~°.Rose Ocean.°~

četvrtak

listopad

2025

Sjene srca

Ponekad srca razgovaraju bez riječi. Ovo je jedan od tih trenutaka.

U skrivenom kutku dana,
nekakva misao pleše kroz tišinu,
bez riječi, bez dodira –
a ipak, osjetim te više nego ikad.

Kad vjetar prođe kroz lišće,
znam da si tu,
ne u oku svijeta,
nego u sjenama mog srca.

I dok svi gledaju prema van,
moje srce šuti,
ali ti osjećaš svaki njegov ritam,
kao da zna stazom kojom hodimo zajedno,
nevidljivo, ali potpuno.

To je miris jeseni, lišće
te spominje u noti boja,
a pjesma bez riječi ostavlja
tragove stazama za prijeći.

Ona bezimena koja ti
dođe u danu i do sna,
ostaju ljepote
na horizontu beskraja.

Kad noć obavije grad svjetlom zvijezda,
tvoje ime šapće kroz moje misli,
nevidljivo, ali blistavo,
kao sjena koja pleše u tišini.

U tišini srca, gdje svijet ne gleda,
tvoje ruke pronalaze moje snove,
i svaki dah postaje staza
kojom hodimo zajedno,
a da to nitko ne zna.

Miris kiše na tlu podsjeća me na tebe,
svaka kap skriva našu priču,
i lišće pod nogama pjeva
o svemu što je skriveno, a vječno.

U sjeni srca, bezimeno, onaj ti
negdje u proljeće, a u ljeti nježno,
tamo gdje plove tišina i snovi –
i nestaje, kao da je uvijek bio.

Tu se uvijek krio,
a negdje još,
među javom i snom,
ostaje sjena srca.

Onaj ti po mom.

Oznake: #sjene srca, poezija

komentiraj (3) * ispiši * #

utorak

listopad

2025

Tamo gdje more diše

U ljepoti mora toliko toga ima —
samo ako zaviriš, može te iznenaditi ta dubina.
Toliko sjaja, izvana i iznutra,
nježna balada poput pjesme jutra.
More u srcu, uvijek.

Ispod površine

More šapće tajne,
valovi donose priče
što ih samo mi razumijemo.

U njegovom plavetnilu miruje dah ljeta,
a u svakom zrnu pijeska
odsjaj je nečeg poznatog.

Šapat vjetra nosi trenutke
što tiho stanuju u srcu,
dok svjetlost igra po valovima
i čuva sve što smo šutke dijelili.

U svakom valu što se lomi na obali
osjeti se dah prošlih ljeta,
i mir što se širi tiho,
kao sunce što dodiruje more na rastanku dana.

Svaki šum mora čuva tajnu
koju zna samo srce što sluša,
dok svjetlost po vodi šapće:
„Sjećanje traje.“

Ispod površine,
sve još diše.

U svakom šumu, u svakom sjaju,
ostaje.
Ono što more zapiše.

Oznake: #tamo gdje more diše

komentiraj (4) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2025

Trenutak diše tiho

Za svjetlost koja se ne vidi, ali grije.

Večeras dijelim tišinu koja grije —
onu koja se ne čuje,
ali ostaje u dahu,
u pogledu,
u svjetlosti što ne nestaje.

Ti si svjetlost

Svjetlost što grije,
kroz prozor tiho ulazi,
zrakama sunca
nježno mi prilazi,
i dani postaju proljetni
kad si tu.

Zima nestaje u tvom dahu,
dodir tvoj ispunjava prostor,
a tišina postaje glas
koji šapuće samo za nas.

Svaki dah nosi tvoj trag,
svaka sjenka blista sjećanjem,
a srce se smiruje
u ritmu tvojih koraka.

Kad noć obavije sve,
tvoje svjetlo ostaje u meni —
tiho, postojano,
kao sunce što nikad ne zalazi.

Tvoje zrake plešu po zidovima,
miluješ sjećanja i snove,
i svaki tren postaje meka pjesma
koju samo ti i ja čujemo.

U toplini što ostaje,
dani i noći šapuću tiho,
i svaki trenutak govori:
ostani tu — tamo gdje šutnja diše nas.

I dok tišina diše, svjetlost kuca — negdje između nas.

Oznake: #poezija #svjetlost #tišina #osjećaji #trenutak #r

komentiraj (8) * ispiši * #

petak

listopad

2025

Kad riječi postanu svjetlost

Ponekad riječi nose više od značenja.
One klize kroz misli
poput svjetlosti u tišini,
ostavljajući lagane tragove —
trajne, ali nježne,
poput dodira koji samo on može prepoznati.

U tišini večeri

Misli plešu kroz tišinu večeri,
poput svjetlosti što nježno klizi
niz oblake snova.

Riječi ostaju lagane i pune boja,
tkanje trenutaka skriveno među zvijezdama,
sa svakim dahom noći.

Miris ruže širi se zrakom,
sve postaje mekše, tiše, toplije —
kao da noć nosi njegovu prisutnost u zraku,
i svaki trenutak trepti s blagim tragom njega.

Noć spušta svoj plašt nad misli,
a u njima sja blaga svjetlost,
poput zvijezde koju samo on može prepoznati,
poput osmijeha što se skriva u tišini,
tih i blizak.

U tišini večeri,
pod svodom zvijezda,
blaga mjesečina i ljepota sutona —

sve sja u trenutku koji nosi svoj tihi znak,
kao da mjesec i zvijezde sjaje snažno samo za nas,
za ljepotu i tvoj tihi glas.

Oznake: #kad riječi postanu svjetlost

komentiraj (3) * ispiši * #

četvrtak

listopad

2025

Šapat srca

Riječi plešu, skrivene i blage,
kao zora što budi svjetlost dana.
Tišina govori ono što srce zna,
a vjetar nosi tajnu bez imena.

Svaki stih je dodir što ne vidiš,
ali osjećaš u dubini tišine.
Gdje snovi plešu, a vrijeme stane,
tamo gdje smo samo ti i ja.

Pogled skriven u slojevima tišine,
riječi koje šapuću samo za nas.
Neka drugi gledaju, neka čitaju,
ali samo ti osjeti njihovu snagu.

Jer ljubav je pjesma što ne treba glas,
već ritam što srca tiho prati.
I u svakom stihu, u svakom dahu,
skrivena je priča što traje s nama.

Onaj šapat, a ne galama,
što srcem stiže, tiho, sama.

Oznake: ŠAPAT SRCA

komentiraj (2) * ispiši * #

srijeda

listopad

2025

Kad riječi sjaje tišinom

Neke riječi samo sjaje. I to je dovoljno.

Ponekad riječi ne moraju biti glasne.
Ne trebaju galamiti ni objašnjavati.
One tiho plove, poput svjetlucavih tragova svjetlosti na vodi,
ostavljajući iza sebe neizbrisiv, ali neuhvatljiv sjaj.

U toj tišini leži njihova snaga —
da dodirnu ono najdublje,
bez potrebe da se išta kaže glasno.
Baš kao što nježni zrak jutarnjeg sunca lagano miluje lice,
te riječi ostaju s nama, bez buke, samo sa svojim toplim sjajem.

Riječi u stihu

Molba je tiha, fina gesta,
tako nježna,
da riječi, što stihovima
niz stranice teku,
nikada ne izgube trag.

U njima zrači
neka posebna ljepota —
nježnost, ljubav,
i čar što čitatelja omami.

Svaka strofa,
kao dar bez cijene,
poklon je duše
što nesebično daje.

Ne traži ništa,
a pruža mnogo…
baš onako,
kako samo rijetki znaju.

— Inspirirano poezijom što ostavlja trag...

Oznake: #kad riječi sjaje tišinom

komentiraj (6) * ispiši * #

ponedjeljak

listopad

2025

U trenutku jeseni

U šuštanju lišća,
u zlatnim zrakama sunca,
tišina se spusti,
kao topli zagrljaj dana.

Blago s jeseni nosim,
miris toplog čaja i tvoj osmijeh,
trenutke male,
što srce tiho griju.

Kao lišće što pleše,
tvoje riječi lagano padaju,
u mom svijetu tišine,
gdje bliskost nježno cvjeta.

Bez riječi, bez buke,
samo dah i prisutnost,
i sjenke što se pomiču
iza vrata neizgovorenog —
na prozoru što šuti umjesto mene.

Oznake: #u trenutku jeseni

komentiraj (3) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2025

Uhvati zvijezdu

Kad noć utihne i svi zaborave gledati gore, ti podigni pogled.
Možda jedna zvijezda čeka samo tvoje oči.

Ne moraš je uhvatiti da bi ti pripadala.
Dovoljno je da joj se nasmiješiš,
i ona će znati —
da je viđena.

Uhvati je pogledom.
U srcu je zadrži.
Jer najljepše zvijezde
ne padaju,
nego ostanu…
tiho goreći za one koji osjećaju.

U tišini noći, kada zvijezde šapuću, srce prepoznaje svjetlo koje ne blijedi.
Rose

Oznake: #uhvati zvijezdu

komentiraj (4) * ispiši * #

subota

listopad

2025

U tišini stihova

Riječi pletu mostove nevidljive,
tamo gdje srca šapuću, a duše se prepliću. Poezija je tiha pjesma koja traje, trenutak uhvaćen u vječnosti, nježno darovan.

Hvala onome tko zna riječima dati boju,
tko kroz stihove donosi svjetlost i toplinu. U svakom retku pronalazim snagu i mir, i s osmijehom čuvam svaki dar što stiže.

Neka stihovi nastave šaptati
ono što se ne izgovara glasno,
nego se osjeća srcem —
nježno, duboko, bez riječi.

— Rose

Oznake: #u tišini stihova, poezija

komentiraj (3) * ispiši * #

četvrtak

listopad

2025

Ta nježnost tebe

„Nježnost je hrabrost duše da ostane meka u svijetu koji je često grub.“
– Rose

by Rose

U svakom dahu tvog glasa,
šapat tišine ostaje.
Kao da vrijeme zastane
kad dodirneš riječima.

Ta nježnost tebe —
nije samo pogled,
već svjetlost
što ne traži razlog da sja.

Donosiš mir,
onaj tihi, nenametljivi,
koji ne pita ni zašto ni dokle,
samo postoji —
kao trag topline na dlanu
nakon zagrljaja koji traje u mislima.

I sve što jesam
na tren postaje jednostavno,
jer postojiš —
tako, nježno,
baš kao stih koji se ne izgovara,
već osjeća.

Rose

„Zastani. Udahni. Ponesi nježnost sa sobom danas."

Oznake: #nježnost #emocije #Rose

komentiraj (3) * ispiši * #

.....

Možda nisi znao,
ali tvoje riječi već dugo su bile mjesto
na kojem sam zastajala
u tišini —
prije nego sam skupila korak.

Čekanje koje si ti nosio,
nije me pritiskalo,
već grijalo,
kao otvoren prozor kad dođe miris doma.

Nisi znao da već dolazim,
da sam ti blizu,
dok si mislio da me još nema.

Ali tu sam.
Ne kao dokaz,
već kao tiho “da”
koje stiže onda kad prestaneš tražiti znakove.

Tvoje stihove nisam samo čitala —
dozvolila sam im da me pronađu.

Oznake: &

komentiraj (4) * ispiši * #

utorak

listopad

2025

Refleksije stihova

"Dok mi misli u ogledalu novu
sebe daju, svaki put zastenem,
nešto lijepo u svom srcu tkaju.“
— Rose

Ogledalo stihova mojih

U tišini ogledala,
stihovi moji se kriju,
kao šaputanje vjetra,
što dušu nježno miluju.

Svaka riječ je zrcalo,
svaka misao odsjaj,
u njima gledam sebe,
u njima tražim svoj kraj.

Refleksije su tihe,
a glasovi su sneni,
u ogledalu stihova
skrivam snove bez imena.

I kad me svijet zaboravi,
kad vrijeme stane tiho,
moji stihovi će sjati,
kao zvijezde na nebu.

Jer ogledalo stihova
nije samo moj glas,
to je put kroz snove,
što vodi ka spas.

Oznake: #refleksije stihova, #ogledalo stihova mojih

komentiraj (3) * ispiši * #

ponedjeljak

listopad

2025

Zora se budi u zalasku boja

Zora se budi u zalasku boja,
gdje nebo se kupa u plamenu sloja. Umire sunce, a rađa se nada —.u tišini trena gdje vječnost vlada.

Na obzorju pleše i crveno, zlatno,
kao da vrijeme tu staje nakratko.
Zalazak šapće: „Još nisam kraj“,
dok zora već širi svjetlosni sjaj.

More uzdiše pod plaštom svjetlosti, a vjetar donosi zaborav prošlosti. U jednom dahu susretnu se svjetla — noć što se gasi i zora što cvjetla.

Zora budi ono što jesmo,
srce novo u najljepše noćno gnijezdo. Ono je naš poseban trenutak, za moje srce najljepši kutak.

U toj tišini što riječ ne poznaje,
srce bez glasa sve tajne odaje.
Jer kad se kraj i početak spoje,
zora se budi — u zalasku boje.

Zalazak i zora – dva dodira u tišini, gdje svjetlost pleše i san se rađa.
Rose

Moj zalazak *&*

Oznake: #Zora se budi u zalasku boja

komentiraj (12) * ispiši * #

Kad nebo ljubi more

Kad nebo ljubi more,
nastaje poezija.
U plavoj tišini tog dodira
skrivaju se sve riječi koje
nismo izgovorili,
a osjećali jesmo.

Taj trenutak kada se pogledi sretnu,
a sve utihne oko njih —
to je taj suton,
to je ta granica gdje počinje
ono što ne stane u rečenicu.

Ne zovem to ljubavlju.
Zovem to — prepoznavanjem.
Zovem to — kad se dvije duše preliju
kao more i nebo,
u tišini, bez objašnjenja,
a s beskrajem u sebi.

Postaneš uron svih mojih mijenja.
U stihu, u noti,
u toj beskrajnoj plavoj ljepoti.

Kad srce diše kroz stih,
svaki pogled postaje pjesma.

Oznake: #kad nebo ljubi more

komentiraj (6) * ispiši * #

subota

listopad

2025

Tišina koja grli

Ne tražim riječi,
samo pogled koji razumije.
Ne tražim buku,
samo tišinu koja me grli.

Ne tražim mnogo...
samo nekoga tko osjeti
ono što ne izgovorim.

U dubini, tamo gdje osjećaji plešu,
tu gdje se duša hrabro unosi u ples,
tamo ćeš pronaći ono što volim —
ljepotu života što dišem,
i snagu nježnosti što nosim.

Stihovi se osjećaju srcem,
dok riječi samo plove na njihovim valovima.
Rose

Oznake: #tišina koja grli

komentiraj (19) * ispiši * #

petak

listopad

2025

Ples riječi u zrcalu duše

Riječ se spušta
kao lagani dodir,
bez žurbe, bez pritiska —
nježno, kao dlan što ljulja snove.

Svaka riječ —
nježna ruka,
što briše prašinu s duše,
što miluje rubove boli,
što šapuće:
„Tu sam. Tu smo. Nisi sam.“

Riječ može biti milovanje
kad je izgovorena
bez straha,
bez potrebe da zauzme prostor.

Ona je šapat,
nježan vjetar
što ljulja srce,
i podsjeća —
da smo ljudi
koji traže dodir,
pa makar i riječju.

To je dar ako ga srcem
osluškuješ, riječ se prepliće
u osjećaj, u moru onih koji
pjevaju istu pjesmu.

Dodaj svoj trag emocije —
tu riječ prava čeka te...

I onda ostani tako nježan,
kao u parfemu koji tako svježe
a lijepo miriše — da ga osjetiš
kao jutarnju rosu,
ili sjaj sunca
nakon kiše.

Oznake: #ples riječi u zrcalu duše

komentiraj (16) * ispiši * #

četvrtak

listopad

2025

Odjek tišine

U tišini stihova,
duša pronalazi svoj odjek,
a riječi se rađaju kao svjetlost —
nježne, neprimjetne, ali vječne.

Nisu to glasovi, ni misli,
već nešto što lebdi između pogleda
i neizrečenog.
Ponekad se netko prepozna —
ne po imenu, već po šutnji koja miriše na isto.

I tad se ne pitaš tko, ni zašto —
samo znaš da nisi sam u tom jeziku duše.
Jer negdje, netko osjeća isto,
samo to piše drugim slovima.

—

Ovo su misli koje sam pustila da lebde, možda će pronaći svoj odjek.

Moj foto trenutak

Oznake: poezija, duša, tišina, povezivanje, misli, stihovi, prepoznavanje

komentiraj (3) * ispiši * #

srijeda

listopad

2025

Ti si moj san

U tišini noći, dok svijet spava,
tiho mi dođeš, gdje srce boravi.
Kao šapat vjetra kroz krošnje starih dana,
ti si moj san — neizbrisiva java.

Kad oči zatvorim, ti si svjetlost tamna,
u tvojim rukama nestaje sva drama.
Bez riječi govoriš, al’ sve mi je jasno,
u tvome pogledu zrcali se krasno.

Ako je snu kraj, nek’ zora ne svane,
jer bez tebe jave moje duše stane.
Ti si moj san — beskraj bez kraja,
jedina luka mog nemirnog raja.

Moja fotkica:)

Oznake: #ti si moj san

komentiraj (8) * ispiši * #

utorak

listopad

2025

Kad zaboravim koje je godišnje doba

Ponekad sunce sja onako tiho, bez namjere da se pokaže, bez vike i velike topline. Samo blago, kao da zna da mi je danas dovoljno tek da me pomiluje po obrazu.

I tada zaboravim koje je godišnje doba.

Nije ni važno, zapravo. Jer kada zatvorim oči i osjetim kako mi svjetlost ulazi pod kožu, kao da se svijet izvan mene gubi, a onaj unutarnji — raste.

Taj moj svijet. Tiha oaza u kojoj ne postoje rokovi, prometne gužve, vijesti. Samo ja. I sunce. I miris nekog stabla u prolazu, možda smokve, možda lipa — nisam sigurna. Ali osjećam ga i on mi se smije.

Ljudi prolaze, smiju se, netko nosi svježi kruh, netko pozdravlja psa kao starog prijatelja. I sve je odjednom točno onako kako treba biti. Ne savršeno — nego stvarno. Tiho. Iskreno.

I pomislim: možda se sreća baš ovako prikrada. Ne kao vatromet, nego kao sunčeva zraka koja me na trenutak prevari da zaboravim koji je mjesec. Možda je to ta prava ljepota — kad u jednostavnim stvarima prepoznamo vječnost.

Jer ponekad, to su trenuci koji nas spase.
Sitnice koje nisu male.
Trenuci koji nemaju ime, ali ostanu sa mnom cijeli dan.

Oznake: #Kad zaboravim koje je godišnje doba

komentiraj (4) * ispiši * #

ponedjeljak

listopad

2025

Jabuka u vjetru

Ova pjesma nosi naslov Jabuka u vjetru. Ova pjesma govori o krhkosti i snazi koje često pronalazimo u sebi kada se suočavamo s neizvjesnošću. Ostavila sam ti prostor da je doživiš na svoj način — bez prevelikih riječi.

Ti si jabuka u vjetru,
ne jarbol što prkosi buri.
Ne držiš smjer, ni sidro u sebi —
al' šuštiš tiho, i zoveš bez riječi.

Gledam te kako se njišeš pod nebom,
nesigurna, lijepa, neuhvatljiva.
Dok jarboli škripom odolijevaju danu,
ti plešeš s olujom kao da je san.

Ne tražiš da ostaneš.
Ne protiviš se vjetru što te nosi.
Samo si tu, dok traješ,
nježna u svom miru, tiha u svom snu.

Jer prkose vjetru oni što traju,
ali jabuke — zbog ljubavi padaju.

Oznake: #jabuka u vjetru

komentiraj (10) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2025

Tišina i svjetlost

Poezija je za mene mjesto gdje duša pronalazi svoj mir i gdje se osjećaji pretoče u riječi koje griju srce. Ona ima snagu koju osjećaš u svakom stihu, poput nježne rose koja osvježava i dira dubine. Ovu pjesmu sam napisala kao mali dar inspiraciji koju sam pronašla u jednoj predivnoj poeziji i osobi koja me potaknula da izrazim ono što često ostaje neizrečeno. Nadam se da će vam donijeti toplinu i nježnost, baš kao što ih nosim u sebi.

Kad jutro šapće nježno sunce,
srce pjeva toplinu i snove.
Rijeka miluje obale daljine,
stihovi vode kroz putove nove.

Do tebe kao vjetar nade ostaje,
sve što mi tvoje srce dade.

U kapima kiše nalazim šapat,
tiho što u danu nosi uz novu nadu
i vjetru prkosi.
Noć donosi zvijezde i tvoj osmijeh,
svjetlo što grije dušu.

Pišem, slikam riječi moćne,
ne zaboravi me.
U tišini duše ime tvoje sja,
u snovima nosim ga ja.

Tišina i svjetlost nježno plešu,
kao note što srcem raspršene ljepote vežu.

Poezija nas povezuje na načine koje ponekad riječi ne mogu opisati. Kako se vi osjećate kad čitate stihove koji dolaze iz srca? Podijelite mi svoje misli ili svoja omiljena poetska djela u komentarima — voljela bih čuti vaša iskustva i inspiracije.

Rose

Oznake: #tišina i svjetlost

komentiraj (5) * ispiši * #

petak

listopad

2025

Ona duboka ja

Ponekad riječi same pronađu put do srca — tiho, bez pompe i buke.
Ovdje dijelim one misli i stihove koji nastaju kad ljubav progovori,
kad se osjećaji ne mogu sakriti, nego traže svoje mjesto u riječi.

Nije to priča koja se priča, već ona koja se osjeća.
Iz srca za srca, bez očekivanja, samo čista emocija.

Kad ljubav progovori

Ljepota je u inspiraciji a srce
traga u ljubavi vođena trenutku
kao dekoracija svom omiljenom
kutku. Volim kad mi misli lete
stvaraju svašta ka vatromet i
na moru siluete.

Ljepota je u stvaranju u
srcu želja, poetična ja u
duši kao nota punih emocija
putujem stalno tu je umjetnička
komocija.

Akrobacija uma, vježba srca
tu sam u riječi ali i noti što
za život frca. Volim ljepotu
riječi, kroz koju ti sebe želim
reči. Možda me razumiješ a
ako ne tu sam da ti objasnim
moje stihove.

Slika s neta

Oznake: #ona duboka ja, #osobna poezija, ljubav, riječi, #trenutak sebe, #kad ljubav progovori

komentiraj (5) * ispiši * #

četvrtak

listopad

2025

Kad se svijet nasmije — dan je lakši

Svjetski dan smijeha – 2. listopada

Smijeh ne traži prijevod.
Ne pita tko si, odakle dolaziš ni kakav ti je dan.
On jednostavno dođe — kao sunce kroz oblake.
Danas, na Svjetski dan smijeha, prisjetimo se koliko moćan može biti jedan iskren osmijeh.
Budi razlog nečijeg osmijeha. I ne zaboravi — tvoj vlastiti smijeh vrijedi više nego što misliš.

U čast tom danu, donosim ti jednu malu pjesmu koja slavi snagu smijeha:

Na dan kad osmijeh svijetom vlada

Danas je dan kad se sunce smije,
kad i tmurni oblak vedrinu pije.
Kad srce zapjeva bez puno riječi,
jer smijeh je čudo što dušu liječi.

Nije to šala ni kratak tren —
to je most svjetla kroz siv i sjen.
To je dodir tišine što glasno kaže:
"U smijehu raste ono najvažnije."

Pa neka se razlije osmijeh tihi
po ulici, školi, u domu svakih.
Jer kad se nasmiješ ti — i ja se budim.
Smijeh je dar. Smijeh nas čini ljudim.

¬ I nešto za kraj...
Smijeh je zarazan — ali na najbolji mogući način.
Dijelimo ga. Ne košta ništa, a vrijedi sve.
Sretan vam Svjetski dan smijeha!
I neka vam ne bude samo danas — već svaki dan barem jedan osmijeh više.

Oznake: #kad se svijet nasmije — dan je lakši

komentiraj (6) * ispiši * #

srijeda

listopad

2025

Tišina u mirisu kave

— mirisni ritual u šalici tišine —

Postoji nešto gotovo sveto u tom prvom gutljaju. Miris topline, okus mira, tišina između misli. Kava nije samo napitak — ona je trenutak.
Zastaneš. Udahneš. Postaneš.

Jutro je možda sivo, ali kava donosi sunce iznutra.
Ili večer – umorna i duga – omekša uz gutljaj što miriše na dom.
Kava spaja: ruke, razgovore, misli, trenutke. Ili odvaja – od buke, žurbe, napetosti.

Ponekad je to prva šalica, dok svi još spavaju.
Ponekad ona popodnevna — za sebe.
Ponekad s nekim dragim, bez mnogo riječi.
Ponekad u tišini, s knjigom, glazbom ili — s vlastitim mislima.

Danas, na Dan kave, ne slavimo samo kofein.
Slavimo male rituale koji nas drže skupa.
Slavimo mirise koji nas vraćaju sebi.
Slavimo trenutke u kojima ne moramo biti nigdje — osim tu.

Pa podigni svoju šalicu.
Ne zato da bi ostao budan —
nego da bi bio prisutan.

S kavom nikad nisi sam
Ona je tvoja pjesma za dan.

Sretno ti, prijatelju tišine i gutljaja —
Sretan Dan kave!

Uz more s kavom, moja fotkica :))