Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

29.12.2014., ponedjeljak

Zašto ljudi lažu?

Ljudi lažu i to je neupitno i često se pitam zašto lagati? Šta imaš od toga što lažeš? I na kraju, koga lažemo sebe ili nekog drugog?

Često se susrećem s ljudima, pričamo o svemu i svačemu, o djeci, o životu, o cipelama, muškarcima, ženama, uspjesima, padovima i svemu onom što ti donese život i što život čini životom.

Sa svojim prijateljima pričam o svojim problemima, idejama, vizijama i svemu što me boli i onom što me diže, dakle, razgovaramo potpuno iskreno i otvoreno jer to su moji prijatelji i pred njima nemam tajni, nemam laži a i kad bih samo i pokušala nešto prelagati ne bih ni uspjela jer se dovoljno dugo i predobro poznamo, zato se ni ne trudim smuljati nešto.... Zaista to nema smisla...

Kad mi netko od mojih poznanika ili nekih usputnih osoba u životu postave neka intimna pitanja na koja baš i ne bih htjela odgovoriti u detalje, jer to je nešto moje i osobno, onda ili odgovorim diplomatski ili što kraće mogu bez isuviše nepotrebnih detalja jer kako sam rekla, to je nešto moje a to moje čuvam i zaiste nisu potrebni detalji, pogotovo ne nekim usputnim i prolaznim ljudima u životu.

Dakle, trudim se biti iskrena ali i na distanci... Recimo, često me ovi neki novi pitaju zašto sam se razvela?
Najčešće kažem: jednostavno nije išlo, ne možemo nas dvoje skupa...I tu nastaje kraj te priče i nema laži, iskreno i diskretno....

Zašto to sve pišem?

Zato što me naprosto fasciniraju ove neke moje nove "mame poznanice" kod kojih je životu sve savršeno.

One imaju divno radno mjesto i savršenu plaću, besprijekorno sređene stanove, divnu i nadasve ekstra pametnu i nadarenu djecu, maltene što ti klinci nisu neki novi Tesla, ta djeca su tako divno odgojena da nikad niti jedno dijete nije tako fino kao njihovo, a o muževima da ne pričam - to kad čuješ kakvi su ti muževi, to je da staneš i gledaš, em su zgodni, em su pametni, em nema šta ne znaju raditi, em imaju plaću da ti pamet stane - dakle, sve savršeno... Njihovi brakovi, e to je posebna tema, oni se nikad ne svađaju, kod njih je sve, ali baš sve idealno, nema loših dana, nema PMS-a, nema klimaksa, nema loših vibracija jer su i svekrve isto takve besprijekorne i savršene....

Kad to sve ovako bajkovito čuješ sa strane stvarno samo staneš i slušaš i pitaš se da li je to istina i na kojem je planetu život tako savršeno dosadan?

A onda opet gledajući iz nekog sasvim drugog kuta, pitam se, žene drage, koga lažete, mene ili sebe? Vjerojatno sebe, ako ne i sigurno, ja te priče već odavno ne pušim.

Zašto to radite?
Da bi Vam bilo bolje, da li ste svjesne da upravo takvim lažima i tako prozirnim pričama ustvari odašiljete u svijek izuzetno lošu sliku o sebi jer ja kad čujem takvu priču odmah se zapitam koji je tvoj problem, zašto si tako iskompleksirana, zašto imaš tako osjećaj manje vrijednosti, gdje te je život samo tako lagano sjebao da si sada upravo takva?

Zašto lagati? Zašto iskreno ne progovoriti o nekim stvarima ako se već o njima priča, ali zašto lagati i ići u neku sasvim drugu krajnost?

Zašto tako ako smo svijesni da svi mi nekako isto a opet različito živimo ovaj život i borimo se za svoje mjesto pod suncem?
Svi smo mi samo ljudi od krvi i mesa i danas smo gore, sutra dolje, svi smo učenici i istovremeno učitelji.
Apsolutno smo svi savršeno nesavršeni i nema ništa loše u tome, dapače, upravo tako je najbolje...

I po meni sasvim ljudski je posvađati se i izvikati se i proživjeti svoj jebeni PMS u svoj svojoj punini, i sasvim je u redu priznati da ti muž barem ponekad digne živce i da bi mu one usrane čarape nabila na nos, sasvim je u redu priznati da ti klinac nije mali Tesla i da si možda imala veća očekivanja od njega ali, jebi ga - mali baš to i ne ferma previše, sasvim je uredu priznati da ti ponekad dođe da baciš svekrvu kroz prozor jer ti ide na kurac i ona i onaj njen blesavi sin...

Sasvim je to sve u uredu, nema baš ništa loše u tome, već odavno sam svjesna da savršenstvo ne postoji i super da je tako jer mislim da bi nam bilo isuviše dosadno tako savršenima. Imam već dovoljno "savršenih mama" oko sebe sa njihovim "savršenim životima", tako da mi je sasvim dovoljno savršenstva za ovaj život, iako je meni draži moj ovaj nesavršen koji nekako proživljavam baš onako duboko i emotivno za razliku od ovih "savršenih" koje imaju dobro ugirane predstave i monologe za širu javnost, a opet se ja pitam, čemu?

Čemu taj teatar u životu?

Čemu taj teatar u životu za širu javnost kad jednom dođeš kući u svoja 4 zida i vidiš da je sve upravo onako kako ne želiš da bude.

Čemu laži?

Znaš i sam da možda poneke ljude možeš prelagati i zamazati im oči barem nakratko, ali opet isto tako znaš da sebe ne možeš prelagati, znaš da od sebe ne možeš pobjeći i da će doći jednom trenutak kad si sam sa sobom i gol sam pred sobom gledajući istini u oči - tada više nema bjega i tada najviše boli kad moraš priznati sam sebi da je sve upravo onako kako ne želiš da bude...

Zato često kažem... Nema potrebe da se lažemo, svi smo mi samo ljudi od krvi i mesa i sve su to samo naši životi....


- 19:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.12.2014., utorak

Jadni muškarci ....

Jadni ovi današnji muški, na neki način mi ih je stvarno i iskreno žao.

Htjeli mi priznati ili ne, ali vremena su se zaista promijenila u ovom muško ženskom svijetu, u muško ženskim odnosima i stvarno kad bolje pogledam pa nije više tim muškima baš lako s nama ženama.

Gledam mahom sve te moje prijateljice, neke su još u braku, neke su rastavljene s djetetom ili bez njega a neke su same, dakle, vrlo šaroliko društvo. Neke su zaposlene, neke su stambeno osigurane, neke još žive s roditeljima, neke su same u stanu ili žive u podstanarstvu, dakle, i po tom pitanju vrlo šareno društvo.

U svom tom šarenilu izgleda, karaktera, ponašanja i statusa sve imaju samo jedno zajedničko - toliko su zajebane prema tom jadnom muškom spolu da je to čudo jedno, u biti, možda čak i nisu toliko zajebane, ali one samo znaju što žele i što ne žele, i to je to, to što se dotični prestraše malo žena koje znaju što žele i što nemaju baš hrabrosti se nekako nositi s njima, to je već njihov problem...

U tom društvu gledam neke pojedinke, relativno su mlade, imaju posao, imaju klinca, imaju riješeno stambeno pitanje, imaju hobije, hendlaju svojim životima kao da igraju neki nizak level u video igricama, nemaju one problema u biti, imaju problema (tko ih nema), ali one ih nekako rješavaju s lakoćom, stvarno kao da igraju video igricu i onda mi samo kažu:

- Koji će mi klinac još i muško u životu? Šta mi on može pružiti što ja još već nemam? Iskreno, ako ga i trebam, trebam ga samo radi jedne stvari i to je to.....

Iako sve ovo zvuči malo brutalno i nikad ne gledam na odnos da bi mi netko trebao da mi još nešto pruži u materijalnom smislu već da ako treba da sami stvaramo nešto od početka i da množimo ono što imamo u bilo kom smislu.

A opet, koliko god nam život bio brz i koliko god imali beskonačno obaveza i luđački tempo života, zaista dugoročno nije lijepo biti sam koliko god se mi ufurali u priču da nam muškarci trebaju samo radi jedne stvari...

I stvarno, da muškarcima više nije lako pored žena zaista nije jer su se uloge totalno zamijenile, one su ti koje su postale lideri svog života, one su te koje rade, zarađuju, privređuju, odgajaju djecu, voze auto, vode tvrtke, farbaju zidove, mijenjaju gume, gletaju, kuhaju, same vode svoje živote, same se dignu kad padnu, jednostavno - žene su postale prejake u svom nastupu, prejake u svojim stavovima, presamostalne i neovisne i muškaci se toga čini mi se, plaše, jer pored jedne ovakve žene kakvu sam opisala malo gore, iskreno, koja je tu uloga muškarca, a muškarcu je nekako urođeno i upisano u genetskom kodu da bude lider?

Zaista, jadni muškarci, baš mi ih je žao, vremena su se stvarno promijenila...








- 20:04 - Komentari (17) - Isprintaj - #

14.12.2014., nedjelja

Svekrve, punice i drugi, druge ....

Od same pomisli da ću i ja jednom biti nečija svekrva lagano same naježim. Od te pomisli ne znam da li bih se smijala ili plakala.
Iskreno, mislim da ću se ja smijati a dotična će vjerojatno plakati, ali, nema veze, ima vremena do tada, ima još zaista puno vremena i tko će ga znati što nam život nosi...

Svekrve su neiscrpna tema i svaka ženska kava, svako žensko druženje s mojim prijateljicama je barem malo uljepšano temom svekrve.
Naravno, svaka svekrva nije dobra, svaka ima ono nešto iritantno u sebi, svaka je baš onakva kakva ne bi trebala biti, svaka bode nos u sve što je se ne tiče - naravno i svaka je najpametnija da je to za ne vjerovati. Vrlo malo je onih koje su baš dobre žene, neutralne, neprijetne a opet na usluzi kad god je to potrebno.

Nije to moje mišljenje, ali takav sam utisak stekla kroz sva ta naša višegodišnja ženska druženja. Nije baš da su te svekrve ostavile neke dobre utiske na izabranice njihovih sinova.

Iako, često slušajući sve te ćakule oko neiscrpne teme svekrva zaključujem da medalja zaista uvijek ima dvije strane pa tako i u ovom slučaju.

Svako toliko naletim na priču tipa - znaš, ona je u penziji i ništa ne radi po cijele dane osim što klafra preko telefona i šeće sa cigarom u ustima a ja ne znam gdje da se prije rastegnem od obaveza oko djece i muža i vrtića iškole i čišćenja i bla, bla, bla.... i ona je tako grozna žena jer sve to vidi i uskoči samo ponekad kada se to njoj da....I kad je pitam ona neće i kaže da ima svojih obaveza, zamisli ti to...

Stvarno, kad čuješ tako nešto ostaneš malo zapanjen i zapitaš se - pa kakva je to žena ustvari - ta svekrva, kakva je to nona?

A u biti, iskreno, šta tu ima loše u cijeloj priči da žena neće uletiti u biti uljeće samo kad njoj to paše i kad ona ima vremena.
Nema ništa loše!

Realno gledajući, te svekrve su žene koje već imaju neku godinu, imaju neki život iza sebe koji ih vjerojatno najčešće nije baš mazio i pazio. Kada su one bile mlade bila su to neka druga vremena. I imale su one svojih obaveza i trčanja i djecu i komotnog muža i vjerojatno njegovu bolesnu mamu na grbači. Vjerojatno su se ubijale i od posla i od obaveza, pa trči i krši se oko muža svaki dan da bude čist i ispleglan, pa trči oko djece - vrtići, škole, doktori i druge obaveze, pa trči po kući i oko kuće da sve bude pošpanano jer je to tako moralo biti. I tako svaki dan, iz dana u dan sve ispočetka.

E onda dođe onaj trenutak kad djeca porastu pa imaš manje obaveza oko njih, pa ti dođe dan da odeš u zasluženu penziju i da se konačno posvetiš sebi onako kako ti želiš i kako tebi paše. Lagano i bez presinga, bez briga i bez obaveza. Međutim, u međuvremenu ti se uvali nevjesta sa sretnom kombinacijom čuvanja dvoje do troje unučadi. Bude sve super ako to kao nona prihvatiš i stojiš na raspolaganju onda kada to njima paše ali ako samo jednom kažeš da ne želiš ili ne možeš odmah si na listi za "odstrel".

Zašto tako?

Često kad priča na kavi krene u ovom smjeru nastane lagani kaos jer se često postavim malo zaštitnički prema svekrvama, u biti, ne zaštitnički već realno.

Zbog čega bi ta jadna sveki trebala biti na raspolaganju kad se nekom hoće? Zašto?

Ne znam, ali, uvijek sam nekakvog mišljenja da su naša djeca - isključivo i samo briga roditelja i da su prvenstveno roditelji ti koji bi se trebali organizirati i posložiti oko djece i dječih obaveza a none su tu da ulete samo ponekad i po potrebi, baš onda kad je frka i kad nema drugog izlaza, ali nikako da se očekuje od njih popd obavezno da čuvaju svoje unuke svaki dan i po skoro cijele dane.

Zaslužile su se te naše svekrve malo i odmoriti i uživati u životu bez obaveza u dugoočekivanoj mirovini i nema tu vrijeđanja i nema tu pljuvanja i verbalnog udaranja po njima jer one to stvarno ne moraju, sve je to njihova dobra volja, ako žele - super, ako ne žele ili ne mogu trebalo bi isto biti super. Realno, ipak su one svoju djecu nekako podigle, odborile te životne borbe, same ili s nekim, nebitno, tako je i na nama da svoju djecu isto nekako podignemo, sami ili s nekim, nebitno...


- 21:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

12.12.2014., petak

Kažu da je to sve život. Da.

Život i smrt....

Svi se rodimo, budemo nešto na ovom svijetu, iskoristimo ovaj život onako kako znamo i jednom odemo, samo se ugasimo kao da nikad nismo ni bili tu. Neki ostave svoj trag, neki se pamte, neki žive tako neznatno kao da ih i nema, sasvim nebitno....
Na koncu, svi samo jednom dođemo, prođemo i odemo....

Nije baš i neka tema za ovaj kao najveseliji mjesec u godini, mjesec obitelji, doma, poklona, tople rerne, mirisne kuhinje, mjesec veselja i sreće ali..... Ali kad dođe vrijeme za odlazak s ovog svijeta nitko te ne pita kad bi htio otići, kad je pravo vrijeme, koji je mjesec, da li bi htio još malo uživati u ovom životu ili ti je vrijeme da se fino pozdraviš s ekipom i odeš u tišini.

Na život gledam kao na jedno putovanje. Tu si gdje jesi, sada i trenutno, možda još koji dan, možda još koju godinu, možda još koji tren, ne znaš, nitko to ne zna...

Sjećam se prije dosta godina na smrt sam gledala kao na nešto strašno, nešto bolno, toliko bolno da takva bol toliko bol kao da nikad neće proći. Poprilično sebično. Uvijek je bilo beskonačno mnogo pitanja: zašto, kako, zašto baš on, zašto baš meni?

Pitanja bez odgovora .....

Danas na smrt, na taj proces odlaska gledam nekako sasvim drugačije, kao da mogu napraviti odmak od tog, kao da mogu barem donekle malo odmaknuti emocije od tog procesa odlaska. Ne znam kako se mogu tako postaviti, da li zato jer sam možda spoznala neke stvari u životu ili zato jer me život već dobro našamarao pa sam sasvim malo otupila na emocije.

Svaki rastanak boli, boli barem malo, ali nekako sam vjerovanja da svaka duša sama odluči kad joj je dosta, kad je kraj, kad završi misiju na ovom svijetu i kad je spremna na odlazak i svaki taj odlazak treba na neki način poštivati koliko god bio bolan i težak za nas koje ostajemo.

Opet sam se susrela s još jednim odlaskom.

Da sam ga očekivala - nisam.
Da vjerujem da je to istina - ne, ne vjerujem. Nisam taj kalibar, vjerujem tek kad se sama uvjerim da je kraj, jbg, takva sam.
Da imam nešto za reći - nemam. Ostala sam bez riječi ovaj put.

Koliko god mi bili svjesni da je to sve prirodan proces i da kako smo ovdje jednom došli da ćemo upravo tako i otići. Ma koliko god bili svjesni da jednom nastupi kraj opet te nekako iznenadi. Nekako te uhvati nespremnog.

Kažu da je to sve život... Da.

- 00:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.12.2014., petak

ROBOVANJE NAVIKAMA

Mi smo totalni robovi navika.

Mi ljudi smo totalni robovi svojih navika i divan je to osjećaj kad to spoznaš, ali baš kad to onako iskreno i istinski spoznaš u sebi.

Jednom davno prije zaista puno godina su meni poneki moji produhovljeni i mudri prijatelji govorili kako čovjek ustvari ništa ne treba, tada to nisam shvaćala, nije mi to bilo jasno. U biti, bilo mi je jasno, ali bilo mi je to samo teoretski jasno i ajmo reći razumljivo jer sam to tada pročitala u nekoj knjizi ili sam to od nekog čula pa sam onda malo o toj temi promišljala u svojoj glavi i onda mi je ta spoznaja kao postala razumljiva.

Ali tek sada nakon toliko i toliko i toliko godina, nakon toliko pročitanih knjiga i foruma, nakon toliko razgovora s raznim ljudima i nakon niza raznih situacija u mom životu – ja tek sada mogu reći da ja tu rečenicu o robovanju mogu zaista iskreno potvrditi, razumijeti i sa sigurnošću reći da je to upravo tako i nikako drugačije. Koji je to blagoslov kad dođeš sam to spoznaja u životu i kad ih postaneš svjesan. Divota...

Sve je počelo i ne baš tako sjajno kako je na kraju ipak ispalo. Počelo je s cigaretama. Godinama se već borim s pušenjem, kao - sad pušim, pa se onda kao ufuravam da prestajem pušiti, pa onda poludim pa skurim cijelu kutiju u hipu, pa onda ne prestajem pušiti i tako stalno. Svakom pušaču su sve ove situacije dobro poznate.

Međutim, neki dan mi se dogodila situacija da moram hitno izvaditi zub, odem i izvadim ga i naravno da me je boljelo za umrijet još 7 dana nakon vađenja zuba, ali kao pravi pušač, svi bolovi se lakše podnesu ako zapališ tu i tamo koju. Doslovce sam zapalila tu i tamo koju jer nisam mogla ni pušiti, u biti, od bolova nisam toliko niti uživala u cigareti. I tako dan po dan, sve mi je spontano manje trebala cigareta, ali baš spontano i bez forsiranja da bih neki dan sjela i zapitala samu sebe: Jesam li danas uopće zapalila koju?

S laganim odmakom od nekoliko dana sam shvatila da sam ja spontano i bez ikakvog razmišljanja u biti ostavila cigaretu i da mi uopće nije potrebna, da mi uopće ne fali, da je ne trebam. Shvatila sam da je to samo jedna navika i da sam postala rob navici koja se zove pušenje...

Isto tako...Prije neki dan radi nekih kvarova sam ostala bez interneta doma. Ajmo, odmah frka, nema interneta, zovi operatera, histerija po kući jer nema neta, zovi opet operatera jer je obećano da će kvar riješiti za 24 sata a još nisu, bezglavo provjeravanje kompa – jeli internet stigao, ajmo opet zvati operatera i udri po njima jer su oni ovakvi i onakvi i bla, bla, bla..... Dakle, klasična i svima poznata priča.....

Neki dan opet ja sjedim i mislim si, pa uopće nije loše bez neta, u biti – ne fali mi, čak mi i ne treba baš toliko, imam više vremena za druge stvari – opet sam nesvjesno postala rob nečeg što se zove net. Ma nije to pravo robovanje, već nekako spontano počneš čitati jedno pa se udubiš pa onda čitaš drugo, pa iz teme u temu pa prođe koji sat a da ni ne skužiš.. Znam nekad dočekati svitanje čitajući po netu...

Tek sada sam shvatila koliko smo skloni robovati svojim navikama i koliko im podilazimo i koliko se bezuspješno borimo protiv njih. Sve si misliš – ja nisam jedan od takvih robova – ma jesi, svi smo i tek kad ti nešto oduzmu onda shvatiš koliko si o tome ovisan i koliko, kao ne možeš bez toga.

Zaista se bez svega može, nije to čak i neki problem....


- 16:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.