Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Ponekad me pitaju gdje ja živim i s koje sam planete pala?

Zašto?

Iz jednostavnog razloga - jer ja ne želim znati što se događa u svijetu, ja ne znam gdje su ratovi, ne znam koliko je sada tečaj švicarca, ne znam tko je koga ubio, nisu mi baš poznati detalji terorističkih napada.

Ne čitam novine. Portale preletim samo po naslovima, ne čitam to što piše ispod naslova jer su si ti naslovi puni nečeg crnog, nečeg lošeg i onog negativnog.
Televiziju ne gledam već godinama, ako je i pogledam onda pogledam neki dobar komičan film ili neki dokumentarac - vijesti ne pratim, ne zanima me. Vrlo jednostavno.

Radio slušam samo u autu, čisto onako da mi nešto zvoni dok vozim, ali kad dođu vijesti jednostavno prebacim kanal - ne sluša mi se.

Žutu štampu također ne pratim jer me apsolutno ne zanima tko je koga prevario, niti tko je nabacio novi botoks. Ne bavim se tuđim životima jer često se hvatam u koštac sama sa svojim životom i ponekad mi bude to malo teško.

I tako kad god pogledaš te portale, u bilo kojem trenutku sve je puno nekog crnila, neke tragedije, nekog besmisla - strašno mi je to. Rijetko kad pročitam u naslovu neku dobru vijest, neku pozitivnu vijest, najčešće neka depra - i šta će mi to.

Uvijek se pitam šta imaš od toga da pratiš tako negativne vijesti? Čemu to?

Odavno sam svjesna da mi sami našim mislima oblikujemo naš život i da smo sami kreatori ovog nečeg što se zove život pa upravo iz tog razloga ja sam iz svog života izbacila sve ono loše i sve ono negativno.

Ne želim slušati, čitati, pričati i razmišljati o crnim stvarima na koje ne mogu utjecati, o stvarima koje ja ne mogu mijenjati a voljela bih.
Nažalost ne mogu utjecati na ratove, na gladi, na nestašice, na kredite u švicarcima.
Realno, razmišljao ti ili ne o kreditu u švicarcima i tako ćeš ga jednom morati platiti kad ti dođe rata. Čemu onda razbijanje glave i nespavanje noćima kad promijeniti ništa ne možeš a platiti svakako moraš.

Ako već moram misliti onda odabirem vedre i pozitivne misli i lijepe riječi, ostalo ne priznajem, ne zanima me ništa loše.

Ne dozvoljavam loše vijesti u svoj svijet jer onda sam počeš negativno vibrirati, pa onda i sam počneš privlačiti takve situacije.

Hvala, ne treba mi to.

A ljudi? Da, negativih ljudi ima posvuda ali i to se nekako riješi samo od sebe.

Valjda kad osjete da si sam pozitivan i da te ništa negativno ne zanima oni se maknu, samo se maknu od tebe ili ih život nekako pomakne u jato onih crnih, onih koji su opterećeni onim nečim lošim i onima čiji je fokus upravo na tome. Fokus na onom nečem lošem a s takvim fokusom na takve stvari i život ti počinje biti takav - crn i jadan.

Imam oko sebe popriličan broj ljudi oko sebe koji su u problemima, zaista u problemima, ali o tome se vrlo rijetko priča, uvijek imamo neke vedre teme i zajebanciju jer smo svjesni da sve ono na što se fokusiraš - to raste, prema tome čemu se fokusirati na neki crnjak?

Čemu? Šta imaš od toga, osim da od tog crnjaka postane još veći crnjak?

Ništa, samo neprospavane noći, čir na želucu i hrpu briga.

Hvala, to mi nije potrebno, zato me često i pitaju jesam li pala s Marsa ili šta mi je?

Ne, nisam pala s Marsa, čvrsto stojim ovdje na Zemlji samo ne želim si razbijati glavu oko nekih stvari koje su mi sasvim nebitne u životu i na stvari na koje ne mogu utjecati, eto zato - odavno sam si u glavu usadila jedan mali čip na kojem piše - DELETE što bih rado preporučila i drugima.

Razgovori tipa šta bi bilo, kad bi bilo su mi apsolutno najgluplji razgovori koji se mogu voditi.

Čisto gubljenje vremena i apsolutno pretakanje iz šupljeg u prazno.

Uglavnom izbjegavam takve besmislene razgovore, izbjegavam teme koje mi samo daju naslutiti da će razgovor ići u tom smjeru, ali ipak ponekad me sustignu takvi razgovori najčešće s vrlo bliskim ljudima i takav razgovor odradim jer je to njima potrebno a meni zamorno.

U biti, nije to razgovor već monolog - najprije njihov, a završi s mojim turbo monologom jer najčešće popizdim.

U bitiu čemu je stvar?

Jednostavno, dapače vrlo jednostavno.

Ono što je bilo, bilo je i neće se više ponoviti.

Sve do jedne stvari u svakoj situaciji u prošlosti odradili smo onako kako smo znali u tom trenutku, odradili smo upravo onako kako smo mislili da je najbolje jer drugačije i nismo znali, nismo mogli. I nije to ništa strašno, nije to ništa grozno i nije to ništa za zamjeriti.

Dogodilo se upravo onako kako se moralo dogoditi jer razmišljanja tipa - da sam možda ovako ili onako napravila, možda bi promijenili tijek neke radnje u našem životu, a možda i se i ne bi ništa promijenilo, sada to nitko ne zna i ne možemo znati jer život nije onaj dječji strip onaj kada odabereš pogrešan završetak priče, vratiš se koju stranu unazad pa biraš ispočetka.
I čemu onda sada, dakle u sadašnjem trenutku razmišljati o nečemu što je već davna prošlost?

Zašto opet otvarati stare rane i čeprkati po nečemu što je bilo i analizirati kad je to i tako pase?

Čemu gubiti energiju na nešto prošlo?

Osvrt na prošlost tipa da naučimo nešto iz neke situacije to mi je sasvim ok, ali ovo pretakanje iz šupljeg u prazno mi je sasvim besmisleno i tlaka.

Jer takvim pretpostavkama, šta ustvari dobivamo?

Ništa. Ono što je bilo, bilo je, prošlo je i nikad se više neće apsolutno isto i na isti način ponoviti, možda ćeneka situacija biti slična, ali ista nikada.

Možemo samo biti svjesni da se neka situacija dogodila upravo onako kako se trebala dogoditi s ishodom kakav je (sasvim nebitno), naučiti se nositi s time i ostaviti taj čin tamo negdje u prošlosti gdje mu je i mjesto, sve ostalo je čisto gubljenje energije, živaca i besmislena igra pretakanja iz šupljeg u prazno.

Posljednjih godina često slušam rečenicu:

- Ajme kako je tebi dobro u životu, balgo tebi! Kako je tebi život krasan....

Najprije sam se duboko borila s tim riječima i svoje sugovornike pokušala uvjeriti da to baš i nije tako savršeno kako možda izgleda izvana, u biti, samo sam se borila s vjetrenjačama uzalud, naravno, jer što bih ja više argumentirala da cijeli tijek mog osebujnog života je ipak možda ponekad malo drugačiji nego kako se to čini izvana oni bi me redovito pobili svojim argumentima.

I tako sam odustala, ako tako misle neka tako i bude, neka tako misle, nek zavide, ja sama znam kako je meni, a oni neka se jedu iznutra kako je meni dobro.

I opet neki dan čujem ja famoznu rečenicu.

- Jebote što je tebi dobro u životu, ovakvu kraljicu ne srećem često!

A ja na to kao iz topa, kao da sam sjela na iglu.

- A čuj, ja sam si sama napravila da mi bude dobro.

S druge strane muk....

I onda si ja tako mislim.

Svi smo mi krojači vlastite sreće kao i vlastite nesreće, i ono što je ljudima često jako teško priznati da svi mi sami odabiremo životni put kojim ćemo ići.

Naravno, uvijek je lakše kriviti onog nekog drugog za naše boli, za naše neispunjene želje, za naša prevelika životna očekivanja, uvijek, ali baš uvijek svi su nam krivi osim nas samih, ali baš svi.
Teško je živjeti sa spoznajom da smo sami kreatori naših života i teško je prihvatiti krivicu da smo si sami krivi za neku bol u životu, za neku tugu, za nešto - ipak lakše je kriviti muža, roditelje, sustav, državu, susjeda ili ne znam već koga a nikako ustvari da shvatimo da smo si sami krivi.

Nitko nam nije kriv osim nas samih.

Uvijek kad se na našem životnom putu postavi neka prepreka, uvijek imamo mogućnost izbora samo je važno što ćemo izabrati i kako ćemo se znati nositi s onim što smo izabrali.

I nek mi nitko ne kaže da nema izbora, uvijek, ali baš uvijek izbor postoji, nema neizbora, ali opet taj izbor ovisi o nama samima. Fore oko toga neizbora ja odavno već ne pušim jer mi je to priča koja ne drži vodu.
Izbor postoji samo je bitno imamo li muda podvući crtu i reći ne, ne biram ovo, nego biram ono drugo što će biti bolje za mene.

Često se susrećem sa ženama koje su nezadovoljne u braku, nesretne i onda uvijek ista priča: možda jednom bude bolje...

Možda, da možda bude a možda i ne bude. A šta ako ne bude?

Često im kažem da kako misle da će biti bolje ako do sada (cca nekoliko godina) nije bilo to nešto bolje, ako se on ili ona nisu našli na pola puta, ako se karakterno ne slažu već godinama.

Kako će biti bolje?

Neće biti bolje, može biti samo još gore. Brutalno, ali istinito.
A opet, s druge strane, da ja čekam penziju da mi bude bolje s nekim. Sori kompa, imam samo ovaj jedan život i biram da si ga iskoristim maksimalno i da u njemu uživam i da budem turbo sretna, jer ja, kao i svi ostali to zaslužujemo.

Da li sama ili s nekim, sasvim nebitno, ali ja želim i biram sreću. I opet je tu stvar izbora.

Zaista je sve u životu stvar izbora i uvijek biram ono nešto dobro za mene, ono nešto što me ispunjava iznutra, ono nešto što me čini sretnom jer to je moj izbor, pa možda cijeli svijet mislio da je moj izbor krivi, na kraju, ma neka je krivi, ali je moj i ja odgovorno snosim posjedice svog izbora i nosim se s time apsolutno svaki dan, od kad otvorim oči pa dok ne legnem.

I ne treba kriviti nikog za posljedice svog izbora jer sami biramo i sami smo si krivi za situacije koje nam se događaju u životu, sve do jedne smo si sami nakačili na leđa svojim mislima, svojim riječima i svojim djelima.

Dakle, potrebno je samo prihvatiti činjenicu da smo si sami kreatori vlastitih života i naučiti se nositi s time, naučiti se djelovati upravo onako da nam je život sretan jer sve ono što svijetu daješ sve ti se vraća, prije ili kasnije ali to je zaista tako....

Od sjedenja i plakanja nad svojom gorkom sudbinom koja nas je zadesila nema ništa, od sjedenja skrštenih ruku - zaista nema ništa, ali od zasukavanja rukava i od suočavanja sa životnim izazovima i djelovanjem možeš imati jako, jako, jako puno, jer je to tako i ne može biti drugačije.

Problem kad se pojavi se ne rješava sam od sebe, ti si taj koji će se suočiti s njime i početi ga rješavati ili jednostavno zabiti glavu pijesak i čekati da prođe. Neće proći, on će i dalje biti tu, ali sada još veći i teži, ali opet je i ovo stvar izbora. Suočiti se i početi rješavati ga ili zabiti glavu u pijesak?

Stvarno, sve je stvar izbora i kako si sam napraviš u životu tako će ti i biti.

Opet izbor, zar ne?

Gotova je i ova....

Ode još jedna...

Ne znam da li sam sretna ili mi je skoro nebitno što je gotova. Glavno da je gotova i da ide neka nova, to je ono kao kad živiš iz dana u dan pa se svakom danu veseliš kao da je ne znam što i kao da te čeka upravo u tom novom danu nešto spektakularno.

Kako je bilo u ovoj protekloj godini?

Svakako, ali baš svakako, turbulentno, malo gore, malo dolje, opet neki veliki životni preokreti koje sam odradila s uzdignutom glavom, u biti, bilo je ok. Bilo je onako - životno. Životna amplituda....

Što očekujem od ove nove?

Ništa, ništa ne očekujem. Odavno sam shvatila da velika očekivanja najčešće nose i velika razočarenja... Imam neke svoje male sitne želje i željice koje ću pokušati realizirati kroz neko vrijeme, ali ako i ne bude tako kako želim - biti će ok. Uvijek na kraju bude baš sve ok, ma koliko mi mislili da ne valja.... Valja, sve je dobro samo ovisi iz kojeg kuta gledaš....

A ništa, idemo dalje ukoračati lagano u ovaj novi dan, u ovu novu godinu i uhvatiti se u koštac s nekim novim izazovima, s nekim novim situacijama, s nekim novim realizacijama...