Voyager-nova generacija
nedjelja, 23.01.2011.
Hrvatske države
Hrvati naseljavanjem teritorija o kojem sam pisao u prošlim postovima osnivaju svoje državice. Pisao sam o Crvenoj Hrvatskoj, na čijem se kasnije teritoriju osnovala državu koja je poznata u povijesti kao Duklja, a ona je prethodnica Crne Gore, tj Zete koja je povijesnim spletom okolnosti postala pravoslavna.
Travunja je srednjovjekovna država koja je obuhvaćala južnu Dalmaciju i dijelove Bosne i Hercegovine, a u njenom sastavu su se nalazili i Konavle. Travunja se prostirala od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Uz Travunju postojala je i Zahumlje i Paganija, područja hrvatska koja su činili zajedno državu Crvena Hrvatska (Croatia Rubea) o kojoj piše u Ljetopisu. Crvenoj Hrvatskoj pripadali su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj i čitavi teritorij današnje Hercegovine.
Zahumlje (Hum) je srednjovjekovno samostalno područje (sklavinija, kneževina) uz Jadransko more od Neretve do Dubrovnika, uključujući i Pelješac.
Ston je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Zahumlja. Najpoznatiji zahumski knez bio je Mihajlo Višević, koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem Tomislavom.
Paganija je u stvari Neretvanska kneževina koja nosi ovakav naziv zbog dugotrajnog ostanka poganske vjere, naime stanovnici Neretvanske kneževine su zbog jake izoliranosti i smatranja da je kršćanstvo sredstvo prisile, imali raširenu pogansku, nekršćansku vjeru, tako da su ovi Hrvati dobili ime "pogani", a zemlja "Poganska", lat. Pagania. Nalazila se između rijeka Cetine na zapadu i Neretve na istoku, a na moru je posjedovala i otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet.
Paganija je bila ustrajna i tvrda u međunarodnoj politici, suprotstavljajući se moćnim susjedima kao što su bili Mletci. Oslonac su imali u velikom pomoračkom i ratnom umijeću svoje ratne mornarice. Bili su u tijesnoj vezi sa primorskim Hrvatima, što dokazuje uzajamno pomaganje primorskog kneza Mislava i neretvanskog Družaka, koji se ponegdje naziva i Družac. Tako su oni skupa pobijedili mletačkog dužda Petra Tradonika, a o tom nam govore spisi Ivana Đakona koji Mislava naziva dux, a Družaka iudex. Zbog istih je razloga mletački dužd Urso Patricijak u siječnju 880. bio prinuđen na obnovu savezništva sa Francima, sklopivši ugovor sa kraljem Karlom III. Debelim, sve u cilju borbe protiv Neretvana.
887. dolazi do legendarne bitke kod Makarske između Neretvana i Mlečana, predvođenih duždom Petrom Kandijanom. 18. rujna 887., nakon početnih uspjeha Mletaka, neretvanski Hrvati u žestokom protuudaru razbijaju mletačku plovu i postrojbe na kopnu, pri čemu pogiba i sam mletački vođa. Ovaj datum se obilježeva kao Dan Hrvatske ratne mornarice, čime se želi posebno istaknuti hrvatska pomorska tradicija.
Nakon te bitke, sve do 11. stoljeća, mletački napadi su utihnuli, a pored svega toga, Mlečani su morali plaćati svake godine danak Hrvatima.
Neretvani, u ratu se nisu koristili velikim brodovima, nego malim lađama tzv. sagene.One su, pretpostavlja se, bile varijacija vikinških lađa, a nosile su do najviše 40 ljudi. Međutim imali su još manja plovila kondure, koje su nosile oko 15 mornara. Za svakidašnje poslove koristili su, i još uvijek koriste svoje autohtono plovilo neretvansku lađu.
Moramo spomenuti dvije najpoznatije kneževine Primorsku i Panonsku. Tijekom 8 stoljeća Hrvati u Panoniji nakon jakog otpora priznaju Franačku vrhovnu vlast.Kneževinu nastalu između Drave na sjeveru i Save i Kupe na jugu, tj na području današnje sjeverne Hrvatske, u južnim dijelovima Panonske nizine nazivamo Panonskom Hrvatskom
Poznato je da su početkom 8. stoljeća postojale dvije pokrajine na tom području, jedna oko Siska, a druga u Srijemu, a moguće je da ih je bilo i više. Područje Srijema bilo je kroz cijelu prvu polovicu 8. stoljeća izloženo čestim napadima Bugara i Avara, sve dok sredinom 8. stoljeća Avari nisu sasvim zavladali tim krajem. Otada se govori samo o Posavskoj Hrvatskoj.
Nisu poznati niti mnogi vladari ove kneževine. Zna se da je od 791. do 810. vladar bio Vojnomir. No o njemu je još mnogo nepoznanica. Premda ga se još uvijek često naziva knezom, u izvorima nema toga naslova. Neki drže da je pripadao skupini Slavena koji su za vojvode Ivana nastanjeni u franačkoj Istri, drugi da je podrijetlom iz Karantanije, a treći da je upravo gornjopanonski Slaven, što će kasnije biti poistovijećeno s Hrvatima.
Zna se za njega da se 796.-799. na strani Franaka borio protiv Avara. Upravo 791. franački kralj Karlo Veliki započeo je pohod protiv Avara, a već sljedeće godine, 792. Vojnomir se podlaže Karlu Velikome i obećava mu pomoć u borbi protiv Avara. Završivši ratove u Saskoj (792.-796.), Karlo se mogao konačno okrenuti i prema Avarima, a rat protiv njih trajao je od 796. do 799. U tom ratu na franačkoj su strani doista sudjelovali i panonski Hrvati, a nakon konačne pobjede što su je Franci i Hrvati ishodili na prostorima današnje Mađarske nestalo je i neposredne avarske opasnosti. Moguće je da Konstantin Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio misli upravo na ovu pobjedu, kad govori o porazu što su ga Hrvati nanijeli Avarima (De administrando imperio, 31). Franci tada, na istočnim granicama svoga kraljevstva, osnivaju dvije marke (pogranične grofovije) - sjevernije „istočnu“ (današnja Austrija), a južnije furlansku.
Nakon što je na Božić 800. godine Karla Velikoga u Rimu papa Lav III. okrunio carem, na poklon caru u Regensburg 803. godine dolazi knez Primorske Hrvatske, ali se ne spominje i Vojnomir. Možda i stoga što panonska Hrvatska još nije bila ustrojena kao kneževina ili stoga što sam Vojnomir nije bio knez, nego tek vojskovođa.
Početkom 9. stoljeća panonski Hrvati napuštaju svoje poganske običaje i prihvaćaju kršćanstvo. O tome svjedoče brojni arheološki nalazi, a osobito starohrvatski grobovi u kojima se od toga razdoblja više ne nalaze predmeti koji su bili ukapani zajedno s pokojnikom.
Nakon smrti Karla Velikog, carem postaje njegov sin Ludovik I. Pobožni (814.-840.) koji nije energijom dostizao svoga oca, te su veću moć u carstvu prigrabili velikaši. Među njima je bio i furlanski markgrof Kadolah (800.-819.) koji je sa svojom vojskom prodirao na područje Panonske Hrvatske i ondje pljačkao. U to je vrijeme knez Panonske Hrvatske bio Ljudevit Posavski (810.-823.), u franačkim ljetopisima poznat kao Liudewitus, dux Pannoniae inferioris (Ljudevit, knez Donje Panonije), koji 818. šalje svoje izaslanike caru Ludoviku u Heristall, kako bi se ondje požalili na Kadolahove postupke. No izaslanici se vraćaju bez da su njihovi problemi uzeti u ozbiljnije razmatranje, što Ljudevita potiče na otpor Francima. Tako dolazi i do prvog sukoba, no Kadolah ne postiže nikakav uspjeh, te se vraća u Furlaniju i uskoro umire. U srpnju 819. car Ludovik održava Sabor u Ingelheimu na koji dolaze i izaslanici kneza Ljudevita, kako bi ponudili mir Francima, no car to ne prihvaća.
Ljudevit tada traži saveznike među susjedima. Knez Primorske Hrvatske Borna već je ranije pristupio uz Franke, dok su uz Ljudevita pristali Karantanci i Timočani, i jedni i drugi Slaveni. Već u jesen 819. novi furlanski markgrof Balderik kreće s vojskom u Karantaniju gdje poražava Ljudevita u bitki na Dravi. Istovremeno, prema sjeveru nadiru i snage Primorske Hrvatske te dolazi do bitke na Kupi. Pritom s Bornine strane na Ljudevitovu prelaze Gaćani iz područja oko rijeke Gacke i time odlučuju pobjednika. Ljudevit već u prosincu iste godine provaljuje na jug protiv Borne čija se vojska zatvorila u utvrde i iz njih i s planina napadala panonsku vojsku, pa se ova morala povući na sjever. U tim je bitkama Ljudevit izgubio oko 3000 vojnika, preko 300 konja i mnogo hrane.
Nakon Sabora u Aachenu 820. godine, na kojem sudjeluje i knez Borna, u proljeće iste godine započinje novi pohod na Ljudevita iz tri smjera: sjeverna franačka vojska iz Bavarske, dolinom Dunava, pa preko Drave prodire prema Panonskoj Hrvatskoj; južna vojska iz Furlanije, preko Alpi; treća vojska iz Tirola preko Koruške. Prve dvije vojske Ljudevitove su snage zaustavile, prvu na Dravi, a drugu u Alpama. Pred trećom je uzmakao prema Hrvatskoj, što je onda otvorilo put i ostalima. Nakon prodora u područje između Save i Drave, Francima ostaje jedino pljačkanje, budući da Ljudevit ondje nije zapodjenuo bitke. Slično se ponovilo i sljedeće godine, 821. U listopadu te godine, na Saboru u Diedenhofenu, franački vojskovođe izvješćuju cara kako se Ljudevit nije htio upustiti u bitku. Tek 822. godine Ljudevit napušta Sisak i bježi pred vojskom iz Furlanije na jug prema moru, gdje je i ubijen.
Moramo biti svjesni činjenice da su se oko vlasti nad hrvatskim priobaljem sukobili Franci i Bizantinci. U tom kontekstu valja gledati i kasnije odluke kneza Borne, a Franci i Bizantinci su nakon godina ratovanja sklopili 812. mir u Aachenu. Po tom miru Franci su dobili vlast nad većinom područja današnje Hrvatske osim nekoliko dalmatinskih i kvarnerskih gradova i otoka. Ovaj događaj je imao izuzetnu važnost za daljnju povijest Hrvatske. Hrvati su time konačno postali dio franačkog, zapadnog, latinskog civilizacijskog područja. Istovremeno stvorena je trajna napetost pa i sukob između područja na samoj obali i hrvatskog područja u zaleđu. Borni je je potrebna franačka podrška zbog bizantskih gradova na njegovoj obali pa on ratuje protiv Ljudevita. Poslije poraza Ljudevita za područje između Save i Drave bore se Franci i Bugari koji tu postavljaju sebi podložne knezove.
9. st. je razdoblje kada započinje višestoljetni sukob između Hrvata i Mlečana. Mlečani nastoje zauzeti istočnu obalu Jadrana čiji otoci i uvale pružaju sigurnost na plovidbi prema istočnom Sredozemlju i Bliskom istoku s kojima Mlečani trguju. U tom kontekstu sam pisao o Neretvanskoj kneževini. Mlečani napadaju Hrvate i Neretvane no bez uspjeha. 839. morali su s hrvatskim knezom Mislavom i Neretvanima sklopiti mir.
U ta doba Arapi su iz Kairovana u sjevernoj Africi još od god. 827. udarali na Siciliju. Kada su zauzeli taj otok, počeše pljačkati obale južne Italije. Arapski gusari nisu štedili ni trgovce, koji bi brodili Jadranskim morem. Sa 36 brodova osvanuše Arapi god. 840. i u Boki kotorskoj. Ovdje su osvojili i oplijenili gradove: Budvu, Risan i Kotor, a onda pošli na sjever do Dubrovnika. Punih 15 mjeseci opsjedahu Arapi grad Dubrovnik, koji ostaviše tek onda, kada su čuli, da mu u pomoć dolazi brodovlje bizantinsko. Osvojivši u južnoj Italiji (god. 841.) gradove Bari i Tarent uznemirivahu Arapi i nadalje trgovce na Jadranskome moru. Protiv Arapa krene mletački dužd Petar Tradonik sa 60 lađa, ali bude (god. 842.) kod Tarenta hametom potučen. Odsada su gusari arapski često dolazili do dalmatinskoga primorja, gdje bi strašno pustošili, plijenili i hvatali roblje. Zarobljene Hrvate prodavahu Arapi ponajviše u arapsku Španjolsku. Ondje su vladari u Kordovi imali posebnu tjelesnu stražu, koja se sastojala od samih Hrvata. Ova je četa postala toliko moćna, da je gdjekada skidala i namještala vladare arapske.
Mislava nasljeđuje knez Trpimir (845. – 864.). On uspješno ratuje kako s Bugarima tako i s Bizantincima i Mlečanima. Utemeljio je i vladarsku kuću koja će vladati Hrvatskom (uz prekide) do kraja 11. st. U doba Trpimira vjerojatno se osniva ninska biskupija kao nadležna za cijelo područje pod vlašću hrvatskog vladara. On osniva i prvi benediktinski samostan (u Rižinicama po Klisom). Podižu se i obnavljaju i drugdje brojne crkve.
O svima prijašnjim banovima hrvatskim govore samo tuđi (franački, talijanski i grčki) pisci. Trpimir je prvi naš vladar, o komu se sačuvao domaći - i to državni - spis. To je povelja, kojom ban Trpimir 4. ožujka 852. nadbiskupiji splitskoj potvrđuje darovnicu svoga predšasnika Mislava, te joj povrh toga poklanja još neke posjede. Iz ove isprave, - koja je najstariji pisani spomenik svih naroda slavenskih, - doznajemo i neke druge stvari. U njoj se Trpimir zove “dux Chroatorum”, što znači vojvoda (herceg) ili “ban Hrvata”. Državu svoju zove Trpimir “regnum Chroatorum”, što bi značilo upravo “kraljevina Hrvata”, premda Trpimir još nije kralj. Imenom “regnum” običavahu i drugi hercezi (franačko-njemački) nazivati svoje države, kada bi htjeli pokazati, da vladaju samostalno. Iz toga se dakle vidi, da Trpimir nije bio ovisan ni od istočnoga (bizantinskog) ni od zapadnoga (franačkog) carstva rimskoga. Zato i u povelji ističe, da vlada “milošću božjom”. Povelju ne izdaje Trpimir sam, već ju kao svjedoci supotpisuju članovi zbora velikaša, koji se nalaze u pratnji banovoj. Naročito ističemo, da je Trpimir izdao povelju privolom petorice župana hrvatskih. Trpimir je poput zapadnih vladara imao svoje dvorske časnike i dvorsku pisarnu. Imao je i komornika (Negutina) i 3 dvorska svećenika (Dominika, Ciprijana i Martina), koji takodjer svjedoče na povelji. Listina je izdana u banskom dvoru Bihaću (na moru), a iz nje se razabire, da ban Trpimir ima svoj posjed i u Klisu. Po svemu se vidi, da je Trpimir bio moćan vladar. Zato ie i mogao odbiti bugarskoga kneza Borisa, kad je ovaj navalio na Hrvatsku. Boris je kasnije zatražio mir od Trpimira i darove mu slao, da se ponovi nekadašnje prijateljstvo između Hrvata i Bugara. Mislimo, da je Trpimir uspješno odbijao i nasrtaje arapskih gusara, koji su još uvijek strahovali po Jadranskomu moru. Inače je Trpimir bio vrlo pobožan ban. Njegova se odanost prema Bogu razabire također iz gore spomenute povelje, u kojoj splitskoga nadbiskupa Petra zove “ljubljenim kumom svojim”, a sve daje u slavu božju. Trpimir je išao hodočastiti u Rim, te je na putu pohodio i neki samostan talijanski. U istom je samostanu ostavio spomena i Trpimirov sin Petar, koji je u Italiji boravio poslije oca svoga
Trpimira ne uspijeva naslijediti ni jedan od njegovih sinova nego vlast preuzima knez Domagoj (864. – 878.). Tijekom 9. st. vidjeli smo arapski gusari ugrožavaju iz svoga uporišta u Bariju cijelo jadransko područje. Franci su organizirali napad na Bari u oslobađanju kojega sudjeluje i knez Domagoj (871.).
Domagojevo ratovanje pod Barijem koriste Bizantinci pod carem Bazilijem I. da napadnu i opljačkaju hrvatsku obalu u sklopu svojih nastojanja da obnove svoju prevlast na Jadranu. U tu svrhu od gradova i otoka pod svojom vlašću organiziraju upravno-vojnu oblast - temu Dalmacija. Bazilije I. pošto je učvrstio bizantsku vlast u dalmatinskim gradovima podvrgava ih crkvenoj vlasti patrijarha u Carigradu.
Poslije ovoga Domagoj se posvećuje sustavnim gusarskim napadima i to posebno na bizantske saveznike Mlečane. Domagoja ugrožavaju i zavjere u samoj njegovoj državi.
Poslije Domagojeve smrti Bizantinci dovode na prijestolje Trpimirova sina Zdeslava (878.). U to doba uređuju se odnosi dalmatinskih gradova pod bizantskom vlašću s vladarima u zaleđu pa tako i s hrvatskim vladarima. Njima se oni obvezuju na plaćanje godišnjeg danka.
Već 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Zdeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Čini se da je Zdeslav vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije, plaćali su njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape. Vlast Zdeslavova prestaje već 879.
Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Brenamir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Nije točno poznato Branimirovo podrijetlo, no po natpisima i darovnicama, kao i po obliku imena, zaključuje se da je bio iz Ravnih kotara ili iz unutrašnjosti, dakle opet iz banske Hrvatske. Njegov natipis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine ne donosi nikakav vladarski natpis. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom. U Šopoti kod Benkovca napisano je Branimero com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju). Očito je da se hrvatsko i slavensko ime rabe kao sinonimi, a Branimir je vjerojatno istovremeno nosio i naslove bana (comes) i naslov kneza (dux). Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes, što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal, no vjerojatno je bila riječ samo o simboličnom podlaganju, s obzirom na Branimirovu snagu. Iz spisa mlečanina Ivana Đakona jasno je da su mlečani tada Hrvatima plaćali danak za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.
7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ Sljedećeg dana piše i dalmatinskim biskupima te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Slična pisma, datirana između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji. Nakon Teodozijeva posjeta papi, ovaj (vjerojatno 881. ili 882.) piše Branimiru, svećenstu i svemu puku. Ipak, Hrvati nisu ovu vjernost Rimu pokazivali izravno i bez zadrške, nego preko akvilejskoga patrijarhata. Na taj je način Branimir, poput franačkih vladara, zadržao veću samostalnost u imenovanju biskupa na svome području. Kasnije će papa Stjepan V. prekoravati Teodozija što je preuzeo biskupsko mjesto davši se posvetiti od akvilejskoga patrijarha, a da nije tražio izričitu dozvolu pape. Teodozije kasnije postaje i splitskim nadbiskupom, te se tako u njegovoj osobit sjedinjuje Crkva na području Teme Dalmacije i Primorske Hrvatske, što opet govori o snazi i mudroj politici što su je zajedno vodili Branimir i Teodozije.
Bizantskog kandidata ubrzo je uklonio novi knez - Branimir (879. – 892.). Još u prvoj polovici 9. st. počeo je proces postepenog osamostaljivanja hrvatske kneževine u Dalmaciji od vrhovne franačke vlasti. On je završio u doba Branimira koga je i papa priznao za nezavisnog vladara. U vrijeme kneza Branimira ninski biskup Teodozije uspio je, čini se, dokopati se i položaja splitskog nadbiskupa ali ipak nije došlo do trajnog ujedinjenja dviju biskupija. Doba Branimira je također razdoblje intenzivne gradnje i obnove crkava.
U ovo doba smanjena je opasnost od Mlečana i to posebno kada je u sukobu s Neretvanima stradao i sam mletački dužd (887.).
Krajem 9. st. u panonsku se nizinu doseljavaju Mađari i time se pojavljuje novi važan činitelj u hrvatskoj povijesti. Tada područjem između Save i Drave vlada knez Braslav. On kao franački vazal ratuje protiv Mađara no on u tom sukobu nestaje zajedno sa svojom kneževinom,
Oko 890. na vlast dolazi Muncimir (također nazivan i Mutimir), koji se u povelji datiranoj 892. godine naziva Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata). Prema ovoj se povelji zaključuje, također, da je Muncimir bio Trpimirov sin, no to nije konačno dokazano. Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps, a njegova je žena u Čedadskom evanđelistaru nazvana comitissa, pa bi Muncimir bio i ban i knez.
O veličini i snazi Muncimirove države svjedoči i činjenica da su se pretendenti na srpsko prijestolje sklanjali u Primorskoj Hrvatskoj (De administranido imperio). Ne može se sa sigurnošću odrediti kraj Muncimirove vladavine, a jedina je naznaka opaska Tome Arhiđakona, gdje se kaže „godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava.
Obično se računa da je Muncimirov sin (premda nije sigurno je li bio njegov sin) Tomislav preuzeo vlast oko 910. godine i naslijedio jaku državu, koja se međutim ubrzo morala suočiti s prodorima Mađara sa sjevera. Tomislava Toma Arhiđakon spominje 914. godine kao kneza (Tomislao duce). 919. i 924. godine spominju se posljednje provale Mađara u Italiju, pa se pretpostavlja da je nakon toga hrvatska država toliko ojačala da je Mađari više nisu mogli prijeći. Pretpostavlja se i da je Panonska Hrvatska, po slabljenju njemačkog utjecaja, došla pod izravnu vlast Tomislava. S druge strane ojačali su i Bugari pod vodstvom cara Simeona (893.-927.) te su ugrozili i sam Carigrad, a bizantski car predaju Tomislavu, kao svome arhontu Temu Dalmaciju. Na taj je način Tomislav u svojoj vlasti ujedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku na prostoru od Jadrana do Drave, te dalmatinske gradove i otoke. Simeon 9. studenoga 924. napušta opsadu Carigrada, te se okreće prema zapadu i šalje svoju vojsku protiv Srbije, a tamošnji veliki župan Zaharija bježi Tomislavu, a 925. Tomislav konačno pobjeđuje Bugare.
U svome pismu od 925. godine papa Ivan X. navodi: „U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije konzul kralj Tomislav“ (lat. consultatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tomislao rege).
Otada se i ujedinjena hrvatska država može nazivati Hrvatskim Kraljevstvom.
Ovdje možemo postaviti hrvatske knezove do prvog hrvatskog kralja Tomislava.
ll pol. Vll. st. Porga
ll pol. Vlll. st. Višeslav
o.810.-821. Borna
821.-835. Vladislav
o.835.-845. Mislav
o.845.-864. Trpimir
o 864.-876. Domagoj
876.-878. Domagojevi sinovi
878.-879. Zdeslav
879.-o.892. Branimir
o.892.-o.910. Muncimir
o.910.-924. (925.-928.) Tomislav - prvi hrvatski kralj
