MALI SUNCOKRET
04.01.2012., srijeda
NASTAVAK...
* * *
„Volio sam pogled kojim si u ogledalu dizala proučavala samu sebe kao da gledaš nekog drugog, i nervoznu potragu u torbi za nečim čega si se iz nekog razloga nakon tog pogleda sjetila. Volio sam gledati žurno obuvanje cipela s visokom petom koje te satima čekaju ležeći jedna pokraj druge, jedna okrenuta na bok poput jedrilice a druga poput pogrbljene mačke, i vješte pokrete tvojih bedara, nogu i stopala prije nego što ih ostaviš u istoj blatnoj i asimetričnoj samoći kad se satima kasnije vratiš kući. Volio sam te kad bi ti sjetne misli odlutale tko zna kamo dok bi promatrala opuške i izgorene šibice crnih glava, pognutih kao bez nade, koji su do vrha ispunjavali tvoju pepeljaru. Volio sam te kad bi u ulicama kojima smo uvijek prolazili odjednom otkrili neko sasvim novo svjetlo, kao da je Sunce tog dana izašlo na zapadu, ili neki sasvim novi kutak. Nisam volio ulice, volio sam tebe. Kad bi u zimskom danu iznenadni južni vjetar otopio snijeg i raščistio oblake prljavštine nad Istanbulom, nisam volio planinu Uludag koju si mi pokazivala u pozadini antena, minareta i otoka, nego tebe koja si drhtala i uvlačila glavu među ramena. Volio sam te dok si sa žaljenjem gledala umornog starog konja koji vuče vodonošina teška kola puna pocinčanih kanti. Volio sam te kad bih vidio tvoj radosni osmijeh dok si se šalila na račun onih koji govore 'ne dajte prosjacima novac, oni su zapravo jako bogati', ili kad bi dok su svi zavojitim stubištem sporo izlazili iz kina u vanjski svijet, ti našla neki prečac i izvela nas na ulicu prije tog mnoštva. Volio sam kako bi, nakon što bi iz Prosvjetnog kalendara sa satom istrgnula još jedan list koji nas približava smrti, dostojanstvenim i sumornim glasom čitala recepte za slanutak s mesom, rižu, ukiseljeno povrće i miješani kompot, koji su se na dnu kalendara kao predznak smrti kojoj se približavamo, preporučali kao jelo dana, i kako bi, nakon što bi me strpljivo naučila da se tuba paste od inćuna marke Kartal otvara tako da se prvo skine prsten, a zatim poklopac okrene do kraja, rekla: ' s poštovanjem, monsieur Trelidis, proizvođač'. Kad bih u zimsko jutro vidio da ti je lice boje mutnog bijelog neba iznad grada, volio sam te zabrinuto, kao u djetinjstvu kad bih te gledao kako u luđačkom i radosnom trku prelaziš cestu probijajući se kroz rijeku automobila.“ Orhan Pamuk, Crna knjiga (nastavit će se...)  |
Hvala Đorđe! 
