Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

17.05.2015., nedjelja

Kad imaš sve a nemaš ništa ....

Što više gledam oko sebe to sve više vidim manje sretnih ljudi.

Da, zaista, sve je nekako manje sretnih ljudi, ljudi s osmjehom na licu, sve je manje ljudi koji se onako od srca smiju i vesele životu.

Primjećujem to nezadovoljstvo od samog prolaska ulicom, pa do pričanja sa svojim prijateljima, s poznanicima, svatko je na neki svoj način tužan, nesretan, nezadovoljan sobom, životom ili nečim sasvim trećim.

Slušam samo ljude bliske meni s kojima otovreno razgovaram; ova ima stan, auto, karijeru, nema ljubavi pa je nesretna, druga ima ljubav, obitelj, posao, stan pa je opet nesretna, ova treća ima isto sve ali nema posao pa je nesretna.

Puno ljudi oko mene i svatko na svoj način i iz svojih razloga nečim nezadovoljan, svatko na svoj način nesretan.

Često se pitam što se događa s ljudima? Čemu toliko nezadovoljstva i nesereće u našim životima?

Razmišljam jesmo li si možda postavili prevelike ciljeve koje si nismo mogli ispuniti pa smo si dotakli naše osobno dno?

Tražimo li previše od života i onda kad to ne dobijemo stvara nam frustraciju svime što nas okružuje?

Ponekad ni sama ne znam koji je točan odgovor na sva ta pitanja koja si dnevno postavljam u glavi slušajući ljude oko sebe dok mi se povjeravaju.

Uvijek kažem da je sreća vještina, biti sretan je nešto što se uči i prakticira redovito iz dana u dan pogotovo kad uđeš u neke godine i onda kada te život sasvim dovoljno izlupa po glavi, leđima i gdje već god stigne.
Biti sretan se uči onda kad se pogubiš u svim životnim vrtlozima jer svatko od nas mora priznati često uleti u taj vrtlog životnog crnila i on te povuče i vuče te sve dublje u samo središte i često je vrlo teško iskoprcati se iz njega, ali kako kažu ljudi - sve je to život...

Mislim nekako da su se ljudi sve više i više okrenuli onom traganju za materijalnim i tu su izgubili sebe, izgubili svoju putanju na putu do sretnog života. Juriš za materijalnim dobrima cijeli život a zaboraviš nahraniti onaj drugi dio sebe - dušu.

Apsolutno se slažem da je materijalno potrebno, naravno da je, živimo u materijalnom svijetu i potrebno je prilagoditi se jer bez novca se ne može ali isto tako mislim da je svakako potrebno napraviti onaj balans između jurcanja za materijalnim dobrima i stvarima koji nas pune iznutra, stvarima, ljudima, situacijama koji nam pune dušu.
Napraviti taj balans u svijetu kakvom živimo često nije lako jer vremena se gotovo i nema i svi smo isproramirani obavezama od ujutro kad otvorimo oči pa sve dok ne zaspemo, ali isto tako nije ni nemoguće, jer koja minuta za sebe i spasenje svoje duše u danu uvijek se nađe ili bi se barem potruditi da je nađemo, ipak je to za naše dobro.

Isto tako, što je ljudima često vrlo teško prihvatiti je da su sami odgovorni za svoj život pa tako i za kreiranje vlastite sreće. Uvijek krivca za svoju nesreću i nezadovoljstvo traže u onom nekom ili nečem drugom, a nikako da shvate da je jedina sreća u njima samima i da jedino što trebaju je da je ponovno potraže u sebi.

Jer mi smo si sami organizatori vlastitog života i vlastite sreće i ako si sami ne pronađemo sreću u sebi nikada, ali baš nikada nećemo biti sretni ni sa svima oko sebe, jer to je tako... I apsolutno ne pušim fore da je sve oko nas crno i depresivno jer nije, jer svaki dan je nova prilika za biti sretan i svaki dan nam nudi ono nešto radi čega možemo biti sretni, ali dakako, uvijek je izbor na nama..

I ukoliko uskoro sami ne otkrijemo tu sreću u sebi i ne počnemo je živjeti punim plućima sve će više biti ljudi koji imaju sve a nemaju ništa - prazni i neispunjeni...

I ukoliko ne stanemo samo na tren i ne zamislimo se malo o svom životu i listi prioriteta u životu sve više ljudi će biti s epitafom:

"Umro s dvadeset godina, pokopan sa sedamdeset"

- 18:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.05.2015., ponedjeljak

Biti svoj ....

Moj smisao života je učiniti si ovaj život lagodnim i ugodnim na svim poljima, tako i na polju međuljudskih odnosa koji su za mene jedno od najzahtjevnijih polja jer često baš ti odnosi zahtijevaju izuzetan napor kako bi se održali.

S nekim ljudima odnos samo teče sam od sebe, teče nizvodno i ne zahtijeva baš ništa, odnos ide bez prevelike muke i napora i bez previše objašnjavanja, jednostavno to su duše koje se "kliknu" na prvu.

S nekim ljudima svaki odnos predstavlja napor. Odnos predstavlja rijeku koja teče nizvodno a ti pokušavaš plivati uzvodno i mučiš se i boriš se, i isplivaš na obalu rijeke izmučen i na koljenima. To su ljudi s kojima se najčešće ne "klikneš" ali te život stavio u isti koš s njima i ne možeš pobjeći od njih jer su ti bliski, iako ja imam uvijek imam neki stav u glavi da nema šta ne možeš, sve čovjek može samo ako to želi, ali to je stvar pojedinca i njegova izbora.

Obično dok ideš ljudima niz dlaku, dok im klimaš glavom, dok se slažeš s njima i njihovim razmšljanjima, rekla bih, dok titraš upravo onako kako njima paše, dok igraš po nekom njihovom zaišljenom scenriju u glavi sve je savršeno, međutim, ako se samo ne složiš s jednom stvari kako su oni zamislili i ukoliko se ne slažeš s njihovim razmišljanjem odmah ne valjaš, nisi dobar, lud si i ne znam šta sve nisi, obično sve nešto s negativnim predznakom.

Često čujem takve priče, čak i prečesto, savršeni prijatelji sve do jednog trenutka kad sve pukne i ode u nepovrat jer imaš neki svoj stav koji se kosi sa stavom mase, jer si svjesan toga da si jedinstven i sam za sebe, i tada obično više ne valjaš.

Ali dobro, nema veze....

Što prije čovjek u svom životu osvijesti pojedine stvari, prije će si život učiniti ljepšim, lakšim i ugodnijim.

Jedna takva izuzetno bitna stavka je da se ne možemo svidjeti svima, ne mogu nas svi voljeti, ne možemo se slagati sa svima, jer ukoliko je to baš tako da se sa svima savršeno slažemo e onda netko tu laže, netko folira, netko mulja.

Uvijek će postojati onaj netko tko će nas voljeti više i onaj netko tko nas neće moći smisliti, pogledati u oči, jer ga nerviramo samim svojim prisustvom i stavovima i samim postojanjem i rekla bih, da, to je sasvim u redu. Nema tu ništa loše.
Taj proces nesviđanja svima i biti svoj - odavno sam to u svom životu osvijestila i moram reći da mi je život postao nenormalno lakši i ugodniji jer jednostavno nemam potrebe opravdavati se nekom, obrzlagati i objašnjavati u nedogled neke situacije, gubiti energiju u ludo - neda mi se više.
I tako, onaj tko te voli - voli te i ovako, a onaj tko te ne voli - nikad te neće ni voljeti i uvijek će naći pa makar i ono nešto mikro loše u tebi jer to su takvi ljudi, u svemu će naći ono nešto loše, u svakom će naći ono nešto ne dobro.

I nije tu do vas, do njih je, oni su ti koji su negativni i kojima je sve crno u životu...

Isto tako, kad osvijestiš da bez obzira što na svaku situaciju u životu gledamo svatko na svoj način, svatko iz svog kuta, svatko je tumači na svoj način i bez obzira što smo toliko različiti u svojim stavovima to ne znači da smo loši, da smo zli, ne, apsolutno ne.

Nismo niti loši, niti zli, samo smo različiti i posebni svaki na svoj način i to treba prihvatiti i treba znati poštivati onog do nas, jer opet ponavljam a to učim i svog klinca već sada, ako drugačije mislimo, ako se ne slažemo oko istih stvari, ako imamo različite stavove, opredjeljenja ili ne znam što - ne znači da smo loši i zli i ne znači da želimo onom drugom loše, ne, samo smo svoji.

Znati se nositi i poštivati druge koji se razlikuju po bilo čemu od ostatka svijeta je pravo bogatstvo.

Nije to toliko teško, samo je potrebno to osvijestiti u sebi i onda bude sve lakše .....
- 20:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.