Voyager-nova generacija
petak, 06.01.2012.
Ivan Gundulić
Nakon znanstvenog velikana ovdje će mo se spomenuti književnog velikana Ivana Gundulića rođenog 8. siječnja godine Gospodnje 1589. Bio je najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici. Otac Frano je 5 puta biran za kneza.
Ivan se školovao kod isusovaca, kod njih je studirao filozofiju i humanističke znanosti, a kasnije rimsko pravo i pravne znanosti. Učitelji su mu bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov Oslobođeni Jeruzalem te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo Život Karla Borromea. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici; dva je puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Godine 1634. postaje senator, a 1638. član Maloga vijeća. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike (knez nije smio biti mlađi od 50 godina).
Obitelj je zasnovao 1628 kada se oženio Nikom Sorkočević i s njome imao tri sina Franu, Matu i Šiška. Umro je u Gospodinu 8. prosinca godine Gospodnje 1638 nakon dvotjedne bolesti, pretpostavlja se da je uzrok smrti bila upala porebrice.
Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Šira izgubljene.
Pjesni pokorne kralja Davida djelo je kojim se Gundulić okreće drugačijem shvaćanju književnosti te se afirmira kao kršćanski autor. Ta zbirka sadrži slobodne prepjeve sedam pokornih psalama i teološko-meditativnu pjesmu Od veličanstva Božjijeh, koja se danas smatra Gundulićevom najboljom kraćom pjesmom.
Godine 1622. u Veneciji izlazi prvo izdanje religiozne poeme/baroknog plača Suze sina razmetnoga, koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti i uzor mlađim pjesnicima poput Ivana Bunića, Ignjata Đurđevića, a donekle i Slavonca Antuna Kanižlića. Djelo se sastoji od tri „plača“ (pjevanja): Sagrešenje, Spoznanje i Skrušenje, a pretpostavlja se da su na koncepciju poeme utjecali talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone. Gundulić građu za svoje djelo pronalazi u paraboli o povratku i pokajanju rasipnoga sina iz Evanđelja po Luki (Lk 15). Suze sina razmetnoga djelo je u kojemu se mogu prepoznati barokne karakteristike (bogata i končetozno razvijena metaforika i antitetika, česta upotreba figura nabrajanja), ali i opća polazišta duhovnoga života: ispraznost i prolaznost ovozemaljskih uživanja, potreba iskupljenja grijeha te prihvaćanje načela kršćanske vjere.
U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. To su uz već spomenute Suze sina razmetnoga njegova najznačajnija djela. Inspiraciju za Osmana crpio je iz stoljetne borbe kršćana protiv Turaka i onodobnim razlikama istoka i zapada tj kršćanstva i islama.
Opsegom i vrstovnom raznolikošću svojega ukupnog opusa, privlačnošću svojih scenskih i epskih prizora, svojom baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić nadvisuje većinu pisaca svojega vremena, pa je već odavno stekao status klasika. Nemjerljiv je njegov utjecaj na formiranje hrvatskoga jezika jer je hrvatski narodni preporod pridao Gunduliću status kultnoga «ilirskoga» autora, a Ivan Mažuranić dopunio je Osmana.
Ivan Gundulić stekao je književnu slavu još za života, a u preporodno je doba dobio i do danas sačuvao status kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti.
No za kraj sam ostavio njegovo djelo Dubravka napisanu 1628 i stihove slobode koje izlaze iz Dubravke. To je jedna alegorijska priča o slobodi koju i naš narod ovih dana prodaje pa je aktualna i danas a ove su teme univerzalne i aktualne u svako doba. Priča je o izmišljenom starom običaju prema kojemu se svake godine svetkuje jedan dan u čast božice slobode; tada se priređuje pir najljepše djevojke i najljepšeg mladića prema odabiru gradskih sudaca.
Tog znamenitog dana u Dubrovnik je došao stari ribar iz Dalmacije čiji lik jasno prikazuje razliku između slobodnog Dubrovnika i Dalmacije pod mletačkom vlašću. Osim lika ribara, u drami su prikazani i drugi sporedni likovi: satiri Divjak i Vuk te pastiri Zagorko i Pelinko, koji su poslužili Gunduliću kao alegorija za prikaz društvenih mana i nemorala u onodobnom Dubrovniku.
Glavni likovi, Dubravka i Miljenko, lijep su i plemenit mladi par na čijoj sudbini i događajima vezanim uz nju Gundulić gradi dramsku fabulu. Umjesto očekivana izbora Miljenka i Dubravke kao najljepšeg para čiji će se pir proslaviti na blagdan svetkovanja slobode, suci uz Dubravku izabiru ružnoga bogataša Grdana koji ih je potkupio zlatom. Grdan ipak ne uspije u svome naumu jer se na vrijeme umiješa bog Lero i spriječi taj neprirodni savez izazvavši u crkvi, netom prije obreda vjenčanja, trešnju i grmljavinu te zatamnivši plamen na ognju. U trenutku Miljenkova ulaska u crkvu trešnja i grmljavina prestaju, a oganj opet bukne čistim plamenom, što su prisutni protumačili kao jasan znak božji da Miljenko, a ne Grdan, treba s Dubravkom stupiti u brak.
U posljednjem prizoru drame, na samoj svetkovini slobode, svećenik prvi prinosi simbolični zavjetni dar: pušta iz kaveza ptice boga ljubavi. Slijede ga Miljenko s granom masline te Dubravka s ružicom. Na kraju i likovi koji su simbolizirali mane dubrovačkoga društva koje su prijetile opstanku slobode Dubrovnika – Zagorko, Divjak, Vuk, Jeljenka, Gorštak – u čast te iste slobode žrtvuju upravo svoje mane i poroke, odnosno njihove simbole, predajući ih kao zavjetni dar.
Gundulić je napisao himnu slobodi, a 1926 je Gotovac skladao. Pjesmom se htjelo reći da je sloboda nenadvisivo dobro, a i simbol je težnje za slobodom koju je Dubrovnik stoljećima plaćao. Danas se redovito izvodi na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, a simbolizira sve ono čemu ljudsko srce teži, ona je nešto što se za sve novce ovoga svijeta ne prodaje. Da li smo mi slobodni ili smo robovi, da li znamo cijeniti slobodu ili pristajemo na dužničko ropstvo, učimo li što iz prošlosti, koje su nam vrijednosti na prvome mjestu
O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!
