Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

27.05.2014., utorak

Guska u magli ...

Dugo nisam pisala ništa .....

Čak nisam ni svraćala na blog. Pogubila sam se, jednostavno sam se pogubila u vremenu, pogubila se u prostoru.

Sve nešto kao hoću, hoću, hoću ali nikako, dan za danom proleti, tako proleti i mjesec, na kraju ti proleti i život a ti gubiš vrijeme na neke sasvim krive stvari u kojima se ne nalaziš, gubiš vrijeme na krive ljude i na nemoguće ispravljanje krivih drina, kako se ono kaže...

Preletila sam blog večeras i vidjela da sam nekad davno mjesečno imala i po 10-15 napisanih postova a sad kad vidim samo 1 ili 2 posta, sram me je, u biti, nije me sram nego sam tužna jer sam opet i ponovo radi nekih svojih novonastalih životnih situacija zapostavila nešto što volim i nešto što me ispunjava, pisanje i čitanje, moje jedino i najvjernije oružje - riječi...

Opet sam si dozvolila da izgubim sebe radi nekih drugih ljudi, radi nekih njihovih života i opet sam radi toga ljuta na sebe jer sam si jednom davno obećala da mi se to više nikad, ali baš nikad neće dogoditi, u biti, sama si neću dozvoliti da mi se to dogodi a upravo to mi se i dogodilo.

Opet sam zapostavila sebe i neke svoje ljubavi radi drugih, opet.

Mislila sam, u biti, bila sam sigurna da sam nešto naučila iz situacija koje sam prošla u životu, sada vidim da nisam naučila ništa, opet i ponovno ponavljam iste greške.
Opet radi nekih drugih ljudi stavljam sebe i svoje hobije u drugi plan. Kao da se ne volim... Ne valja, nije to dobro jer ako sam sebi nisi na prvom mjestu i najvažniji nećeš biti niti ikom drugom, to znam, to sam naučila, to sam shvatila samo to još relativno teško provodim u praksu.

Jednostavno, zabudalim svako toliko i pogubim se, baš sam kao guska u magli ponekad....

I nije što se pogubim, nije to ono najgore što se može dogoditi, nego se još i ispočetka čudim kako mi se to opet dogodilo. Kako se to samo meni moglo dogoditi, meni koja je totalni freak control za sve u svom životu?

Neki ljudi uče iz tuđi grešaka, neki ljudi uče iz svojih grešaka, neki ljudi nauče iz prvog puta, neki iz petog a neki ljudi ne nauče nikad....

Ja valjda spadam u posljednju kategoriju, u kategoriju onih koji ne nauče nikad i vrludam svijetom baš kao guska u magli ponekad...
- 22:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

04.05.2014., nedjelja

Prijateljstvo nakon rastave ....

Možemo li nakon rastave biti i ostati prijatelji?

Često sam razmišljala upravo o tom pitanju, možemo li nakon rastave biti prijatelji. I koliko vidim oko sebe a i iz svog vlastitog primjera teško da možemo biti prijatelji.
Možemo kao neki bivši partneri ostati u koliko toliko normalnim i ljudskim odnosima, ukoliko imamo zajedničko dijete a često je i takav odnos teško zadržati nakon sve havarije koje smo prošli kao bivši partneri na stazi života. Zaista je teško!

Jer, u biti, da smo mogli biti prijatelji i da smo se slagali ne bi se niti razveli već bi se zajedno borili i prkosili životu i tada bi u toj zajednici zaista bili prijatelji, i podrška i potpora jedno drugom kako bi to trebalo biti u životu. Kažem, kako bi to trebalo biti iako najčešće to nije niti približno tako....

I kako onda s bivšim partnerom ili partnericom ostati nakon sveg sranja prijatelj? Ma nema šanse.

Pogotvo kad znaš i kad si svjesan toga da te on ili ona povrijedio, da te ostavio ili ostavila radi nekog novog, radi nekog kvazi boljeg. Kad znaš da si u svim godinama braka pojeo ili pojela toliko govana radi mira u kući - i da ih sada kreneš ponovo jesti ne bi ti bio dovoljan ovaj cijeli život da ih se opet toliko skupi.
Kako biti nakon svega prijatelj s nekim kad znaš da te je on ili ona svaki dan sustavno i sistematski psihički zlostavljao i uzimao komadić po komadić tebe dok te nije izjeo do kosti, dok te nije izjeo do srži....

Ma nema tu više prijateljstva niti pod razno. U biti prijatelj je bilo potrebno biti dok ste bili u zajednici a sada kad je svemu došao kraj čemu uopće forsirati neku masku prijateljstva a ispod te maske je debeli sloj gorčine i nezadovoljstva. Čemu?

Forsirati kvazi prijateljstvo radi nekih normalnih odnosa? Ma ne, nakon rastave nema tu više niti normalnih odnosa a još manje nečeg što se zove prijateljstvo, jer prijateljstvo jedna nit koja nas spaja s nekim i u dobru i zlu a ne samo kad je sve savšeno i dobro, jebeš onda takvo prijateljstvo, lako je tada biti prijatelj...

Nakon što se razori jedna zajednica, jedna obitelj, ne može se biti u normalnim odnosima s nekim koliko god se mi trudili jer to nikako ne ide pogotovo ako je jedna strana odlučila da se inati, da se prgavi s onim drugim, e pa onda ako je još taj jedan odlučio da više neće plaćati alimentaciju jer on jednostavno smatra da ne treba a ti ovisiš o toj jebenoj pari, e pa onda ako još i nema vremena vidjeti svoje vlastito dijete a ima vremena za sve ostalo tj. ima vremena za svoju guzicu i za svoje gušte, a ti to sve gledaš i pizdiš i na sebe i na njega jer vidiš da se radi o velikoj nepravdi ali ne možeš učiniti ništa, u biti, jedino što možeš je pričati i pričati i pričati i nervirati sebe i izjedati sebe i proklinjati dan kada ti se pomutila pamet da si se udala ili oženila za tog idiota ili za tu kravu....

Ali, šta je tu je i nema iz ove kože....Borba do samog kraja...

I onda dok ste još bili u zajednici koja se zove brak, onda bi malo i podvili kičmu, začepili usta ponekad, skratili jezik često, sve radi nekog mira u kući i sve za dobrobit zajednice, a sada kada više nema te zajednice onda nema ni savijanja kičme, niti skraćivanja jezika jer čemu šutiti nekom ako si svjesan da ti se radi ogromna nepravda i to ne samo tebi već i vašem zajedničkom djetetu. Čemu?
Ako se sam ne izboriš za sebe i za klinca tko će se boriti za vas? Nitko, ama baš nitko!

Kad ti nešto ne paše, opleteš i verbalno udraš po bivšem ili bivšoj i to je to, ali nije to ono zlonamjerno, to je samo borba za neka svoja prava i za prava svog, u biti vašeg djeteta, što često suprotna strana ne razumije jer često rastavom prestaje i roditeljstvo s jedne strane, nažalost - a to boli, kako dijete tako i roditelja s kojim je taj klinac ostao i svaki roditelj će se boriti za sreću svog djeteta, ali baš svaki...

Imam neke parove oko sebe, iako su u manjini koji su ostali kao dobri nakon razvoda, koliko su si ostali dobri i o tome bi se dalo diskutirati ali to je isključivo i samo njihova stvar.
Više je ovih drugih, koji si i nakon razvoda i nakon toga što više ne žive pod istim krovom ali moraju biti u kontaku najradije iskopali oči jedan drugom jer je to tako, ne mogu se složiti oko ničeg i svatko vuče na svoju stranu i svatko ima svoje mišljenje i ne popušta onom drugom, ali, tako je to s nama ljudima - valjda...

U svakom slučaju, mislim da nakon rastave nema više prijateljstva između bivših partnera jer da su mogli biti prijatelji bili bi to i u braku i tada do rastave ne bi ni došlo, a kamoli biti s nekim prijatelj koji ti je nanio bol i hrpu nezadovoljstva i gorčine u životu?

Ok, reći će neki - sve se to zaboravi, sva ta bol i sva ta gorčina. Ne bih rekla da se zaboravi, ne može se nikad zaboraviti i nikad ta nanesena bol ne nestane, rana nikad ne zacijeli, ali da se preko masu stvari prijeđe - da, prijeđe se jer i vrijeme učini svoje a i presložiš si malo životne kockice na neki drugi način, pa ti bude vremenom lakše....

Nakon rastave možemo se potruditi imati koliko toliko korektan odnos i komunicirati s bivšim partnerom onoliko koliko moramo i to je sasvim dovoljno, rekla bih i previše...

Potruditi se ostati u normalnom odnosu - da, svakako, što naravno ne znači i da ćemo uspjeti jer najčešće ne uspjevamo iako, iznimke uvijek postoje, iako su vrlo rijetke i pitanje je koliko su iskrene...
- 14:53 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.