Marketing
RAZLOZI
„U jednoj zimskoj noći“ nešto hladnijoj od ove, prije četiri godine, otvorila sam svoj prvi blog. Nevješto i s mukom sam se tad kretala netom, i ni danas mi nije jasno kako sam uspjela doći do blog.hr-a. Bila su to za mene duga, jako duga 3 koraka i kada se otvorio blogeditor, htjela sam već umorna, pobjeći. No, nisam znala kako. Bojeći se da ne upropastim prethodni trud, morala sam u još jednom kratkom koraku nešto i reći. Bilo je to, ovo:
utorak, 15.01.2008.
Moj prvi blog (post)
Živim poslednju trećinu ili četvrtinu svog života, tko zna. Ali znam da je sve manje ljudi s kojima mogu podijeliti svoje misli...sve je manje onih s kojima mogu razgovarati. Ljudi šute. Tužno šute. Nemam više kome pisati pisma, a želim. Djetetu si naporan, mužu se ponavljaš, prijatelji su prezaposleni. Ovo je način da nešto kažem...o sebi i drugima. Nadam se da će nekad netko nešto od tog i pročitati.
- 22:38 -
Komentari (1) - Isprintaj - #
* * *
Moje dane i noći u prolazu pratile su riječi, muzika, čarobne slike, šetnje, poznanstva, razgovori, smijeh, radost, a bilo je i suza. Blog je vremenom postajao sve sličniji životu.
Nema ruže bez trna; od tebe zavisi kako ćeš ju primiti...reče netko.
Često pomislim kako sam mogla i drugačije potrošiti svoje godine.
Mogla sam...štojaznam...magistrirati, ili završiti neku višu školu, ili, nastaviti se baviti matematikom, hobijem u koji sam pobjegla pod teretom poraza, i, koji mi je desetak godina pored zadovoljstva, ljubavi i mira donosio i neku sitnu lovu.
Lijepo Tengo kaže:
„Matematika podseća na tekuće vode...Za mene je ona kao neki prelepi pejzaž...Na ovom velikom svetu matematika je jedina s kojom znam na čemu sam.“
(Tko je pak, Tengo! Polagano...)
Ali, Tengo nastavlja, opet lijepo: „Stvarni život nije matematika. Tu se stvari ne odvijaju baš uvek najkraćim mogućim putem.“
Pisanje na blogu bio je pokušaj da se sretnem ponovo sa sobom. Vjerovala sam i kad sam „odlazila“...da na ovom svijetu postoji neko mjesto gdje ću i ja moći ispričati, između ostalog i tko je Tengo. I to na način da nitko ne zuri u mene i 
kada kažem:
Znaš, Tengo je junak romana „1Q84“, koji se „rađao ili rodio“ negdje daleko, daleko „u vrijeme“ kada sam ja pila kavu na zimskoj terasi zagrebačke Gradske kavane i gledala u tek kupljene dvije knjige. Jedna je bila Kunderin „Susret“ u koju sam zapisala posvetu: Sebi na dar, s ljubavlju. A druga je ostala tajnom, do večeras. Pitajući se, hoću li se opet, i ja, zaljubiti, listala sam tad Murakamijev roman „Kafka na žalu“ i radovala se. I, „jedne noći u decembru“, pisala o tom.
Pisanjem na blogu sačuvala sam taj lijep dan od zaborava, podijelila ga s čitateljima i možda nekog obradovala. Osjećaj je bio dobar, i vrijedan truda.
P.S.
Dragi moji, kada dođete do Murakamijevog trotomnog romana „1Q84“, i sretnete Janačekovu Malu Sinfonijetu, predlažem da pročitate i esej pod naslovom „Moja prva ljubav“ iz Kunderinog „Susreta“, u kojem kaže:
„Da me pitaju čime se moja domovina trajno urezala u moje estetske gene, bez oklijevanja bih odgovorio: Janačekovom glazbom. Biografske su podudarnosti pritom odigrale važnu ulogu...“
Hvala svima koji me čitaju. 
Post je objavljen 15.01.2012. u 00:45 sati.