tako je do prvih sukoba između Crnogoraca i Francuza na području Konavala došlo već 30. svibnja. Unatoč velikim gubitcima, rusko-crnogorske čete uspjele su zauzeti Cavtat tek 4. lipnja. Za daljnje operacije rusko-crnogorskih snaga veliko značenje imala je činjenica da je viceadmiral Senjavin, nakon što je primio obavijest o ulasku francuske vojske u Dubrovačku Republiku, žurno napustio Tršćanski zaljev i 8. lipnja stigao u Kotor. Tek ga je idućeg dana crnogorski vladika upoznao s tijekom događaja na obali Cavtata. Tijekom tog razgovora obojica su prihvatili plan vojnih akcija, čiji je cilj bio zauzimanje dubrovačke tvrđave. Sukladno tom planu, generalu Vjazemskom je predloženo da razvrsta borbene redove ujedinjenih snaga rusko-crnogorskih kopnenih jedinica. A Senjavin je crnogorskog vladiku imenovao vrhovnim vođom rusko-crnogorskih kopnenih jedinica. Konačno, 17. lipnja te čete zauzele su poziciju oko Dubrovnika s namjerom da zauzmu dvije strateške točke obrane dubrovačke tvrđave - brdo Srđ i otok Lokrum. Još istoga dana započeo je juriš na te ciljeve. Unatoč gubitcima, ruskocrnogorske čete uspjele su zauzeti Srđ i druga brda koja se protežu iznad Dubrovnika. Međutim, desant na Lokrum završio je potpunim porazom. Uz to, napadači su uspjeli zatvoriti prsten oko dubrovačke tvrđave. Grad je bio okružen s kopna i s mora. Dana 18. lipnja okupacija Dubrovnika postala je činjenica. Knez Czartoryski nesumnjivo je polagao velike nade u vojnu operaciju na području istočne obale Jadrana. Sigurno je bio i svjestan da njen uspjeh ovisi o povećanju ruskog vojnog kontingenta u regiji. Iz depeše koju je 13. lipnja uputio Italinskom doznajemo da je poljski knez namjeravao iz crnomorskih luka “poslati na područje Jadrana” rusko vojno pojačanje. Dana 22. lipnja započelo je koncentrirano bombardiranje dubrovačke tvrđave. To nije omelo generala Lauristona i viceadmirala Senjavina da započnu
pregovore. Francuski vođa zahtijevao je od Rusa momentalnu predaju Boke kotorske Austrijancima. Pri tome se pozivao na naredbe samog cara Aleksandra I. S druge strane, Senjavin nije priznavao taj argument, smatrajući da se pitanja Dubrovnika ne smiju povezivati s Bokom kotorskom. Istovremeno je zahtijevao da francuske snage napuste Republiku. U isto vrijeme, Razumovski je obavijestio Sankovskog da su vlasti u Peter sburgu suglasne da se preda Boka kotorska, samo nije objavljen konkretan datum predaje. Zbog toga je veleposlanik u Beču naredio da se taj proces uspori, te da se samim time nadmudre Austrijanci i Francuzi. Tako u skladu s taktikom Czartoryskog, Senjavin nije namjeravao predati Boku kotorsku, a Dubrovnik je smatrao sigurnosnom zonom koja dijeli ruske od francuskih položaja. Zbog toga je u pregovorima s generalom Lauristonom viceadmiral tvrdoglavo ustrajao pri tome da je povlačenje francuskih snaga iz Dubrovnika uvjet za mir. Senjavin nije skrivao da je njegov cilj okupacija dubrovačke tvrđave. Usprkos tomu, viceadmiral je precijenio borbene mogućnosti podređenih mu
četa. Regularne ruske jedinice imale su premalo vojnika da izvedu juriš na dubrovačku tvrđavu (ruske kopnene snage imale su 2.300 vojnika), a neregularne crnogorske čete nisu bile sposobne za to. Zbog toga se okupacija Dubrovnika ograničavala na artiljerijsku paljbu na grad. Senjavin je računao da francusko pojačanje neće brzo stići te da će do tada Dubrovnik pasti izmučen glađu.
Ipak, štetnim su se čimbenikom pokazali narušeni odnosi između Crnogoraca i Rusa. Crnogorci su, naime, saznali da su ruske vlasti obećale Austrijancima vratiti Boku kotorsku. Loši su bili i odnosi generala Vjazemskog s vladikom. Ruski
general zamjerao je Njegošu da ne vlada svojim četama koje su se, vodeći se pohlepom za plijenom, raspršile po Republici pljačkajući i razbijajući sve što se da.Taj posljednji čimbenik bio je razlog zašto lokalno dubrovačko stanovništvo nije podržalo Ruse, nego su upravo suprotno, oružano stali na stranu Francuza, vidjevši u njima zaštitnike pred navalom barbara. Francuzi i Dubrovčani, žestoko braneći dubrovačku tvrđavu, bili su svjesni da sa sjevera u smjeru Republike ide pomoćni korpus generala Gabriela Molitora. I kada je 5. srpnja dospio na teritorij Dubrovačke Republike, izazvalo je to pravu paniku u rusko-crnogorskim redovima, koji su se počeli povlačiti u smjeru Boke kotorske i Crne Gore. S time je išao i bijes viceadmirala Senjavina na Petra I. Petrovića Njegoša, kojega je ovaj prvi optužio za izdaju. Naposljetku, 6. srpnja završila je opsada Dubrovnika. Čini se da se knez Adam Czartoryski u svojim balkanskim planovima nije nadao da će akcija rusko-crnogorskih četa u Boki kotorskoj i Dalmaciji prouzročiti krvavi nacionalni hrvatsko-srpski i dubrovačko-crnogorski sukob. S pojavom Rusa i Crnogoraca na tom teritoriju išao je i val nasilja koje su oni izvršili na tamošnjim katolicima. Upravo je otpor domaćeg hrvatskog i dubrovačkog pučanstva bio jedan od čimbenika koji je pridonio uspjehu napoleonske vojske na tom području.
Dana 20. srpnja 1806. godine, nakon ostavke Czartoryskog, dĽQubril je u ime petersburškog dvora sklopio separatni mirovni sporazum s Francuskom. Prema tom sporazumu Rusija Francuskoj daje Dalmaciju i Boku kotorsku, uz uvjet da ruski kontingent ostane na Krfu, a Francuzi su najavili povlačenje svoje vojske iz Njemačke i obvezali se da će obnoviti nezavisnost Dubrovačke Republike (uz uvjet da zadrže luku u Stonu).
Iako je Napoleon polagao velike nade u taj sporazum,51 car Aleksandar I. nije ga ratificirao. U Petersburgu su smatrali da je dĽQubril, sklapajući taj sporazum, znatno premašio svoje ovlasti.
U konačnici, Dubrovačka Republika nikada nije vratila nezavisnost, a Boku kotorsku su Rusi predali Francuskoj tek na temelju mira sklopljena u Tilsitu 07 srpnja 1807. godine.
Francuzi su preuzeli civilnu vlast u gradu. Goleme francuske kontribucije i nameti za izdržavanje brojnih trupa potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili uzapćeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta. Dana 31. siječnja 1808. Marmont je, mimo znanja Napoleona (dakako, uz njegovo naknadno odobrenje), dekretom raspustio Senat i dubrovačku Vladu i time ukinuo dubrovačku nezavisnost. Nakon ukinuća Republike 1808. Dubrovačko je područje s Bokom kotorskom podvrgnuto Napoleonovu Talijanskom Kraljevstvu, a od 1810. do 1814. uključeno je u sastav francuskih Ilirskih provincija.
Godine 1807. Napoleon je osvojio Portugal koji nije poštivao kontinentalnu blokadu, a 1808. Španjolsku u kojoj je za kralja postavio brata Josepha (Josip I. Bonaparte). Josephov dolazak u Španjolsku potakao je ustanak protiv Francuza, poznat pod nazivom Poluotočni rat. Napoleon je došao u Španjolsku i ugušio pobunu, no nakon njegova odlaska borbe su se nastavile. Budući da su Britanci podupirali Španjolce u pobuni u Poluotočnom ratu, Francuzi su s vremenom izgubili 300 000 vojnika i velika novčana sredstva. To je utjecalo na slabljenje Napoleonova carstva.
Ipak, Francusko Carstvo ubrzo je doživjelo najveću ekspanziju. U novom ratu 1809. Napoleon je prinudio Austriju na mir u Schönbrunnu i oduzeo joj je dio teritorija. Na prostoru hrvatskih i slovenskih zemalja južno od Save osnovao je Ilirske pokrajine. Također je zavladao Nizozemskom i dijelom sjevernih njemačkih država.
Napoleonova bitka kod Austerlitza poznata je i pod nazivom "trocarska bitka" jer su se u njoj sukobili francuski car Napoleon, njemački car Franjo I i ruski car Aleksandar. Za manje od osam sati, otkako je Napoleon rukavicom dao znak za početak bitke, Austrijanci i Rusi bili su potučeni. Izgubili su 35 000 vojnika, 15 generala, 150 topova i 42 zastave. Napoleon je učvrstio svoju vlast u Europi.
Večer uoči bitke Napoleon je bio siguran u svoju pobjedu. Veselo je objedovao sa svojim časnicima i jeo svoje, kako se pričalo, omiljeno jelo – pečene krumpire i crveni luk. Malo se odmorio, a onda je još jednom provjerio položaje. Francuska trublja za ustajanje oglasila se u 4 sata 2. prosinca 1805., na prvu godišnjicu carske krunidbe. Bojno polje prekrivala je gusta magla. U 7 sati saveznici su napali Goldbach i polako napredovali. Vjerovali su da je bitka već odlučena. U međuvremenu se magla razrijedila, otkrivajući kolone ruske vojske koja se kretala prema jugu. Austrijsko-ruski centar je slabio. Oko 9 sati francuska se vojska poput klina zabila u protivnički centar i razdvojila im lijevo i desno krilo. U 9 sati i 30 minuta slabi je austrijsko-ruski centar bio u potpunom rasulu i Francuzi su im napali desno krilo. Rusi su bili potučeni. Izgubili su 500 grenadira i 200 članova plemičke viteške garde, osobne careve pratnje.
Istodobno je oko 8 sati pobjedu izvojevalo i francusko lijevo krilo. Oko 14 sati, kad su desno krilo i ruski centar bili slomljeni, Napoleon je naredio uništenje neprijateljskog lijevoga krila. Francuzi nisu htjeli imati zarobljenike i uslijedio je pokolj Rusa. Rusi su se pokušali spasiti bijegom prema jugu, prema zamrznutim baruštinama. Napoleon je naredio da velika baterija od dvadeset pet topova puca po ledu na baruštinama. Pod udarima topova led je pucao i oko 2 000 Rusa ugušilo se propavši u baruštinu. Nakon bitke iz baruština je izvučeno 38 topova i 130 konjskih trupala. U pet sati poslije podne trublje su označile završetak bitke. Dan kasnije njemački je car osobno došao Napoleonu s molbom za primirje, a potom je zaključen mir u Bratislavi (26. prosinca), bez prisustva Rusa. Austrija je izgubila Veneciju, Dalmaciju i Tirol.
Napoleon se vratio u Pariz sa 120 austrijskih i ruskih zastava. Od bronce zarobljenih topova izlijevan je stup Velike armije koji i danas ukrašava pariški trg Vendome. Najvišim časnicima Napoleon je podijelio dva milijuna zlatnih franaka, udovice su dobile trajnu mirovinu, a djeca poginulih mogla su svojim imenima dodati ime Napoleon.
Sumnjajući da Rusija planira savez s Engleskom Napoleon je napao Rusiju s 450 000 vojnika. U lipnju 1812. Francuzi su ušli na ruski teritorij, no Rusi su se povlačili paleći sela. Naišli su na Ruse koji nisu htjeli pregovarati. Mnogobrojna francuska vojska često je bila bez hrane, počele su se širiti bolesti, a često su ugibali i konji. Do prve, i jedne od najkrvavijih bitaka toga doba, došlo je kod (Borodina). Napoleon je do te bitke već izgubio polovinu svoje vojske. Rusi su se odlučili povući i francuska je vojska ušla u (Moskvu). No, ruski su vojnici zapalili grad i Napoleon se morao povući. Nakon povlačenja iz Moskve glad, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske vojske uništili su francusku vojsku od koje je ostalo samo 5000 ljudi. Napoleon je otišao u Pariz i s novom se vojskom vratio na područje Saske.
Godine 1813. porazio je protivničke vojske kod Lützena, Budišina i Dresdena, ali je izgubio bitku kod Leipziga. Vratio se u Francusku, a budući da su se njegovi maršali odbili boriti, pobjednička ga je koalicija prisilila da abdicira. Protivnici su ga 1814. prognali na otok Elbu koji mu je dan na upravu. Na vlast u Francuskoj postavljen je Luj XVIII.. iz dinastije Burbon (brat Luja XVI. koji je za vrijeme Revolucije napustio Francusku). Napoleonova supruga Marija Lujza i sin Napoleon stavljeni su pod skrbništvo Marijina oca, austrijskoga cara Franje I. Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu niti sina.
Odlukama Bečkog kongresa 1815. područje nekadašnje Dubrovačke Republike pripalo je Habsburškoj Monarhiji u čijem se sastavu nalazi sve do 1918. godine. Nakon propasti Napoleona, na Bečkom kongresu 1815. dubrovački diplomati pokušavaju obnoviti Republiku, ali ne uspijevaju zbog austrijskih težnji za širenjem teritorija. Pod vodstvom Điva Natalija Dubrovčani dižu bunu 1813. i oslobađaju se strane vlasti, ali za nekoliko mjeseci austrijska vojska ulazi u Grad i prekida pobunu.
