Sve mi se više i više bliži okretanje još jedne i nove stranice u životu, kako mom tako i u životu mog klinca...
Meni je gore, jer ja kužim i svjesna sam svega što nas čeka, a on, on je još samo jedno malo dijete koje ne treba opterećivati nepotrebnim stvarima i novonastalim izazovima u našim malim a opet tako velikim životima...
Nitko od mojih bližnjih me ne pita sada kako sam? Kako mi je sad kad opet okrećem novi životni list?
Ne pitaju me jer valjda smatraju da ja to sve mogu još jednom. Ma šta je to za mene? Samo još jedan novi izazov.... Zato valjda nema potrebe za pitanjima, ali nije to baš tako ovaj put....
Ovaj put imam u sebi valjda 100 emocija koje su pomiješane.
Sve mi se izmiješalo.
Sretna sam jer idem u nešto novo, nešto poznato a opet dovoljno nepoznato, idem u neki novi život s onim mojim malim čovjekom. S druge strane koliko god sam sretna, toliko me i strah, bojim se, veselim se, paničarim, ludim, pitam se....
Svaki dan 100 pitanja, da li ću ja to sve moći, da li ću ja to sve sama znati posložiti i ishendlati?
Ma moći ću, šta ne bih mogla ali opet okretanje nove životne stranice nosi i nove redove slova koje treba tek ispisati....
Ma ispisati ću to, jebi ga, ako sam sve do sada i to ću, pa kud puklo da puklo...
Sjećam se kad sam donosila odluku oko razvoda što je isto velika životna stvar, tada nisam bila prestrašena, tada sam baš odlučila i nije me moglo ništa, ali baš ništa zaustaviti, nije me ni bilo strah, nisam ni razmišljala o strahu. Tada sam razmišljala samo kako predstavu što prije okončati i kako što prije pobjeći, to mi je tada bila jedina životna misija.
Nisam imala osjećaj straha, nisam se brinula šta mi nosi sutra jer sam nekako bila sigurna da će sve biti dobro i da je moja odluka sasvim dobra i na mjestu.
I sada nakon skoro 2 god. vidim da sam bila u pravu, ne moram ja tu sebi ništa priznavati, ali vrijeme mi pokazuje upravo to.. Upravo to da sam dobro učinila i da ne moram žaliti radi toga..Dakako da ne žalim, šta bih žalila....Kažu ljudi, sve je to samo život....
Prošle godine kad sam imala neki operativni zahvat, osjećaji koji su me tada prožimali su bili čisto ne prihvaćanje novonastale situacije. Ali ono, hard odbijanje.
Sad kad se prisjetim tog perioda, baš sam cijelo vrijeme bila u filmu da sve što se tada meni događalo nije moj film, nije to moj život, sve se to događa nekom drugom, meni nije ništa jer ne prihvaćam da mi išta bude....Ok, bilo je tu i malo straha ali nije bilo panike, nije bilo histerije, bilo je neprihvaćanje od prvog do zadnjeg dana. Neprihvaćanje situacije od trenutka kad saznaš dijagnozu, do hospitalizacije, operativnog zahvata i na kraju do oporavka - stalno isti film: Meni nije ništa i ovo se ne događa meni, ovo nije moj život, ovo nisam ja.....
Stvarno, kad malo razmislim sada o tome, fakat, kao da se to sve i nije dogodilo meni, već ne znam kome, niti se i ne sjećam više, da nemam ožiljak od šavova vjerojatno ne bih ni znala da sam i tu muku prošla....
Čudna je ta naša glava....Zabriješ film samo takav, u sekundi si napraviš dramu ili komediju od života.....
Sada, danas, prolazi kroz moju glavu cijela paleta osjećaja, baš svih osjećaja i znam da se nemam čega bojati, ali opet se malo i bojim i ponekad pitam, mogu li ja to sve kao solo igračica, hoću li ja to znati, imam li dovoljno snage ili ću pokleknuti odmah na prvoj prepreci?
Ljudski je bojati se i pitati se, ljudski je o svemu razmišljati, ljudski je i pasti odmah na prvoj prepreci, sve je to ljudski i sve to mi možemo ma koliko mislili ponekad da ne možemo...
Svatko bi se trebao samo ponekad osvrnuti i pogledati u svoju prošlost i tek tada kad baciš pogled unazad preko ramena i vidiš što si sve do sada izdržao i prošao u životu, tek kad napraviš vremenski odmak od svega, tek onda vidiš kolika je snaga i moć u tebi, u meni, u svima nama...
Ništa, veselimo se novoj neispisanoj životnoj stranici, idemo prema novim izazovima i idemo ispisati još jedan list...
