Voyager-nova generacija
nedjelja, 15.08.2010.
Velika Gospa
Danas slavimo blagdan Velike Gospe i mnogobrojna svetišta Majke Božje hodočaste hodočasnici sa svih krajeva svijeta, od Fatime do Lourdesa, od našega srca pa sve do neba ona je s nama, naša zaštita i naša utjeha, majka blaga srca koja samilosno gleda na svoju djecu, nas grešnike i slabe ljude koji se nerijetko slomimo pod teretom ovoga svijeta, ali uvijek imamo Majku koja nas diže i vodi ka Isusu jedinome Bogu koji je Put Istina i Život, u kome nam je sva milina. On nas toliko ljubi da je ostavio svoju majku nama za nebesku majku.
Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi. Iv 19, 26-27
Upravo je djevica Marija naša najveća zagovornica na nebu.
Marijo, pred tobom su se prignula mnoga koljena i mnoge su ruke bile sklopljene u molitvi, a Ti blagošću i milošću prave majke nisi dala da skrušen grješnik pati. Ti, koja si i sama bila shrvana sinovljevu smrću, shvaćaš svaku našu suzu i bol. Shvaćaš nas kada k tebi dolazimo pod bremenom nepravde koju nam nanosi naš neprijatelj, ali isto tako shvaćaš bol koju nanosimo sebi i drugima svojim postupcima i krivim odlukama.
Koliku je bol osjetila kada je vidjela svojega sina onako u smrtnim mukama, znajući da je nepravedno osuđen? Neka nam spomen toga trenutka, bude zvjezdica koja će nam uvijek sjati na putu istine, osvjetljujući put istine, mira i ljubavi...
Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: "Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?" Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: "Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!" (Mt 5,8).
Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.
Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: "U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna."
Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: "Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga..."
Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava: "Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo."
Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: "Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…"
Dogma o Marijinom Uzdignuću na nebo veli da je na završetku njenog zemaljskog života Marija bila uzdignuta, dušom i tijelom, u nebo, slično kao što su to bili Enoh, Ilija i možda neki drugi koji su bili prije nje. Jako je bitno razumjeti što Uzdignuće nije. Neki misle da katolici vjeruju da je Marija "uzašla" u nebo. To nije točno. Krist je vlastitom snagom uzašao na nebo. Marija je uzdignuta ili uzeta na nebo od Boga. Nije to napravila nekom vlastitom moći.
Evanđelist Matej sugerira mogućnost tjelesnog uzdignuća prije Drugog Dolaska: ".. grobovi [se] otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima."(Mt 27,52-53).
Jesu li ovi svi starozavjetni sveci umrli i treba ih ponovo pokopati? Nema zapisa o tome, ali su rani crkveni pisci zapisali da su uzdignuti na nebo, ili barem u privremeno stanje mira i sreće nazvano "raj", gdje su pravednici starozavjetnog doba boravili do Kristovog uskrsnuća (usp. Lk 16,22 23,43; Heb 11,1-40; 1Pet 4,6), nakon čega su uvedeni u vječno nebesko blaženstvo.
Za Marijino uzdignuće postoji ono što možemo nazvati negativnim povijesnim dokazom. Može se lako pokazati da su od samih početaka kršćani davali počasti svecima uključujući tu i one i kojima znamo malo ili ništa. Gradovi su jagmili za čast da budu posljednja počivališta najpoznatijih svetaca. Grobovi sv. Petra i Pavla su, primjerice, u Rimu gdje je Petrov grob odmah pod velikim oltarom u Bazilici sv. Petra u Rimu. Kosti mučenika iz Koloseuma bi se brzo sakupile i očuvale – ovo je čest primjer u životopisima onih koji su dali svoje živote za vjeru.
Poznato je da je Marija završila svoj zemaljski život u Jeruzalemu, ili možda u Efezu. Ipak, nijedan od tih gradova niti bilo koji drugi nije tvrdio da posjeduje njene posmrtne ostatke iako postoje tvrdnje o postojanju njenog (privremenog) groba. Zašto nijedan grad ne tvrdi da posjeduje Marijine kosti? Očigledno zato je nisu postojale kosti i ljudi su to znali. Dakle imamo Mariju, vjerojatno najpovlašteniju i najsvetiju među svim svecima, a nemamo nijednog zapisa o tome da se negdje časte njeni tjelesni ostaci.
Svi kršćani vjeruju da će jednog dana biti uskrsnuti u proslavljenom tijelu a onda uzdignuti i očišćeni od svakog grijeha biti s Isusom zauvijek (1 Sol 4,17; Otk 21,27). Kao prva osoba koja je rekla "da" na dobru vijest o Isusu (Lk 1,38), Marija je na određen način prototip kršćanina i kao takva prva primila blagoslov koji ćemo jednog dana imati.
II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: "Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu." A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: "Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodar i pobjednikom nad grijehom i smrću."
Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju je naš o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948-1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: "Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed - tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa - proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije."
O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa.
Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.
Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? Što se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa? Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi.
