Baš se nekako mislim neki dan koliko mi je samo godina bilo potrebno da se naučim nekom drugom reći - NE, NEĆU!
Ali ne samo jednostavno reći - ne, već se pri tome bitno dobro se osjećati tj. ne imati grižnju savjest prema nekom kojeg smo odbili.
Odgojena sam i odrasla sam u obitelji u kojoj su me učili i uspješno naučili da nije baš nekom drugom reći NE, NEĆU i sl., nije to pristojno. Ne krivim ih radi takvog odgoja jer su i oni sami tako odgojeni i tako odgajaju svoju djecu, jer jednostavno ne znaju drugačije tj. u njihovoj glavi drugačije vjerojatno nije ispravno.
Ok je nekog odbiti ukoliko nisi u mogućnosti, ali baš ono ciljano nekog odbiti jer ti se nešto ne da, to je ipak malo previše. Kao, podrazumijeva se svima biti na usluzi kada to oni hoće i kada to drugi žele.
I onda neki dan jedna kolegica mene nešto pita, kao hoću li joj nešto napraviti a ja kao iz topa - NEĆU. Nastao je samo muk.
Naravno da nisam imala niti malo grižnje savjesti što sam je otkačila bez pardona, bez pogovora, bez isprike već samo onako brutalno sam rekla - Ne, neću ti to učiniti!
Zvuči vrlo sebično i bahato, ali pitam se da li je sebično to što netko drugi od nas nešto traži? Razmišlja li ta dotična osoba koja želi da nešto učinimo je li to sebično, pogotovo ako znamo da ovaj drugi to sve može i sam obaviti?
Vjerojatno ne razmišlja jer trenutno ne stigne razmišljati o svojoj sebičnosti, obzirom da se upravo mora baviti time kako smo mi ti neki koji su neodgojeni, sebični i pokvareni, jer nismo htjeli napraviti nekom drugom nešto a tom je baš to trebalo.
Moš misliti? Na takve sam specijalno nabrijana kad mene zajebavaju upravo za nešto što znam da mogu sami napraviti, ali pojedinci valjda imaju misiju zajebavati sve oko sebe i uvijek nešto tražiti. Daj ovo, daj ono, napravi mi ovo, napravi mi ono, hoćeš li mi učiniti? NE, NEĆU, NEDA MI SE SADA - zašto bi netko trebao uskakati onom drugom a raditi protiv sebe?
Koja je svrha toga cijeli život udovoljavati onom nekom drugom, da bi on/ona bilo ili bila sretni? A gdje smo mi kao pojedinci u cijeloj priči? Gdje je naša sreća tu? Gdje su naši osjećaji?
Nije to nikakva životna nauka i filozofija, to je samo nešto što sam i ja sama prošla kroz život i naučila. Samo sam naučila reći ne i to bez imalo grižnje savjesti, dakle, reći ne i pritom se jako dobro osjećati. A i vidim da te ljudi više cijene kad ponekad kažeš ne i neću, kad im nisi uvijek dostupan i na raspolaganju - kao da im je više stalo do tebe kao osobe.
Nije lako naučiti reći ne i pritom se dobro osjećati ali nije i nemoguće, sve se u životu može i nauči, samo ako želimo i ako smo otvoreni prema novim iskustvima.
Dakle, svi smo mi ponekad malo sebični i po meni je to sasvim ispravno i u redu, nema tu ništa loše, naravno pod uvjetom da ne radiš loše ništa onom drugom.
Znati reći ne nekom meni je samo odraz onoga što se zove - znati voljeti sebe !!!!
