Sve nešto u zadnje vrijeme dok preturam stvari po sobi nailazim na svoju vericu od bijelog zlata s ugraviranim njegovim imenom i jednim datumom koji mi je obilježio život, ok, ne cijei život ali jedan dobar dio jest i te kako mi je obilježio...
Često je uzmem u ruku i gledam i je, promatram je i čudim se kako je taj jedan komadić metala nekad bio tako važan, tako bitan, kako sam ga s ponosom nosila a sada kad je imam ruci pitam se da li je to malo prstenasto čudo ikad i bilo moje....Nekad mi stvarno nije ništa jasno, kao da nisam s ove planete, kao da ovaj život koji živim nije moj, čudno, ali baš je tako....Jebeno je tako...
I onda, kad nađem tu vericu, znala sam nekad prije samo je vratiti na staro mjesto i nastaviti kopati dalje tražeći ono što mi zaista treba. Danas kad naletim na nju ipak malo zastanem i vratim film nekoliko godina unatrag kako je to nekoć izgledalo, kako je to nekad bilo. Nekih stvari se sjetim onako s osmjehom, neka mi sjećanja natjeraju suze u oči, neka mi ostave gorak okus u ustima, to je cijela paleta osjećaja i sjećanja...
I nevjerojatno je da me taj jedan mali komadić metala tako vrati negdje u prošlost...
Sve češće kad nađem vericu gledam je onako i pitam se: što ću s tobom? Šta ćeš mi ti više?
Jednostavno ne znam što učiniti s njom....
Vjerovanja sam da kad prekinemo neki odnos da se trebamo i riješiti darovanih predmeta od dotične osobe, jer svaki darovani predmet nam je energija koja nas vuče opet natrag u prošlost na neki suptilni način. Tako vjerujem da je moja verica u biti veza još uvijek s mojim i bivšim a tu vezu ne žellim, ali na neki suptilni način mi smo i dalje vezani, u biti taj komadić metala me još uvijek vuče u prošlost...
Često sam se pitala što s njom? Puno sam razmišljala o tome....
Jedno vrijeme sam razmišljala da se oprostim od nje i bacim je u more.... Onda mi to i nije bila baš neka fora, odustala sam od toga.
Mislila sam je vratiti bivšem mužu a onda opet si mislim ma šta će to njemu, ne treba mu, nikad nije ni nosio onu koju je trebao e sad da mu dam još jednu - i to je propalo....
MIslila sam si je ostaviti doma kao za neku uspomenu na neko prošlo vrijeme ali ne, nije mi ni to napeto, ne želim uspomenu na to vrijeme. Naš brak je stvar prošlosti i neka u prošlosti ostane i ne trebaju mi uspomene na njega...
A onda mi je sinula savršena ideja.... Odlučila sam je prodati i za tu lovu kupiti si neke ekstra cipele... Malo me radi te ideje prala grižnja savjest ali opet si mislim:
Pa ja sam žena a cipele su jedne od ženinih najboljih frendica, ako mi je već brak bio loša i propala investicija neka si barem s tom vericom kupim jedne ekstra cipele... Pa gdje ćeš bolje investicije????
