Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Cijeli naš život sastoji se od odnosa - roditeljski, sestrinski, prijateljski, emotivni, partnerski i još ini odnosi.

Sve je super dok bilo koji od tih odnosa ne postane pretežak, prebolan u biti, odnos koji te sputava u svakom smislu, kad te se kao osobu ograničava da iskorisitš sve svoje moguće potencijale.

Odnosi koji sputavaju su najčešće partnerski odnosi, tako ja nekako mislim, možda griješim, ali sve mi se čini oni ipak predvode na toj listi.

Pričavši sa nekim svojim kako poznanicima tako i prijateljima, u većini slučajeva su nakon razvoda ili prekida dugogodišnje veze doživjeli vrijeme renesanse, vrijeme preobrazbe ali sve na bolje.

Računica je rekla bih vrlo jednostavna, kad godinama živiš u lošoj okolini, s partnerom koji ti više ne odgovara i više se ne nalazite na istoj životnoj stazi, kad ima više crnih i tmurnih dana nego dana s osmjehom, kad ima više grubih riječi nego onih toplih, kad se počnete sputavati u svakodnevnim stvarima, kad prigovaranje postane nešto što je normalno, kad nestane obostranog povjerenja, kad se počne ograničvati elementarna sloboda u svakom smislu - e onda to postane jedan izuzetno težak odnos.

Ne samo težak, nego bolan odnos - uz svakodnevne glavobolje sveprisutna je i ona najgora bol - ono, kad te duša boli, pa se sve nekako koprcaš sam sa sobom u svojoj glavi i boriš se sam sa sobom u svojim govnima koja su već se toliko nagomilala da su ti došla gotovo do grla.

I svaki dan se budiš sa spoznajom da si na dnu samog sebe i svjesan si da nešto moraš mijenjati a nemaš hrabrosti mijenjati jer se bojiš onog famoznog sutra, a opet i sam kužiš da ovo više nije odnos, da ovo što imaš nije život već preživljavanje u zajednici koja prije par godina i nije bila baš takva.

Da, težak odnos, jako težak ali opet ništa nije neriješivo pa tako ni takav odnos.

Da skratim, raziđete se, svako svojim putem i tako prođe tjedan, mjesec pa zatim nekoliko mjeseci, pa godina, onda jednom staneš i okreneš se pogledavši preko ramena i pogledaš svo to vrijeme od kad si sam i shvatiš u biti koliko si sretan.

Zašto?

Sretan si jer si imao muda pobjeći iz nezdravog odonosa, sretan si jer si napravio gomilu stvari koje si oduvijek htio a uvijek te netko sputavao u tome jer se upravo ta misija kosila sa svjetonazorima partnera.
Sretan si jer si obnovio odnose sa starim prijateljima koje si jednom otkačio jer su njoj ili njemu bili totalno glupi.
Sretan si jer konačno opet imaš svoje hobije koje njeguješ i radiš na njima, sretan si jer vidiš koliko stvari možeš sam, u biti opet kužiš da je samo nebo tvoja granica jer granice ne postoje...
Sretan si jer vidiš da doživljavaš ekspanziju na svim poljima svog života.

Maknuti se od loših i nezdravih ljudi i odnosa i biti sretan jedini je smisao života, ali ne onako površno reći - ja sam sretan, već taj osjećaj sreće osjetiti u prsima kako titra, to je ta sreća.

Život je zaista jebeno kratak da bi bili fokusirani na loše ljude i nezdrave odnose...

Baš mi kaže frendica neki dan kako je upoznala nekog fora tipa preko društvene mreže i kako su se danima dotipkavali a sada su odlučili, u biti on je odlučio da bi je volio i upoznati u stvarnom svijetu.

Nekon njenog premišljanja i analiziranja, žena skupi hrabrost i ode s tipom na dogovorenu kavicu.

Naravno da sam jedva dočekala da taj susret završi i da dođe kući i javi mi do detalja kako je prošao. Nisam mogla dočekati taj trenutak.

I naravno, javlja mi navečer - susret totalni fijasko, tip totalno bez veze kako izgledom tako i svojim komunikacijskim vještinama.

Uglavnom, kaže mi ona: Ovo mi je prvi i zadnji put da sam ovako nešto napravila!!!!

Samo slušavši njenu priču nasmijala sam se do suza s jedne strane a s druge strane se nisam mogla prestati čuditi kako ljudi sebi svašta ufuraju u glavu, kako ustvari izuzetno puno očekuju, a pri tom ne razumiju da najveća očekivanja donose i najveća razočarenja, i sama sam svjesna činjenice da se u životu izuzetno teško postaviti na način da ne očekuješ ništa od ljudi oko sebe, zaista, teško je, ali nije nemoguće.

Pogotovo ne znam šta treba očekivati od prvog susreta s tipom kojeg si upoznala preko društvene mreže i od susreta na slijepo?

Počevši od samog izgleda - svi na društvene mreže stavljaju slike u svom najboljem izdanju, kad su divni, nasmijani, našminkani, ušminkani, najmršaviji, najzgodniji, poziraju, namještavaju se satima i sve to izgleda, usudila bih se reći, baš onako holivudski.
Žene i muškarci čim ih vidiš samo ih poželiš pored sebe jer izgledaju naprosto fantastično.

Komunikacijske vještine - često su ljudi sakriveni iza monitora vrlo elokventni, susretljivi, razgovorljivi, pričali bi o svemu i svačemu, iskreno hrabri. Rekla bih brutalno smo hrabri jer monitor i papir zaista sve trpi.
Zaista komunikacija preko monitora je često vrlo laka i pitka, riječi samo teku. Dok u stvarnom svijetu kad nekog upoznaš i susretneš se s njime na prvu baš i ne ispade tako, pogotovo ako ste već komunicirali preko porukica ili kako god, onda već nekako podsvjesno stvoriš sliku o osobi kao vrlo elokventnoj i ako se uspostavi da komunikacija ne ide tim zamišljenim tokom u glavi nastane lagani kaos.

U biti, rekla bih da putem dopisivanja sam u glavi stvoriš sliku o osobi i tek kad se sretnete uživo i kad vidiš i čuješ da ta slika koju vidiš ne odgovara slici u tvojoj glavi, tada nastane fijasko.

Što po meni iskreno i nije tako strašno i grozno jer svi smo mi samo ljudi i imamo neke svoje strahove, što je sasvim normalno i prirodno, i nije ti baš svejedno kad se ideš s nekim naći prvi puta jer vi ste u biti koliko god komunicirali preko medija ipak samo dvoje stranaca na istom mjestu.

Naravno da iznimke postoje i da ima situacija kad se dvoje ljudi kliknu na prvu, zaista ima i to postoji ali češće nekako čujem sa strane da taj prvi susret "na slijepo" završi i ne baš tako sjajno i bajno.

Ali, opet ponavljam, sve su to neka naša očekivanja od suprotne strane, sve su to naši filmovi koje tražimo da odigra suprotna strana i kad ne bude odigrano onako kako smo si mi zamislili u svojoj glavi, tada nastane taj famozni fijasko.

S toga, bez velikih očekivanja, barem ne kod prvog susreta i tada neće biti niti velikih razočaranja, ali opet, kako je to samo tako lako reći a tako se teško upravo tako postaviti...

Sve nešto gledam, uzvrtile se mame iz našeg 1. a razreda, sve se nešto bune, da bune se, ali onako potiho - ispod brade. Sve se kao nešto potiho protestiraju i sve im nešto ne valja.

Naravno, da nije dobar sistem školstva, nije dobro ovo, nije dobro ono, nama kao naciji uvijek nešto nije dobro i uvijek nam nešto ne paše i naravno, uvijek nekako završi da su nam svi krivi osim nas samih.

I tako ja slušam te mame i njihove komentare tipa: djeci je preteško, program je opak i idu naprijed brzinom svjetlosti, oni su mali, imaju premalo slobodnog vremena, ne stignu se igrati, pa kakva je to škola, kad smo mi bili djeca nama nije bilo toliko teško i toliko naporno i sve priče tipa kako je nama dok smo bili djeca bilo jako, jako puno lakše.

Iskreno, kad bolje promislim uopće se ne slažem s tom tezom da je nama onda nekad bilo lakše. Uopće ne mislim tako i nikako se ne mogu s time složiti pogotovo kad odvrtim malo svoj životni film unatrag i vratim se u ono doba kad sam ja bila prvašić, tadašnji pionir.

Sjećam se, mi smo tada uz latinicu učili pisati i čitati i ćirilicu i to smo je tako dobro naučili i usvojili da je ja i dan danas tako dobro znam čitati. Baš su nas time driblali onako pošteno, a pored toga živjeli smo u nekom drugom sasvim sistemu, u nekom drugom vremenu kad je sve nekako bilo dosta kruto u tom odnosu, tada, drugarica - đak.

Isto tako moram napomenuti da meni kao ljevorukoj klinki tada nije bilo nimalo lako jer ja sam morala, ali ono - morala pisati desnom rukom jer ne sjećam se što je bilo s ljevacima tada.
Ne sjećam se zašto su tada ljevaci bili na neki način izopćeni, ali znam da sam morala, i sjećam se kako su me starci doma "mučili" da pišem desnom, a meni to nikad nije išlo. Eto, hvala nebesima na mojoj tvrdoglavosti i upornosti i kad uz sva masiranja ostaneš ono što jesi - ljevak.

Sjećam se da nam nije bilo nimalo lako ponekad, ali isto tako stojim pri tome da svako vrijeme opet na neki način nosi neku svoju težinu.

Gledam svog sina danas, taj mali ide s osmjehom u školu, oni se tamo igraju, oni se zabavljaju, on jedva čeka kad će u školu, red se i sada mora znati, ali nije sve tako kruto. I on je ljevak i malo teže mu idu pisana slova, ali učiteljica ima potpuno razumijevanje za njega, žena ga shvaća i razumije i nema presinga.
Ja dođem na informacije, učiteljica i ja smijemo, raspravljamo, diskutiramo i naravno da onaj obostrani respekt postoji, ali sve je nekako, meni u glavi ležernije.

I onda mi ove nadobudne mame počnu komentirati kako je djeci teško i kako djeca nemaju vremena za igranje.

Nije teže, barem ja mislim da nije teže, samo smo mi roditelji malo posložili krivo prioritete svoje djece.

Ako je dijete ujutro u školi, pa onda je u produženom boravku do 16 sati, pa onda ako ide još 3 puta tjedno na sport, a ostala 2 dana u tjednu ide u privatnu školu jezika - naravno da klinac pada s nogu od umora i naravno da nema vremena za igru, i naravno da mu je dosta svega već u srijedu, a kamoli dočekati i petak.
Ali nije to izbor tog djeteta, sve te obaveze su samo i isključivo izbor roditelja, dijete može i bez svih tih aktivnosti i biti će sretno i zadovoljno, ali roditelji su ti koji su mu nakalemili sve na vrat jer to je kao za njegovo bolje.....

Pa jadno dijete.

I tko ne valja? Ne valja škola, sustav, program - sve ne valja!

Zašto?

Zato što nadobudni roditelji svoje prvašiće pored svih školskih obaveza nakrcali još i izvanškolskim aktivnostima tako da djeca imaju vremena za igru - ništa i naravno, ne stižu se kvalitetno niti posvetiti školi a kamoli čemu drugom.

Kad sam ja bila prvašić, doduše, davno je to bilo, nije bilo privatnih škola stranih jezika, nije bilo toliko sportova ili drugih sadržaja, nije bilo toliko toga svega što se nudilo djeci,pri tom mislim na izvanškolske aktivnosti.
Mi smo nakon škole i napisane zadaće imali svo slobodno vrijeme ovog svijeta za igru i stalno smo bili na cesti - igrali se. Danas, čini mi se nekako - djeca se baš i ne stignu igrati od silnih obaveza.

Iako, sad kad promislim možda je i nekad bilo lakše, ali na koji način - bilo je lakše na način da smo mi tada bili ona nestašna djeca s propuhom u glavi i jedina nam je briga bila kada ćemo se igrati, za sve ostalo brinuli su neki drugi - naši roditelji.

Sada smo uloge ipak malo promijenili, mi pored nas imamo neke male klince s propuhom u glavi, a mi smo ti koji nose svo breme ovog svijeta, mi smo ti koji imamo odgovornost, mi smo ti koji krojimo sudbinu, mi smo sada samo - roditelji.