Za svjetlost koja se ne vidi, ali grije.
Večeras dijelim tišinu koja grije —
onu koja se ne čuje,
ali ostaje u dahu,
u pogledu,
u svjetlosti što ne nestaje.
Ti si svjetlost
Svjetlost što grije,
kroz prozor tiho ulazi,
zrakama sunca
nježno mi prilazi,
i dani postaju proljetni
kad si tu.
Zima nestaje u tvom dahu,
dodir tvoj ispunjava prostor,
a tišina postaje glas
koji šapuće samo za nas.
Svaki dah nosi tvoj trag,
svaka sjenka blista sjećanjem,
a srce se smiruje
u ritmu tvojih koraka.
Kad noć obavije sve,
tvoje svjetlo ostaje u meni —
tiho, postojano,
kao sunce što nikad ne zalazi.
Tvoje zrake plešu po zidovima,
miluješ sjećanja i snove,
i svaki tren postaje meka pjesma
koju samo ti i ja čujemo.
U toplini što ostaje,
dani i noći šapuću tiho,
i svaki trenutak govori:
ostani tu — tamo gdje šutnja diše nas.
I dok tišina diše, svjetlost kuca — negdje između nas.
Post je objavljen 26.10.2025. u 20:56 sati.