Biti prijatelj. Što znači biti prijatelj? Onaj pravi iskreni prijatelj.
Ima li više danas iskrenih prijateljstava ili je to samo bajka 21 stoljeća i sve je to skriveno pod maskom nekih osobnih interesa.
Još uvijek vjerujem u prijateljstva ona duboka i jaka, ona koja traju skoro pa zauvijek, ali nekad se malo zamislim nad svim tim definicijama prijateljstva jer često se malkice neću reći razočaram jer se ne želim razočarati u neke ljude koji me okružuju, jednostavno ne želim jer je to moj izbor, ali ponašanja pojedinaca me navedu na razmišljanja i analize.
U biti, navodi me na razmišljanje to da li se ljudi oko nas koje smatramo prijateljima znaju lakše nositi s našim padovima ili uspjesima?
Kad sam donosila neke važne životne odluke i radila u životu iskreno bolne i duboke rezove svi su bili tu negdje oko mene hrabrili me i bodrili jer su znali što me čeka, znali su nešto što su oni mislili da će mi se možda dogoditi, mislili su da možda trebaju biti tu pored mene i da mi je potrebna njihova potpora.
Mislili su da ukoliko učinim taj neki radikalan potez da će mi skupa s tim potezom doći i bol i tuga iako to je bio samo njihov film mog života i neka njihova realnost, u mojoj glavi tada moja realnost je bila nešto sasvim drugo i nije tu bilo mnogo patnje i boli.
Ali naglašavam, u njihovoj glavi je moj život tada i moji tadašnji potezi su bili nešto s negativnim predznakom i smatrali su da ih trebam i da mi potrebna njihova "ruka".
Svi su bili tu negdje oko mene, ponekad čak i previše. Ponekad su mi čak i smetali sa svim tih hrabrenjima i riječima tipa: ti to možeš.
Znam ja sama šta ja mogu. Svi mi sami znamo šta sve možemo i koliko možemo i nema tog prijatelja niti najbliže osobe koja ti treba objasniti šta ti to sve možeš. Tko zna bolje od nas samih šta možemo? Nitko do nas samih.
Rezime: dakle, ti "padaš" svi su oko tebe, ok, hvala im na tome.
To je jedna krajnost.
Druga krajnost ide ovako.
Koračam polako prema ostvarenju svojih snova, prema onom nečem što želim i prema onom nečem što bi me činilo sretnom. Laganim kasom idem prema svom cilju već nekih 3 godine, s mnogo uspona i padova, ali idem jer to je nešto što želim i konačno dođem do točke da se moja želja materijalizira, da bude opipljiva na fizičkom planu.
Naravno, mojoj sreći nema kraja jer konačno ću ubrati plodove svog rada i rado to dijelim s ljudima oko sebe jer to sve smatram svojim osobnim uspjehom i nailazim na zid komentarima: ma ti si luda, to je nemoguće, sanjaš, ma nema šanse da ti se to dogodi, sve se to događa negdje i nekom drugom, živiš u oblacima, a tu i tamo uleti neki kiseli bravo.....
Gdje je tu sada ona podrška kao kad sam kvazi padala i bila na kvazi rubu dna svog života?
Gdje je podrška kad koračaš prema ostvarenju svojih snova?
Gdje je sada ta ruka da te povuče još malo i noga da te šutne do zvijezda, do svojih osobnih zvijezda?
Nema je......nakon svega mislim da je vrlo malo onih iskrenih koji su stvarno s nama kada smo na našim osobnim dnima i kad izgubljeni lutamo bespućima crnila samog sebe, kao što je i vrlo malo onih koji se iskreno znaju nositi s našim osobnim srećama, uspinjanjima i postignućima.
Nije li definicija prijateljstva biti s nekim i u dobru i u zlu - kažu da je, ali nekako mi se sve više čini da je ljudima nekako lakše manevrirati s nekim kad je taj netko na dnu.
Sve češće vidim da se je vro teško nositi s nečijim uspjehom jer i tada se javljaju emocije, ali one neke emocije koje ne ulaze u termin prijateljstva, nažalost.....
