Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Baš mi je dobra ona stara narodna koja kaže da ljudskoj gluposti nema nikad kraja, i zaista je tako. Ponekad se i sama ne mogu načuditi ima li tome kraja - nema, očito je da nema, valjda je tako zanimljivije.

Baš nek dan prelistavam neki oglasnik i naletim na one razne alternativne usluge tipa - gatam iz karata, proričem sudbinu, lječim na daljinu, nudim povoljno tretmane, mijenjam vašu sudbinu, skidam uroke povoljno, vraćam partnera s jamstvom itd., itd....

Ono, kad sve to pročitaš pomisliš da život možeš riješiti i dovesti do savršenstva u samo jedan dan, svi ti nešto nude, sve povoljno i s jamstvom. Smiješno zar ne?

Ali ok, kužim ljude, situacija u državi je upravo takva kakva jest, love se ima koliko - ima, i oglasi ovakvog tipa su zaista jamstvo za brzu zaradu, ali ne brzu, već ekstra brzu zaradu i relativno dobru. U biti, nekako mi se čini da se više isplati tako nešto raditi i ljudima mazati oči i izbijati brzinom svjetlosti lovu iz džepa nego raditi u nekakvoj firmi od 8 do 16 sati.

Ponekad kad mi neće san na oči upalim TV i vrtim programe, često se zaustavim na programima koji noću nude alternativne usluge i osobno se ne mogu načuditi koliko ljudi zove 060 linije i puši fore koje im netko prodaje, baš se ne mogu načuditi tome.

Osobnog sam mišljenja da ako je netko u životu ovca, onda nek bude ovca i nek juri za stadom bez glave i bez mozga, što bi u prijevodu značilo, ukoliko netko misli da će mu tamo neki s TV-a riješiti trenutni životni problem s time što će reći čiribu, čiriba i dva puta pljesnuti rukama te zapaliti na ekranu crvenu svijeću samo za njega, onda nek misli, nek se tješi s tom spoznajom da mu je upravo sada problem riješen i evo upravo mu se život munjevitom brzinom mijenja na najbolje moguće.

Moš' misliti, jedino što je upravo tada riješeno je povećan telefonski račun a život ide dalje svojim tokom onako kako treba ići.

Osobno izuzetno poštujem i cijenim alternativne znanosti, popularnu modernu psihologiju, i sama sve to nekako proučavam već dulji niz godina, rekla bih da čak ponešto i živim, našla sam se u tome svemu i više bih mogla reći da mi je u životu alternativa pomogla, nego odmogla i uvijek ću neke sisteme rada na sebi zastupati i rado preporučiti jer s nekim minimalnim radom na sebi možemo vlastiti život dovesti u red, pomoći kako sebi, tako i drugima, možemo puno toga postići samo ako radimo dovoljno dugo bez odustajanja.

Ključna riječ je - radimo SAMI NA SEBI, ne tamo neki s televizije, ne tamo neki kojeg nit znamo, nit poznamo, nit znamo tko je, nit znamo što je, ali on je na TV-u pa idemo zvati.

Rekla bih čak kako poneki ljudi jednostavno imaju potrebu s nekim popričati, imaju potrebu da saznaju svoju budućnost, imaju potrebu da probaju nešto novo i mislim da je sve to sasvim uredu, mislim da tu nema ništa loše jer nam je svima ponekad potreban netko tko će nam poslužiti kao okidač, netko tko će nam podići samopouzdanje jer nismo to sad sposobni napraviti sami i zaista ne mislim da je to išta loše, ali ako već moramo posegnuti za takvim nekim, onda se traži preporuka, onda se istražuje, raspituje se a ne nazove se prvi broj iz oglasa.

Jer danas je upravo takvo vrijeme, svi se bave svačim kako bi zaradili brzu lovu, često ljudi završe tečaj neke alternativne tehnike koji plate poprilično masno i odmah dožive kvazi prosvjetljenje i odmah krenu raditi tretmane na drugima koje naplaćuju isto masno, a raja - upravo kao ovce...

Kad tako čujem neke svoje kvazi prosvijtljene poznanike, ne znam kome bih se više čudila, da li tim ljudima koji dolaze kod njih na tretmane i masno plate ili da se čudim njima koji su postali energetičari nakon 3 pročitane knjige i završenog tečaja?

Stvarno, ne znam tko me više čudi.

U biti, nekako se divim i jednim i drugima. Zašto?

Ovima koji dolaze na tretmane se divim jer misle da će im se život, kao i oni sami promijeniti nakon 3 tretmana jer će im ovaj "produhovljeni" malo namjestiti čakre, malo ih izbalansirati, poništiti prošle živote i iskustva, pa će oni ravno 5 dana meditirati i ponavljati mantru a nakon 7 dana će im napraviti reprogramiranje životne matrice i super, evo nam novog vrlog života.... Sjajno, zaista im se divim na takvom razmišljanju!

Da je tako, svi mi već odavno bili ekstra sveti i vodili ekstra savršene i lagodne živote!

A ovima drugima, kvazi produhovljenima se isto tako divim jer su izuzetno poduzetni i izbiju popriličnu lovu za vrlo kratko vrijeme i divim im se jer su izuzetno hrabri - zaista treba imati jednu dobru dozu hrabrosti ako ne čak i ludosti da bi se usudili prčkati po tuđim energijama, čakrama, po nečijoj auri i po tuđoj psihi i glavi.

Moje mišljenje je da alternativne znanosti nisu zajebancija, to nije igra, ne možeš se igrati nečijim životom samo tako jer taj drugi možda u tebi vidi jedinu slamku spasa tada. Ljudi, i oni koju nude pomoć, kako i oni koji traže pomoć, sve to često preolako shvate i onda kad se dogodi sranje, onda bude već kasno.

Hoću reći, ako netko želi potražiti pomoć na ovakav način, naravno, neka si je potraži - nije to ništa loše, ali neka se malo i raspita prije jer kvazi duhovnjaka i terapeuta ima na sve strane i u današnje vrijeme niču kao gljive poslije kiše.

Ali kao što ima i ovih kvazi isto tako ima, iskreno - izuzetno kvalitetnih učitelja, terapeuta, astrologa, instruktora joge, produhovljenih ljudi koji iza sebe imaju godina i godina i godina kako iskustva tako i rada na sebi i pročitanih knjiga, e takvi ljudi - upravo takvi, oni su ti kojima bih se uvijek rado obratila jer takvi ljudi upravo to sve i žive, iz dana u dan...

Eto, baš danas pričam s jednom poznanicom.

Razvedena, s malim djetetom, podstanarka, primanja ima takva kakva ima, alimentaciju prima kakvu prima (nie baš i neka). Uglavnom, sve do jedne stvari ide samo i isključivo preko njenih leđa, tate kao da i nema, ustvari kao da ne postoji.

I tako mi ćakulamo, jebi ga, teško joj je, sama je s djetetom - nije to lako ponekad, nije baš da pliva u lovi i kažem joj, u stilu, pa šta ne traži sudskim putem veću alimentaciju ukoliko za to ima osnove?

A ona meni, ni dva,ni tri, nego ovako.

- A ne znam, nije ti ni njemu lako, teško mu je (???), ima dobra primanja ali, znaš kako je to.... Pa šta ja znam, ima i on svojih problema i ta nova žena itd., itd., itd..

Majko mila, valjda da mi je tada pljusku zapalila bilo bi mi lakše nego da slušam ovakve riječi.

U času mi je munja prošla kroz glavu.

Pa mislim si, draga moja ti, bolje šuti jer ovo neće dobro završiti za tebe i tvoj tlak.

Žena me fakat navela na razmišljanje o tome kako bi neke ljude trebalo zaista dobro i pošteno napljuskati, ali ne zato što ih ne voliš, nego baš suprotno, zato što ih voliš i zato jer im želiš dobro, želiš im da se probude iz svog jebenog sna u kojem štede onog nekog drugog koji zanemaruje sve što bi trebao odraditi, i po zakonu i po moralu.

Mislim si ja tako putem, ženo moja svaka čast ako možeš biti tako cool na sve to i k tome još i njega sažaljevati jer ne da ne bih mogla već bih okrenula zemlju naopačke u tvojoj situaciji.

Često se pitam u takvim situacijama, zašto treba žaliti onu drugu stranu, u ovom slučaju njegovu?

Njemu je teško! Da i?

Pa šta da je njemu teško, briga me kako mu je. Ne zanima me kako mu je.

Tko tebe jebeno pita kako ti svaki mjesec živiš i koliko ti možeš i kako ti sama sve hendalš? On sigurno ne!
Pitaju li te ovi ako ne platiš tri rate struje kako si? Pita li te gazda ako ne platiš dvije stanarine kako si? Pita li te itko išta osim kad ćeš platiti struju, kad ćeš platiti stanarinu i sve druge stvari?
Svi znamo, ne platiš li struju ide opomena pa poslije iskopčanje, ne platiš li stanarinu, gazda će zatvoriti oči možda jedan mjesec i sačekati, ali drugi neće, a treći još i manje. A šta ćeš onda?

Pita li te on uopće da li ti je ta alimentacija koju dobivaš dovoljna? Treba li ti još nešto? Treba li djetetu nešto?

Ruku na srce, svi znamo koliki su troškovi oko djece - sve, ali ne mali.

Ma moš si misliti šta pita, sve je lud od pitanja i podpitanja i onda ga se još žali. Ma na osnovu čega treba nekog toliko žaliti jer tamo nekom, konkretno njemu - teško!

Želim reći, strašno me dira kad je netko tako indiferentan prema životu, kad nema onu iskru u sebi da se ponekad treba pokrenuti, kad nema onog nečeg u sebi što se zove - borim se za svoje mjesto pod suncem, jer zaista često je potrebno ono nešto pokrenuti, izazvati neku akciju koja će uroditi reakcijom.
Možda bih čak to nazvala i ne voljeti sebe jer ako voliš sebe onda ćeš sve učiniti da tebi bude u ovom životu lijepo, da ti bude ugodno i koliko toliko lakše.

A možda se i žena previše voli pa se ne želi upuštati u sva popratna sranja koja idu skupa s time jer uvijek ih bude, čim nekom ne ideš niz dlaku uvijek nastane kaos. Ali opet, radiš na svoju štetu i to ne baš malu.
Ali opet nekako mislim da treba, treba se izboriti za sebe, treba se znati izboriti za sebe na bilo koji način, pokušati lijepo pa kako završi.

Ma nije da mislim nego sam sigurna u to jer ako se sam ne izboriš za sebe i za svoje mjesto od suncem i u obitelji i na poslu i u društvu i svugdje, pitam se ja - a tko će drugi to učiniti umjesto tebe?

Nitko, ama baš nitko to neće učiniti, znam da je često lakše ići linijom manjeg otpora ali u konačnici gdje to vodi?

Nigdje, ama baš nigdje.

Nekad je taj put teži, ali dugoročno djelotvorniji i učinkovitiji, barem u mojoj glavi i mom životu...

"Važnije je biti u miru nego u pravu!"

Ova je rečenica izokrenula moj život naopačke, ali doslovno naopačke.

Iako sam tu rečenicu teoretski znala već dugo, dugo, dugo godina, znala sam je samo teoretski što bi značilo da je i nisam živjela do nedavno. Nedavno sam pogledala jedan video klip u kom sam se susrela s tom famoznom rečenicom koja me navela na ponovno poniranje u samu sebe, na samoanalize i na ono što ja zaista u životu želim i na ono što mi je važno.

Što je svakome od nas važno?

Važan nam je vlastiti mir.

Ok, netko će reći važan je novac, važno je zdravlje, važna su djeca, ok slažem se i to je sve važno, ali to su sve neki izvanjski faktori na koje ne možeš utjecati, ali na ono što nosiš u sebi, e na to možeš utjecati, na vlastiti mir definitivno možeš utjecati kao što i sama smatram da je sreća stvar izbora tj. stvar odluke pojedinca.

Unutarnji mir je ono nešto neprocijenjivo, to je ono nešto što nema cijenu.

Tako i biti u miru je stvar odluke, potrebno je samo malo premetnuti kockice u glavi i sve se upravo posloži onako kako treba a to je da budeš u miru sam sa sobom.

I sama sam prije često uljetala u besmislene rasprave i nadmudrivanja s inim ljudima u kojima bi samu sebe izderala iznutra, potrošila bih riječi i energiju kako bi nešto dokazala, kako bih objasnila da sam ja u pravu i da je moje mišljenje ispravno.
Trudila im se objasniti da griješe, da takav njihov stav nije ispravan, da onaj čovjek nije loš kako oni misle, ali nikad nisam uspjela ništa dokazati jer svaki čovjek je pojedinac za sebe, svaki čovjek je jedan mali svemir za sebe, sa svojim razmišljanjima, stavovima, životom i ja neke stavove i razmišljanja ne mogu promijeniti niti svom maloljetnom sinu a kamoli nekom tko ima 30 i kusur godina.

Tako i na svaku situaciju koja nam se dogodi svatko gleda na svoj način, netko iz onog pink kuta i sve mu je super a netko iz dark kuta i sve mu je jebeni crnjak pa makar dobio i jack pot na lotu, vjerojatno ni to ne bi valjalo tada, ali to je tako - sto ljudi, sto ćudi.

Želim reći da je poanta cijele priče zaista biti u miru sam sa samim sobom jer to je ono nešto što nema cijenu. I danas kad mi dođe da uletim s nekim u neku sasvim besmislenu raspravu samo si ponovim tj. osvijestim tu famoznu formulu, pustim je da mi prođe kroz glavu, stanem i gledam onog nasuprot sebe.

Jednostavno, pustim neka ide, neka ispriča što ima, neka izbaci taj svoj bijes, ljutnju ili šta god iz sebe, mene se to i tako ne tiče. Neki će reći da je to statičan stav prema svijetu, ok, možda i je, a možda i nije, možda je to sve samo mudar stav. Reagiram samo onda kad to meni paše i kad smatram da to ima smisla i svrhe, sve ostalo prepuštam svemiru neka on to riješi jer meni je važnije biti u miru nego u pravu.

Ljudi u tim raspravama, pa i ja sama nekad sam strašno voljela biti u pravu, sada, nakon toliko godina mi je nekako važnije biti u miru sama sa sobom jer kad imam onaj unutrašnji mir sve mi se slaže baš onako kako ja želim i kako meni paše, i taj osjećaj smirenosti, sreće i radosti koja buja u tebi je zaista neprocijenjiv.

A biti u pravu - onako izmožden, iznerviran, emotivno prazan, izmoren, na koljenima, istrošen od silnih rasprava i nadmudrivanja je zaista besmisleno. Šta imam od toga da sam u pravu i sama sa sobom na dnu, umorena i energetski ubijena? I pitanje je jesam li onoj drugoj strani nešto uopće uspjela dokazati jer sudim po sebi - kad imam svoj stav ili mišljenje prema nekom ili nečem, ma nema te sile koja će me uvjeriti u suprotno. NEMA!!!!

Prema tome, sigurna sam da je računica vrlo jasna - bolje je biti u miru nego u pravu ...