Život i smrt....
Svi se rodimo, budemo nešto na ovom svijetu, iskoristimo ovaj život onako kako znamo i jednom odemo, samo se ugasimo kao da nikad nismo ni bili tu. Neki ostave svoj trag, neki se pamte, neki žive tako neznatno kao da ih i nema, sasvim nebitno....
Na koncu, svi samo jednom dođemo, prođemo i odemo....
Nije baš i neka tema za ovaj kao najveseliji mjesec u godini, mjesec obitelji, doma, poklona, tople rerne, mirisne kuhinje, mjesec veselja i sreće ali..... Ali kad dođe vrijeme za odlazak s ovog svijeta nitko te ne pita kad bi htio otići, kad je pravo vrijeme, koji je mjesec, da li bi htio još malo uživati u ovom životu ili ti je vrijeme da se fino pozdraviš s ekipom i odeš u tišini.
Na život gledam kao na jedno putovanje. Tu si gdje jesi, sada i trenutno, možda još koji dan, možda još koju godinu, možda još koji tren, ne znaš, nitko to ne zna...
Sjećam se prije dosta godina na smrt sam gledala kao na nešto strašno, nešto bolno, toliko bolno da takva bol toliko bol kao da nikad neće proći. Poprilično sebično. Uvijek je bilo beskonačno mnogo pitanja: zašto, kako, zašto baš on, zašto baš meni?
Pitanja bez odgovora .....
Danas na smrt, na taj proces odlaska gledam nekako sasvim drugačije, kao da mogu napraviti odmak od tog, kao da mogu barem donekle malo odmaknuti emocije od tog procesa odlaska. Ne znam kako se mogu tako postaviti, da li zato jer sam možda spoznala neke stvari u životu ili zato jer me život već dobro našamarao pa sam sasvim malo otupila na emocije.
Svaki rastanak boli, boli barem malo, ali nekako sam vjerovanja da svaka duša sama odluči kad joj je dosta, kad je kraj, kad završi misiju na ovom svijetu i kad je spremna na odlazak i svaki taj odlazak treba na neki način poštivati koliko god bio bolan i težak za nas koje ostajemo.
Opet sam se susrela s još jednim odlaskom.
Da sam ga očekivala - nisam.
Da vjerujem da je to istina - ne, ne vjerujem. Nisam taj kalibar, vjerujem tek kad se sama uvjerim da je kraj, jbg, takva sam.
Da imam nešto za reći - nemam. Ostala sam bez riječi ovaj put.
Koliko god mi bili svjesni da je to sve prirodan proces i da kako smo ovdje jednom došli da ćemo upravo tako i otići. Ma koliko god bili svjesni da jednom nastupi kraj opet te nekako iznenadi. Nekako te uhvati nespremnog.
Kažu da je to sve život... Da.
Post je objavljen 12.12.2014. u 00:43 sati.