- Znaš, ja uoće nisam sretna. Ja ne znam biti sretna... I ne znam se veseliti tuđoj sreći.
Tim riječima me je neki dan dočekala jedna moja dugogodišnja prijateljica.
Kad sam čula te njene riječi malo sam ostala onako zbunjena, malo iznenađena, malo zaprepaštena, malo bez riječi, u biti, iskreno - malo me potakla na razmišljanje.
Od mene kao njene dugogodišnje prijateljice se očekuje da sam nešto pametno i mudro kažem a ja sam samo ostala bez riječi, doduše, samo sam kratko ostala bez riječi jer uvijek imam nešto nadodati.
Što znači biti sretan? Jesmo li sretni? Uči li se sreća?
Gomila pitanja. U biti, sve kao tako jednostavno a na kraju ispadne i ne baš jako jednostavno.
Kad se osvrnem oko sebe zaista vidim jako puno ljudi koji su nesretni. Nesretni su svojim životima, nesretni su svojim partnerima, svojom djecom, svojim izgledom, domom, prijateljima, roditeljima, situacijama koje ih prate u životu itd., itd.
Razlog za nesreću ima beskonačno i tu zaista nema kraja kod pojedinaca.
Živim sa stavom da je sreća nešto što se uči kroz život, da je sreća i biti sretan stvar izbora svakog pojedinca. Isto tako vjerujem da je jedina prava sreća ona u nama, onaj osjećaj kad spoznamo da smo sretni sami radi sebe, jer smo tu gdje jesmo, jer imamo sebe.
Mislim da ljudi često griješe tražeći sreću iznan sebe, tražeći je u vanjskim stvarima.
Sudim nekako prema sebi.
Vidim nek dobre cipele i želim ih jer mislim da će me te cipele usrećiti. Naravno, kao svaka prava žena okrenem nebo i zemlju kako bi ih si kupila. Sretna sam, pucam od sreće, kupila sam si cipele koje sam željela, super su mi, zadovoljna sam, ali realno, koliko to sreća može trajati? Kolikog vijeka je taj osjećaj sreće?
Relativno kratkog, jer jednom i te cipele postanu stare, te cipele ostanu nešto što sam već iznosila, te iste cipele su mi demode i više mi nisu razlog sreći, dapače, čak ih i ne primjećujem više u cipelaru.
Dakle, tražeći sreću u nekim vanjskim čimbenicima jer nešto što je relativno kratkog vijeka i ne nosi rezultate na duge staze. Ne kažem da si ne treba priuštiti i takvu sreću - naravno da treba, svi to radimo ali to nije nešto što je dugoročno.
Zaista, to mogu svjedočiti nekim pojednicima oko mene koji zaista u životu imaju sve, a ustvari nemaju ništa.
Imaju sve u materijalnom smislu da si mogu priuštiti stvari o kojima mnogi mogu samo maštati, a kad ih malo bolje slušaš, oni jadni zaista nemaju ništa, prazni su, nezadovoljni, uvijek čangrizavi, uvijek su im svi krivi za sve osim njih samih i uvijek neka depra uživotu.
Nekako mislim da je sve u životu stvar pogleda na situacije, prilike i izazove koje nam život nudi, pa tako i biti sretan - to je ona famozna - nekom je čaša uvijek polupuna a nekom poluprazna.
Zato i kažem da je sreća stvar izbora i nešto što se uči kroz život.
I apsolutno ne pušim priče da je sve oko nas crno i na rubu besmisla, jer nije, zaista nije, uvijek može biti još gore i nitko mi ne može reći da nema u danu neke situacije, nekog trenutka koji će te ispuniti, koji će te nasmijati i radi kojeg će te obuzeti taj osjećaj sreće, ali onaj pravi osjećaj, onaj osjećaj sreće kad bi mogao eksplodirati od siline te energije.
Kad takav osjećaj postane zarazan.
Žao mi je ljudi koji ne mogu radi svojih blokada i ne mrdanja s mjesta, radi nemogućnosti suočavanja sa samim sobom i ne mijenjanja samog sebe, ne mogu spoznati taj osjećaj, baš mi ih je iskreno žao...
Ima, svaki dan nam nudi nešto na čemu trebamo biti zahvalni jer sam sigurna da je osjećaj sreće jako povezan sa osjećajem zahvalnosti samo u ljudskoj psihi je često prisutan taj osjećaj nezahvalnost i vječne težnje prema nečem višem i boljem, tako da ni ne primjećujemo sve ono što imamo već samo ono što nemamo a želimo i otud često taj osjećaj koji se zove - biti nesretan...
