Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Biti prijatelj. Što znači biti prijatelj? Onaj pravi iskreni prijatelj.

Ima li više danas iskrenih prijateljstava ili je to samo bajka 21 stoljeća i sve je to skriveno pod maskom nekih osobnih interesa.

Još uvijek vjerujem u prijateljstva ona duboka i jaka, ona koja traju skoro pa zauvijek, ali nekad se malo zamislim nad svim tim definicijama prijateljstva jer često se malkice neću reći razočaram jer se ne želim razočarati u neke ljude koji me okružuju, jednostavno ne želim jer je to moj izbor, ali ponašanja pojedinaca me navedu na razmišljanja i analize.

U biti, navodi me na razmišljanje to da li se ljudi oko nas koje smatramo prijateljima znaju lakše nositi s našim padovima ili uspjesima?

Kad sam donosila neke važne životne odluke i radila u životu iskreno bolne i duboke rezove svi su bili tu negdje oko mene hrabrili me i bodrili jer su znali što me čeka, znali su nešto što su oni mislili da će mi se možda dogoditi, mislili su da možda trebaju biti tu pored mene i da mi je potrebna njihova potpora.
Mislili su da ukoliko učinim taj neki radikalan potez da će mi skupa s tim potezom doći i bol i tuga iako to je bio samo njihov film mog života i neka njihova realnost, u mojoj glavi tada moja realnost je bila nešto sasvim drugo i nije tu bilo mnogo patnje i boli.
Ali naglašavam, u njihovoj glavi je moj život tada i moji tadašnji potezi su bili nešto s negativnim predznakom i smatrali su da ih trebam i da mi potrebna njihova "ruka".

Svi su bili tu negdje oko mene, ponekad čak i previše. Ponekad su mi čak i smetali sa svim tih hrabrenjima i riječima tipa: ti to možeš.

Znam ja sama šta ja mogu. Svi mi sami znamo šta sve možemo i koliko možemo i nema tog prijatelja niti najbliže osobe koja ti treba objasniti šta ti to sve možeš. Tko zna bolje od nas samih šta možemo? Nitko do nas samih.

Rezime: dakle, ti "padaš" svi su oko tebe, ok, hvala im na tome.

To je jedna krajnost.

Druga krajnost ide ovako.

Koračam polako prema ostvarenju svojih snova, prema onom nečem što želim i prema onom nečem što bi me činilo sretnom. Laganim kasom idem prema svom cilju već nekih 3 godine, s mnogo uspona i padova, ali idem jer to je nešto što želim i konačno dođem do točke da se moja želja materijalizira, da bude opipljiva na fizičkom planu.
Naravno, mojoj sreći nema kraja jer konačno ću ubrati plodove svog rada i rado to dijelim s ljudima oko sebe jer to sve smatram svojim osobnim uspjehom i nailazim na zid komentarima: ma ti si luda, to je nemoguće, sanjaš, ma nema šanse da ti se to dogodi, sve se to događa negdje i nekom drugom, živiš u oblacima, a tu i tamo uleti neki kiseli bravo.....

Gdje je tu sada ona podrška kao kad sam kvazi padala i bila na kvazi rubu dna svog života?
Gdje je podrška kad koračaš prema ostvarenju svojih snova?
Gdje je sada ta ruka da te povuče još malo i noga da te šutne do zvijezda, do svojih osobnih zvijezda?

Nema je......nakon svega mislim da je vrlo malo onih iskrenih koji su stvarno s nama kada smo na našim osobnim dnima i kad izgubljeni lutamo bespućima crnila samog sebe, kao što je i vrlo malo onih koji se iskreno znaju nositi s našim osobnim srećama, uspinjanjima i postignućima.

Nije li definicija prijateljstva biti s nekim i u dobru i u zlu - kažu da je, ali nekako mi se sve više čini da je ljudima nekako lakše manevrirati s nekim kad je taj netko na dnu.

Sve češće vidim da se je vro teško nositi s nečijim uspjehom jer i tada se javljaju emocije, ali one neke emocije koje ne ulaze u termin prijateljstva, nažalost.....

Večernji izlasci su nešto što je normalno, i sama izlazim već godinama. Izlaze ljudi svih generacija od klinaca do penzića, sami, s društvom, kako god.
Razlozi izlazaka su svakakvi, netko izlazi da se vidi i druži sa svojim prijateljima, netko izlazi da se ispleše do jutra, netko izađe jer mu se neda biti doma isred televizije a netko izađe kako bi upoznao nekog novog, nekog novog prijatelja ili prijateljicu ili pak našao srodnu dušu.

Dakle, izlazaka je bilo i oduvijek će ih i biti a razlozi izlazaka su nešto posve individualno i osobno.

Super mi je naći se s ekipom u večernjim ljetnim satima na nekoj terasi uz čašu kvalitetnog crnog vina, uz opuštenu atmosferu i laganu ćakulu, to su recimo moji osobni razlozi izlazaka. Volim takva druženja jer mi unose mir nakon cijelodnevnog kaosa i užurbanog života, potrebni su mi i volim taj "no stress" osjećaj.

Isto tako, moje pripreme za izlazak su također bez stresa, obučeš se, malo piture na sebe, popraviš kosu i gas van, ali nije to baš kod svih tako jednostavno, često ti večernji izlasci proizvedu dosta stresa, em još i uzmu dosta vremena.

Znam neke žene koje za recimo večernji subotnji izlazak s društvom potroše pola dana, ali doslovce pola dana, valjda se počnu spremati oko 2 sata popodne da bi izašle u 22 navečer, nikad, ali nikad mi nije bilo jasno što imaš toliko raditi na sebi i po sebi, šta?
To su pripreme tipa, od pranja kose, feniranja, peglanja kose, natezanja, zatezanja, make up ovakav, pa ne valja pa onda novi sloj "fasade" koji možda valja, ali onda odabreš valjda 7 mogućih odjevnih kombinacija a svaka odjevna kombinacija ima i svoj odgovarajući make up i tako valjda dok ne pogodiš ono što ti paše, ono nešto u čemu se osjećaš valjda superiorno.

U biti pola dana ti prođe na oblačenje pa onda svlačenje, pa stavi šminku pa onda skini šminku jer to nije ta kombinacija boja, pa onda tako unedogled dok valjda ne pogodiš dobitnu kombinaciju za tu večer.
Meni je i samo dok ovo pišem zamorno a kamoli da se počnem spremati u 14 sati da bih izašla u 22 sata u punoj spremi, iskreno, spremajući se toliko sati ja bih se već umorila i više mi se niti nebi dalo ići van, ali to sam ja.

Dakle, totalne pripreme za izlazak da bi se pojavila u svom punom sjaju i blještavilu i u svojoj najboljoj mogućoj kombinaciji.

Zašto? Zašto se to radi? Za koga su sve te silne pripreme?

Često pitam neke svoje frendice za koga ili što se toliko pripremaju i kako im se da uopće, samo onaj mali broj brutalno iskrenih priznaju da je to radi onog suprotnog spola, i ok mi je to, ako si solo i ako nemaš nikog i ako misliš da ćeš upoznati nekog vani jer se za večernji izlazak spremaš po 10 sati, onda ok - spremaj se, iako nekako mislim da sve ono što radimo trebali bi raditi isključivo i samo radi sebe, samo da bi se mi sami sa sobom osjećali bolje, ali...

E sad, gledam po sebi - moja iskustva upoznavanja nekog vani su mi top.

Nikad niti jednog bivšeg frajera nisam upoznala na nekom večernjem izlasku, sve do jednog sam upoznala ili preko prijatelja ili preko posla, na nekim večerama ili tako, ali da sam ciljano izlazila van kako bih upoznala svog potencijalnog princa nisam to nikad radila a neću niti sada, pogotovo ne sada, iako sam mišljenja da ne znaš gdje te čeka ljubav, baš nikad ne znaš.

Gledajući se svoje poznanice i poneku prijateljicu koje vikende potroše na izlaske, kako to zna ponekad biti deprimirajuće za njih jer imaju skoz krivi fokus na izlaske. Izaći van samo i isključivo da bih nekog upoznao i živeći s vjerom da ukoliko nekog i upoznaš da će se od tog stvoriti nešto više mi je totalni fijasko.

Zašto?

Iz jednostavnog razloga, vani su najčešće svi pod utjecajem barem male količine alkohola jer jesu i jer je to tako i sutradan kad se i otrijezne najčešće niti znaju kog su upoznali, niti znaju s kime su pričali a onda se još i čude čiji su im to novi kontakti u mobitelu, a ako se i sjećaju e onda je to takva maglurina u glavi da se sami sebi čude, i nisu to moje izmišljotine već to su priče mojih frendova a isto tako iskustva mojih frendica.
A i današnje vrijeme nosi neka čuda sa sobom, u biti nekako je normalno da kad nekog i upoznaš odmah prvu večer da završite ili kod njega ili kod tebe u stanu konzumirajući instant "ljubav" na brzinu, ukoliko nisi zainteresiran za konzumaciju takvog instant odnosa odmah si i nezanimljiv i dotični se lagano povlači od tebe jer čemu više trud kad se dogoditi neće ništa.

Nažalost ali često je upravo tako, ne kažem da je to uvijek tako i da je sve ovo pravilo ali najčešće završi upravo ovako, ili su svi polupijani pa nemaju pojma s kim ili s čim imaju posla niti tu večer a drugo jutro još i manje ili ti nude seks na brzaka na jednu večer ili ako bude dobro možda se produži za još koji put ali bez puno očeivanja i obećanja.
Ukoliko takvu ponudu odmah jasno i glasno odbiješ - jbg, postaješ ne zanimljiv i dosadan i tu se priča privodi kraju.

Opet ponavljam - nije to uvijek tako ima i super priča koje imaju sretan kraj i koje još uvijek traju, ali koliko čujem od drugih a i ponešto iz vlastitog iskustva nekako često završi baš ovako kako ne bi trebalo.....

I zamisli koja frustracija - ubiješ se cijelo poslijepopdne od spremanja i pickanja i onda upravo ovako završi izlazak - fijasko u totalu....

Evo živimo u nekom modernom dobu, svi manje više ili barem većina nas koristi društvene mreže.

Djeca, mlađi, stariji, muški, ženske, penzići, rastavljeni, sastavljeni - masu ljudi je na nekoj društvenoj mreži i to mi je sasvim ok, isto tako, oni koji nisu na društvenim mrežama su mi isto ok, imaju neke svoje razloge i poštujem to.

I super mi je što na društvenoj mreži na kojoj sam ja registirana pored svih bedastoća koje pojedinci lijepe na svoje zidove ima zaista kvalitetnih ljudi, poučnih tekstova i linkova, izuzetnih grupa na kojima ljudi vode vrlo ozbiljne i konstruktivne razgovore, to su osobno moji razlozi radi kojih sam na društvenoj mreži, ok, priznajem - igram i neke igrice ponekad koje su mi onako, čisto moja razbibriga.

Društvenu mrežu ne smatram ničim ozbiljnim, uvijek nekako na sve to gledam kao na nešto usputno. Vrlo rijetko se nečim hvalim kao što i vrlo rijetko tamo objavljujem neke svoje slike, jednostavno, to mi nije napeto.
Pratim te grupe koje mene zanimaju, čitam, ponekad komentiram u njima i gotovo svakodnevno u par minuta preletim objavljene statuse jer hoćeš ili nećeš ne možeš da ih ne vidiš.

Stvarno iz tih statusa nevjerojatno možeš puno saznati o ljudima: gdje su, šta su jeli, koje su boje noktiju stavili, gdje idu na ljetovanje, kako su se proveli, možeš saznati i na koga su ljuti, šta im ne valja, šta ih boli i kako ih boli pa ih onda ovi drugi tješe, a najbolji su mi oni polupismeni statusi i oni statusi kad se netko nekome ide kao nešto prijetiti, takvi me redovito ostave s upitnikom iznad glave jer kao prvo ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću relativno mladi ljudi mogu biti toliko nepismeni, a ovi prijeteći statusi me čude jer se zapitam, ok, kakva si ti osoba kad se ideš prijetiti nekom i psovati ga preko društvene mreže?

Uvijek kažem - svi naši postupci govore o nama kakvi smo ljudi, ne o onom kome se obraćamo!

A ti tzv. selfiji su mi posebna poslastica, u biti postali su mi od neki dan.
Na selfije najčešće ne obraćam pozornost jer su mi nebitni, čak i ih i najčešće ne lajkam jer su meni osobno nebitni ali koliko sam skužila selfiji su jako bitni.

Neki dan gledam moja prija objavila selfi na društvenoj mreži i sad, ja je gledam i ajde nije loša fotkica, lijepa mi je na toj slici ali i ništa posebno i ja nonšalantno samo produžim dalje.
Prođe neki sat i ja već zaboravila i na nju i na njenu sliku, ono, imam u životu prioritetnijih stvari od društvene mreže i nečijeg naslikavanja i lajkanja.

Zove ona mene i opleti po meni, te mi nisi lajkala sliku, pa zašto mi nisi lajkala sliku i bla, bla, bla....Ja u šoku i nevjerici i ne znam jel me zajebava ili misli ozbiljno jer ne kužim smisao.
I kaže mi žena onako tužno, imam samo XY lajkova.

Mislim si ja, jebote, pa ovo je za ozbiljno, nije zajebancija!

Stvarno, postoje ljudi kojima je broj lajkova na njihovu sliku važan i bitan, to se valjda gleda tko ti je lajkao, kad ti je lajkao, koliko imaš lajkova, na kojoj pozi imaš najviše lajkova - majko moja, pa to je cijeli projekt s tim selfijima i lajkovima, ja uvijek mislila da je to ono, opališ sliku pa objaviš i to je to - gotovo, a kad ono, cijela nauka!
Pa ne znam, valjda se radi statistika tih lajkova, ja stvarno ne znam.
I onda uz lajkove idu komentari tipa: najdraža, najljepša, lijepa, aaahhh, koka, draga.....i onda sa selfija odgovara: hvala, cmokić, kokić, smajlić....a jebala vas takva komunikacija.

Majko moja, čitaš i usereš se od silne sladunjavosti, bar ja, ne znam koji su povodi toga, jel se tako pumpa samopouzdanje ili šta?
Stvarno ne kužim, ok možda sam ja malo bedasta po tom pitanju ali stvarno mi je suludo pumpati samopouzdanje preko društvene mreže, ali ok, opet, ne budimo malodušni, 100 ljudi - 100 ćudi i poštujmo različitosti.

Ma nisam ja htjela po nikom pljuvati nego se čudim jer takva ponašanja tipa: tko me je lajkao, kad me je lajkao i koliko imam lajkova mi priliče nekoj dječjoj dobi a ne odraslim ljudima, ali to je valjda onaj tip ljudi koji će uvijek zadržati ono nešto dječje u sebi....

Nema veze, neka su oni nama samo sretni i lijepi i nek nam se naslikavaju a ja ću se i dalje čuditi kako netko može toliko pridodati toliko važnosti jednom običnom malom i toliko nebitnom a izgleda jako bitnom lajku.

Mlađe je slađe?

Je li mlađe slađe?

Često od svojih slobodnih frendica, poznanica i inih koje spadaju u kategoriju 30+ čujem kako je mlađe ustvari slađe...Naravno, odnosi se na frajere. Mlađi frajeri su slađi.

U prvo vrijeme najčešće nisam ni razmišljala o tome jer me jednostavno nije briga tko što i koga voli, uvijek nekako volim te izbore prepustiti drugima u biti, poštujem tuđe izbore i ne čačkam po tome, hoćeš li izabrati starije, mlađe, ženu ili muškarca sasvim mi je nebitno, jedino što mi osobno bitno je da je dotična osoba sretna a sad s kim, zaista manje bitna stvar.

Obzirom da često čujem kako su mlađi frajeri skoro pa savršeni počelo me to sve malo više zanimati, u biti, samo sam željela znati po čemu i u čemu su tako savršeni i koja su uopće mjerila tog savršenstva?

Koju god sam pitala zašto baš mlađi, ne sve, ali velika većina mi je odgovorila najčešće samo jednu stvar a to je da se mlađi neumorni u seksu i da im nikad nije dosta tj. jedino što im je na pameti je upravo taj seks.

Ok, ako je to tako neka bude, ali opet nije li seks u današnje vrijeme postao malo precijenjena stvar?

Nije li smisao odnosa nešto drugo ili se sve vrti i samo vrti oko seksa?

Često znam sama sebi onako reći kad se bavim nekim svojim unutarnjim monolozima, ok, seks u odnosu je zaista bitan, ali jednom dođe onaj trenutak, onaj dio života, onaj period kad od seksa nemaš ništa ili kad to postane rijetkost i šta onda imaš od partnera ako je recimo vaša veza počivala isključivo na seksualnoj bazi?

Imaš samo neko sivo sjećanje kako ste nekad divlje ševili kad god i gdje god ste stigli a sad kad toga više nema, šta sad?
Nema seksa, a partnera imaš pored sebe jer ste skupa već cca 100 god. i sad nije vrijeme da se raziđete, sada ste samo dva stranca na istom životnom putu kojeg je nekad popunjavao taj famozni seks.

Bože me sačuvaj takve starosti.

A onda isto tako se malo i zamislim koliko su duboke osobe koje tako gledaju na mlađe muškarce. Koliko moraš biti u životu površan da možeš navesti da je mlađem muškarcu jedino bitno sada u glavi kada i koliko puta će poševiti.
Ima li taj mlađi ikoju drugu karakteristiku i kvalitetu osim zajamčenog dugog i nezaboravnog seksa?

Naravno da ima, taj mlađi ima sigurno beskonačno kvaliteta i vrlina, ali očito u očima pojedinaca taj famozni mlađi će uvijek biti samo objekt savršenog seksa.

Iskreno, ne razumijem baš a čak se i ne trudim baš razumijeti, jer to nekako ne spada u moj svijet niti u moju domenu razmišljanja, ali da me malo šokira - da, to svakako, baš me iznenadi takav neki površan stav prema muškarcima, odnosima, seksu a bitno da se uvijek nekako spontano sere po muškarcima jer su oni ovakvi i onakvi, pogotovo loši prema ženama a u ovom slučaju kad žena na mlađeg muškarca isključivo gleda kao na muškarca kojem je jedina kvaliteta svakodnevni seks do zore, to je kao uredu?
Na takav način razmišljati o muškarcima je kao ok?
E pa ne znam baš....

Ali, kako uvijek volim reći, svi naši postupci uvijek govore isključivo o nama samima, tko smo i kako dišemo, e pa tako i stav o mlađim muškarcima kao samo i isključivo seks mašinama dovoljno govori o ponekim ženama...