Voyager-nova generacija
ponedjeljak, 18.10.2010.
Propast Rimskoga Carstva
Već je u prošlom postu o Svetom Augustinu spomenuto njegovo djelo "O Božjoj državi" u kojem je sadržana najvrjednija starokršćanska apologetika, obrana kršćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršćanstvo. Pisao je o ljudskoj državi i Božjoj državi, ono što svima nama i danas treba da bude motiv, da nam je svima Bog na prvome mjestu, Bog koji je Ljubav treba da je na prvome mjestu i onda tu i takvu državu ne može nitko osvojiti. Nažalost ljudima su materijalne stvari ispred duhovnoga razvoja pa se tako čovjek baca u bijedu. Posebna je opasnost kada crkveni ljudi otvore svoje srce samo ka materijalnim bogatstvima i užicima koje donosi ovaj materijalni svijet. To vodi u moralnu dekadenciju cjelokupnoga društva. U takvome društvu cvjeta korupcija, nemoral i hladnoća prema bratu čovjeku. Zato je moguće da se događa ovo što se danas događa i u našoj domovini. Mi smo pozvani da budemo Kristovi da živimo Ljubav i kao takvi kršćani volu svoju domovinu i oni su domoljubi, njima je domovina sa Kristom u srcu i zato je nitko ne može osvojiti. Pouzdajmo se u Krista i Blaženu Djevicu Mariju i nitko nam domovinu neće obešćastiti.
Ako se uzdamo samo u zemaljske materijalne silnice brzo će to propasti, propala su mnoga Carstva mnogi narodi su nestali sa lica zemlje pa tako i Rimsko Carstvo a i mnogi narodi koji su ga uništili.
A povod je velika seoba naroda, barbarskih naroda izvan civilizacije koji su neprestano harali i upadali na teritorij Carstva koji se više nije mogao širiti zbog raznih razloga pa ponestaje roba i robova. Time ekonomija slabi, a sve su jače borbe za prevlast careva te svrgavanje svako malo.
Barbarski narodi i plemena su živjeli nomadskim načinom života ne poznavajući ni pismo ni civilizaciju. Po nekim analizama seobu su potaknule i klimatske promjene tj zahlađenje pa je narode klima gonila iz sibirskih prostranstava prema zapadu i plodnim dolinama. Pad globalne temperature od samo par stupnjeva uništio bi poljoprivredu iznad određene paralele i nebrojeni narodi s euroazijskih prostranstva ne bi imali drugog izlaza nego trbuhom za kruhom potražiti nove zemlje u toplijim krajevima.
Jedan od razloga klimatskih promjena možda je bila i pojačana vulkanska aktivnost zbog koje su velike količine pepela i prašine dospjevale u atmosferu. Prokopije Cezarejac, a i mnogi drugi izvori, pišu da se od 535. pa do 536. skoro uopće nije vidjelo Sunca i cijela je godina izgledala kao jedna duga pomrčina. Mogući krivac za ovo mogla bi biti masovna erupcija indonezijskog vulkanskog otoka Krakatoe koja je izbacila tolike količine dima u nebo da je pomračila cjelokupnu atmosferu.
Dolazak barbara nije bio nikakva mirna tranzicija već katastrofa za domicilno stanovništvo te kraj civilizacije i ekonomije kakvu su poznavali. Barbari su uglavnom uzimali što su htjeli i kako su htjeli počevši od Vizigota koji su se proširili od uskog područja uz rijeku Garonnu koju su dobili na korištenje (okolica današnjeg Bordeauxa) cijelom južnom Francuskom i većinom Španjolske, preko Vandala čije je zauzimanje Afrike bio odlučujući trenutak nakon kojeg Carstvu više nije bilo spasa, Odoakara i ekipe u Italiji, pa sve do Franaka i Teodorikovih Ostrogota.
Podjela Carstva 395. na Istočno i Zapadno Carstvo nije spriječila prodor barbara. Definitivna propast počinje provalom Gota 378., pljačkanje već opustošenih naselja i gospodarstava nastavljaju Zapadni Goti, Huni te Istočni Goti koji dolaze 453. s Teodorikom koji se borio s Rimom 488. u močvarama između Vinkovaca i Vukovara. Nakon ove bitke pojavljuju se Gepidi i Langobardi. Definitivna propast uslijedila je dolaskom Avara, a padom Sirmiuma (Sremska Mitrovica) 580. propao je antički svijet.
Do 375. godine upadi barbara u Carstvo bili su zadržani uglavnom na granicama, a onda car Valens dopušta 376.godinu dijelu Gota da prijeđe neometano preko Dunava na područje Istočnog carstva na osnovu ugovora iz. 369 (rat sa Gotima-klan Tervingi 367-369) kojim su Goti trebali na poziv cara poslati određeni broj ratnika.. Razlog pokreta Gota prema Dunavu bio je prodor Huna i Alana u današnju Ukrajinu. Valens je u to vrijeme bio zauzet ratom s Perzijom te je odlučio prihvatiti Tervinge na područje današnje Tracije kako bi po potrebi mogao popuniti svoje vojne snage. Dao je uputstva svojim podređenima kako tretirati Gote no mnogi od njih su se željeli obogatiti na jadu prognanih Gota (nabijali su cijenu hrane, prodavali Gotima pseće lešine kao hranu, navodno ih prisiljavali da mijenjaju vlastite sinove i kćeri za hranu….). U svakom slučaju kao što znamo i iz naše nedavne prošlosti dolazak većeg broja izbjeglica uvijek predstavlja problem za državu, a Goti su bili očajni. Dolazi do pobune Gota koji onda omogućavaju i nekim drugim plemenima da prijeđu Dunav i pridruže im se. Loše vođene carske snage doživljavaju poraz za porazom nastojeći Gote tući u otvorenoj bitki premda su raspolagale neadekvatnim snagama za to (umjesto da ih izoliraju garnizonima na određenom području i prisile na poraz izgladnjivanjem). Gotima su zarobljeni oružje i oklopi itekako dobro došli. Konačno Valens 378. godine stiže s Istoka sa glavninom svoje Praesentalis armije (elita elite) i kod Hadrianopolisa (današnje Edirne u Turskoj) doživljava katastrofalni poraz u kojem gubi 2/3 ljudstva. Zapadni car Gracijan krenuo je prema Hadrijanopolisu u pomoć kolegi prethodno porazivši Alemane, no častohlepni Valens nije ga htio čekati.
Dakle neporaženi barbari pod vodstvom sposobnog Fritigerna ostaju na području Carstva i više nema vojske koja im se može suprotstaviti. Novi istočni car Teodozije tek 382 po smrti Fritigerna uspijeva razjediniti Gote te ih okrenuti jedne protiv drugih pri čemu dio Gota služi u rimskoj vojsci, a njihove vođe dobivaju visoke vojne počasti. Goti nisu poraženi, samo su privremeno stavljeni pod kontrolu.
U međuvremenu na Zapadu Maksimus u Britaniji 383.godine diže pobunu protiv Gracijana (vlada zemljama sjeverno od Alpa), koji uskoro biva ubijen, te potom kreće na Italiju gdje vlada Gracijanov kolega Valentinijan II koji traži pomoć od Teodozija. Teodozije kreće na Italiju, a Maksimus ga bezuspješno pokušava zadržati na Savi (linija Ljubljana-Sisak).Teodozije u ovim bitkama koristi usluge Gota, Huna i Alana, te zapadne snage trpe teške gubitke. Konačno Maksimus gubi glavu, te Teodozije postavlja za cara cjelokupnog Zapada Valentinijana II. 388. godine.
General Arbogast (Franak u službi Zapada) 392.godine ubija Valentinijana II te za cara postavlja svog pijuna Eugenija. Opet dolazi do rata između Istoka i Zapada u kojem Istok ponovno izdašno koristi usluge barbara, posebice Gota štedeći svoje snage, dok snage Zapada ponovo bivaju istrošene. Goti su posebice teško nastradali u bitku kod rijeke Frigidus (u blizini Akvileje) gdje ih je za Istočnog cara poginulo 10000. Tu bitku bi Teodozije izgubio da Arbogasta nisu izdale neke od njegovih jedinica prešavši na Teodozijevu stranu. Nakratko 394-395 Teodozije po posljednji put ujedinjuje cijelo Carstvo.
Teodozije umire u siječnju 395, te ostavlja Carstvo dvojici sinova, Arkadiju Istok, Honoriju Zapad, dok za glavnog generala cijelog Carstva i Honorijeva pazitelja postavlja Stilihona, jednog od posljednjih rimskih heroja, čiji je otac bio Vandal, a majka Rimljanka. Stilihon se istakao u više navrata - dogovarajući mir sa perzijskim kraljem Šapurom III, te ratujući za Teodozija protiv Gota, a kasnije protiv Maksimusa i Arbogasta. Ratujući protiv uzurpatora uvidio je kako građanski ratovi crpe snagu Carstva, posebice Zapada koji više nije imao ljudsku bazu za regrutiranje kvalitetnih vojnika te se sve više okrećao barbarima. Stilihonove kvalitete najbolje se vide po tome da mu je Teodozije dao za ženu svoju nećakinju Serenu. Dobili su sina Euherija - mogućeg pretendenta na prijestolje što će kasnije dovesti do Stilihonove propasti. Često se navodi kako je disciplina krajem 4.stoljeća naglo popustila, te da vojnici nisu htjeli marširati, pa čak i ići u bitku pod oklopom. Možda su razlog tome teški gubici koje su elitne legije comitatenses pretrpjele u ratovima protiv Gota, te građanskim ratovima. U Notitia dignitatum spominju se legije pseudocomitatenses, pa je moguće da su se regionalne mobilne armije popunjavale iz redova limitanea i barbara koji često nisu imali oklopa i čija disciplina nije odgovarala dotadašnjim standardima. Spominje se i da su oklopi u godinama nakon bitke kod Hadrijanopolisa bili vrlo rijetka roba.
Odmah po smrti Teodozija Goti su digli pobunu u Traciji pod vodstvom Alarika – zapovjednika gotskih pomoćnih trupa u bitki kod rijeke Frigidus u kojoj je sudjelovao i Stilihon. Stilihon kreće na Alarika s ujedinjenom vojskom Zapada i Istoka, no Arkadije na nagovor Prefekta Rufina koji je imao veliki utjecaj na istočnog cara (ujedno je bio Stilihonov ljuti protivnik, a navodno je bio i u dogovoru s Gotima) naređuje da obustavi operacije, te vrati istočne legije. Stilihon je lojalno ispunio želje cara, te se vraća na Zapad., ovaj put samo kao zapovjednik zapadnih snaga. Kad su 397. Goti ponovo počeli raditi probleme provalivši u Makedoniju i Grčku Stilihon ponovo stiže iz Italije s vojskom i opkoljava Gote, no ponovo Arkadije po savjetu Eutropija , nasljednika ubijenog Rufina, naređuje Stilihonu da napusti Istočno carstvo. Ne želeći izazvati građanski rat, Stilihon se ponovo povlači u Italiju.
Kako bi se rješili Gota, Arkadije i njegovi suradnici daju Alariku titulu zapovjednika zapadnog Ilirika s time da su tvornice oružja u tom području trebale opskrbiti gotsku vojsku. Alarik je već opustošio što se opustošiti moglo na Istoku, pa su ga ovim činom htjeli potaknuti da krene prema Zapadu. Od tada pa nadalje to će postati politika Istočnog carstva.
Uskoro će Italija postati bojno polje, no prvi udar na Zapad nije napravio Alarik već Ostrogot Radagaisus 401.godine koji provaljuje u Reciju na čelu kombiniranih snaga Alana, Sveva i Vandala. Stilihon munjevito pobjeđuje Radagaisusa, no tada u Italiju provaljuje Alarik. Stilihon ga tuče u bitki kod Polentije 402. godine pri čemu zarobljava i Alarikovu ženu, no glavnina gotske vojske uspijeva pobjeći. Iduće godine Alarik pokušava ponovo no suzbijen je kod Verone. Potpisano je primirje te se Alarik vraća u Ilirik.
Ove tri invazije Italije nagnale su Stilihona da pozove pojačanja sa Rajne i Britanije, čime su granice bile opasno oslabljene. Umjesto da se vrate kući pojačanja su zadržana u Italiji jer je 405. godine započela četvrta invazija, strašnija od prethodne tri, usporediva sa invazijom Teutona i Cimbra za vrijeme Republike. Barem 100 000 ratnika (Ostrogoti, Vandali, Alani, Svevi i Burgundi) opet pod zapovjedništvom Radagaisusa opsjelo je Firencu. Stilihon ih tjera na povlačenje, opkoljava kod Fiesole, izgladnjuje, te napokon napada njihov logor te zarobljava i Radagaisusa. Stilihon je na vrhuncu slave.
Sve Stilihonove pobjede nisu na kraju uspjele spasiti Zapad - 31. 12. 406. preko smrznute i nebranjene Rajne ulaze u Galiju Svevi, Alani, Vandali i Burgundi (mogući ostaci Radagaisusivih snaga) i više ih nitko neće vratiti nazad. 407. godine britanske trupe biraju Konstantina za protucara Honoriju potpomažući time sveopći kaos.
U međuvremenu se u Italiji spremala Stilihonova propast. Olimpije, Jedan od dvorskih dužnosnika uspio je uvjeriti Honorija da Stilihon namjerno nije uništio Alarika u dva navrata jer uz njegovu pomoć namjerava postaviti svog sina Euherija za cara. Kako mu je te 408. godine na Istoku umro brat Arkadije, Honorije se osjećao politički slabim u usporedbi sa Stilihonom te odobrava državni udar kojeg Olimpije izvršava zastrašujućom efikasnošću - glavu gube svi Stilihonovi prijatelji i suradnici na položaju – Prefekti Galije i Italije, zapovjednici konjice i pješaštva, zapovjednik careve garde, glavni rizničar i mnogi drugi…. U trenutku kad je Carstvo trebalo najbolje ljude ono ih se rješilo. Uskoro i Stilihon plaća glavom (22,08,408,)prethodno zamolivši svoje vojnike dok su ga Olimpijevi ljudi odvodili da ne dižu bunu. Odmah potom ubijen je u Rimu Euherije, dok su Stilihonova kćer Termantija i žena Serena pošteđeni. Žene i djeca Stilihonovih barbarskih feoderata (njih oko 30 000) bivaju poklani po cijeloj Italiji, te se očajni očevi i muževi pridružuju Alariku željni osvete.
Na vijest o smrti svog glavnog suparnika Alarik ponovo upada u Italiju u jesen 408, te u trećem pokušaju osvaja Rim (kolovoz 410). Svoju najveću pobjedu nadživio je samo 2 mjeseca – umire u listopadu 410.
Dakle da ponovim Goti su ušli u Istočno carstvo bez borbe uz odobrenje Istočnog cara. Valens je nesposoban da ih pokori i kontrolira kada se ovi pobune, gubi bitku i glavu kod Hadrianopolisa ne čekavši pomoć sa Zapada, a njegov naslijednik Teodozije ih tek privremeno stavlja pod kontrolu (zbog nepostojanju karizmatičnog gotskog vođe između smrti Fritigerna i uspona Alarika). Po smrti Teodozija Goti osjećaju da je Arkadije slab vladar, te dižu pobunu koju Stilihonu Arkadije i njegovi savjetnici dvorskim intrigama zabranjuju da uguši 2 puta. Na kraju Istočni car ohrabruje Gote da krenu na Zapad prethodno ih opremivši oružjem. Na nesreću po Zapad uz Alarika Italiju napada i Radagaisus, Stilihon oslabljuje granice na Rajni i u Britaniji, i kao rezultat imamo barbarsku invaziju Galije na staru godinu 406. Priču završava Olimpije državni udarom i uklanjanjem gotovo cijelog političkog i vojnog vrha Zapadnog carstva na čelu sa Stilihonom.
Cijelo područje današnjeg Balkana - Panonija, Dalmacija, Mezija, Tracija, Makedonija i Dacija bile su u trećem i dijelu četvrtog stoljeća važna područja regrutacije. Kako su barbarske invazije na područje Ilirika učestale u četvrtom stoljeću, a vodilo se i više građanskih ratova (sjetite se bitke kod Murse, preko 50000 mrtvih) dolazi do depopulacije tih područja, posebice pograničnih, te se zahtjevi vojske za regrutima nisu mogli ispuniti. Zato se sve više novače barbari.
Inače prema različitim podacima procjene comitatenses vojnika u prvoj polovici 4. stoljeća kreću se od 170 - 220 tisuća za cijelo Carstvo (omjer 60:40 u korist zapadnog dijela), dok se broj limitanea procjenjuje od 300-500 tisuća (ovaj put istočni dio ima prednost 60-65% naprema 40-35%).
Zadnji priznati rimski car je Julije Nepot rodom Dalmatinac, bio je sin Nepocijana a nećak znamenitog komeša Marcelina, vojnog zapovjednika u Dalmaciji (454.) i po smrti cara Majorijana (461.) skoro posve nezavisnog gospodara Dalmacije
U proljeće 474. polazi Nepos vjerojatno iz Splita brodom, te se s malom vojskom iskrcava u Raveni, odakle kreće u pohod na Rim. Nakon kratkog otpora zarobi Glicerija u Portu kod Rima, liši ga carskih insignija, dade ga zarediti za svećenika te ga imenuje biskupom i pošalje u Salonu smatrajući, da će mu tamo biti najmanje opasan. U lipnju 474. Nepos je od izaslanika careva Zenona i Leona II. primio diadem i grimiz u Rimu i proglašen Augustom. Tato je postao zakonitim vladarom ostataka zapadno-rimskog carstva: Italije, Dalmacije i Provincije (dijela južne Francuske, današnje Provence). U ostalim dijelovima Francuske postojala je još mjestimično rimska vlast u nekim pokrajinama. U početku Neposovog carevanja vlada mir s Vandalom Genzerikom, do tada najopasnijim neprijateljem Rima: Prijateljski i saveznički odnosi s istočno-rimskim carstvom produžuju se i nakon smrti mladog Leona II. (jesen 474.), kojega je naslijedio njegov otac Zenon kao samovladar.
Krajem godine vojnim zapovjednikom proglašava Panonca Oresta. Tom odlukom Nepot je sam skrivio gubitak carske vlasti u Italiji jer je Flavije Orest predobio za sebe podređene trupe i dignuo se protiv Nepota koji je bez borbe napustio Italiju i otplovio u Dalmaciju. Kako Julije Nepot tada nije imao pomoć Istočnog Rimskog Carstva, Orest je za cara postavio svog sina Romula Augustula, koji je vladao samo Italijom. Ono, što je pred godinu dana učinio Orest, dokinuvši Nepotovu vlast u Italiji, učinio je sada germanski poglavica Odoakar, kojega su germanske čete Orestove vojske izabrale svojim kraljem (476.). To je bio pad Zapadnog Rimskog Carstva. Ono se moglo nastaviti eventualnim povratkom priznatog cara Julija Nepota, ali kako opet nije imao pomoć s Istoka, ostao je faktičnim vladarom samo u Dalmaciji. Ubijen je 480., a Odoakar je zaposjeo Dalmaciju pridruživši je svojoj državi, nad kojom je vladao do godine 493.
Drugačije je bilo u Panoniji. Tu su se doselili Istočni Goti. Teodorik (475. - 526.), kasnije prozvan Veliki, postaje kralj Ostrogota 488. godine. Car Zenon ga šalje u Italiju kako bi preuzeo vlast od Odoakra. Porazio ga je kod Soče 489., a godine 493. zauzima Ravenu i osobno ga ubija. Teodorik je svoje carstvo u Italiji proširio po cijeloj Dalmaciji u rimskim granicama sa već osvojenom Panonijom, sve do Kolubare i čitav Srijem sa Singidunumom (Beogradom).
Ostrogoti podijele naš današnji teritorij na dvije zasebne upravne jedinice. Glavni gradovi su postali Salona i Sirmium. Teodorik je nastojao zadržati stare rimske uredbe i zakone te ih je prilagodio novom državnom ustrojstvu. U Panoniji i Dalmaciji je zavladao mir, koji je pogodovao gospodraskom uzdizanju. Posebice je oživio pomorski promet. To potaklo jači razvoj trgovine, ribarstva i proizvodnje soli. Pokušao je obnoviti rudarstvo, ali u tome nije mnogo uspio.
Istočni Goti nisu sprječavali djelovanje katoličke vjere u Dalmaciji. U Saloni, crkvenom dalmatinskom središtu, zasjedale su dvije crkvene sinode - 530. i 533. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim prilikama u biskupijama koje su potpadale pod solinsku (salonitansku) metropoliju. Na prvom zasjedanju sudjelovali su biskupi sufragani tj. oni koji su imali pravo glasa: iz raba, Zadra, Siska, Epidauruma, Narone, Martara i Bistue. Na drugom su zajedanju osnovane još četiri biskupije na području salonitanske metropolije i to: Muccur (Makarska), Ludrum (negdje na kninskom polju), Sanseterum (Aržano) i Baloe (oko izvora rijeke Sane). Solinska je metroplija tako imala 12 sufragana čije su biskupije pokrivale čitav teritorij današnje Hrvatske i Bosne.
Teodorikova se vlast prostirala, osim nad današnjim našim krajevima, i nad Italijom. Njezini građani, koji su se još uvijek smatrali Rimljanima, nisu bili skloni istočnogotskoj vlasti. U Gotima su gledali na otimače svoje imovine, jer je trećina plodnog zemljišta pripala osvajačima. Osim toga Goti su bili arijanci. Arijanstvo je bila jedna od hereza u kršćanstvu. To je stvaralo i vjersku nesnošljivost. Ti i drugi razlozi uzrokovali su, poslije Teodorikove smrti (526.), dinastičke razmirice.
Bizantski car Justinijan I. iskoristio je sukobe među Ostrogotima i započeo rat s njima. Gotski rat je trajao od 535. - 555. Ovaj se rat vodio u Italiji i Dalmaciji, koja je pripadala Gotima. Justinijanov vojvoda Mundo zauzeo je 535. grad Salonu, a god. 536. izgubili su istočni Goti čitavu Dalmaciju. Ipak je ovaj rat potrajao sve do god. 555.
Justinijan obnavlja Imperij ponovnim osvajanjem (reconqvista), i ujedinjavanjem bivšeg Zapadnog s Istočnim Carstvom. Na osvajačkom putu od Carigrada do Ravene podiže duž istočne obale Jadrana brojne monumentalne građevine. Izvrsno je očuvan reprezentativni kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču u kojem je vrhunskom kvalitetom izražen duh i domet ranobizantske umjetnosti 6. stoljeća. Dok su Ostrogoti ratovali u očajnom ratu s Justinijanom, počeli su u slabo branjenu Panoniju i Dalmaciju preko Dunava, i Drine dolaziti južni Slaveni.
Tada na scenu stupaju i Hrvati ali o njima u sljedećem postu ;)
