Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Imati li dijete ili ne imati dijete?

To je pitanje koje me nikad ali baš nikad nije mučilo, ja sam uvijek za dijete, za jedno, dvoje ili troje djece, sasvim nebitno. Djeca su stvarno blagoslov i nešto što ti daje svrhu i smisao života, ono jedno malo biće koje te tjera na borbu i to su naši mali a opet ponekad toliko veliki učitelji.

Parove koji se odluče imati dijete - poštujem, ipak nije to baš lak "posao", pogotovo ne danas kad je vrijeme življenja prebrzo i preludo.

Parove koji su odlučili ne imati dijete u ovom životu isto tako poštujem. Neki će reći - oni su sebični. Ne bi se složila s tvrdnjom da ljudi koji ne žele djecu da su sebični, prije bih rekla da su odgovorni, jer zašto donjeti na svijet jedan mali život samo da bi zadovoljio formu i zato da bi smanjio kokodakanje roditelja, rodbine i besposlenih trač baba?

Nema smisla, ako smatraš da ne možeš biti dobar i kvalitetan roditelj, ako smatraš da se ne želiš odreći svoje slobode i svoje komocije koje ti nudi život bez klinca onda je vrlo mudar i odgovoran postupak koji se zove - ne željeti imati dijete.

Dakle, poštujem i jednu i drugu odluku, na kraju to je samo i isključivo stvar i odluka, kako pojedinca tako i para.

Ali, koliko smo ustvari različiti? Koliko su različiti ljudi koji su prešli 30 i neku i koji imaju klinca od onih koji su prošli 30 i neku i nemaju klinca?

Apsolutno smo različiti. Nebo i zemlja.

Gledam recimo svoj primjer. Slobodnog vremena skoro da i nemam jer imam posao, imam klinca koji ima svoje obaveze i koje nas dvoje moramo odraditi kako znamo. Isto tako taj klinac ima svoj društveni život koji ja kao njegova mama moram skupa s njime odraditi, ne žalim se, super nam je tako. Gledajući tako, cijeli njegov život sam ja, kao što je i on moj cijeli svijet.
Savršena simbioza.
Svoj društveni život planiram isključivo kad je on kod tate. Tada dogovaram izlaske, kavice i ina druženja s prijateljima i prijateljicama, sve ostalo preko tjedna je komunikacija preko satelita, FB-a, moba i inih novotarija.
Opet, ponavljam, ne žalim se, dobro mi je tako, iako mi ponekad fali malo mog vremena samo i isključivo za mene, ali to nekako upražnjavam noću kada mali spava i kad je u kući mir i apsolutna tišina, to je ono moje vrijeme za mene kada ponirem u sebe i uživam u tišini....

Ponekad, onako usred noći dobijem poziv od ovih svoji frendova neroditelja da dođem kod njih na zabavu ili barem samo na leteću cugu...
Često me takav poziv ostavi s upitnikom iznad glave jer odgovor je često uvijek isti:

- Ne mogu, ja sam mama i sada ne mogu mrdnuti iz kuće jer ili je mali bolestan ili ga ne mogu ostaviti samog jer je premali ili padam s nogu od umora jer smo se mali i ja opet "ubili" od jurcanja i trčanja....

Tada obično s druge strane nastane muk ili dobijem samo bukvicu da ja više nisam spontana kao što sam nekad bila.

Da, naravno da nisam više spontana jer ne mogu biti spontana, jer mi je život organiziran od ujutro kad oči otvorim do navečer dok ne odem leći, jer imam beskonačno obaveza kao svaka mama, a kamoli ne mama koja je sama s klincem. Opet, kad jednom postaneš mama, onda si malo u životu presložiš listu prioriteta u životu i shvatiš što ti je zaista bitno a što ti je manje bitno...

I onda shvatim da smo ti ljudi koji nemaju klince i mi koji imamo klince, ustvari isti, a opet sasvim različiti, dva su to različita svijeta koja su samo u tragovima spojiva.
I mogu ja njih shvatiti jer sam nekad vodila život upravo takav kakav oni vode sada, opušten, bez stresa, ugađajući sebi i onako, poprilično komotan stil života, ali oni nikad neće moći shvatiti mene kao ni druge roditelje jer život s klincem je nešto sasvim drugo, to je neka sasvim nova realnost i ne možeš reći da razumiješ dok ne probaš, dok ne budeš u toj koži.

Možeš se potruditi da shvatiš, ali shvaćanje u glavi je nešto sasvim drugo od životne prakse....

To je isto kao kad meni moja prijateljica koja ima dijete s posebnim potrebama priča o svom životu, o životu njene obitelji i životu njenog djeteta i ja joj kažem - razumijem te, kužim kako ti je...

A ona mi samo na to kaže: ne, ne razumiješ, nitko to ne može razumijeti dok ne proba....

E pa tako je i to, svi oni koji nemaju klinca ne mogu se staviti u kožu onih koji imaju klinca jer ne mogu shvatiti i nisu iskusili dubinu tih osjećaja i tih emocija, ne mogu shvatiti jačinu brige kad ti je klinac bolestan, ne mogu shvatiti strah jer je prvi put sam otišao u školu, ne mogu shvatiti bitnost i veličinu trenutka kad je ispao prvi zub, ne mogu razumijeti da je svaki njegov poraz i moj poraz a svaki uspjeh i moj uspjeh...

Preduboki su to osjećaji da bi se to moglo opisati riječima, nema tih riječi kojom bi se mogla opisati ta veza....

Imam oko sebe nekoliko primjera sebičnih muškarca.

Moji su frendovi i volim ih najviše na svijetu, ali samo frendovi jer s takvim osobama ne bih mogla zamisliti bilo kakav dublji odnos od prijateljstva.
Kako ja ponekad znam u šali reći za njih da su oni meni dobri ali u malim količinama, ponekad im kažem da su roba s greškom, ponekad ih nazovem emocinalnim vampirima....

Zašto samo frendovi?

Zato što su meni kao prijatelji ok, ali ono baš ok, iako i mene ponekad unište svojim ispadima i stavovima i ponašanjem. Kad ih samo promatram u nekom odnosu koji se zove veza sva se naježim i s takvim likovima ja ne bih mogla biti u vezi jer se ježim od sebičnih muškaraca koji misle samo na sebe i svoje dupe i žive po sistemu da se cijeli ženski mikrokozmos mora isključivo i samo okretati oko njih i njihovih potreba.

Nalaze se sa curom samo onda i kada to oni žele tj. kada njima paše i imaju vremena, javljaju se kad oni to žele jer je to nešto što je njima sasvim normalno, vode je na neke večere kad to oni žele i pri tom očekuju da ona još k tome i bude na tom zahvalna, sve im je prije nego ta osoba koju kao vole.
Uglavnom sve se nekako svodi na zadovoljavanje njihovih potreba i sve je nekako kako njima odgovara i što je najgore, oni su da li svjesno ili nesvijsno postavili pravila igre baš i upravo tako i to tako funkcionira.
Ukoliko se ona i pobuni ili se pokuša izboriti za svoja neka prava, gotovo uvijek usljedi isti odgovor - ja sam takav!

I zaista, oni u vezi i jesu takvi i to je to, ili prihvati, ili ostavi, nema tu previše mjesta za manevriranje jer to su ljudi već u nekim godinama koji imaju formiran kako karakter tako i obrasce ponašanja i teško se tu išta više može popraviti, promijeniti, korigirati jer oni žive po tom sistemu već godinama i smatraju da je takvo ponašanje ispravno bez obzira koliko im netko sa strane pokušao sugerirati da to nije veza, takvo ponašanje nije zdrav odnos.

Kad umanjuješ potrebe partnera, kad ne čuješ što ti želi reći, kad nemaš empatije, kad si uvijek samo ti u pravu i najpametniji, kad ti nisi nikad kriv nego uvijek netko drugi ili druga, kad nemaš sluha za onog drugog to nije to, to nije zdrav odnos...

Sigurna sam da postoje žene koje to mogu razumijeti, koje to mogu tolerirati, koje na kraju krajeva s takvim karakterom muškarca znaju hendlati u životu i kojima je to sasvim ok.
Ne znam, osobno, ja to sve mogu gledati i tolerirati neko vrijeme, jer imam tolerancije do neba i uvijek nađem jebeno opravdanje za svako ne dobro ponašanje, ali dugoročno - nema šanse, pukla bih prije ili kasnije, sigurna sam.

Po meni tu poštovanja prema dotičnoj personi, nema niti najmanje, i nije to da oni svoje djevojke ne vole, vole ih oni, ali na neki svoj čudan način koji samo valjda ti muškarci razumiju. To su likovi koji znaju poštivati isključivo i samo sebe i to je u njihovoj glavi jedino ispravno. Duboka je to psihologija i teške su to analize...

Svi si mi nekako u životu želimo da budemo voljeni, da osjetimo ljubav u pravom smislu riječi, želimo da se osjetimo poželjni, da nas se cijeni i poštuje, ali često nesvijesno "radimo" na nekoj sasvim drugoj frekvenciji i privučemo upravo jednog takvog sebičnog lika u život.

S muškarcem takvog kalibra to vremenom postane često čisti sado-mazo odnos i borba tko će preživjeti jer ne mislim da su takvi muškaci loši, oni samo ne znaju drugačije i smatraju da je ovako jedino ispravno a ne daju mogućnost da im pokažeš i objasniš da može biti i drugačije, da može biti i dobro..

Dobri su oni u duši samo su sjebani u glavi ili ih je život sjebao pa su sada upravo takvi kakvi jesu - emocionalni vampiri, manipulatori, teški partneri i životni suputnici....

Možda se i varam, možda i nisu dobri u duši, uglavnom, mislim da takve ne treba birati za neke životne bitke, ipak, kako ja volim reći - dobri su oni, ali u malim količinama .....

Sve mi se više i više bliži okretanje još jedne i nove stranice u životu, kako mom tako i u životu mog klinca...

Meni je gore, jer ja kužim i svjesna sam svega što nas čeka, a on, on je još samo jedno malo dijete koje ne treba opterećivati nepotrebnim stvarima i novonastalim izazovima u našim malim a opet tako velikim životima...

Nitko od mojih bližnjih me ne pita sada kako sam? Kako mi je sad kad opet okrećem novi životni list?

Ne pitaju me jer valjda smatraju da ja to sve mogu još jednom. Ma šta je to za mene? Samo još jedan novi izazov.... Zato valjda nema potrebe za pitanjima, ali nije to baš tako ovaj put....
Ovaj put imam u sebi valjda 100 emocija koje su pomiješane.
Sve mi se izmiješalo.

Sretna sam jer idem u nešto novo, nešto poznato a opet dovoljno nepoznato, idem u neki novi život s onim mojim malim čovjekom. S druge strane koliko god sam sretna, toliko me i strah, bojim se, veselim se, paničarim, ludim, pitam se....
Svaki dan 100 pitanja, da li ću ja to sve moći, da li ću ja to sve sama znati posložiti i ishendlati?
Ma moći ću, šta ne bih mogla ali opet okretanje nove životne stranice nosi i nove redove slova koje treba tek ispisati....

Ma ispisati ću to, jebi ga, ako sam sve do sada i to ću, pa kud puklo da puklo...

Sjećam se kad sam donosila odluku oko razvoda što je isto velika životna stvar, tada nisam bila prestrašena, tada sam baš odlučila i nije me moglo ništa, ali baš ništa zaustaviti, nije me ni bilo strah, nisam ni razmišljala o strahu. Tada sam razmišljala samo kako predstavu što prije okončati i kako što prije pobjeći, to mi je tada bila jedina životna misija.
Nisam imala osjećaj straha, nisam se brinula šta mi nosi sutra jer sam nekako bila sigurna da će sve biti dobro i da je moja odluka sasvim dobra i na mjestu.
I sada nakon skoro 2 god. vidim da sam bila u pravu, ne moram ja tu sebi ništa priznavati, ali vrijeme mi pokazuje upravo to.. Upravo to da sam dobro učinila i da ne moram žaliti radi toga..Dakako da ne žalim, šta bih žalila....Kažu ljudi, sve je to samo život....

Prošle godine kad sam imala neki operativni zahvat, osjećaji koji su me tada prožimali su bili čisto ne prihvaćanje novonastale situacije. Ali ono, hard odbijanje.
Sad kad se prisjetim tog perioda, baš sam cijelo vrijeme bila u filmu da sve što se tada meni događalo nije moj film, nije to moj život, sve se to događa nekom drugom, meni nije ništa jer ne prihvaćam da mi išta bude....Ok, bilo je tu i malo straha ali nije bilo panike, nije bilo histerije, bilo je neprihvaćanje od prvog do zadnjeg dana. Neprihvaćanje situacije od trenutka kad saznaš dijagnozu, do hospitalizacije, operativnog zahvata i na kraju do oporavka - stalno isti film: Meni nije ništa i ovo se ne događa meni, ovo nije moj život, ovo nisam ja.....
Stvarno, kad malo razmislim sada o tome, fakat, kao da se to sve i nije dogodilo meni, već ne znam kome, niti se i ne sjećam više, da nemam ožiljak od šavova vjerojatno ne bih ni znala da sam i tu muku prošla....

Čudna je ta naša glava....Zabriješ film samo takav, u sekundi si napraviš dramu ili komediju od života.....

Sada, danas, prolazi kroz moju glavu cijela paleta osjećaja, baš svih osjećaja i znam da se nemam čega bojati, ali opet se malo i bojim i ponekad pitam, mogu li ja to sve kao solo igračica, hoću li ja to znati, imam li dovoljno snage ili ću pokleknuti odmah na prvoj prepreci?

Ljudski je bojati se i pitati se, ljudski je o svemu razmišljati, ljudski je i pasti odmah na prvoj prepreci, sve je to ljudski i sve to mi možemo ma koliko mislili ponekad da ne možemo...

Svatko bi se trebao samo ponekad osvrnuti i pogledati u svoju prošlost i tek tada kad baciš pogled unazad preko ramena i vidiš što si sve do sada izdržao i prošao u životu, tek kad napraviš vremenski odmak od svega, tek onda vidiš kolika je snaga i moć u tebi, u meni, u svima nama...

Ništa, veselimo se novoj neispisanoj životnoj stranici, idemo prema novim izazovima i idemo ispisati još jedan list...

Oduvijek sam bila sigurna u to da ja volim sebe i volim se da, naravno da se volim, ali shvatila sam da se volim na onaj jedan površan način.

Volim biti dobro obučena, volim imati lijepu i urednu frizuru, volim nositi dobre cipele, volim mirisati i volim se kad se pogledam u ogledalo i vidim da sam si lijepa, to sve volim, kako ja tako i svi ostali, kaka žene, tako i muškaci, ali to je ona, kako bih je ja nazvala površna ljubav, to je ono površno voljeti sebe, to je samo voljeti svoj izgled i voljeti ono nešto kakvim se predstavljamo u javnosti...

Neki dan smo moja prijateljica i ja nakon višesatne rasprave došle do nekih sasvim novih spoznaja, do nečeg sasvim, novog u tom smislu voljeti sebe..
Nakon dugog razgovora s njom i još jedne u nizu revizije svog života, shvatila sam da ja sebe uopće ne volim i ne cijenim kao osobu, kao jedno ljudsko biće koje zaslužuje ljubav...

Istovremeno sam radi te spoznaje bila žalosna i tužna a opet s druge strane sam bila i nekako sretna jer sam konačno došla do novih spoznaja u svom životu, konačno sam otkrila još jedan problem na kojem moram intezivno raditi kako ne bih ponavljala neke stvari, kako ne bih ponavljala neke ljude i neke bolne situacije u svom životu.

Još jedna revizija mojih dosadašnjih veza i preturanje po mojoj prošlosti mi je u nekim segmentima bilo ne komično, nego toliko komično da su nam suze potekle niz obraze a opet s druge strane, za neke situacije mi je onako, ostao gorak okus u ustima i nije mi više bilo smješno kad smo se prisjetile....

U svakom slučaju želim joj zahvaliti na tome što me podsjetila na moje emotivne odnose sa suprotnim spolom jer da nije bilo nje ja bih se opet i ispočetka vrtila u krug i istovremeno bolovala, plakala, patila i u tragovima se smijala...

Kako smo preturale po mojim bivšim velikim i manje velikim ljubavima ona je došla do spoznaje da niti jedan, ali doslovce niti jedan od mojih bivših tipova (s kojim sam imala ajmo reći dužu vezu) nije u glavi bio na mjestu, nije bio posložen.
Nisu sad oni bili neki tipovi za promatranje i ne znam šta ali da su i bili baš "normalni" nisu niti to....
Sa svakim ali baš sa svakim su bile komplikacije, natezanja, rasprave, ispravljanje krivih drina, metoda pokušaja i pogrešaka, metoda - promijeniti će se ili će se bar korigirati u nekim segmentima u svojoj glavi, dakle, na svakom sam ja imala posla, ali ne imala posla, nego imala posla do jaja, pretiuranje po njihovim glavama, spajanje kockica, slaganje puzli, analize, duboke samoanalize, pitanja tipa: zašto ima baš takav obrazac ponašanja, šta mu se dogodilo u prošlosti da se boji vezivanja.....psihologija žešćeg kalibra koja je često bila naporna kako za mene a tako i za njih....

Ali ja sam s takvim likovima, kako bi moj frend rekao za takve likove: roba s greškom, hendlala, s njima sam znala bez obzira koliko mi je često bilo jako teško i jako mučno, naporno, iscrpi takav odnos....Takvi tipovi su mi oduvijek bili zanimljivi i privlačili su me jer s njima je trebalo raditi, puno raditi.....

Kad god bi mi se pojavio u životu neki dečko, muškarac koji je onako na mjestu, koji zna što hoće sa mnom, koji zna što hoće od mene, muškarac koji je posložen od glave do pete i posložen u glavi, e tada bih ja uhvatila bris samo takav, nestala bi poput vjetra.....Em što bi se prestrašila, em što mi takav odnos u kojem ide skoro sve glatko nikad nije bio zanimljiv, nema tu avanture....Jednostavno, kad ide sve kako treba u životu ja ne znam funkcionirati, ja ne znam s time hendlati i onda se pojavi onaj neki "strah", ono nešto.....

I tako mi je moja Ane jučer samo sasula u lice:

- Jebote stara pa ti stvarno ne voliš sebe, ti ne znaš hendlati životom ako sve ide kao po špagu...pogotovo ne znaš hendlati s tipovima kad je sve super....

Stvarno mi je dala na razmišljanje i sve što nekako više mislim sve mi se više čini da je Ane u pravu, ja stvarno ne volim sebe kad si volim priuštiti takve tipove u život i takve situacije...
Onaj tko sam sebe voli to si sigurno ne radi, i eto mi novog zadatka:

Nauči voljeti samog sebe a onda mijenjanjem sebe, mijenjaš i frekvenciju na kojoj "radiš" pa privlačiš i drugačije muškarce u život i drugačije odnose i drugačije emocije.....

Sve nešto u zadnje vrijeme dok preturam stvari po sobi nailazim na svoju vericu od bijelog zlata s ugraviranim njegovim imenom i jednim datumom koji mi je obilježio život, ok, ne cijei život ali jedan dobar dio jest i te kako mi je obilježio...

Često je uzmem u ruku i gledam i je, promatram je i čudim se kako je taj jedan komadić metala nekad bio tako važan, tako bitan, kako sam ga s ponosom nosila a sada kad je imam ruci pitam se da li je to malo prstenasto čudo ikad i bilo moje....Nekad mi stvarno nije ništa jasno, kao da nisam s ove planete, kao da ovaj život koji živim nije moj, čudno, ali baš je tako....Jebeno je tako...

I onda, kad nađem tu vericu, znala sam nekad prije samo je vratiti na staro mjesto i nastaviti kopati dalje tražeći ono što mi zaista treba. Danas kad naletim na nju ipak malo zastanem i vratim film nekoliko godina unatrag kako je to nekoć izgledalo, kako je to nekad bilo. Nekih stvari se sjetim onako s osmjehom, neka mi sjećanja natjeraju suze u oči, neka mi ostave gorak okus u ustima, to je cijela paleta osjećaja i sjećanja...

I nevjerojatno je da me taj jedan mali komadić metala tako vrati negdje u prošlost...

Sve češće kad nađem vericu gledam je onako i pitam se: što ću s tobom? Šta ćeš mi ti više?

Jednostavno ne znam što učiniti s njom....

Vjerovanja sam da kad prekinemo neki odnos da se trebamo i riješiti darovanih predmeta od dotične osobe, jer svaki darovani predmet nam je energija koja nas vuče opet natrag u prošlost na neki suptilni način. Tako vjerujem da je moja verica u biti veza još uvijek s mojim i bivšim a tu vezu ne žellim, ali na neki suptilni način mi smo i dalje vezani, u biti taj komadić metala me još uvijek vuče u prošlost...

Često sam se pitala što s njom? Puno sam razmišljala o tome....

Jedno vrijeme sam razmišljala da se oprostim od nje i bacim je u more.... Onda mi to i nije bila baš neka fora, odustala sam od toga.
Mislila sam je vratiti bivšem mužu a onda opet si mislim ma šta će to njemu, ne treba mu, nikad nije ni nosio onu koju je trebao e sad da mu dam još jednu - i to je propalo....

MIslila sam si je ostaviti doma kao za neku uspomenu na neko prošlo vrijeme ali ne, nije mi ni to napeto, ne želim uspomenu na to vrijeme. Naš brak je stvar prošlosti i neka u prošlosti ostane i ne trebaju mi uspomene na njega...

A onda mi je sinula savršena ideja.... Odlučila sam je prodati i za tu lovu kupiti si neke ekstra cipele... Malo me radi te ideje prala grižnja savjest ali opet si mislim:

Pa ja sam žena a cipele su jedne od ženinih najboljih frendica, ako mi je već brak bio loša i propala investicija neka si barem s tom vericom kupim jedne ekstra cipele... Pa gdje ćeš bolje investicije????