Poslodavci i nezaposleni ....

srijeda , 25.02.2015.

Eto, imam takvo radno mjesto da dosta često komuniciram s poslodavcima raznih profila. Kako sam sama po sebi poprilično elokventna često odradim onaj službeni dio i onda krenemo s pričom o poslovima, o tome tko traži kakav posao, kakvi se ljudi javljaju na razne natječaje i tako slične teme vezane uz zapošljavanje.

Bude to često, onako, jedna vrlo ugodna komunikacija, ali uvijek je nekako naglasak na tome kako bi svi mahom htjeli raditi a nikom se ustvari zapravo i neda raditi, kako nezaposleni uvjetuju sve i svašta, kako uvijek neka karika u dogovoru oko ponude posla tj. u pregovoru s onim koji traži posao - negdje pukne, a oni koji prihvate posao, kako kaže poslodavac, često se zna dogoditi da samo nestanu preko noći tj. sljedeći dan se uopće ne pojave na novom radnom mjestu.

Dakle, najčešće bude priča tipa - opleti po nezaposlenom!

A opet i ti neki nezaposleni pojedinci ponašaju se kao da su mahom doktori nauka, naravno, ne svi, ali da ima onih koji bi radili posao po mogućnosti od kuće i to iz fotelje, da ne rade ništa, a da im plaća svaki mjesec sjedne na tekući, bi, zaista ih ima, svjedočim tome gotovo svakodnevno. Iako, iskreno ja baš i ne kužim taj rezon oko prevelikog biranja poslova i oko prevelikog izvoljevanja oko plaće, jer ako si u gabuli skoro do nosa i ako ti režije svaki mjesec dolaze na naplatu a još k tome recimo imaš i poneki kredit (sačuvaj me bože - stambeni), i ukoliko još imaš i obitelj oko koje trebaš skrbiti - pitam se samo kako uz sve te prisutne rashode onda si netko daje taj luksuz da bira, da izvoljeva?

Ne razumijem, uvijek nekako gledam da niti jedan posao nije do kraja života, ipak su to neka ne tako davno prošla vremena, ali to danas skoro više i ne postoji, koji je danas posao do penzije? Niti jedan, a opet, gledajući s druge strane, nekako mi je logično da neki posao prihvatiš i radiš (pogotovo ako si nezaposlen), čisto da imaš priljev novca, jer bolje je i zaraditi i cca 3.000 kn i platiti režije, nego ne zaraditi ništa i još se uvaljivati u dodatne nerješive minuse. Pa ako s tim poslom nisi zadovoljan, ok, radiš ga dok ne nađeš neki drugi jer svaki je posao odskočna daska za neki drugi, za nešto drugo, nikad ne znaš koga ćeš negdje upoznati i koja informacija će doći do tebe - ali ok, to sam ja i neka moja razmišljanja koja naravno ne moraju biti niti ispravna, niti točna.

Naravno, da tu ne ubrajam ljude koji zaista žele raditi kako bi nešto zaradili i kako bi prehranili obitelj, na ljude koji idu čak ispod svake granice ljudskog dostojanstva i sve s jednim ciljem - kako bi radili i ponešto zaradili!

Međutim, ipak bih malo oplela po poslodavcima (zanemariti ću sada isplate plaća i sl.) - u biti, iznenađena sam bila na vlastitom primjeru.

Neki dan sam poslala popriličan broj mailova za neki posao, ništa bitno, a opet bitno. Radi se o mailu u kojem nudim nekakvu suradnju, dakle, vrlo fino i kulturno napisan mail te gramatički vrlo točan mail.
Smatram se dovoljno pismenom i kluturnom osobom koja je u stanju napisati pristojan dopis u kojem prezentiram kako sebe tako i svoj rad.
Poslala sam taj dopis na popriličan broj e-mail adresa i sad ja nekako kontam u glavi, ok, ili će proći, ili neće proći taj dopis, idem, i tako nemam šta izgubiti a mogu samo dobiti.

Ne znam, meni moja opća kultura nalaže da kad dobijem e-mail da na njega i odgovorim, pogotovo ako iz priče shvatim da nije šala već iz pročitanog proizlazi ozbiljnost i odgovornost dotične osobe.

Od svih poslanih mailova dobila sam samo jedan odgovor s pozitivnom reakcijom na moju ponudu, ali to je manje bitno u cijeloj priči. Bitno je to da od, ajmo ih tako nazvati u ovoj priči - poslodavaca nitko se nije udostoji odgovoriti na e-mail pa čak niti komentarom - hvala, ali zaista nismo zainteresirani! Ne zanima nas! Hvala na trudu ili bilo kako drugačije.

NItko!

Meni osobno je to bilo nekako prestrašno jer nije važno što je e-mail hladan medij i što se nikad nećemo upoznati, ali nekako stvar opće kulture je odgovoriti, na neku proizvedenu akciju - odreagirati pa makar i negativnim odgovorom, odbijanjem, ali zahvaliti se jer se netko trudio da bi mail sastavio i poslao (ponavljam - ja sam zaista manje bitna u ovoj priči).

Netko će sad reći - ma znaš koliko oni mailova dnevno dobijaju?

Nije bitno, zaista je nevažno koliko ih dobijaju - NEVAŽNO - ne odgovaranje i ignoriranje je čisto stvar njihove osobne (ne)kulture bez obzira na sve one titule i titulice ispred njihovih imena i odraz nepoštovanja, omalovažavanja osobe koja upućuje mail.

Svaka medalja ima i onu drugu stranu pa tako i ova.....



Biti vizionar .....

ponedjeljak , 23.02.2015.

Oduvijek sam se divila ljudima koji imaju viziju, viziju svog života.

Znam, sad će svatko pomisliti da svatko ima viziju kako bi njegov život trebao izgledati, ok, slažem se, svi mi imamo neke vizije, neke želje i maštanja kako bi naš život trebao izgledati i kako bi voljeli da se događa, ali ne mislim na taj dio ljudi.

Mislim i divim se onim malim sitnim ljudima koji imaju viziju svojeg života, viziju svog sna i polako žive kako bi svoj san pretočili u javu, pretočili u pravi iskonski život, kako bi živjeli svoj san.

Upravo takvi ljudi me oduševljavaju, takvim ljudima imam potrebu nakloniti se, čvrsto im stisnuti ruku i reći: Bravo, svaka čast, divim ti se što si uspio ili uspjela. Ma čak ako i ne uspiju, opet me oduševljavaju jer se trude, jer pokušavaju, jer ne zabijaju glavu u pijesak poput nojeva čekajući ne znam što, jer se znaju nositi i s porazom i s uspjehom..

I nije to lako.

Nije lako opstati i furati svoj film kao da ostatak svijeta ne postoji jer na tom putu ma gdje god se okreneš postoje oni koji sumanju, koji kao da se boje tuđeg uspjeha, a ustvari se boje svoje vlastite statičnosti, ima onih koji će te na sve moguće načine pokušati odgovoriti od tvog puta jer im je teško vjerovati da se snovi zaista mogu ostvariti.

I ljudi koji tako misle, nisu to zli ljudi, nisu to loši ljudi i radi njihove sumnje u tuđi uspjeh ne treba ih ne voljeti, ne treba ih osuđivati jer oni vjerojatno ne znaju drugačije osim sumnjati, ali to je već njihov problem, to je već njihova najslabija karika na kojoj oni moraju poraditi.

A opet, možemo gledati na takve ljude i s one druge strane - došli su nam u život da nesvjesno tesitraju osobu koja tako vjerno želi živjeti svoj san i zato im se treba zahvaliti.

Ako želimo ostvariti svoj san onda na sve prepreke gledamo kao na neke izazove, na takmičenje sa životom i s dokazivanjem koliko nam je zaista stalo do ostvarenja sna ili koliko smo odani i vjerni onome što želimo.
U svakom slučaju, mislim da tako skeptični ljudi su ustvari dobrodošli, čisto kao jedan test na putu do ostvarenja sna, jer ukoliko zaista nešto želimo onda ćemo na svaki odgovor odmahnuti rukom i reći da, da, dobro, ali ako imalo sumnjamo u sebe, tada će nas upravo takvi crnjaci i skeptici poljuljati u našim vizijama, u ostvarenjima našeg životnog sna.

Zato se volim družiti i pričati s vizionarima, jer oni imaju vizije svog života, oni točno znaju što žele, i takvi ljudi idu možda puževim korakom do ostvarenja svog sna, ali jedno je bitno - oni idu, ne stoje i to je ono što me oduševljava. Isto tako, svjesni, kako uspjeha, tako i poraza i ne boje se jer znaju da je važno barem pokušati, ako ništa drugo. A i nakon niza padova pa jednom se moraš dignuti, jednom već moraš uspjeti.

Imaju svoje želje i ne boje ih se javno priznati, ne boje se pričati o tome i maštati o njima. Jednostavno volim takve ljude jer imaju projekte, imaju analize, a što mi je još najbolje - takve ljude ne brine što misli onaj tamo, ne brine ih što je možda cijeli svijet protiv njih i možda se i ne slaže s njima, ali to njih nije briga jer oni imaju jednostavnu misiju - ostavariti svoj san.

Nitko se nije rodio uspješan, slavan, poznat i nikom nije servirano na tanjuru ono što želi od života, apsolutno svi imaju neki svoj početak, svi imaju neku svoju priču i svi imaju neku svoju prošlost i svi su jednom počeli od ničeg, počeli su od nule po sistemu pokušaja i pogrešaka, samo što su najuporniji uspjeli i nisu poklekli pred preprekama, nisu zabijali glavu u pijesak i nisu bili statični već su imali svoju viziju i bili joj vjerni do samog ostvarenja.

U biti, rekla bih, imali su muda.



Znati reći NE.....

utorak , 17.02.2015.

Baš se nekako mislim neki dan koliko mi je samo godina bilo potrebno da se naučim nekom drugom reći - NE, NEĆU!

Ali ne samo jednostavno reći - ne, već se pri tome bitno dobro se osjećati tj. ne imati grižnju savjest prema nekom kojeg smo odbili.

Odgojena sam i odrasla sam u obitelji u kojoj su me učili i uspješno naučili da nije baš nekom drugom reći NE, NEĆU i sl., nije to pristojno. Ne krivim ih radi takvog odgoja jer su i oni sami tako odgojeni i tako odgajaju svoju djecu, jer jednostavno ne znaju drugačije tj. u njihovoj glavi drugačije vjerojatno nije ispravno.

Ok je nekog odbiti ukoliko nisi u mogućnosti, ali baš ono ciljano nekog odbiti jer ti se nešto ne da, to je ipak malo previše. Kao, podrazumijeva se svima biti na usluzi kada to oni hoće i kada to drugi žele.

I onda neki dan jedna kolegica mene nešto pita, kao hoću li joj nešto napraviti a ja kao iz topa - NEĆU. Nastao je samo muk.

Naravno da nisam imala niti malo grižnje savjesti što sam je otkačila bez pardona, bez pogovora, bez isprike već samo onako brutalno sam rekla - Ne, neću ti to učiniti!

Zvuči vrlo sebično i bahato, ali pitam se da li je sebično to što netko drugi od nas nešto traži? Razmišlja li ta dotična osoba koja želi da nešto učinimo je li to sebično, pogotovo ako znamo da ovaj drugi to sve može i sam obaviti?

Vjerojatno ne razmišlja jer trenutno ne stigne razmišljati o svojoj sebičnosti, obzirom da se upravo mora baviti time kako smo mi ti neki koji su neodgojeni, sebični i pokvareni, jer nismo htjeli napraviti nekom drugom nešto a tom je baš to trebalo.
Moš misliti? Na takve sam specijalno nabrijana kad mene zajebavaju upravo za nešto što znam da mogu sami napraviti, ali pojedinci valjda imaju misiju zajebavati sve oko sebe i uvijek nešto tražiti. Daj ovo, daj ono, napravi mi ovo, napravi mi ono, hoćeš li mi učiniti? NE, NEĆU, NEDA MI SE SADA - zašto bi netko trebao uskakati onom drugom a raditi protiv sebe?

Koja je svrha toga cijeli život udovoljavati onom nekom drugom, da bi on/ona bilo ili bila sretni? A gdje smo mi kao pojedinci u cijeloj priči? Gdje je naša sreća tu? Gdje su naši osjećaji?

Nije to nikakva životna nauka i filozofija, to je samo nešto što sam i ja sama prošla kroz život i naučila. Samo sam naučila reći ne i to bez imalo grižnje savjesti, dakle, reći ne i pritom se jako dobro osjećati. A i vidim da te ljudi više cijene kad ponekad kažeš ne i neću, kad im nisi uvijek dostupan i na raspolaganju - kao da im je više stalo do tebe kao osobe.

Nije lako naučiti reći ne i pritom se dobro osjećati ali nije i nemoguće, sve se u životu može i nauči, samo ako želimo i ako smo otvoreni prema novim iskustvima.

Dakle, svi smo mi ponekad malo sebični i po meni je to sasvim ispravno i u redu, nema tu ništa loše, naravno pod uvjetom da ne radiš loše ništa onom drugom.

Znati reći ne nekom meni je samo odraz onoga što se zove - znati voljeti sebe !!!!

Strah je vrag ....

petak , 13.02.2015.

Strah je najgora emocija.

Zaista je tako kad bolje promislim.

Koliko smo samo prilika propustili radi naših strahova? Koliko poteza u životu nismo potegli jer se nečeg bojimo? Koliko smo puta propustili reći nekom da ga volimo jer se bojimo?

I onda jednom kad ostarimo, kad dođe vrijeme da podvučemo crtu i napravimo završni račun, e onda ide uvijek priča tipa - e šta nisam ovako, e šta nisam onako, e šta nisam ovo, e šta nisam ono, ali onda je nekako već gotovo.

Nema natrag, prilika nam je bila, ukazala se a mi smo se radi vlastitih strahova ukopali i ne mrdamo, niti lijevo, niti desno i tko zna koliko smo izvrsnih životnih prilika propustili samo zato što se bojimo povući neki potez u životu. Bojimo se reći, bojimo se pitati, bojimo se nastupiti.

Ali, nažalost reprize postoje samo u kazalištu, ne i u životu...

A zašto tako? Odkuda takav strah?

Vjerojatno iz odgoja, karaktera, novina, života, možda jer smo nekad nekom pokušali reći da ga volimo pa nas je odbio i od straha da se ne ponovi to isto više i ne pokušavamo. Sve iz jebenog straha i teško ga se osloboditi.
Zaista je teško izbrisati sve te strahove iz glave i krenuti opet ispočetka kao da nikad tog straha nije niti bilo.

Zaista teško, sve to proživljeno, sva ta odbijanja, sve to nešto loše ostane zapisano negdje duboko u nama i teško je to prelomiti u sebi i sa sobom.
U čovjeku se kriju neograničene mogućnosti i život nam nudi zaista čudne prilike za napredak, dovoljno je samo napraviti jedan mali koračić, ali ne, strah je vrag - dobro kažu stari ljudi.
Ponekad poželim biti dijete jer oni su tako jednostavni, toliko neustrašivi. Djeca pokušaju pa ako prođe - prođe, ako i ne prođe, pokušati će opet kao da nikad i nisu bili odbijeni.

Jednostavan je taj dječji um.

Sjećam se kad sam donosila neke svoje velike životne odluke, konkretno, kad sam razmišljala o svom braku i što dalje s njim.
Pa to su bile tolike analize, preispitivanja, samoanalize, analize njega, mene, nas, odnosa, ma ne znam što sve nisam u svojoj glavi ispretresla, mislim da bi se gotovo svaki psihoanalitičar mogao sakriti iza mene.

A koliko me je bilo strah? Koliko sam se bojala napraviti taj potez, baš se ono iskreno bojala. Koliko je noći iza mene u kojima sam razmišljala, ajme, pa kako ću ja, hoću li moći, hoću li znati sve to ishendlati, majko mila koliko straha nakupljenog u meni.

Strah, strah i strah koji mi je paralizirao i mene i sve moje odluke, i moj život i zdravlje i sve - samo strah. Samo radi straha sam cupkala u mjestu godinama, ali nije to samo moj problem, to je svačiji problem jer svi se nečeg bojimo, svi strahujemo radi nečeg.

Umjesto da raširimo krila i preletimo taj život, onako lagano i bez straha.

A opet, zašto se bojati? Čega? Šta se može dogoditi tako strašno i loše ako povučemo neki drastičan potez u životu?

Baš ništa. Na kraju uvijek bude sve dobro i upravo onako kako treba biti, sviđalo se to nama ili ne. Bitno je da sami snosimo odgovornost za poteze u životu i da pri tome ne krivimo nikog osim sebe, a opet čemu i kriviti sebe radi nečeg.
U određenim trenucima u životu svi se ponašamo onako kako mislimo da je to najbolje i onako kako znamo.

I sad opet kad se vratim unatrag, pitam se, čega li sam se tako jako bojala? Jesam li imala toliko razloga za strah?

Apsolutno ne, nema razloga za strah, evo živim i dalje, imam svoje uspone i padove kao i svi, imam dobre i manje dobre dane isto kao i svi manje više i život ide dalje, iz dana u dan. Imam neke vizije svog života, imam svoje mini projekte koje želim realizirati, imam puno divnih ljudi oko sebe i zaista živim punim plućima.

I sad mi je žao jer sam se ponekad toliko bojala i što me bilo toliko strah donjeti neke velike odluke, ali neka, sve je to dobro, naučila sam da se ne treba bojati i da treba djelovati.

Pa nitko nas neće ubiti jer kažemo ono što mislimo, jer postupamo onako kako mislimo da treba, ako se želimo razvesti, dati otkaz, ako pitamo, ako kažemo nekom da ga volimo, ako nas netko odbije, sve je to ustvari ok, jer život prođe i ovako i onako.

Samo što ako učinimo neke stvari bez straha onda barem znamo da smo pokušali, da smo probali, pa i ako nije ispalo onako smo to mi zamislili, ali barem znamo da smo probali i jednom kad budemo stari barem nam neće biti žao i neće biti onih - e šta nisam onda napravila to, sad mi je žao...

Straha se je ponekad teško riješiti, ali nije nemoguće...A život bez straha zaista nudi neograničene mogućnosti koje u strahu niti ne primjećujemo...




Sreća, izbor ili .....

četvrtak , 12.02.2015.

- Znaš, ja uoće nisam sretna. Ja ne znam biti sretna... I ne znam se veseliti tuđoj sreći.

Tim riječima me je neki dan dočekala jedna moja dugogodišnja prijateljica.

Kad sam čula te njene riječi malo sam ostala onako zbunjena, malo iznenađena, malo zaprepaštena, malo bez riječi, u biti, iskreno - malo me potakla na razmišljanje.
Od mene kao njene dugogodišnje prijateljice se očekuje da sam nešto pametno i mudro kažem a ja sam samo ostala bez riječi, doduše, samo sam kratko ostala bez riječi jer uvijek imam nešto nadodati.

Što znači biti sretan? Jesmo li sretni? Uči li se sreća?

Gomila pitanja. U biti, sve kao tako jednostavno a na kraju ispadne i ne baš jako jednostavno.

Kad se osvrnem oko sebe zaista vidim jako puno ljudi koji su nesretni. Nesretni su svojim životima, nesretni su svojim partnerima, svojom djecom, svojim izgledom, domom, prijateljima, roditeljima, situacijama koje ih prate u životu itd., itd.
Razlog za nesreću ima beskonačno i tu zaista nema kraja kod pojedinaca.

Živim sa stavom da je sreća nešto što se uči kroz život, da je sreća i biti sretan stvar izbora svakog pojedinca. Isto tako vjerujem da je jedina prava sreća ona u nama, onaj osjećaj kad spoznamo da smo sretni sami radi sebe, jer smo tu gdje jesmo, jer imamo sebe.
Mislim da ljudi često griješe tražeći sreću iznan sebe, tražeći je u vanjskim stvarima.

Sudim nekako prema sebi.
Vidim nek dobre cipele i želim ih jer mislim da će me te cipele usrećiti. Naravno, kao svaka prava žena okrenem nebo i zemlju kako bi ih si kupila. Sretna sam, pucam od sreće, kupila sam si cipele koje sam željela, super su mi, zadovoljna sam, ali realno, koliko to sreća može trajati? Kolikog vijeka je taj osjećaj sreće?

Relativno kratkog, jer jednom i te cipele postanu stare, te cipele ostanu nešto što sam već iznosila, te iste cipele su mi demode i više mi nisu razlog sreći, dapače, čak ih i ne primjećujem više u cipelaru.

Dakle, tražeći sreću u nekim vanjskim čimbenicima jer nešto što je relativno kratkog vijeka i ne nosi rezultate na duge staze. Ne kažem da si ne treba priuštiti i takvu sreću - naravno da treba, svi to radimo ali to nije nešto što je dugoročno.
Zaista, to mogu svjedočiti nekim pojednicima oko mene koji zaista u životu imaju sve, a ustvari nemaju ništa.
Imaju sve u materijalnom smislu da si mogu priuštiti stvari o kojima mnogi mogu samo maštati, a kad ih malo bolje slušaš, oni jadni zaista nemaju ništa, prazni su, nezadovoljni, uvijek čangrizavi, uvijek su im svi krivi za sve osim njih samih i uvijek neka depra uživotu.

Nekako mislim da je sve u životu stvar pogleda na situacije, prilike i izazove koje nam život nudi, pa tako i biti sretan - to je ona famozna - nekom je čaša uvijek polupuna a nekom poluprazna.

Zato i kažem da je sreća stvar izbora i nešto što se uči kroz život.

I apsolutno ne pušim priče da je sve oko nas crno i na rubu besmisla, jer nije, zaista nije, uvijek može biti još gore i nitko mi ne može reći da nema u danu neke situacije, nekog trenutka koji će te ispuniti, koji će te nasmijati i radi kojeg će te obuzeti taj osjećaj sreće, ali onaj pravi osjećaj, onaj osjećaj sreće kad bi mogao eksplodirati od siline te energije.
Kad takav osjećaj postane zarazan.

Žao mi je ljudi koji ne mogu radi svojih blokada i ne mrdanja s mjesta, radi nemogućnosti suočavanja sa samim sobom i ne mijenjanja samog sebe, ne mogu spoznati taj osjećaj, baš mi ih je iskreno žao...

Ima, svaki dan nam nudi nešto na čemu trebamo biti zahvalni jer sam sigurna da je osjećaj sreće jako povezan sa osjećajem zahvalnosti samo u ljudskoj psihi je često prisutan taj osjećaj nezahvalnost i vječne težnje prema nečem višem i boljem, tako da ni ne primjećujemo sve ono što imamo već samo ono što nemamo a želimo i otud često taj osjećaj koji se zove - biti nesretan...




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.