MALI SUNCOKRET
31.01.2012., utorak
SUSRET 1. „A onda je otvorila stranicu na kojoj je pisalo o Janačeku. Leoš Janaček se rodio 1854. u selu u Moravskoj, a umro je 1928. godine. U knjizi je stajala jedna portret fotografija iz njegovih poznih godina. Uopšte nije bio oćelavio, već mu je glava poput pašnjaka bila gusto obrasla sedim vlasima. Oblik glave se nije mogao razaznati. Sinfonijeta je komponovana 1926. godine. Janaček je živeo u nesrećnom braku bez ljubavi, ali je 1917, kada je imao 63 godine, upoznao već udanu Kamilu i zaljubio se u nju. Bila je to ljubav dvoje ljudi zrelih godina koji su već bili u braku. Janačeku, koji je neko vreme očajavao zbog toga, susret s Kamilom vraća snažnu želju za komponovanjem. I tako jedno za drugim nastaju njegova pozna remek-dela. Jednog dana, dok je s njom šetao parkom video je da se održava koncert orkestra na bini na otvorenom, zastao je i poslušao njihov nastup. U tom trenutku iznenadni nalet osećanja sreće prožeo mu je celo telo, i tako se u njemu rodila melodija Sinfonijete. Imao je osećaj kao da se tada u njegovoj glavi nešto otvorilo i doživljaj da se našao u nekakvom blistavom transu, sećao se on. U to vreme, Janaček je bio angažovan da komponuje fanfare za neko veliko gimnastičko takmičenje, pa je deo motiva za fanfare bila „melodija“ koja mu se javila u tom parku, i tako se rodilo delo pod nazivom Sinfonijeta. Dobila je naziv „Mala sinfonija“... * * * Aomame za svaki slučaj u kratkim crtama u svoju svesku zabeleži biografske podatke i objašnjenja vezana uz kompoziciju. Ipak, tekst u toj knjizi nije joj dao apsolutno nikakvu naznaku o tome šta bi bila ta zajednička tačka između muzike Sinfonijete i nje same, ili bar šta bi ona mogla da bude. Izašavši iz biblioteke ona poče besciljno da luta gradom u sumrak. Povremeno izgovarajući nešto sebi u bradu, a povremeno odmahujući rukom. Ovo je naravno puka pretpostavka, mislila je Aomame u hodu. Ali, meni u ovom trenutku ta pretpostavka deluje najubedljivije. Ili ću bar, dok se ne pojavi pretpostavka koja će biti još ubedljivija, izgleda morati da se ponašam u skladu sa ovom. U suprotnom, moguće je i da ću je negde usput odbaciti. Zbog toga bi verovatno trebalo da ovoj novoj situaciji u kojoj sam se našla dam odgovarajući naziv. Neki jedinstven naziv potreban je i da bih mogla da napravim razliku u odnosu na onaj nekadašnji svet u kome su policajci nosili klasične revolvere. Čak i psi i mačke imaju imena. Ne vidim razloga da novi svet koji je pretrpeo ovakve promene nema naziv. Novi svet ću zvati „Godina 1Q84“, rešila je Aomame. „Q“ kao question mark. Znak pitanja. Aomame u hodu sama za sebe klimne glavom.“ Haruki Murakami, 1Q84, Knjiga 1, Beograd, 2011. (Nastavit će se u...veljači)  |
28.01.2012., subota
ZALIJEPILA SAM SEOdavno me netko nije zalijepio za stolicu i zadržao bez većih prekida uz svojih 1 000 stranica. Od ovog zadnjeg Murakamijevog romana dobila sam zapletaj misli; načisto me prepolovio, ili možda poduplao. Sve što radim mimo čitanja ovih dana osjećam kao gubitak; ni tipkati ne stignem od halapljivosti za stranicama 1Q84-e. Čeka me put od još 100 listanja, pa razmišljam o kratkoj pauzi. Možda je bila pametna i nužna ona koju je sam autor kreirao prvim čitačima nakon drugog dijela; ali, kako nisam bila među njima, mogu i ovako.  Ipak, žurim... p.s. Učinilo mi se da pada snijeg... |
26.01.2012., četvrtak
"IF"- AKO – Ako možeš da sačuvaš razum, kada ga oko tebe Gube i osuđuju te. Ako možeš da sačuvaš veru u sebe, kad sumnjaju u tebe, Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju. Ako možeš da čekaš, a da se ne zamaraš čekajući, Ili da budeš žrtva laži, a da sam ne upadneš u laž. Ili da te mrze, a da sam ne daš maha mržnji I da ne izgledaš, u očima sveta suviše dobar, Ni tvoje reči suviše mudre. Ako možeš da sanjaš, a da tvoji snovi ne vladaju tobom, Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (same sebi) cilj. Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi i Porazu I da nepokolebljiv uteraš i jedno i drugo u laž. Ako možeš da podneseš da čuješ, istinu koju si izrekao Izopačenu od podlaca u zamku za budale. Ako možeš da gledaš, svoje životno delo srušeno u prah I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom. Ako možeš, da sabereš sve što imaš I jednim zamahom sve staviš na kocku. Izgubiš i ponovo počneš da stičeš I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak. Ako si u stanju, da prisiliš svoje srce, živce, žile, Da te služe još dugo, iako su te već davno izdali I da istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više, Do volje koja im govori: ’’Istraj!’’ Ako možeš da se pomešaš sa gomilom, a da sačuvaš svoju čast Ili da opštiš sa kraljevima i ostaneš skroman. Ako te najzad niko, ni prijatelj, ni neprijatelj, ne može uvrediti. Ako svi ljudi računaju na tebe, ali ne preterano. Ako možeš da ispuniš, minut koji ne prašta Sa šezdeset skupocenih sekunda. Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu. I što je više, tada ćeš biti ČOVEK sine moj. Radjard Kipling (prevod Ivo Andrić) P.S. AKTUALIJE: Prevashodno prenebregnuti šargarepu . Google prevoditelj: (66,66% nema pojma) Prevashodno prenebregnuti mrkvu. |
25.01.2012., srijeda
GLUHI TELEFONI„Poštovani...“, tom riječju mi se obraća službeno automat HT-a, uporno svaki mjesec u posljednjih nekoliko. U nastavku me uljudno moli da poslušam poruku do kraja, kako bi me obavijestio da je njihovom evidencijom utvrđeno da do datuma dospijeća ili kraja tekućeg mjeseca nisam podmirila svoj telefonski račun. Kao da ja to ne znam! He, hej... Ali, On, taj dosadni automat ne zna da mi nikad u životu nisu telefon isključili zbog neplaćanja, nego nekih drugih razloga; također ne zna da je mnogim obiteljima pomjeren ili izostao „datum dospijeća“ mjesečnih primanja; ne zna da je nekulturno uporno zvati danima dok god taj „Poštovani“ ne digne slušalicu, da bi on „rekao svoje“. Ne zna on, ali zna onaj koji je to osmislio, konstruirao, komandirao, onečovječio i pustio u pogon. Otkud mu pravo da me opominje za nešto što još službeno nije Dug. I na taj način remeti mir moga doma, i još gore, oduzima mi moje pravo da se zaštitim, da objasnim, opravdam se, izvinem ili posvađam. Ali, ima jedna dobra stvar u svemu: dok On, automat tako kulturno, a bezrazložno zbori nekoliko puta mjesečno, i to na dva priključka, ti ga možeš nekulturno poslati u..., pa do đav'la i vraga, pa mu još opsovati i konstruktora. Verbalne mogućnosti su neograničene za iskaliti svoj dugogodišnji bijes na „gluhom“, i to sa dvije lokacije, za sve ono što ne možeš reći onima koji tebi duguju, povući ih za rukav ili nazvati telefonom. Priča on, pričaš ti. Imaš iluziju... Imaš i pravo, a nema verbalnog...i duševne boli.  Arsen Dedić: Automati Nazivam prijatelje, grad je ispran i tih Očajni noćni sati Odgovaraju mi umjesto njih automati Odgovaraju mi umjesto njih automati Nikog nema kod kuće odgovor mrtav i mlak Moram govoriti kratko kad čujem znak A znali smo satima razgovarati ranije Sad imam trideset sekundi da kažem šta mi je Nazivam prijatelje, neki spasonosni broj Da me u život vrati Al se javljaju na poziv moj automati Al se javljaju na poziv moj automati Nikog nema kod kuće odgovor mrtav i mlak Moram govoriti kratko kad čujem znak A znali smo satima razgovarati ranije Sad imam trideset sekundi da kažem šta mi je He, hej  Nazivam prijatelje, neki spasonosni broj Da me u život vrati Al se javljaju na poziv moj automati Al se javljaju na poziv moj automati |
23.01.2012., ponedjeljak
+ 12° CU Sahari je ovih dana pao snijeg. Pozitivne posljedice te rijetke pojave bit će pomor parazita i dotok hrane oazama. U mom dvorištu se probudile danas pčele. Što raditi? Uživati u zvuku, i čekati... |
22.01.2012., nedjelja
INSIEME: 28...ZAJEDNO! * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * SRETAN NAM PUT !  ŽIVJELI!  Together Together, unite, unite Europe with you, so far and different with you, a friend that i thought i'd lost you &i, having the same dream together, unite, unite, Europe & for you, a woman without borders with you, under the same flags you & i, under the same sky together, unite, unite, Europe we're more & more free it's no longer a dream & you're no longer alone we're higher and higher gave me your hand, so that we can fly Europe is not far away this is Italian song for you together, unite, unite, Europe for us, in heaven a thousand violins for us ,love without borders you & i ,having the same same ideals,, together, unite, unite Europe we're more & more free it's no longer a dream & we are no longer alone we're uniting more & more gave me your hand &you will see you're flying Europe is not far away this is Italian song for you together, unite, unite Europe we are more & more free more & more free our stars one single flag stronger & stronger gave me your hand & you will see yourself flying Europe is not far away this is Italian song for you together, unite, unite Europe Europe is not far away this is Italian song for you together, unite, unite, Europe... Top Comments I hope that Croatia on Sunday 22.1. decide to take our country back where always belongs - in Europe Yes for EU TheDiksaaa 3 days ago |
20.01.2012., petak
"OLD IDEAS"Leonard Cohen predstavio u Parizu novi album "Old Ideas" Objavljeno: 18. siječnja 2012. u 11:56 PARIZ Sa 77 godina i 45 godina karijere, Leonard Cohen napokon je osjetio da mu je »dopušteno pjevati blues«, izjavio je legendarni kantautor predstavljajući francuskoj i svjetskoj javnosti svoj novi album »Old Ideas« na tiskovnoj konferenciji u Parizu. »Old Ideas« prvi je Cohenov album nakon osam godina. Službeno izlazi 30. siječnja, a dosad su s njega objavljena prva dva singla. * * * »Old Ideas« sadrži deset pjesama kojima se Leonard Cohen vraća »ogoljelom« glazbenom stilu, ali u kojima se taj kantautor, glazbenik, pjesnik i romanopisac nastavlja baviti svojim omiljenim temama – dubljim pitanjima ljudskog postojanja, odnosom s »višim« bićem, ljubavlju, seksualnošću, gubitkom i smrću. Izvor:novilist.hr + |
19.01.2012., četvrtak
DOBAR VAM DAN,IDEMO, ULAZ SLOBODAN:  (PUŠENJE DOZVOLJENO)  |
16.01.2012., ponedjeljak
JEDAN DAN, DAN LJUBEZNIPitam ga nakon Dnevnika mogu li i ja u povlaštenu mirovinu. Bar na jedan dan. Onda potanko objasnim i podsjetim kako već 34 godine odgovorno radim: kuham, perem, peglam, vodim budžet, odgajam, školujem, planiram, čuvam, usmjeravam, gradim, rušim, farbam, čistim, a pomalo sam i službovala. Nisam baš tipična sponzoruša, kako sve češće nazivaju žene koje ne zarađuju. Gleda on mene, pa kaže: Kako da ne...čim stigne moja „obična“ mirovina, trajno ćeš se osloboditi većine poslova. Zahvalim na dobroj volji i razumijevanju, i zamislim se oko dva pitanja: - kako nazivaju muškarce koji ne zarađuju? - kad će taj dan svečanog dolaska prve penzije koju već šest mjeseci obrađuju? |
15.01.2012., nedjelja
RAZLOZI„U jednoj zimskoj noći“ nešto hladnijoj od ove, prije četiri godine, otvorila sam svoj prvi blog. Nevješto i s mukom sam se tad kretala netom, i ni danas mi nije jasno kako sam uspjela doći do blog.hr-a. Bila su to za mene duga, jako duga 3 koraka i kada se otvorio blogeditor, htjela sam već umorna, pobjeći. No, nisam znala kako. Bojeći se da ne upropastim prethodni trud, morala sam u još jednom kratkom koraku nešto i reći. Bilo je to, ovo: utorak, 15.01.2008. Moj prvi blog (post) Živim poslednju trećinu ili četvrtinu svog života, tko zna. Ali znam da je sve manje ljudi s kojima mogu podijeliti svoje misli...sve je manje onih s kojima mogu razgovarati. Ljudi šute. Tužno šute. Nemam više kome pisati pisma, a želim. Djetetu si naporan, mužu se ponavljaš, prijatelji su prezaposleni. Ovo je način da nešto kažem...o sebi i drugima. Nadam se da će nekad netko nešto od tog i pročitati. - 22:38 - Komentari (1) - Isprintaj - # * * * Moje dane i noći u prolazu pratile su riječi, muzika, čarobne slike, šetnje, poznanstva, razgovori, smijeh, radost, a bilo je i suza. Blog je vremenom postajao sve sličniji životu. Nema ruže bez trna; od tebe zavisi kako ćeš ju primiti...reče netko. Često pomislim kako sam mogla i drugačije potrošiti svoje godine. Mogla sam...štojaznam...magistrirati, ili završiti neku višu školu, ili, nastaviti se baviti matematikom, hobijem u koji sam pobjegla pod teretom poraza, i, koji mi je desetak godina pored zadovoljstva, ljubavi i mira donosio i neku sitnu lovu. Lijepo Tengo kaže: „Matematika podseća na tekuće vode...Za mene je ona kao neki prelepi pejzaž...Na ovom velikom svetu matematika je jedina s kojom znam na čemu sam.“ (Tko je pak, Tengo! Polagano...) Ali, Tengo nastavlja, opet lijepo: „Stvarni život nije matematika. Tu se stvari ne odvijaju baš uvek najkraćim mogućim putem.“ Pisanje na blogu bio je pokušaj da se sretnem ponovo sa sobom. Vjerovala sam i kad sam „odlazila“...da na ovom svijetu postoji neko mjesto gdje ću i ja moći ispričati, između ostalog i tko je Tengo. I to na način da nitko ne zuri u mene i  kada kažem:Znaš, Tengo je junak romana „1Q84“, koji se „rađao ili rodio“ negdje daleko, daleko „u vrijeme“ kada sam ja pila kavu na zimskoj terasi zagrebačke Gradske kavane i gledala u tek kupljene dvije knjige. Jedna je bila Kunderin „Susret“ u koju sam zapisala posvetu: Sebi na dar, s ljubavlju. A druga je ostala tajnom, do večeras. Pitajući se, hoću li se opet, i ja, zaljubiti, listala sam tad Murakamijev roman „Kafka na žalu“ i radovala se. I, „jedne noći u decembru“, pisala o tom. Pisanjem na blogu sačuvala sam taj lijep dan od zaborava, podijelila ga s čitateljima i možda nekog obradovala. Osjećaj je bio dobar, i vrijedan truda. P.S. Dragi moji, kada dođete do Murakamijevog trotomnog romana „1Q84“, i sretnete Janačekovu Malu Sinfonijetu, predlažem da pročitate i esej pod naslovom „Moja prva ljubav“ iz Kunderinog „Susreta“, u kojem kaže: „Da me pitaju čime se moja domovina trajno urezala u moje estetske gene, bez oklijevanja bih odgovorio: Janačekovom glazbom. Biografske su podudarnosti pritom odigrale važnu ulogu...“ Hvala svima koji me čitaju.  |
14.01.2012., subota
IN MEMORIAMU 82. godini preminuo nekadašnji trener Reala Miljan Miljanić Miljanić je jedan od najpoznatijih nogometnih figura bivše države. Bio je izbornik Jugoslavije, predsjednik nogometnog saveza bivše države, bio je trener najveće nogometne družine na svijetu - Real Madrida... U Beogradu je u 82. godini preminuo Miljan Miljanić, legendarni selektor reprezentacije Jugoslavije. Miljanić je jedan od najpoznatijih nogometnih figura bivše države. Bio je izbornik Jugoslavije, predsjednik nogometnog saveza bivše države, bio je trener najveće nogometne družine na svijetu - Real Madrida... Kao igrač karijeru je proveo u Crvenoj zvezdi. Miljanić je rođen 4. svibnja 1930. u Bitolju, a nakon uspješne karijere na klupi momčadi s Marakane otišao je u Real Madrid. Sa 'kraljevskim klubom' je osvojio duplu krunu i tako postao prvi stranac u Španjolskoj kome je to pošlo za rukom....(J.L.) Muere serbio Miljanic, ex entrenador del Real Madrid El antiguo seleccionador de fútbol de la ex Yugoslavia y entrenador del club espańol Real Madrid, Miljan Miljanic, murió los 81 ańos en su Serbia natal tras una larga enfermedad. "El Real Madrid se une al dolor de su familia", dijo el campeón de nueve Copas de Europa el viernes en su página web (www.realmadrid.com). "Un técnico que dejó una gran huella en el club blanco tanto a nivel personal como profesional", agregó. Miljanic dirigió al Madrid entre 1974 y 1977, consiguiendo dos Ligas y una Copa del Rey, y fue seleccionador de Yugoslavia en los periodos 1973-74 y 1979-82, disputando dos Mundiales. Hablaba varios idiomas y viajó por todo el mundo para estudiar el juego. Fue un pionero del fútbol en la antigua Yugoslavia, pero también era considerado un entrenador pragmático que a menudo anteponía los resultados al espectáculo. Miljanic pasó sus días como jugador en el Red Star de Belgrado hasta que paso a entrenar al club en 1966. También fue técnico del Valencia en 1982-83 antes de pasar varios ańos presidiendo la federación de fútbol de Yugoslavia. (Reporte de Tony Jiménez.) Preminuo Miljan Miljanić Nekadašnji selektor i predsednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Miljan Miljanić, preminuo je u 82. godini. Bivši fudbaler i trener Crvene zvezde. Pored Zvezde (osvojio 10 trofeja) i Jugoslavije (SP 1974. i 1982), Miljanić je tokom bogate karijere bio trener Real Madrida (osvojio Primeru i Kup Kralja) i Valensije. Miljanić je tokom života odlikovan ordenom za hrabrost, ordenom Nemanje drugog reda, kao i ordenima UEFA i FIFA za zasluge. (B 92) |
09.01.2012., ponedjeljak
PREZENT:"ZIMSKO LJETOVANJE"Stojim i gledam se kako postojim Jedno dijete je zagrizlo jabuku izazovno gledajući Psa, koji je s nerazumijevanjem okrenuo glavu i ne Primijetivši mačku, koja ga je već neko vrijeme imala Na oku i sad mekim pokretom preko svinutog stabla Prešla u dvorište Stari čovjek izvrće Slobodnu Dalmaciju našavši članak Koji ga zanima i bolje namješta naočale Kroz prozor prvo izlijeće plahta a za njom ruke Neke možda mlade žene. Možda mlade žene U kafiću su pojačali muziku Ti imaš bijelu bluzu i crnu suknju i kosa ti je uredna Mislio sam da je Borosana izumrla. Zamišljena si Možda misliš na mene Možda nismo dovoljno pazili Možda si dobila Sjećanje na dodir miješa se sa oštrim prisustvom Palminih grana i posebnom akustikom koju donosi Žućkast zrak toplog ranog sumraka i mirisom plastike Od jeftinih igrački za plažu koje polagano pakiraju Dnevni prodavači. Miješa se sa dodirom friške bijele Majice na slanoj koži i naoštrenim bradavicama. Sa mirisom davno otopljenog sladoleda iz nedojedenih Korneta i papira iz kante pored sladoledarice u Gornjem dijelu badekostima I sa upijenim suncem koje zrači iz žgoljavih tijela Dva musava klinca koji se tu muvaju kao psi lutalice U daljini prolazi brod cruiser na kojem kao da se Priprema bal. Na kojem kao da se priprema BAL A ja stojim i gledam se kako postojim Ajmo večeras uzet barku od tvog starog i krenuti Na vesla kroz trag mjesečine prema velikom brodu Cruiseru Ti već u večernjoj haljini ja već u taksidu Ti si ponijela nakit od tvoje bake Tiho se šuljamo i popnemo se po onom štriku koji Veže sidro za brod i umiješamo se u gomilu Gore već gore lampioni toči se šampanjac, a na Najvećoj palubi meksikanska kapela svira onu staru Pjesmu na koju smo se zajedno ježili ti i ja draga. Draga? Aha. Popnemo se na podij, pjesma počinje i frajer sa sombrerom pjeva: cantando bajo la luna Yo se que la vida es sueńo El sueno es querer El sueno es morir por eso quiero saber Porque me duelle tanto Que stas tan lejos Lejos de mi alma, de mi cuerpo De mi corazon Si estarias a mi lado Navegariamos tratranquilos por los sueňos Mientras la luna en nuestra laguna No para de reir a ja stojim i gledam te kako postojiš I ti stojiš i gledaš me kako postojim e stoi i me veo existir... |
08.01.2012., nedjelja
SAMO JEDAN ZALOGAJČIĆ..„Jedino što mi je danas ostalo od Ruje su tekstovi: ove crne, potpuno crne , mračne stranice. Ponekad se sjetim snježne zimske noći u kojoj smo prvi put iz Dželalovih usta čuli neku od ovih priča, na primjer priču o krvniku ili bajku s naslovom „Ruja i Galip“. Sjetim se i neke druge priče o tome da je jedini način da čovjek bude ono što jest taj da bude netko drugi ili da se izgubi u tuđim pričama. Ove priče, koje sam želio okupiti u jednoj crnoj knjizi, na primjer naše ljubavne priče koje vode jedna u drugu, naša sjećanja, neka treća i četvrta bajka, zajedno s pričom o zaljubljeniku koji je zalutao na ulicama Istanbula i postao netko drugi živo me podsjećaju na priču o čovjeku koji traži izgubljeno značenje i tajnu svoga lica. I tako se s novim zanosom prihvaćam svog novog posla koji se sastoji od ponovnog zapisivanja starih, vrlo starih, vrlo vrlo starih priča i dolazim do kraja svoje crne knjige. Na tom kraju Galip piše Dželalov posljednji tekst koji treba dostaviti u novine i kojem nitko zapravo ne poklanja previše pažnje. Kasnije, kako se bliži jutro, bolno se prisjeća Ruje, ustaje od stola i promatra tamu grada koji se budi. Sjećam se Ruje, ustajem od stola i promatram tamu grada koji se budi. Sjećamo se Ruje, promatramo istanbulsku tamu i u ponoć, kad mi se između sna i jave učini da sam na kariranom plavom poplunu naišao na Rujin trag, obuzimaju nas ushit i sjeta. Zato što ništa ne može biti tako zbunjujuće kao život. Osim pisanja. Osim pisanja. Da, naravno, ništa osim pisanja, jedine utjehe.“ „Nisam duševni bolesnik, samo sam tvoj vjerni čitatelj“ (naslov jedne od priča) Orhan Pamuk, Crna knjiga, Zagreb, 2010. (Zasad, nema više...Ne se prejest', što 'no bi se reklo...)  |
06.01.2012., petak
BADNJE VEČESvima koji Božić slave prema julijanskom kalendaru, upućujem iskrene čestitke: Mir Božji - Hristos se rodi! Božić, Božić bata Danas celim svetom Heruvimi* lete Danas će se rodit' Hristos malo dete. Danas nema tuge Danas boli ćute Sve su danas misli naše Nebu podignute. Današnja je noćca Od suvoga zlata — Božić, Božić bata! Danaske se brišu Nehotični gresi Danaske se duša Rajskim mirom reši. Danas melem sveti Svaki nedug celi Danaske se oproštenje I prima i deli. Danaske je svetu Nova svetlost data — Božić, Božić bata! Topla nam je soba Tople su nam grudi: Svud su naša braća Gde su dobri ljudi. Voštanica gori Slama je prosuta, A „Roždestvo"* pevaćemo Po stotinu puta. Evo, već i vertep* - Otvarajte vrata … Jovan Jovanović Zmaj (1803. – 1853.) *(Heruvimi) - Kerubin, hebr., biće , koje se prema židovskoj religiji, a po njoj i po kršćanskim religijama, nalazi uz boga; anđeo višeg reda. *Tropar, grč. kratka popjevka u pravoslavnoj liturgiji u čast kojeg sveca (Rječnik stranih riječi, Priredio dr. Bratoljub Klaić, Zagreb, 1951.) *”Roždestvo tvoje” - prigodna božićna pjesma, tropar (kratka himna karakteristična za vizantijsku i pravoslavnu muziku, koja se obično sastoji od jedne strofe) *Vertep - u staroslavenskom jeziku naziv za zvijezdu zornicu; igrokaz s pjevanjem o rođenju Isusa Hrista. (Wikipedija) |
IDEMO...„Kada bih nakon šetnje praznim i mračnim ulicama ugledao znak koji je Ruja za mene ostavila na ogradi balkona, sjetio bih se kako smo jedne snježne noći u trećoj godini braka vrlo dugo razgovarali. Kao dva popustljiva dobra prijatelja koji se godinama druže. Bez podbadanja. Razgovor nije upao u bezdan Rujine indiferentnosti niti smo ijednom osjetili da se približava ona duboka tišina koja se iznenadno kao duh pojavljivala među nama. Kad sam načeo temu, sanjarili smo, s užitkom koji je Ruja nalazila u svojoj mašti, o danu koji ćemo zajedno provesti u sedamdeset i trećoj godini života. Jednog zimskog dana u sedamdeset i trećoj godini života namjeravali smo zajedno izaći na Bejoglu. Od ušteđenog novca jedno drugome bismo kupili poklon: džemper ili par rukavica. Bili bismo obučeni u stare i teške kapute koje volimo, na koje smo se navikli i koji mirišu po nama. Razgledavali bismo izloge bez ikakva razloga, ne tražeći ništa, i razgovarali. Bijesno bismo psovali, jadikovali o tome kako su odjeća, izlozi i ljudi nekoć bili bolji i ljepši. Dok bismo to radili, znali bismo da se tako ponašamo zato što smo dovoljno stari da od budućnosti ništa ne možemo očekivati, a ipak bismo se tako ponašali. Kupili bismo kilogram ušećerenih kestena pažljivo promatrajući kako ih važu i pakiraju. Kasnije bismo negdje u sporednim ulicama Bejoglua pronašli antikvarijat koji nikada prije nismo vidjeli te bismo zbunjeno i radosno čestitali jedno drugom. Unutra bi se nalazili jeftini detektivski romani koje Ruja nikad nije pročitala ili koje je zaboravila. Dok bismo mi birali i čeprkali po romanima, stara mačka koja luta među hrpama knjiga počela bi presti, a blaga prodavačica bi nam se nasmiješila. Odande bismo izašli s naramkom knjiga koje bi nas veselile zato što smo ih jeftino kupili i radovali se što smo namirili Rujine potrebe za detektivskim romanima za bar dva mjeseca. Dok bismo pili čaj u slastičarnici, među nama bi izbila prepirka. Porječkali bismo se zato što smo doživjeli sedamdeset i treću godinu, i zato što bismo, kao i svi koji navrše sedamdeset i treću, znali da smo cijeli život potrošili uzalud. Vrativši se kući, otvorili bismo pakete, bez ikakvog srama skinuli odjeću i svojim se blijedim i starim tijelima oslabljenih mišića te s obiljem ušećerenih kestena predali dugom vođenju ljubavi. Blijeda boja naših starih i umornih tijela bila bi poluprozračna, krem boja dječje kože iz vremena kad smo se prije šezdeset i sedam godina prvi put upoznali. Ruja, čija je mašta uvijek bila bujnija od moje, dodala je da bismo usred ludog vođenja ljubavi stali, zapalili cigaretu i plakali. Temu sam načeo ja jer sam znao da će me Ruja, kada sa sedamdeset i tri godine dođe u stanje u kojem više neće čeznuti za drugačijim životom, voljeti. Istanbul bi pak, kao što su moji čitatelji primijetili, nastavio živjeti u jednakoj bijedi. * * * Nekoć je u gradu u kojemu se nalazimo živio jedan princ koji je otkrio da je najvažniji problem u životu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi.“ Orhan Pamuk, Crna knjiga (bit će još, malo...) |
05.01.2012., četvrtak
* * *„Volio sam te kad si pozorno i sa smiješkom gledala vranu kako slijeće na tabut na kamenom odru u dvorištu džamije. Volio sam te kad bi glasom kojim si oponašala radijske drame glumila svađe svoje majke i oca, kada bih pažljivo rukama obujmio tvoju glavu i u očima ti sa strahom vidio kamo ide naš život, i kad sam danima kasnije pokraj vaze ponovno ugledao tvoj prsten, za koji ne znam zašto si ga ondje ostavila. Volio sam te i kad bih nakon dugog vođenja ljubavi koje podsjeća na jednoličan let i lepršanje mitskih ptica konačno shvatio da i ti svojim šalama i stvaralačkom snagom sudjeluješ u uzvišenoj radosti. Volio sam te kad bi mi pokazala savršenu zvijezdu u jabuci koju si prerezala po širini umjesto po dužini, kada bi u podne na svojem pisaćem stolu ugledao vlas koja se meni potpuno neshvatljivo ondje stvorila, i kad bih na putovanju na koje smo zajedno pošli u prenatrpanom gradskom autobusu među rukama omotanim oko rukohvata ugledao naše, jednu pokraj druge, i s tugom primijetio koliko malo sliče. Volio sam te kao da te poznajem kao vlastito tijelo, kao da tražim vlastitu dušu koja me napustila, kao da bolno i radosno shvaćam da sam netko drugi. Volio sam te bespomoćno, bolno i ljubomorno kad sam jednog predvečerja, dok su se jata vrana kriješteći razlijetala kao luda, a mrak naše kuće i svjetlo izvana polako mijenjali mjesta zato što je odjednom nestalo struje, na tvojem zagonetnom i melankoličnom licu ponovno ugledao isti onaj tajanstveni izraz koji se pojavljivao dok bi gledala za vlakom koji je otišao u nama nepoznatom smjeru i isti onaj tužni pogled. Volio sam te.“ Orhan Pamuk, Crna knjiga (nastavit će se...) |
04.01.2012., srijeda
NASTAVAK...
* * *
„Volio sam pogled kojim si u ogledalu dizala proučavala samu sebe kao da gledaš nekog drugog, i nervoznu potragu u torbi za nečim čega si se iz nekog razloga nakon tog pogleda sjetila. Volio sam gledati žurno obuvanje cipela s visokom petom koje te satima čekaju ležeći jedna pokraj druge, jedna okrenuta na bok poput jedrilice a druga poput pogrbljene mačke, i vješte pokrete tvojih bedara, nogu i stopala prije nego što ih ostaviš u istoj blatnoj i asimetričnoj samoći kad se satima kasnije vratiš kući. Volio sam te kad bi ti sjetne misli odlutale tko zna kamo dok bi promatrala opuške i izgorene šibice crnih glava, pognutih kao bez nade, koji su do vrha ispunjavali tvoju pepeljaru. Volio sam te kad bi u ulicama kojima smo uvijek prolazili odjednom otkrili neko sasvim novo svjetlo, kao da je Sunce tog dana izašlo na zapadu, ili neki sasvim novi kutak. Nisam volio ulice, volio sam tebe. Kad bi u zimskom danu iznenadni južni vjetar otopio snijeg i raščistio oblake prljavštine nad Istanbulom, nisam volio planinu Uludag koju si mi pokazivala u pozadini antena, minareta i otoka, nego tebe koja si drhtala i uvlačila glavu među ramena. Volio sam te dok si sa žaljenjem gledala umornog starog konja koji vuče vodonošina teška kola puna pocinčanih kanti. Volio sam te kad bih vidio tvoj radosni osmijeh dok si se šalila na račun onih koji govore 'ne dajte prosjacima novac, oni su zapravo jako bogati', ili kad bi dok su svi zavojitim stubištem sporo izlazili iz kina u vanjski svijet, ti našla neki prečac i izvela nas na ulicu prije tog mnoštva. Volio sam kako bi, nakon što bi iz Prosvjetnog kalendara sa satom istrgnula još jedan list koji nas približava smrti, dostojanstvenim i sumornim glasom čitala recepte za slanutak s mesom, rižu, ukiseljeno povrće i miješani kompot, koji su se na dnu kalendara kao predznak smrti kojoj se približavamo, preporučali kao jelo dana, i kako bi, nakon što bi me strpljivo naučila da se tuba paste od inćuna marke Kartal otvara tako da se prvo skine prsten, a zatim poklopac okrene do kraja, rekla: ' s poštovanjem, monsieur Trelidis, proizvođač'. Kad bih u zimsko jutro vidio da ti je lice boje mutnog bijelog neba iznad grada, volio sam te zabrinuto, kao u djetinjstvu kad bih te gledao kako u luđačkom i radosnom trku prelaziš cestu probijajući se kroz rijeku automobila.“ Orhan Pamuk, Crna knjiga (nastavit će se...)  |
02.01.2012., ponedjeljak
"ČITANJE JE PRIVATNA STVAR"
Iako sam već poodavno pročitala knjigu iz koje ostavljam dio, stalno joj se vraćam. Pamuk me uspio za kratko vrijeme „osvojiti“ i svrstati se među one književnike bez kojih ne mogu; i postati dio svega onog bez čega...ne mogu. Miris i okus njegovih riječi trajno i slatko su me zarobili. Uvučem se u neki djelić priče, sakrijem se između riječi, slova, znakova, i ostanem tu do zadnje točke. I kada se korice sklope, ne dam se još dugo, dugo van...I uvijek tako, isto.
„Čitanje je privatna stvar“, piše na ulazu u jednu knjižaru, kao dobrodošlica. I darivanje pročitanim, pomislih tad, birajući knjige. * * * „Volio sam te kad smo jednom zajedno bili u gostima i kad ti se, dok si pozorno slušala priču pripovjedača koji je bio tri koraka udaljen od tebe, u sobi u kojoj je zrak bio težak i plavičast od dima cigareta, na licu polako pojavio onaj ponoćni izraz koji kaže 'ja nisam tu'. Volio sam preneraženi izraz tvoga lica kada bi nakon tjedna lijenosti, nestrpljivo tražeći remen među košuljama, zelenim puloverima i starim spavaćicama koje iz nekog razloga nikako nisi uspijevala baciti, kroz otvorena vrata primijetila strašan nered u ormaru. Volio sam te dok smo bili djeca kad si iz obijesti odlučila da ćeš biti slikarica i kad si se, sjedeći s djedom za stolom, posvećena učenju crtanja drveta, bez ljutnje smijala njegovim zadirkivanjima koja nisu imala veze s onim što si radila. Volio sam izraz zaigrane zbunjenosti koji bi ti se na licu pojavio kada bi se vrata dolmuša zatvorila tako da je rub tvoga ljubičastog kaputa ostao vani, ili kada bi vidjela kako kovanica od pet lira koju si maločas držala u ruci iznenada pada na pod i u besprijekornom se luku kotrlja prema rešetki na rubu pločnika. Volio sam te kad bi za blistavog travanjskog dana izašla na naš maleni balkon i shvatila da te sunce prevarilo i da se rubac koji si objesila još nije osušio, i odmah potom, kad bi snuždeno osluhnula cvrkutanje djece sa zemljišta iznad zgrade. Volio sam te kad bih, dok bi nekome prepričavala film koji smo zajedno gledali, u čudu shvaćao koliko je tvoje pamćenje drugačije od mojeg. Volio sam te dok bih te promatrao kako sklupčana u nekom kutku, ne mareći za mene, u novinama s puno slika čitaš bisere o ženidbama unutar obitelji i brakovima među rođacima, koje je napisao profesor vičan pisanju članaka. Volio sam dok bih gledao ne ono što čitaš, nego način na koji ti se dok čitaš, kao u Tolstojevih junakinja, samo gornja usna blago zaobli.“ Orhan Pamuk, Crna knjiga (nastavit će se...) |
01.01.2012., nedjelja
LJUDI, STIGLA NOVA GODINA!Ova Dama nije nikad “gostovala” ovdje. Postoje neki stari razlozi…ali to večeras nije važno: Živjeli! SRETNA NOVA 2012. GODINA! (5,157,342 posjetitelja) I opet!))) |
