MALI SUNCOKRET
06.01.2012., petak
IDEMO...„Kada bih nakon šetnje praznim i mračnim ulicama ugledao znak koji je Ruja za mene ostavila na ogradi balkona, sjetio bih se kako smo jedne snježne noći u trećoj godini braka vrlo dugo razgovarali. Kao dva popustljiva dobra prijatelja koji se godinama druže. Bez podbadanja. Razgovor nije upao u bezdan Rujine indiferentnosti niti smo ijednom osjetili da se približava ona duboka tišina koja se iznenadno kao duh pojavljivala među nama. Kad sam načeo temu, sanjarili smo, s užitkom koji je Ruja nalazila u svojoj mašti, o danu koji ćemo zajedno provesti u sedamdeset i trećoj godini života. Jednog zimskog dana u sedamdeset i trećoj godini života namjeravali smo zajedno izaći na Bejoglu. Od ušteđenog novca jedno drugome bismo kupili poklon: džemper ili par rukavica. Bili bismo obučeni u stare i teške kapute koje volimo, na koje smo se navikli i koji mirišu po nama. Razgledavali bismo izloge bez ikakva razloga, ne tražeći ništa, i razgovarali. Bijesno bismo psovali, jadikovali o tome kako su odjeća, izlozi i ljudi nekoć bili bolji i ljepši. Dok bismo to radili, znali bismo da se tako ponašamo zato što smo dovoljno stari da od budućnosti ništa ne možemo očekivati, a ipak bismo se tako ponašali. Kupili bismo kilogram ušećerenih kestena pažljivo promatrajući kako ih važu i pakiraju. Kasnije bismo negdje u sporednim ulicama Bejoglua pronašli antikvarijat koji nikada prije nismo vidjeli te bismo zbunjeno i radosno čestitali jedno drugom. Unutra bi se nalazili jeftini detektivski romani koje Ruja nikad nije pročitala ili koje je zaboravila. Dok bismo mi birali i čeprkali po romanima, stara mačka koja luta među hrpama knjiga počela bi presti, a blaga prodavačica bi nam se nasmiješila. Odande bismo izašli s naramkom knjiga koje bi nas veselile zato što smo ih jeftino kupili i radovali se što smo namirili Rujine potrebe za detektivskim romanima za bar dva mjeseca. Dok bismo pili čaj u slastičarnici, među nama bi izbila prepirka. Porječkali bismo se zato što smo doživjeli sedamdeset i treću godinu, i zato što bismo, kao i svi koji navrše sedamdeset i treću, znali da smo cijeli život potrošili uzalud. Vrativši se kući, otvorili bismo pakete, bez ikakvog srama skinuli odjeću i svojim se blijedim i starim tijelima oslabljenih mišića te s obiljem ušećerenih kestena predali dugom vođenju ljubavi. Blijeda boja naših starih i umornih tijela bila bi poluprozračna, krem boja dječje kože iz vremena kad smo se prije šezdeset i sedam godina prvi put upoznali. Ruja, čija je mašta uvijek bila bujnija od moje, dodala je da bismo usred ludog vođenja ljubavi stali, zapalili cigaretu i plakali. Temu sam načeo ja jer sam znao da će me Ruja, kada sa sedamdeset i tri godine dođe u stanje u kojem više neće čeznuti za drugačijim životom, voljeti. Istanbul bi pak, kao što su moji čitatelji primijetili, nastavio živjeti u jednakoj bijedi. * * * Nekoć je u gradu u kojemu se nalazimo živio jedan princ koji je otkrio da je najvažniji problem u životu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi.“ Orhan Pamuk, Crna knjiga (bit će još, malo...)  |
Hvala Đorđe! 
