Ponekad sunce sja onako tiho, bez namjere da se pokaže, bez vike i velike topline. Samo blago, kao da zna da mi je danas dovoljno tek da me pomiluje po obrazu.
I tada zaboravim koje je godišnje doba.
Nije ni važno, zapravo. Jer kada zatvorim oči i osjetim kako mi svjetlost ulazi pod kožu, kao da se svijet izvan mene gubi, a onaj unutarnji — raste.
Taj moj svijet. Tiha oaza u kojoj ne postoje rokovi, prometne gužve, vijesti. Samo ja. I sunce. I miris nekog stabla u prolazu, možda smokve, možda lipa — nisam sigurna. Ali osjećam ga i on mi se smije.
Ljudi prolaze, smiju se, netko nosi svježi kruh, netko pozdravlja psa kao starog prijatelja. I sve je odjednom točno onako kako treba biti. Ne savršeno — nego stvarno. Tiho. Iskreno.
I pomislim: možda se sreća baš ovako prikrada. Ne kao vatromet, nego kao sunčeva zraka koja me na trenutak prevari da zaboravim koji je mjesec. Možda je to ta prava ljepota — kad u jednostavnim stvarima prepoznamo vječnost.
Jer ponekad, to su trenuci koji nas spase.
Sitnice koje nisu male.
Trenuci koji nemaju ime, ali ostanu sa mnom cijeli dan.
Post je objavljen 07.10.2025. u 22:30 sati.