MALI SUNCOKRET
05.01.2012., četvrtak
* * *„Volio sam te kad si pozorno i sa smiješkom gledala vranu kako slijeće na tabut na kamenom odru u dvorištu džamije. Volio sam te kad bi glasom kojim si oponašala radijske drame glumila svađe svoje majke i oca, kada bih pažljivo rukama obujmio tvoju glavu i u očima ti sa strahom vidio kamo ide naš život, i kad sam danima kasnije pokraj vaze ponovno ugledao tvoj prsten, za koji ne znam zašto si ga ondje ostavila. Volio sam te i kad bih nakon dugog vođenja ljubavi koje podsjeća na jednoličan let i lepršanje mitskih ptica konačno shvatio da i ti svojim šalama i stvaralačkom snagom sudjeluješ u uzvišenoj radosti. Volio sam te kad bi mi pokazala savršenu zvijezdu u jabuci koju si prerezala po širini umjesto po dužini, kada bi u podne na svojem pisaćem stolu ugledao vlas koja se meni potpuno neshvatljivo ondje stvorila, i kad bih na putovanju na koje smo zajedno pošli u prenatrpanom gradskom autobusu među rukama omotanim oko rukohvata ugledao naše, jednu pokraj druge, i s tugom primijetio koliko malo sliče. Volio sam te kao da te poznajem kao vlastito tijelo, kao da tražim vlastitu dušu koja me napustila, kao da bolno i radosno shvaćam da sam netko drugi. Volio sam te bespomoćno, bolno i ljubomorno kad sam jednog predvečerja, dok su se jata vrana kriješteći razlijetala kao luda, a mrak naše kuće i svjetlo izvana polako mijenjali mjesta zato što je odjednom nestalo struje, na tvojem zagonetnom i melankoličnom licu ponovno ugledao isti onaj tajanstveni izraz koji se pojavljivao dok bi gledala za vlakom koji je otišao u nama nepoznatom smjeru i isti onaj tužni pogled. Volio sam te.“ Orhan Pamuk, Crna knjiga (nastavit će se...)  |
Hvala Đorđe! 
