Poezija je za mene mjesto gdje duša pronalazi svoj mir i gdje se osjećaji pretoče u riječi koje griju srce. Ona ima snagu koju osjećaš u svakom stihu, poput nježne rose koja osvježava i dira dubine. Ovu pjesmu sam napisala kao mali dar inspiraciji koju sam pronašla u jednoj predivnoj poeziji i osobi koja me potaknula da izrazim ono što često ostaje neizrečeno. Nadam se da će vam donijeti toplinu i nježnost, baš kao što ih nosim u sebi.
Kad jutro šapće nježno sunce,
srce pjeva toplinu i snove.
Rijeka miluje obale daljine,
stihovi vode kroz putove nove.
Do tebe kao vjetar nade ostaje,
sve što mi tvoje srce dade.
U kapima kiše nalazim šapat,
tiho što u danu nosi uz novu nadu
i vjetru prkosi.
Noć donosi zvijezde i tvoj osmijeh,
svjetlo što grije dušu.
Pišem, slikam riječi moćne,
ne zaboravi me.
U tišini duše ime tvoje sja,
u snovima nosim ga ja.
Tišina i svjetlost nježno plešu,
kao note što srcem raspršene ljepote vežu.
Poezija nas povezuje na načine koje ponekad riječi ne mogu opisati. Kako se vi osjećate kad čitate stihove koji dolaze iz srca? Podijelite mi svoje misli ili svoja omiljena poetska djela u komentarima — voljela bih čuti vaša iskustva i inspiracije.
Rose
Post je objavljen 05.10.2025. u 14:39 sati.