*"i tamna strana ima svojih prednosti..." D.V.

28.02.2007.,

Pa, nisam htjela uvlaciti ovo u blog, ali kako sam se nadaleko i nasiroko raspricala o tome kako sam puno ucila za taj ispit, tako cu ocito morati i uvjencati tu tortu višnjom podatka da sam pala.
Smola.
To vam je samo jos jedan dokaz da covjek ne moze biti i lijep i pametan u isto vrijeme.
*kazem ja i sakrijem se u najdublji dio ormara u dijelu za cipele, sramota, hebote.

No dobro, ima sigurno neka druga tema o kojoj se moze pisati a da nije depresivna ili, u najmanju ruku, nezanimljiva. Ajde Daša, misli...
Ne zelim! Jebemu, pa kako se neka glupaca sjedne na dva dana i nastreba za 3, a ja koja ucim vec mjesec dana jedno te isto sranje s hebenim razumijevanjem, ne dobijem ni sugavu dvojku?! I na kraju, ona ce predavati na faksu ili u skoli, zatupljivati klince, tjerati ih da strebaj, i bit ce isto tako tupa kao i ona. A ja cu, kako i namjeravam, biti opustena, ugodno popunjena domacica, koju ce bolit dupe za obrazovanje koje mi se vec sad zamjerilo.
I jos mi neka netko objasni kako to da sam pala sve predmete na hrvatskom, a na ruskom imam prosjek 5?!
Dođe mi da vrisnem.

Kad smo vec kod vriskova... >:>)
Prica koja je vec predugo cekala svoj nastavak (dio I, dio II)
Bas sam sad u raspolozenju ... pa... ovom....

Svitalo je. Lagani okrajak zlata je provirivao na krosnjama stabala. Planina se budila, i cuo se neki hrabar slavuj.
Zvijer je isplivala na obalu i otresla vodu s dlake. Pogledala je u stranu istoka i namrstila se. Jos malo pa ce zora. Skrenula je pogled na drugu obalu i raspolozenje joj se popravilo. Logor je izgledao netaknuto i to ju je zabavljalo. Sjetila se detalja nocnog izleta i nije bila zadovoljna. Mogla je to ona i bolje.
Osjecala je lagani umor koji je dolazio sa zorom. Uspela se na obalni kamen i ispruzila se. Gledala je u stranu buduceg uspona sunca, i lagano zadrjemala. Vise je voljela prospavati promjenu.
A sunce se polako uzdizalo, i na kraju dotaklo i kamenitu obalu gorne rijeke. Lagani nocni mraz se topio i ljeskao se na travkama medju obalnim kamenjem i liscu nedalekih stabala. Sivilo je poprimalo boje. Kamen na kojem je lezala vise nije bio srebrnkast, samo sjajan zbog vlage koju je upijala mahovina.
Osjecala je suncane zrake na sebi i utonula dublje u san. Promrzla je od hladne vode, i sad joj se dlaka pocinjala susiti, ali ju je pocela i gubiti, prvo po ramenima i po ledjima, a onda njušci i udovima. Crni cuperci koji su padali po bjelom kamenju su zapinjali za travu dok ih je vjetar nosio. Pocela se mijenjati. Gubila je ostrinu u obliku, umjesto kandži su se pojavili bijeli prsti, umjesto zlokobne njuske se pocelo pojavljivati lice. Od crne, svilene dlake na licu su joj ostale samo jako ocrtane obrve i duge crne trepavice. Za nekoliko je trenutaka od prvog doticaja sunca s kamenom na kojem je lezala, nitko ne bi posumnjao da je, umjesto krhke djevojke sa gustom crnom kosom koja joj je prekrivala obline, ovdje lezala Zvijer pokrivsi skoro cijeli svoj lezaj svojim masivnim i misicavim tjelom.
Malko se jezila od jutarnje svjezine. Probudila ju glad i...

„Gdje si draga jučer bila
što si mene pozabila?
Zašto nećeš k meni doći
da ti ljubim crne oči!
Tvoje lijepe očice
jesu dvije svjećice.
Tvoje lijepe usnice
jesu dvije ružice.
Čekao sam te do ponoći.
Mislio sam da ćeš doći.
Kad sam pogledao sat
otišao sam i ja spat!“

Kamencici su izljetali ispod kopita konja cetvorice mladica od kojih su se dvojica jedva drzala u sedlu od nocne pjanke. Konjima se pjena lovila po dlaci, cijelu noc su nosili na sebi ove bitange. Priblizavali su se mjestu gdje se odmarala Zvijer.
Samo sto odmor joj vise nije trebao. Sjela je na svom kamenu i cekala da je primjete. Nije im trebalo dugo da primjete njenu bijelu put na sivo-zelenom kamenu.

„Malena, čekaš na nas možda?“
„Vidi sto se raskrecila, na kog bi tako cekala nego na nas?“

Gledala ih je izazovno u oci, smjeseci se i otkrivajuci bijele zube. Znala je sto ce se sada desiti, ljudi nikad ne nauce lekciju.

Najvisi mladic je sisao s konja, slavodobitno se smjeseci, i jednom rukom popravljajuci brkove. Sljedili su ga ostali, samo cetvrti nije, on je udobno hrkao naslonivsi se licem u konjsku grivu.

„Ajde curice, digni se s kamena, prehladit ces se!“

Dignula se, izazvavsi buru odusevljenja, i krenula prema njima, ne skidajuci smjesak s lica. Gledajuci plavome u oci, zaobisla ga je prolazeci mu prstima kroz masnu kosu, i došavši opet ispred njega priblizila se na centimetar do njega, stisnula se uza nj. On, malo u šoku od njene izravnosti, obujmio je njenu golu, bijelu kozu s rukama u starim, izlizanim rukavicama (koji kontrast crne koze i bijele puti, a opet, nije li ona bila maloprije crna i sjajna?), primio je za straznjicu i poceo prelaziti rukama preko nje cijele. Smjesak je spao s njenog lica, pritvorila je oci i lagano nagnula glavu. Zabio je svoje lice s gustom plavom bradom u njeno i poljubio je kao laku zenu na ulici Grada. Ona je osjecala njegov strasan zadah i bradu u ustima.
Dignuvsi ruke i primivsi ga za vrat, odgrizla mu je obje usne i pljunula ih pred mladica koji je stajao iza ovog, koji je vristao i pokusavao izgovoriti neke rijeci, ali samo mu je krv liptala preko zubiju i jezika. Istrgla se iz njegovog zagrljaja, i bezvucno se nasmijala. Krv joj se sljevala preko brade i grudi, koje su drhtale od smjeha njeme djevojke. Obrisala si je usta rukom kao dijete.
Bacili su se na nju, izvlacivsi nozeve. Ali ona je imala snagu svog Prvog oblika, samo je okrenula ruku prvome tko je dosao na nju i pustila mu crijeva po sljunku. Skocivsi drugome u narucje, izgrizla mu je grkljan, prije nego sto je mogao poceti vristati.
Okrenula se prema plavokosom mladicu. On je, razgoracivsi oci, klecao i tesko disao. Krv mu se pomjesala s bradom boje raži i suzama. Prisla mu je polako, da shvati u kako je bezizlaznom polozaju, da ga šok ne obuzme toliko da ni ne osjeti bol. Pocela ga je prstima ceskati ispod brade, slusajuci krkljanje njegovog grkljana. Kratkim potezom slomila mu je brat povukavsi ga za bradu prema gore.
Postao joj je dosadan.
Ali se sjetila njegovog uspavanog prijatelja. Mrtav pijan, lezao je u sedlu dok mu je jedna ruka visjela.
Probudila ga je strasna bol u ruci. Priotvorio je oci i poceo vristati. Ona mu je sisala krv s visece ruke, lagano savivsi koljena, i drzeci uplasenog konja za uzde. I dalje vristeci, ispao je iz sedla, i poceo bjezati na malaksalim nogama. Pustila ga je. Koliko daleko moze pobjeci s otvorenim venama?
Ubila je konja udarcem u grkljan, rasporila mu utrobu, izvadila unutrasnjost i zavukla se u toplu lesinu. Zaspala je udišući topli miris krvi i konjske dlake.

*Mi nisamo anđeli.

Sluša se: Pilot
Želi se: pa zar uvijek moram nesto pozeljeti? Da sve nestane na tjedan dana, pa se opet pojavi ali u boljoj, aploudanoj verziji
Osjeća se: smrad prstiju po nikotinu, gorčina

22:58 - K ( 6 ) - * Drž/Nedaj

*pere me trema.

Sutra je taj dan. Dan kad ce se proljevi odvojiti od cvrstih govana, kao u vicu. Kad ce se vidjeti, da li su želja i trud dovoljni za postizanje svojih ciljeva.
Da se razumijemo, ciljevi mi nisu vezani uz fakultet. Jesu djelomicno, ali ne svi. Ciljevi su mi vezani uz znanje. Volim znati. Ne skrivam, volim se bahatiti znanjem, sepiriti se njime kao kurtizana svojom novom lepezom. Opet, tko zna cime se ja bahatim. Sepirili su se i prije znanjem da se Zemlja nalazi u sredistu svemira... Ne znam... sad sam u onoj fazi da bih najradije zaspala na malo dulje vrijeme.
*Sanjala sam cudne snove danas. U stvari, jedan san, ali se sjecam samo nekih dijelova, i ne znam kako su bili povezani.
*Sanjala sam da sam na krovu neke povijesne građevine u Leningradu (makar su tamo skoro sve građevine povijesne). Snijeg je bio razbacan naokolo, bilo je hladno, a ja sam bila gola.
*Sanjala sam da sam u svojoj sobi od koje je ostao samo jedan zid. Zid s ovim mojim ormarom/stolom, s kompom i knjigama na policama. Zid je bio postavljen prema parkiralistu s kamionima i bila je buka. Odjednom, zazvonio je telefon (nemam telefon u sobi). Dizem slusalicu i muskarac s druge strane linije pita za mene. Kazem da sam to ja i skoro padam sa stolice kad covjek kaze da je Grof V. (!). Dalje, ubio me grom ako se iceg sjecam sto mi je rekao, samo se sjecam boje glasa i da je svirala neka muzika u pozadini. Dala bih se okladiti da su bili ksilofoni. Ima jedan ruski slager, i pjevac iam jako slican glas onome u snu, steta sto ne mogu staviti rusku glazbu na blog (nista drugo skoro ni ne slusam).
*Sanjala sam da sam u kuhinji kod bake i perem sudoper u mrklom mraku, jer je pet ujutro (bas pet, ni 4 ni 6) i svi spavaju a meni je dosadno (kad mi je dosadno, inace uzmem knjigu ili crtam, ali sudopere sigurno ne ribam). Ulazi baka, a ja se skrivam pod stol iz nepoznatih razloga. Primjecuje me (bem mu male stolove!) i grlimo se jer se nismo vidjele vec dvije godine i nedostajale smo si. Ulazim u sobu od bake i djeda, da i njega pozdravim, zato sto se ona bas ne dize iz kreveta cesto (bolna leđa, reuma – obiteljska boljka), ali on stoji pored ležaja, bas onakav kakvim ga se sjecam kad sam isla u vrtic (imam sjecanja od jako rane dobi) i grli me. Prostorija se odjednom uvecava nekih tri puta, uljeću plesaci i svi plesu mambo (ne znam zasto mambo). Ja plesem s Zoranom, deckom iz osnovne skole, koji mi je tada bio umjereno sladak.

Sve nema veze s vezom, inace puno bolje pamtim snove. I takav mi je bio cijeli dan, uspjela sam nagurati jos malo znanja u moj ekspres lonac na ramenima i opcenito se osjecam prilicno sugavo jer bih najradije bila bilo gdje, samo ne ovdje, u svom kužnom sobičku. Recimo popodne sam imala zov u planine, a sad su stepe one koje zovu.

*A ja sam bila u stepama! Beskraj. Beskraj korova, poljskog cvijeca, vjetra i ničeg više.
Evo jedne, a ova se stepa moze podiciti sto na njoj stojim ja s devet godina i Majka (godine dame necemo otkriti). Tu imam svoji najdrazu haljinicu i slamnati sesir. Idila.



*Kad smo vec kod slika, bas sam, da se malo razvedrim, prebacivala stare slike u digitalni izricaj, pa eto mene s mojim prvim ružama. Ako se netko pita tko je ovaj prpošan momak pored mene, e pa to je moj djed sa svojim licem starog morskog vuka. Obožavam tu sliku.



*A ovo je jedna od ranijih fotki i posvecena je svima koji vjeruju da je njihova mama najljepsa. E pa nije! Moja je! Djeca u vrticu masovno lazu, jer nemogu sve mame biti lijepe kao sto je moja. Klinci, mogu vam samo reci – Smola!



*tu imam tri godine... covjece, kako vrijeme leti...
I da, na cemu sam stala? A da, ucenje...
Odoh, odoh...

*ne ne ne!!! Jos samo ovo!

*San

Znam samo jedno,
Kad spavam
Ne znam ni straha ni nade,
Ni muke ni blaženstva.
Hvala onome tko je
Izumio san.
To je jedina valuta za sve,
Jedina vaga koja
Izjednačava
I kralja i prosjaka,
I mudraca i glupana.
Samo je jedno loše kod
Čvrstog sna.
Kažu da previše
Liči na smrt.



Slusa se: Pilot – Raznocvjetnyje stjokla (raznobojna stakla)
Zeli se: poloziti
Osjeca se: da necu.



Eto, malo sam sjela gablati u stanci od učenja (radnička klasa nikad ne spava!) i odlucila malo zaciniti stvar pisanjem ovdje. Nisam sigurna da sam ikome nedostajala, al je meni sve ovo bas falilo!

*inače, samo da vas vise uvucem u ovu priču, jedu se češnjovke s kukuruznim kruhom i crni čaj (gablec bez čaja nije gablec!). Kad bi se bar to sve nataložilo bilo gdje na mom tjelu, al sve m se cini da ce moj to mozak sad sagorjeti.

Inače, postala sam pravi mali Dekster, iliti štreberko (tumacenje za stariju ekipu :) ), čak se i Uzvišeni ljenčina R. neki dan durio na mene jer sam htjela skombinirati ugodno s korisnim pa da ucim kod njega. Sad je na vama da pogodite sto je tu bilo ugodno a sto korisno. Prestrasno. Događaju mi se upravo bizarne stvari od svega toga.
Ucim uz glazbu (kao i sve ostalo), pa sam malo kopala po memoriji ovog svog čudovišta neku dobru stvar. Krajičkom oka zapažam pjesmu „Vorona“ (vrana) od Pilota.

„Hm, ovo je ocit primjer punoglasja, pojava proizasla iz metateze livida, najvise razvijena i zadržana kod istocnoslavenskih jezika.“

Kad sam shvatila koje perverzne misli mi prolaze kroz glavu, uvidjela sam da me je staroslavenski stvarno zeo... i da je najbolje da se malo odmorim uz kobasicu.

*koga treba poševiti za cigaretu?

*Kako je izgledao prosjecni Praslaven? Muze, Mašto, pomozite!

Mora da je imao nosinu do prsa, da moze izgovarati sve te silne nosne vokale! I visoko čelo, da mu se nazali ore kroz sinuse. Debele usničetine, pa puca slovo kw bez pol frke. Široka ramena i razvijen prsni koš, pa mu hijatovi ne predstavljaju neki problem. Čelo mu nije samo visoko nego i vraški naborano, od muke kad se sjeti gramatike svojeg jezika. Oci zelene (pozelenile od iste te muke). Snaznih ruku, da moze rucno preorati prosjecnu zupaniju a onda obraniti tu istu od napada Huna. Koje nije tesko pobjediti jer se cjepaju od smjeha kad god ovaj njih opsuje na svom jeziku. Impozantne noge, da moze bjezati od većih plemena. Opsjednut vunom, pa plete svaki put kad ulovi slobodni trenutak od oranja, bjezanja, branjenja i ostalog. Ima hrpu djece koja se masovno povlaci u Aziju (sad ih zovu Rusima, nakon sto su se sparili s vikinzma), a sve zato sto nema televiziju, pa mu je dosadno, a ne moze stalno plest. Ženina mama mu je tako draga da joj je dao ime koje se rimuje s „pusica“ (punica). Oko tate nije bio siguran pa ga je nazvao tastem. A onda je cijela porodica bila ljubomorna, i eto vam tetka, strina, snaha, zaova, svekrva, jetrva i svih ostalih pički materinih koje je na kraju i sam tesko pamtio. Život mu se jos jace zgadio, pa je izmislio hrpu bogova i odgovarajucu mitologiju, da sve te babe mogu trosit zrak na prepricavanje tih prica, a njega da puste na miru da plete (i štanca Ruse). Jednom se rodio malo blesaviji, pa su ga ostavili u straznjem dvoristu. On je dvorište preimenovao u državu Sloveniju i tamo maže ribizl.
Tata je bio ponosan.
Pojeli ga vukovi.



Sluša se: Pilot – Samoljoty
Želi se: još kruha da mogu ovu do kraja pojest.
Osjeca se: pola zadovoljene gladi i sjeta za sirotim Slavenom.



*Mokra i vruća glava. Tuš je ipak najbolje rješenje.

*Još jedan razlog da mi netko pozeli srecu. Sutra se nalazim s Nedodirljivima. Koji su napokon opravdali svoje ime.

*Razgovor jucer s Tvrdim preko emesena. Sto se njega tice, jedan od naj nacina komunikacije, ponekad napise stvari... nekako snazne. A mozda uopce nisu bile snazne, nego mi vec kriticki fali. I on i ostali. Katastrofalno mi fali. I dao mi je cuti samo malo onoga sto sam trebala, da me cekaju. Kako sam progutala tu recenicu! Ko komad slasne zaherice! Bila je tako fina, Miki falim, al to nece priznat. Povjerovala sam.
A sad mu sutra moram rec da se ne zavaravam samo ja.

„Miki, sto radis sutra u 12 h?“
„Nema me.“

Mozda se varam, ali to nije nacin...

*Uzbuđena sam sto cu ih sutra vidjeti (vjerojatno samo Tvrdog, Zgodni mi nije ni odgovorio, al on nikad nema para, pa s njim ne mozes znati) ko djevojcica kad ide na prvi spoj. Kao da ne znam sto me ceka. Uglavnom, ja cu biti u krivu. Sto god da je u pitanju. Koja smola!
Jadno.
Al male Ruskinje su uvijek krive za sve, pa se ni ne iznenadjujem, samo ovaj Mikin potez me šahmatirao. Spremna sam pojesti koje govno da se pomirimo, ali sad da cu bas uzeti zlicicu, zavezat su slincek oko vrata i preklinjati za jos, to bas i ne.

*Oh, da, ne smijem zaboraviti i jos jednu stvar! Pala sam staroslavenski! I da se razumijemo, ne bedira me to, nego sto sam osudjena na jos tjedan dana zatocenistva! Hura! Mislim, dugo nisam bila... :)

Life's grand...

Sluša se: Prisjecam se, prisjecam te se, moj almazni... – Nočnyje snajpery (kao dugo nisam)
Zeli se: samo san. Trnoružičin
Osjeca se: kao da sam ipak uzela zlicicu i oblizala je od drske do vrha...



Svašta svašta svašta u mojoj maloj (g)lavici-pametnici. Kako tako puno stvari stane u tako mali gepek? A kako stane zeko u mađioničarev šešir? I zašto se šlag tako stvrdne?
Čarolija.

U mojoj paleti čudnih osjećaja (u koju cak ne ubrajam one shizofrenicne, tipa osjecaj da me netko stalno gleda) pridruzio se jos jedan. Neko faljenje. Ali ne ono kad ti netko fali, ili nesto, nego faljenje neceg nekonkretnog, nedefiniranog nečeg. Kao kad gledas pazl kojem fali onaj zadnji komadic, za koji ne znas kako tocno izgleda, sto je na njemu naslikano, ali je ocito da bi na njegovom mjestu odsutstva trebalo nesto biti.
Mozda bas ona mala ljubicasta vila izmisljena za zabavu puka? Svidjela mi se, htjela sam je vidjeti, ali mi se nije ukazivala. Zar joj je bilo bas tako tesko? Ili je samo neko dijete zaboravilo pljesnuti rucicama? Bulaznim, moja vila ne postoji, a cak i da postoji, ne bi sigurno zalazila u mjesta gdje ja idem. Previse dima i alkohola. Moja se fina vila ne druzi sa apsintskom raspustenicom, ona se pojavljuje od meda i oko njega se i zadrzava.
A mozda, uzimajuci u obzir moje pokusaje da zadam muke Frojdu, mozda se pojavi bas danas kad cu spavati. U nekom blesavom kontekstu.
Drangulije. Đinđule. Ja sam mala (smjesno je kako pri svojoj visini od 180 cm definiram i gledam na sebe kao na malenu) skupljacica, beracicica. Suljam se selom usred noci, upadam ljudima u kuce i provaljujem im u bakine skrinje, grabeci nakit i paucinu punim sakama, onda se zavlacim u kuhinje i tamo tamanim med, ljepljivi mi prsti pomazu u zanatu.
Tako vec imam vilu i iskrice, lazne bisere, par tirkiznih perlica, jednu amajliju s topazom, i sprešane cvjetove bagrema i lokvanja. Ma tko bogatiji od mene?


Sluša se: Ništa, jako mi se spava, idem, idem, idem
Želi se: pa mora se priznati da sam malo gladna..
Osjeca se: neka vrsta blesavosti



Stojim na studena tri stupa.
Čekam da čempresi odbace čekinje,
Da u čegrtavom čemeru nađem čestitost
I česticu čarolije.

Otrpjeti otrovnost, ne otromboljiti se
Ne otupjeti... Uzimam za pravo.
Pravo da opetovano opsujem
Opijate i opličenje.

Opipljivost opojnosti opkoračivanja
Oportunizmu opravdava moj
Opširan opus otpornosti prema
Opomenama.


*pjesma koja nije bez smisla nastala nasumicnim otvaranjem velikog Anića.
*Sve je u izboru!

Sluša se: Nista
Zeli se: nista posebno
Osjeća se: bunt iliti revolt


*Osjecam se cak pomalo i uvrjedjeno sto su mi snovi puno zanimljiviji od stvarnog zivota. Ovaj je nadmasio mnoge. Pocet cu prepricavati od onog mjesta kojeg se sjecam.

*Freud bi se udavio (ne znam da li od zadovoljstva ili od muke)

Prvo moram naglasiti da sam bila Spajdermen. To je vec drugi san u kojem sam Spajdermen i mislim da moram prouciti kakve veze ja imam s njim. Bila sam Spajdermen, i u nekoj rusevnoj kuci, rekla bih iz razdoblja secesije, sam se borila s nekaom robotickom zenom pauk. Bila je stvarno zastrasujuca, nosila je ljudsku masku, ali ispod nje je imala samo zarulju i usta kakva imaju lubanje. I tako je nekako bilo postavljeno da sam imala osjecaj da sam imala nesto s njom. Prije nego sto je postala to... Cak se nekako sjecam da smo se i poljubili. Sto i nije bas bilo logicno jer me je htjela ubiti. Naganjali smo se po kuci, postavljali zamke, puno krvi i nasilja. Uglavnom, nekako sam uspjela (ili uspio, moj Spajdermen alterego je fakat bio mocan) postici da joj se strop urusi na glavu, bila je u nesvjesti. Lezala je i krvarila. I jako ju je boljelo. Snagom volje sam nekako postigla da se iz zidova pocne cjediti voda. Utopila sam ju kao okot macica. Stala sam se na prozor i vidjela policiju dolje kako razgovara, culi su buku iz kuce. Spustila sam se do njih (pomocu svoje paukove mreze) i malo pricala s njima, ali sam nekako bila sumnjicava, kao da su mi i oni zaljeli zlo. Nekako sam uspjela postici da odu (u medjuvremenu sam postala samom sobom) i jedino tko je ostao bio je (pazite sad!) vol! Ali nije bio klasican vol. Bio je velik i strasno mekan, imao je višak kože kako imaju neki psi i dlaku boje breskve, toliko mekanu, nista mekse u zivotu nisam imala pod prstima! I bio je nasmijan, i sretan, i ja sam bila sretna sto je tu (neka snena metafora), i grlila sam ga i grlila. Imao je zlatne rogove, plave oci i jako velike zube(?). Mazio se, vrtio, i nesto govorio. I stvarno ne znam zasto sam morala ici, jer da nisam isla, bio bi to fakat dobar san. Al jesam. Krenula sam prema nekom brdu, odnosno uzbrdici, morala sam se popeti, da odem u grad. Ali na pola stepenica, sam opgledala dolje, a dolje se odrzavala necija maturalna vecera! I to ne bilo cija, nego malih spanjolki. Plesale su spanjolske plesove i bile su tamnopute. Bila sam raznjezena, jer su bile preslatke u ruzicastim i lila opravicama. I pocelo se nakupljati jos promatraca poput mene. Gledali smo malene curice, kako plesu i smiju se. Spustili smo se i gledali ih kroz prozor, i pokusali plesati kao one. Nekako se izdvojila Mateja, moja dobra frendica iz osnovne. S njom sam otisla do kolodvora (ne znam zasto, taj dio mi je dosta mutan), i nesto se tamo dogadjalo, sjecam se samo da sam jela neki fini vafel, prelivem sirupom od maline. Bio je stvarno fin, i prhak. Uglavnom, vratila sam se na tu maturalnu, ali vise ne kao promatrac, nego je to sad bila moja maturalna. Vise nije svirala spanjolska glazba, nego neke zagorske popevke, do mene je sjedio ni manje ni vise nego Vinko! On je tip iz moje srednje, totalno cudan lik, cudan na kvadrat, nema toga sto nije bilo cudno na njemu. Pravila sam se da se palim na njega, iz zahebancije. I sad se u snu se on upucavao meni. Zivcirao me strasno, pa sam samo sjedila i pusila. Ne znam zasto ali sam bila nabrusena na sve zivo. Dopizdio mi on i sve, pa sam izasla i otisla na tramvajsku stanicu. San je poceo navece, dok sam promatrala plesacice bila je noc, a sad je svitalo. Na stanici je bilo mnostvo ljudi, a ja sam palila cigaretu za cigaretom. Onda sam odlucila „Idem konjem!“ i otisla. Do nasipa mi je trebalo nekih minutu, a amo me je cekao konj. Kao da sam znala da je tamo. Bila je kobila, tamno smedja, sjajne i jako glatke dlake. Bez sedla. Popela sam se na nju, ali je bilo jako tesko odrzavati se na njoj, jer je bila jako glatka. Onda sam se sjetila kako sam u Narniji procitala da se ne treba drzati za grivu toliko koliko stisnuti konja bedrima. I onda sam se dobro drzala. Pricali smo o necemu, bila je mudra, i govorila mi je kako je nebo plavo jer ona tako zeli i da nije nje, ne bi nista postojalo. Jahala sam uz obalu mora, po autoputu, pa je ona rekla da ovo nije dovoljno zahtjevno, okrenula se, i odgaloprala natrag, do nekog naselja, koje je bilo jako strmo, bila je kuca na kuci, i ona vise nije trcala nego se penjala, bilo joj je tesko (halo, kobila se penje po stjenama!), jako tesko, mucila se, i nekako sam znala da je to za mene. Popeli smo se do mjesta gdje se vise nije mogla penjati. Neka dva covjeka su popravljala nesto, gradili su kucu ili nesto. Znala sam da se necemo moci vratiti istim pute, odnosno, ona nece moci. Stariji (on je nekako bio zao, znala sam da je zao) je rekao da mozemo proci kroz garazu, jer ona nije dovrsena. Usli smo unutra, i vidio se prolaz, uzak, kao za vrtnog patuljka. Rekla asm joj da priceka, da ako se ja uspijem prouci, da ce se i ona (bas logicno). Ali kako sam se provlacila, tako je prolaz postajao sve uzi i uzi. Provlcila sam se dugo, osjecaa miris betona i zuljao me rub prolaza. Jedva mi je prosla glava, prsnmi kos jos teze.
Kad sam se provukla, probudila sam se.
*tko mi ovo izanalizira, dobije cokoladicu postom!



*Još jedna šafeta. Dobro da je ova jednostavna.

1. nadimak D. stvarnno nije tesko za provaliti. Ime mi pocinje s tim slovom. Jos jedan razlog je taj da je R. - R. (jedno slovo) pa sam se malo furala na njega. Teci razlog je, ako ste gledali film Bram Stockers Dracula, najbolji film svih vremena i naroda, u jednom trenutku Jonathan cita pismo od Vlada, koji zavrsava sa bezvremenskom recenicom "Your friend, D". Odluka je bila prejednostavna. Zvjezdica je stilski dodatak koji cesto koristim zbog esteticnosti.

2. Naziv L'Etranger nije bio prvo ime mog bloga. Prvo se zvao "Pobjednicki Cjetic u pohodu na svijet ". Pobjednicki cvjetic je labav prijevod mog imena, Darja na staroperzijskom znaci Pobjednica, Nepobjediva, a moje prezime je izvedeno iz hebrejske rijeci za cvijet, blumen. Zvuci komplicirano, ali sam sigurna da svacije ime znaci nesto. L'Etranger je ime romana Camusa, iliti stranac, dobar roman, a i dobro je sjelo, Stranac je ipak presturo, francuski je prelijep da se prevodi.

Štafetu predajem Flori, KIO-u, Maloj princezi. ne da mi ostali nisu dragi, jednostavno me za ove bas zanima.

Slusa se: Alisa – To li pro Lyubov' to li pro Bedu
Zeli se:ne znam bas...
Osjeca se: totalna, apsolutna, 100%, skroz naskroz ljubav...



*hm, mozda je ljenost.

Osjecam degradaciju vlastitog tjela. Kojeg ni nema puno za degradirati (od onda sam dobila samo nekih pola kile). Jedino sto mi jos dobro radi je taj metabolizam masti i bjelancevina. To je, k tome i jedino sto bi trebalo raditi manje dobro.
Jetra ce mi jos malo i odumrjeti. Ne samo zbog alkohola (makar, poceti jucerasnji dan rakijom mozda nije trebalo), nego i zbog nikotina, i svakog sranja koje pojedem. A jedem vrhunska sranja. Biljke (osim krumpira i kukuruza, ali to nisu ni biljke, to su izvori škroba, prirodni po slucajnosti) ne jedem. Iz jednog jedinog razloga. Gade mi se. Bas mi nisu fine ni ko crnog pod noktom. Malo zelene salate, al i to volim zaliti s toliko octa da zacvrči. Opet, ocat mi nagriza nagrizeni zeludac i shebanu jetru. Od pomanjkanja mlijecnih proizvoda, koje vecinu isto ne volim, su mi crijeva u raspadnom stanju. Bioaktiv elgege place za mnom u trgovini tok umjesto njega uzimam sir s najvecim rupama. E, rupe volim! Naravno, ono malo sto jedem je przeno, frigano, respeceno, sprzeno na naglo i sl. To je na slucaj da se u toj piletini (koja je uzgojena u neadekvatnom okruzju, hranjena hormonima i antibioticima i s odrezanim kljunom da ne bi ostetila svoj kavez, ako mislite da ne znam sto i kako jedem, varate se) kojim slucajem odrzao neki jadni vitamin. Jedini vitamini koje dobivam su oni iz vitaminima obogacenih sokova i slatkisa. Sto, budimo realni, i nije bas utjesno. Kolestero mi se talozi u zilama i zacepljuje arteriju i samo ceka da dobijem mozdani.
Znaci, hrana mi je nikakva. Onda, okruzenje. Okruzenje mi je za spovracat se. Buduci da strebam cijeli dan, ne vidim vise prst pred nosom, a za citanje sad koristim naocale.
Na zraku sam svaki treci dan u prosjeku, kisik nula bodova. K tome, soba bi mi mogla biti urednija, ali nije. Tako da udisem grinje, prasinu i ostatke svojih mrtvih epitelija, sve mi se to talozi u plucima, i sama se cudim kako to da ne kasljem kao dimnjacar. Jedino kad izadjem je da vidim R. (rjetko) ili odem na neki ispit (vecim se pomalo i veselim) a najcesce se trudim d to bude u isti dan da mogu bit vise doma, da mogu vise strebat i sklapati prijateljstva s kucnom gamadi. U koju polako pocinjem ubrajati i sebe.
Naravno, polozaj dok citam nije dealnih 120 stupnjeva izmedju kraljeznice i nogu, tako da se pocinjem drzati kao bijeloglavi sup.
Nisam jos obradila svoje moralno i psihicko stanje.
Jer se nema sto za obraditi. Jucer sam bila u ljudskom drustvu (prije toga je bilo 4 dana izolacije), pa sam se skoro onesvjestila od prizora ljudskih lica. Neka euforija Robinsona Crusoa. Pisala bi h jos o svojem drustvenom zivotu, ali nema se o cemu pisati.
Ne uzdizem se ni doma, jer nemam vremena odabrati knjigu za citanje. Jer ja biram, ne bira ona mene.
Uglavnom, degradacija na kvadrat.
jedini razlog sto se nisam jos raspala kao losa LEGO tvorevina jer soj uvijek koristim bonus mladosti. tik-tak, druze!


Slusa se: Alisa – Ateist
Zeli se: ljude hocu!
Osjeca se: degradacija, truljenje jetre, ceznja



*za mudricu :)



Slusa se: Missing
Zeli se: podijeliti ovu Raffaello bombonijeru koju tamanim bez mislosti s nekim
Osjeca se: Missing


...odjednom se stvorila usred neke livade. Zasljepila ju je svijetlost. Kod Genija je bilo ugodno i mracno, prasnjavo, jedna svjeca na stolu i jedna na kaminu, a tu je sjalo sunce, kao da je sredina proljeca, kao da je suncu prvi puta da sja, pa daje sve od sebe.
Nista joj nije bilo jasno. Pomaci su joj se uvijek dogadjali, ali nikad ovako snazno, samo bi ponekad vidjela obrise nekih mjesta. Sad je fizicki bila tu. Trava joj je skakljala tabane, sunce udaralo u oci i lagani vjetar joj ljubio obraze. Pogledala je na travu, bila ja kao presvucena slojem želea od jabuka, ljeskala se na suncu. Shvatila je da su joj nestale cipelice i da je bila bosa. Zacudila se. Onda je vidjela i nedostatak i ostale svoje odjece. Na sebi je samo imala veliku spavacicu, onakvu kakvu je nosila baka, bijelu s crvenim obrubom. Napinjala se na vjetru kao jedro, malo zanosivsi Djevojcicu, nenaviklu na sjaj i svjezinu. Kako se ovo razlikovalo od svega sto je vidjela do sada!

Livada je bila velika, a ona je stajala nasred nje. Daleko ispred se nazirala suma, tamnozelena i visoka. Ljuljala se s vjetrom, fuckajuci grancicama, dozivajuci sve zivo da joj se priblizi.
Nije bilo kukaca. Nije bilo cvjeca.
Samo bogat tepih trave pod nogama, toliko gusta da se zemlja nije ni nazirala, samo se njen miris sirio posvuda, zavlacio se u nosnice, skakljajuci joj disne puteve. Zasmijala se. Trava, livada, suma, Sunce i oblaci. Oblaci kao ovce, kao vata na prasnjavom umjetnom boru koje je Genije vadio za Bozica, ali tisucu puta bljestaviji.
Prstici su joj prolazili kroz travu. Nikada nije udahnula zraka bez prasine, sada ga se nije mogla zasititi.
Vjetar joj je jos malo jace puhnuo u leđa i sda ga je poslusala, potrcala je prema sumi sto su je brze noge i vjetar nosili. Zemlja je odbacivala njene korake, sunce grijalo, a vjetar hladio. Osjetila je kako joj je nesto dotaklo obraz. Ciknula je i zastala. Bio je to bumbar, dlakav, zlatan i velik kao šaka! Zasmijala se! Prepala se obicnog bumbara!
Sada se utrkivala s njim. Zujao je i brundao, ali se trudio da je ne ostavlja samu.
Suma je bila blize nego sto je izgledala. Veliko drvece kojemu su godine nalagale ozbiljnost, zviždilo je na vjetru, mahalo listicima i plesalo. Lovilo je Djevojčicine kose, čupkalo spavacicu, skakljalo bokove i trbuh. Bacalo je blikove suncane svjetlosti na nju.
Bumbar se izgubio. Dozivala ga je, ali on nije odgovorio. Trazila ga je, prolazila izmedju drveca, gledala u grmlje, nista.
„No dobro, neces se igrati ne moras!“ uzviknula je i nasmijala se sto govori nikome. Smijeh je odzvanjao kroz sumu. I jos je nesto zvonilo, ali što? Pogledala je kaokolo, i nije vidjela nista, samo je cula lagani zvon i zuborenje. Znatizelja ju je kopkala, potrcala je prema zvuku, a on se pojacavao kako se ona priblizavala, kao da ju je mamio. Dotrcala je do nekog grmlja, probila se kroz njega i skoro pala u potok!
„Znaci, ti si zuborio!“
A i bumbar je bio tu! Zujao je poslovno oko nekog lopoča, a on mu je mahao tuckom ispred nosa.
Probala je vodu i bila je topla i svjeza u isto vrijeme, tekla je ni brzo ni polako.
Ciknula je i skocila u nju, dignuvsi cijeli vodoskok kapljica u zrak. Proplivala je par metara, spavacica se izvijala u vodi poput sirene.
Zaronila je.

nastavak Djevojcice i Genija

Slusa se: Sigur Ros – Gong
Zeli se: casu soka od visnje, najkiseliji moguci.
Osjeca se: posljedice droge (puding od cokolade)



*Pocinjem se brinuti za moju drustvenost. Sve mi je veci i veci gust otici sama na kavu.

*Jos dvije godine i imati cu hrvatsko drzavljanstvo! Da, da, lijepe dame i štovano gospodo, jos malo i bit cu pr(o/i)padnik vaseg uvaženog društva, pa ću možda odbaciti predrasude prema vasoj naciji. Bit cu dvostruk stranac. Stranac na drugu.
Ni v rit ni mimo. Ni tu ni tamo. Ni lijevo ni desno. Ni Balkan ni Sibir. Damn it.
A kad dobijem vaše državljanstvo, znate sto ću prvo napraviti? Najvecu svinjariju koje se moze domisliti moj prizemni, predrasudni, raspršeni um. Otići ću! Ha ha!!!
Jer tako je svejedno gdje sam.
Ovo nije moj dom, ali pokusava postati. Slovo „S“ (ne kao Student, ne kao Supergirl, nego kao Stranac, zastrasujuc i malen) ce mi biti nakeljeno na svaki aspekt mojeg zivota ovdje, dok god disem, a kad prestanem i to raditi (iz inata), onda ce mi na nadgrobnu ploci (ako je budem imala, vise sam sklona kremiranju) isklesati jedno veliko viticasto „S“. Samo sto sa strane necu imati isklesanog goluba nego golublju sracku. Pa neka je sreca. U isto vrijeme, ovdje me me drze ljudi, a sad, to sto ja imam cudan poredak prioriteta, to je vec moja stvar. Da li cu se povezati s identitetom mediokriteta?
Ne zavaravam se da ce doma biti nesto bolje. Jezik mi je poceo skripati i stekati, kao stari ford na umoru, govorim sintagme koje procitam ili cujem u pjesmama, ali zivi jezik nemam prilike nigdje cuti. Tamo nemam prijatelja (nemam ih ni ovdje, gdje je razlika?), skole, kvarta, sjecanja, uspomena. Pa cu tako i tamo biti cudna biljka. Pitat ce me da li sam iz inozemstva. A mene ce biti sram reci da sam Ruskinja. Ne zato sto jesam, nego zato sto sam Ruskinja bez pokrica. Kao prosti vic koji oce biti knjizevno dijelo. On to je, ali kvaliteta mu je upitna...

Pitanje je: „Gdje me zele?“
Drugo je: „Žele li me igdje?“

Ljudi su previse promijenjivi za moj ukus. Danas vole jedno, a sutra drugo, mijenjaju misljenja, stavove, odjecu, znanja, jedne za druge, uvjerenja, a ja ih ne stignem pratiti. Dvojka mi je uvijek govorio da se bojim promjena, smijala sam mu se u facu, a sad mi pocinje zvoniti da je mozda u pravu. Jesam za evoluciju, ali radikalne promjene mi nikad nisu isle. Ali su me uvijek zapadale. Cak sam se i relativno dobro nosila s njima.
I tako, dok vas danas Ruskinja mozda zabavlja dok radi gluposti za vas osmjeh, pokusava se umiliti pa da ima dom i okruzje, sutra ce vam najvjerojatnije dozlopizdit, ovako nesigurna, nonšalantna, do koljena u blatu i s glavom u oblacima.
Što ako je Dvojka bio i za ostale stvari u pravu?

*„... Sad si se kao pracka napela u jednu stranu, jel da, i cekas da se odapnes prema van? Tako nekako nalazis ravnotezu, balansiras.“

*Ta me recenica muci vec drugu godinu. Mozda sam tupa, pa ne razumijem nesto jako ocito? Najvjerojatnije da je tako.

Tek sada, nakon dvije godine, polako pocinjem shvacati neke stvari o kojima je Dvojka govorio. O ljudima. O mjestu koje cemo zvati Tu. O ljubavi i sveobuhvatnosti. O odbacenosti ljudi koji ne djeluju odbaceno. Vremenu. Bio je nekako mladacki mudar. A ja sam bila mala glupa klinka koja nije znala kud bi sa sobom, sto bi s drugima i kuda dalje. Sto je zanimljivo, oboje se nismo puno promijenili. : )
Od svih ljudi na svijetu, nitko nije tako jako utjecao na mene kao on. Tada sam mislila kako je glup sto je takav kakav je, a sad mi se cini da sve vise i vise pocinjem liciti na njega. Trazim neka skrivena znacenja, ideje, sve manje me brine tuđe misljenje i da li ce me razumjeti/zapaziti gomila ljudi. Kvantiteta se skrila pred kvantitetom.
Mozda je to odrastanje?
Dosta ljudi pricaju o tome da ne zele odrasti, da zele biti zauvijek dijete. A ja jedva cekam da odrastem. Malo hladnoce, otuđenosti, zaposlenosti, spretnosti u izbjegavanju odgovornosti i nezainteresiranost za tudje probleme. Da radim u uredu za malo vise od prosjecne place, da imam prosjecnu obitelj, da samo radim ono sto je namjenjeno da radim ja.

*Htjela bih upoznati Dašu kojoj se nije izdogađalo sve što se meni dogodilo. Znam kakva bi bila, i sviđa mi se!
Ruska studentica s dugom kosom do pasa, nosi samo odjecu koja je socijalno dopustena, ima pun koš prijatelja, jer ne odskace od prosjeka. Puno cita, crta nesto pomalo, stize sve. Navikla na uspjeh ne prihvaca ocjene manje od 4. Romanticna je i otvorena. Sluša soft-rock grupe. Voli tatu i mamu. S tatom vodi duboke razgovore, a mama je naucila plesti i ponekad se smiju toliko da ima grceve u zelucu. Svaki mjesec idu na vikendicu, skijati ili samo rostiljati. Stari moskvič pomalo steka, ali jos uvijek vozi, pa zasto kupovati novi auto? Ponekad imaju obiteljske ruckove!
Svako malo ide posjetiti baku i djeda u susjednom gradu. Ima mlađeg brata i dva kanarinca. Kanarince ne ferma, a brat je živcira. Ima momka vec pola godine. Jednom ga je varala, ali nitko nece saznati. Ovog ljeta planiraju skociti do Krima, na more, kod njene tete. Zajedno piju pivo i idu u kino.
Ukljucena je u folklorno drustvo i ljeti radi kao konobarica u restoranu.
Najbolje prijateljice su joj jos uvijek Aljona i Svetlana (tako su se stvarno zvale moje najbolje prijeteljice). Ne mora im se prisjecati lica, ode do susjedne zgrade i zovne ih da odu plesati.
Svira klavir. Radit ce kao sekretarica u Norilsk Nikelu. Radno mjesto je sigurno, jer ima debele rodbinske veze s direktorom.
Ne puši.
Ne piše.
Ima jednu jedinu ličnost koja funkcionira.
Za staroslavenski nikad nije ni cula, kamo li glagoljicu! :)))))

*moj rodni grad, zgrada u kojoj sam zivjela je oznacena neupadljivom strelicom.


Neke stvari od ovih nikad necu dozivjeti, a neke ni ne želim.


Slusa se: Sigur ros – Sé lest (inace, Dvojkin najdrazi bend, prvo mi se nije dopadao, i tek ga sad kuzim)
Zeli se: recimo tjedan dana zivjeti kao Daša opisana gore.
Osjeća se: Ř



Hop-trip-skok!
U sjaju oka tvog,
Nesta krvi trak,
Pa Luna spremi mrak,
U sivi, suhi zrak,
Što ispuni ga smog.

A ja skok!
na granu što je pusti grab!
Ti znas da si mi drag,
Al sitan to je šok,
Kad legnem ti uz bok.

I dok ne kazes „Van!“
(to gadna bit ce kob),
Slušat cu ti san,
I gledat stoti put,
Gdje rađa se nov dan.

I u taj dan sprint!
Vode u usta mlaz.
Ta divno bit je mlad!
Nit si čvrst ni mlak.
A svakog kraja slog.
Ko onaj zlatni rez.

I glupav, blesav strah
(a možda manje glup?)
Javi se na mah.
Da o sebi znat.
Al i on je već mit.
Amnezije moj štit,
Ko trobojnice grb,
Objesim si na rog
(divno je kravom bit),
I mirno žvačem sijena stog.

Slusa se: Sigur ros – Milano
Zeli se: bar jedan par bijelih carapa : )
Osjeca se: takk...




Bilo bi izopaceno poceti opisivati zadnja dva dana. Cak opisivati utisak od ta dva dana.
Pa ni necu.
Ali recimo da kad bih ipak probala, samo bih zapisivala onomatopejske zvukove...

*„FrrrRRRRrrrrrrRRRRrrrrrrrRRRRRRrrrrrRRRRRrrrr.....“

*Hop-trip-skok!
Kao da sam u nekom dogovoru s Necistim (mozda sam prodala dusu, a da to ni ne znam?), sve se skupilo u nekim znakovima podatnosti. Mislim da ce biti jasno o cemu pricam ako se sjednete pred televizor i cekate dok se ne onesvjestite, ili dok ne puste reklamu od Kraša. Za Griotte. Precudno za jednu reklamu da bude tako dobra... cita patetika Valentinova, ali tako dobra... Ta pjesma... kao da sam je vec negdje čula, davno...
Kako moze nesto biti tako dobro? Kako je to išlo? Covjek se probudio jednoga dana, popio jutarnju kavu, procitao novine i palo mu je naum napisati nesto tako divno? Ne vjerujem! Ta me apsurdnost cak nasmijava! Nemoguce!
Nesto mu se lijepo desilo. Mora da je tako.
Probudio se ujutro, i na zatiljku mu se kosa micala od necijeg daha. Okrenuo se i probudio nekog. Lagani osmjeh podbuhlih usnica. Ne vatromet nego prskalice. Popio je jutarnju kavu, procitao novine i palo mu je na um napisati nesto divno.
Tako vec da. Bas je tako bilo, moja mi masta ne dopusta nikakvo drukcije rjesenje!
Iz jedne stvari proizlazi druga; akcija i reakcija. Cista fizika.

-Daša?
-Što?
-Kad si počela biti ovako podložna?

Nova sveta misija: saznati ime pjesme, autora i godinu nastajanja. To mora daje neka dobra godina bila...

Slusa se: Sigur ros – Takk... (stvarno, takk!) – Gong
Zeli se: asketizam me zeo, ne zelim vise nista osim te pjesme.
Osjeca se: vidi onomatopeju gore.



Ok, srozala sam se i pisem pripita. : )
Bas mi je to i trebalo.
Mislim da sam to cak i napisala, da trebam da me odvedu cigani i da mi pjevaju. Nisu bas bili doslovno cigani, ali je bilo dovoljno blizu.
Danas je bilo otvorenje Fašnika u Samoboru. Koji mrzim (i Fasnik i Samobor) pa naravno nisam isla. Kao prvo zbog mladenackog bunta prema svemu sto je tradicionalno, a i zbog lagane fobije od maskiranih ljudi. I tako, kako su otvarali taj Fašnik, paradu kica, ljudi i jeftine kineske robe, tako su i postavili šator za lagane koncerte. Tako bude svake godine. Ali ove je pjevao Zvonko Bogdan, sto mi je i priopcila Majka. I pocela me moliti da idem s njom. I zasto joj ne bih udovoljila? Tko god da je Z. B...
Kad ono, dodjemo na mjesto dogadjaja, rulja zijeva na Bogdana od uzitka, sator se trese, zvucnici rasturaju.
I sjetila sam se kako je R. htio ici na taj glupi fašnik, i kaze mi stara „A znas da je Bogdan iz Backe, zasto nisi Ivana pozvala?“ (volim kad mi nabija neke stvari na nos). I kao za zlo, svi naokolo su se poceli mahnito ljubiti i plesati i piti, a ja sam samo mogla ovo zadnje. I jesam, bogami. I opustila se prvi put nakon par dana. I dobro mi je. Samo mi je smetao nedostatak vise spomenutog R. i to sto sam bila s Majkom koja se također urokala, samo nesto manje od mene, sto je nije omelo da vice i skace i plese s nepoznatim ljudima.
I vidi da cagam pomalo. I pita me zasto da si ne zgrabim nekog jedrog mladica. Pomislila sam „Da, zasto ne?“. Pogledala sam oko sebe. I nijednog nezauzetog oko mene. Svi ostali su bili gadni, a oni koji nisu bili ni zauzeti ni gadni nisu bili dovoljno R. ishvatila sam da je to znak da plesem sama.
I jesam.

Sad sam pijana, semiisplesana i semisretna.
Super mi je, ukratko.

Zao mi je sto R. nije bio tamo...
Bas mi je zao...

Slusa se: Supergirl
Zeli se: jako sam gladna.
Osjeca se: pospanost sreca sto cu ga sutra vidjeti...


*Koje uvjete mora osoba zadovoljiti da bude vas prijatelj?

*Mora li uvijek biti tu kad je zatrebate?
*Mora li saslusati vase probleme s razumijevanjem i na kraju imati dobar savjet?
*Mora li pomagati kad je tesko?
*Mora li biti vjerna i ne napustati vas ni kad je svijet usheban?
*Mora li dijeliti sve s vama?
*Mora li vam dici raspolozenje kad ste dolje, odvevsi vas na pice?
*Mora li imati otprilike iste svjetonazore kao vi, ili znati dobro objasniti svoja suprotna stajalista od vasih?
*Mora li biti zadovoljna s vama onakvima kakvi jeste, s manama i vrlinama?
*Mora li biti strpljiva?
*Mora li biti optimisticna za oboje?
*Mora li biti osoba o kojoj uvijek mozete saznati nesto novo, bez obzira koliko se poznavali?

*Nije li lakse unajmiti batlera?


Ja sam hebeno jaje i to me ubija. Jaje koje nitko nista ne pita. Oces u ovu drzavu ili ne? Oces polozit ovo ili ne? Oces da te hebemo u mozak ili ne? Jesi li mozda za malo šutiranja naokolo? Moze malo lazi? A malo boli? Prstohvat slabosti, ili bi radije da ti fali dom? Zatvori, povuci, progutaj, zaboravi, donesi, ubij, oprosti. Odi mi – dođi mi. Ali slušaj, Daša, slušaj zaboga!!! Imam toga jos! I daj, molim te, budi pristojna.
„Au.“
Ma kakav au?! Nije to nista prema mojem AU!!!
„Stvarno, nemam se na sto pozaliti...“
Tako je, a da se uvjeris, poslusaj sto se meni dogodilo...


*napomena: Ovo nije metafora. Tako je kako je.
*napomena2: Ovo se ne odnosi na tebe. Da nije tebe...


Sluša se: kad smo bili na maturalcu u Pragu, nasla sam blatnjavi cede. Bio je neupotrebljiv, ali oprala sam ga, ocistila, i nasla na njemu češki andergraund hip-hop. I svidja mi se. Makar mrtva ne bi ga slusala da ga nisam nasla i ocistila i nosila po cijeloj Europi. Taman je dovoljno bezlican da ga sad slusam. A za svaku drugu sam si stavila Supergirl, pa se tripujem.
Želi se: nista
Osječa se: lagana apatija, to jest, nista.



Znala sam da ce ovaj dan doc, ali da ce tako izgledati nitko nije mogao ocekivati. Trebala sam ostati s rokendbluzom, otic s njim na pivo, uzivat u lijepom danu. Ali ne, ja si moram zagorcat zivot kad mi ga nitko drugi nece.
S Miki nisam pricala odkad nisam s njom pricala. To si najbolje prijateljice ne rade, ali mi smo ipak ucinile. Jer smo obje umisljene pičke koje seru po svima pa i jedna po drugoj. Ali javila mi se, kao i svaki put kad imamo taj mini prekid, da si vratimo stvari koje su ostale kod ove druge. Kojih uvijek ima toliko da bi to vracanje potrajalo dovoljno da se opet vratimo jedna drugoj.
Odbila sam taj veoma privlacan poziv na pivo, koji u stvari i nije bio poziv nego dogovor, i prema tome sam ispala jos veca kuja nego sto bih bila da sam samo odbila poziv.
Dodjoh u Andergraund prva. Kava s mlijekom. Izvadila staroslavenski koji je sad vec poprimio status biblije, furam ga naokolo kao hebeni Jehovin svjedok, i ucim citate napamet.
Cekam. Doslo par kronera, vidjah ih i prije.
Velicanstveni ulazak Velicanstvenih u lokal.
Narucili su izdajnicki Neskafe. I tu su stvari pocele ici po krivu.
Hladan pogled tezak sto megatona bacen u moju stranu od Miki, ovaj put je premasila samu sebe, i uvijek su me zabavljali ti njeni pogledi jer nikad nisu dosad bili upuceni prema meni. Hladna kao led.
Ipak, sjela je kraj mene, sto bi u normalnom svijetu trebao biti dobar znak. Ali ovo nije normalan svijet, ovo je svijet u kojem tuku smetlare, djeca ginu od gladi neznajuci napisati ni slova i D., za koju inace smatram da je draga osoba, kupi poglede koje je onda prate cijeli dan. Tvrdi najdalje od mene i Zgodni do mene. U nevolji se prijatelji poznaju. Hvala Zgodnom, mislim da se nisi udebljao, a i cak i da jesi, dobro ti stoji, jer si ti moj Breskvica-Kolačić.
Znamo tko je poceo ovu kavgu. Miki. Ali sam se cijelo vrijeme osjecala kao da sam ja kriva. Cemu nije pomagalo njeno ignoriranje mene. Fak it!
U razgovoru u kojem ja nisam sudjelovala, sudjelovali su svi ljudi koje ne poznam, s zna-se-cije-inicijative, lako je to kad idu na isti faks (znala sam, govorila sam da ce se ovo desit!). Kaskala sam dovoljno da ne zijevam ili da ne placem. Jedina osoba s kojom sam pricala a da me ne gleda kao da sam joj pobila pola obitelji je bio Zgodni.

Rezultati:

Miki+ja= ši fakin hejts mi! Nek ide u pizdu materinu, jos uvijek bih dala desnu stranu tjela u vatru da joj se nesto ne desi, a sad ovo... uzrujava me sve to.
Miki+Tvrdi= ljubav s toliko primjesa erotike da bi se normalan covjek okrenuo da to ne vidi. Ja i dalje ne znam sto oni cekaju, vidim joj u ocima njegovu nerodjenu djecu (patetican izraz koji sam pokupila iz nekog pateticnog pjesmuljka).
Ja+Tvrdi= zdrava sutnja, manjak tema, sve u svemu mjestimice suncano.
Ja+Zgodni= za razliku od drugih, njega zaboli ona stvar tko se s kim posvadjao i tko s kim ne prica. Nije vazno koliko se ne vidimo.
Miki+Zgodni= ona njega bas ne postuje, kao zbog manjka volje, a u stvari je kod njega stanje gore navedeno.
Zgodi+Tvrdi= zbog njih vjerujem u vjecna prijateljstva.

Toliko. Da sam u to vrijeme bila na nekom pustom otoku na najudaljenijoj planeti od Zemlje u svemiru, gluha slijepa i njema, ne bih se osjecala tako osamljeno.
Kao da mi nisu bila dovoljna unutarnja previranja, nevolje su stizale i izvana.
Tip nasuprot. Gledao me kao na laganu zakusku, bez skretanja pogleda, samo me gledao i gledao i gledao. Ja ne volim gledati u oci i ljudima koje poznam (nikako ne volim i tocka, cak ikad odlucim podnjeti, ne mogu, jednostavno skrecem pogled), a ovaj me je nepoznati covjek izludjivao.
Dopizdilo mi. Trebala sam zraka. Trebala sam se maknuti od ovih bivsih generatora sretnih dana. Rekla da trebam ici po prijevode (trebala sam, ali ne u odredjeno vrijeme), digla se i otisla. Prvi put u zivotu sam otisla s kave s Velicanstvenima prva. Nakon 4 godine poznavanja. Kao da su govno isprali niz skoljku.
Baterija mi je crkla u mp3. Dodjoh na kiosk, a tamo Promatrac, majku mu. Kupio je nesto, skuzio mene.
„Malu bateriju A3, molim vas.“ i cujem lagano ficukanje s ledja.
Ako ista znam, to je promjeniti bateriju u dvije sekunde.
„Gospođice!“
Okrenem se.
„Biste li otisli sa mnom na kavu?“ pita me Promatrac. Tip poluduge kose, u svojim cetrdesetima.
-odjebi-
„Ne, hvala.“
„Zasto ne?“
-jer mi je ovo jedan od gorih dana u ovih pola godine, i zato vas lepo prosim da odhebete-
„Imam posla“ (hebemu odgoj, uvijek pristojna, cak i potencijalne manijake odbijam s dozom bontona)
„Vi ste studentica? Sto studirate?“
-steta sto ne neku borilacku vjestinu, ili barem vjestinu da pogledom natjeram vase vitalne organe da prestanu biti vitalni-
„Ruski – hrvatski“ – hebem mu automatizam.
„Ruski!!! (uvijek ta reakcija, jezik ko i svaki drugi, mozda jedino zato sto je najljepsi jezik na svijetu) Znao sam par Rusa, imaju super cigansku glazbu! Jako mi se svidja njihova glazba!“
-pusti me molim te-
„Super.“
„Jeste li sigurni da necete na kavu?“
-oh da, jesam-
„Imam posla“
Dosli smo do semafora.
„Pa mogli bi se barem upoznati. Ja sam Zlatko.“
Pozalivsi sto nemam ruku od solne kiseline, stisla sam mu ruku.
„Daša.“
„Ajde, vidimo se jos!“
-nadam se da ne u ovoj reinkarnaciji-

Produzila sam do Glavnog. Stajala sam kao da su me tukli prasnjavom vrecom krumpira. Jos sam se sjetila i danasnjeg sna koji je totalno protiv svega sto bi se ocekivalo, i nije za javnost, ali uglavnom, nije mi popravilo raspolozenje.
Neka mala Azijatkinja je povukla mamu za rukav, pokazujuci na Kralja. Za razliku od njene mame, ja sam ga pogledala. Slika prilozena.
Sjetila se kako je topao mramor postolja u osmom mjesecu kad cekas Pakt, da donesu sebe i ledeni caj.
Cak sam se ulovila na misli da mi je na neki nacin zao sto sam odbila poziv na kavu. Trebalo mi je popricati s nekim nepristranim, nepoznatim, o necem sasvim desetom, da mi skrene pozornost od cinjenice da sam izguila potpornje.
Falio mi je netko, i to ne bilo tko. To sam i obznanila.
Kako usran dan...
Tramvaj me je pokusao uljuljkati, ali meni je samo postalo zlo. Provezao me pored skole da se sjetim lijepih dana, ali ja sam se sjetila lijepih izgubljenih dana. Dobila sam poriv da sidjem na toj stanici i da odem do bivse profesorice iz hrvatskog. Nisam sigurna zasto, ali me uvijek tako smire, ti neki profesori.. Jos moram odnjeti CD Živkoviću...
Ali nisam stala, zasla jos dublje u periferiju.
Kad sam usla kod prevoditeljice, imala sam osjecaj Kvazimoda (ne znam to odslovkati) kad bi usao u Notre Damme (to znam). Teta prevoditeljica koja mi nije bila simpaticna prvi put kad sam tamo bila, ovaj put je bila kao melem, sa svojim naglaskom, pa sam joj dala do znanja da sam Ruskinja da pojacam jezicnu dozu. Ne bih se bolje osjecala ni da mi je tepala, stisla uz sebe i pricala pricu o cetiri zabe s govornim manama. Ok, mozda i bih.
Za nju mi nije bio ni problem otrcat do obliznjeg frizeraja da usitnim stotku.
Ali izaci odande sam morala.
Sivi grad me opet prigrlio, ispio me kao bateriju niske kvalitete, i odbacio.
Gladna, zapustena, napustena, celava (o tome u nastavku), sugava, docekala sam bus za Smb i pustila da me voda nosi.
Uvijek kad se osjecam usrano, sjetim se jednog i istog prizora. Moje bake, kako stoji na peronu i lije gorke suze sto odlazim, a ja sam hladna, jer sam sretna sto odlazim kuci. I onda se osjecam jos vise usrano. Neki izvrnuti sistem samospašavanja.
Brojala sam gubitke. Nisam uspjela.
Zove Majka. Doma nema niceg za jest. Predobro, ne bih se toga ni je sjetila!
I sad, sjedim i jedem vlastorucno skuhanu juhu (treci tanjur) i pire.
I osjecam se shebano.
Pardon.

*nekako se sjecam da mi netko duguje uslugu razvedravanja... i kad malo bolje razmislim, imam osjecaj da to nije jedan covjek, nego skoro svi koje znam. To je tako, ja sam uvjek tu za vas. Zuljevi na mom ramenu koje se prenamjenilo za plakanje, a ne za nosenje torbe nikako da nestanu. Jedno mi je, dakle, za nosenje njegove ruke, drugo za plakanje, nos mi je bakin, brada tatine, oci mamine, a svojeg nemam nista. Imam unikatne probleme.
*cestitajte mi, ovo mi je jubilarni 80 post. kakve taj broj ima veze as zivotom, ne znam, ali znam da su svaki broj ljudi razgrabili kao svoj sretan

*pouka dana: >TOMISLAV SE NE ODBIJA!!!<

Slusa se: Norah jones (odgovara svakom ugodjaju)
Zeli se: ne znam... u stvari znam! da me cigani odnesu i da mi sviraju, njezno, polako, da se dimi iz usiju
Osjeca se: govno u grlu i kamenac u bubregu.






Slusa se: Balkanika
Zeli se: cokolada
Osjeca se: pa eto, tako... :)


Gledam „Sve 5!“.
I postala sam nervozna.
Znam da bi emisija trebala utjecati na ljudsku psihu na nacin da se zapitamo kako se odnosimo prema zenama, prema ljudima kao robi, da nam se povisi ljudska vrijednost u ljestvici vrjednosti. Jer se na ljude gleda kao na muhe, pauke, ima ih puno pa nema veze ako se jedan ili dva prikolje posebnom knjigom za to.
Ali mene je ubila u pojam druga stvar. Jer mi je covjek vrijedan i bez emisija.
Nije stvar nego pitanje.

*Ako jedna lijepa, inteligentna, osjecajna, kompletna zena ne moze imati postovanje i ljubav kakvu zasluzuje, koji kurac ocekujem ja i ostatak 62% zenske svjetske populacije?“
Ozbiljno ne znam.

Ok, ja se bas i ne mogu pozaliti, ali ja sam tako jadna manjina da me se cak ni diskriminirati ne isplati.
Toliko jadnih ljudi posvuda. Ne samo onih stvarno ostecenih, siromasnih, gladnih, pretucenih, silovanih, zatocenih, prodanih nego i obicnih, malih, jadnih ljudi. Normalnih ljudi koja vidim na autobusnim stanicama, voze se u busu kao ribe u konzervama, kupuju antidepresive u privatnim apotekama da i susjedi ne vide s receptima nepostojecih ljecnika. idu ulicom i tesko ih je spaziti na sivoj pozadini prasnjavih zidova.
A razloga nema. Ona je tako ljepa, tako zivotna, ima onu zrelu privlacnost, a otac njezina djeteta joj se nije javio nakon mozda jedine zajednicke noci i djete joj je krsteno u prisutnosti njezina momka ciji otac ju je brutalno pretukao.
A ipak, tako se veselila plusicu na testu za trudnocu!
Nakon petstotog sranja u zivotu, svaka ribica u konzervi zasluzuje jedan plusic. Da je poloze na francuski kruscic, a ne na dijetalni tost. Jer je dijetalni tost bio na udici na koju se ulovila.
Onaj pogled muskarca u kaficu koji je bacio na nju i na tog novog momka, Krešu, me je sledio. Nije se cak ni trudio prikriti svoj nedostatak dobrog odgoja. Piljio je u njih kao na nesto iz pakla izaslo. A sam je najvjerojatnije pretukao svoju zenu zbog lose skuhane kave.
Ja nekako mislim da su ljudi u nacelu dobri, samo ih shebe odgoj. Kako je bila situacija doma i u blizem drustvu, takav ce i covjek biti, s stanovitim osobnim varijacijama. Recimo samo hvala sudbini da sam vec bila dovoljno odrasla da ignoriram odgoj Senseija, jer bih u suprotnome najvjerojatnije pisala traktat o tome kako najbolje ubiti židova/pedera/dalmatinca. Idijot.

Ljudi. Dajte samo malo srece... Ma na kapaljku. Na razljevanje, kako prodaju one parfeme po 10 mililitara, pa kako su jeftini (stvarno jeftini, ne kostaju skoro nista!) ljudi ih trose kao papirnate maramice.

Slusa se: Feelig the same way – NJ
Zeli se: manje price vise djela.
Osjeca se: pod dojmom sam emisije.



Morala bih uciti. Ali necu. Danas je moj dan hedonistickih uzitaka. Zasto? Jer ga zasluzujem. Jest cu, citat i slusati samo ono sto je dostojno mojih prohtjeva i mene kao takve. Cak i ako uzmem knjigu u ruke, bit ce to zbog slatkog uzitka u mazohizmu. Kojem sam ocito sklona. I pa sta? Shvatila sam da se ponekad ljudi previse brinu i pitaju mutava pitanja.

*-Kapetane, sidro pluta!
-Hm, mora da ce kisa...

*Sanjala sam da cekamo pred HNK predstavu. Padao je snijeg i sve je bilo nekako zlatno. Bili smo nas friških dvoje, Tvrdi, Morana, Zgodni i jos neka djevojka za koju pretpostavljam da je bila cura od Zgodnog. Osim nas jos je bila horda usminkanih ljudi koji su takodjer cekali. Bilo je vrijeme pa smo uletjeli kroz balkon unutra, i sjeli na svoja mjesta na balkonu. Koji je bio postavljen prema pozornici nakoso tako da smo svi morali gledati udesno da bi vidjeli predstavu. Kad je pocela predstava, svjetla se nisu ugasila, i konobar je poceo raznositi zakusku (freneticni konobar, isao je dvjesto na sat). Pjevac, koji je imao od sile 20 godina, se pjevajuci neku ariju (bila je kakti opera) nekim cudom popeo/preletio na balkon i pjevao Tvrdom, koji se samo smjeskao od neugodnosti i na kraju su se rukovali. Odjednom, pjevac je nestao i zavrsio je prvi cin. Svjetla su se zamracila, samo je jedno ostalo na meni. Ljudi u redovima ispred mene su nestali pa sam skocila na parter (?!) i pocela plesati neku parodiju na striptiz, nesto sto je vjerojatno trebalo biti seksi, ali ispadalo je kao da plese retardirana tronoga macka, samo se sjecam da je bilo puno mahanja glavom za koje ne znam cemu je sluzilo. Pogledala sam gore i skuzila da gore ljudi nisu nestali, ali me nisu fermali, samo me R. gledao nekako... zlo i grabezljivo naslonjen na ogradu balkona i nekako sam znala da ce mi nesto napraviti, zakrenuti vratom ili nesto, kad i ako zarsim ples. Pa sam plesuci pobjegla i nekako se stvorila na krovu škole primjenjene umjetnosti nasuprot HNK. Gdje je bila hrpa povampirenih ljudi koji su me takodjer poceli goniti. Stvorila sam se na glavnom zeljeznickom kolodvoru, usla unutra, a tamo je bio ogroman parobrod, u cijem boku je bila izrezana rupa, kao spilja. Pogledala sam unutra, tamo je bila vucica koja je kotila vucice. Pogledala me i rekla da me ti ljudi nece taknut. I onda sam se probudila.

*Smatram da trebam ozbiljnu psihoterapiju sto se tice mojih snova...

Slusa se: N.Jones – I've got to see you again.
Zeli se: cokolada
Osjeca se: prosjecni uzitak.



Kad te zbunjuje i vlastita sjena, gdje pronaci odgovor na mnogobrojna pitnja? Gdje ljudi nadju odgovore?
*Mozda rastu na stablu? Vise ih zamisljam da rastu na grmovima, neki agrumi slicni naranci,samo fluorescentno zeleni. Imaju turbo privlacan miris, ludo dobar, ali su slatki samo odgovori na odredjena pitanja.
*Mozda su nesto slicno izvoru, tipa dodjes, napijes se vode i >znaš<. E, al je taj izvor onda sigurno na vrhu planine, iza tri mora, cuva ga zmaj, i u vlasnistvu je Modrobradog, glavom i modrom bradom.
*Mozda su kao neka zivotinja koju treba uloviti. Al je ta zivotinja 100% neki maleni glodavac, zivi onako duboko pod zemljom, ima ostar rog i zato ruje strasno brzo. Ako je i spijes uhvatiti, najvjerojatnije ces se samo ubosti na taj rog, ili ce se glodavac razviti u nesto slicno nosorogu, pa ce te jednostavno pregaziti.

Mogu zakjuciti da se nekome posrecilo sto ima Viteza. Moja Amazonka je bila preneobuzdana pa je zgibala u džunglu, sad banči tamo s Tarzanom.

*Sve je ovo jedno veliko Kabuki kazaliste...

*Ta rijec koje se jucer nisam mogla sjetiti - celibat. Starost nije radost : )

Slusa se: Ludo luda – Van Gogh
Zeli se: cokolada
Osjeca se: moja buba opet ponavlja fintu na cesti A1. Malenoj uvijek uspije, ponekad se zapitam kako.

**moram izjasniti veliku zalost za ovo sto se dogadja Grofu V., ne mogu vjerovati da je netko sposoban raditi takve gadosti, posebno covjeku koji nista ne radi od utjecaja na bilo koga, naravno, ako izuzmemo utjecaj njegovih stihova na ljude, ali ti utjecaji nisu bili losi, dapace, ja sam od njih uvijek imala neki pozitivan aftertejst. Grofe, imate moju potporu, i zelim Vam da sto brze prestane ova nocna mora, mislim da urednistvo Bloga ha er mora cuti o ovome.



R. se vratio. Bilo mu je i vrijeme. Ne moram ga nuzno vidjeti svaki dan (ne, ne moram ), ali sad je tu negdje, u mojem radijusu djelovanja.
Sad mogu mirno nastaviti sa svojim diabolicnim djelovanjem, tamnim podvalama i prljavim trikovima. Prvo cu navesti ljude da me zavole, ili barem da se naviknu na mene a onda se posvetiti njihovom unistavanju, tako da im preuvelicim ego, toliko, da im na kraju implodira u jedan veliki id.
Bojite li me se sada?
Bit cete sami svoji dinamiti... ja sam samo fitilj, samozapaljivi.
Sto sve moze covjek s pokricem...
Sve i nista.
Moze pasti na polju jagoda, osjecat se glupom kravom i ponasati se kao malo tele. Toliko znam...
Natjerati ljude oko sebe da shvate da smo svi u istom kosu s otpacima (dolje je bolje)... To namjeravam.
Pisati/zivjeti divnu poeziju i zivjeti dugo i sretno do kraja zivota... To su mi bile tlapnje, i jos ih se nisam do kraja odrekla.



uzivajte!

Slusa se: Norah Genijalna Jones
Zeli se: natrag
Osjeca se: Neka cudna mjesavina opceg zadovoljstva, zdrave zabrinutosti, srece, sjete i homesickness


Zasto volim Kamova.
*Jer mi govori ne ono sto tebam, nego ono sto zelim cuti. Jer mi je pun nos pjesma u kojima je nadjen smisao zivota. Ne zavaravam se da ga znam, ali se ni ne zavaravam da ga znaju drugi. Nitko ne zna, jer ne znaju niti sto je zivot objasniti do kraja. Jer ga vide prvi put.
Pun mi je nos i pjesama o cistoj, nesumnjivoj ljubavi. Nista nije crno-bijelo, kazem ja, sve se barem malo preklapa s necim drugim. To daje stvarima sarenilo. U svakoj ljubavi ima erotike, ljubomore, lazi, ali i humora, radosti, tuge i tko-zna-cega-jos. Svaka cast Petrarci, ali nije mi zabavan.
*Kamov je, jos jednom ponavljam, ono so zelim cuti. Krv, znoj i suze. Mozda i malo grubosti. Mozda i malo psovki. Mozda i malo smrti. On nema onaj eufeminizirani izricaj koji mi je dozlogrdio. Svi ga trpaju u sve zbog skrupula, moralnih kodeksa, takozvane pristojnosti, vjerskih dogmi i slicnog. Razmazuju vanilija dozivljaj i onda im je uzbudljivo gledati krv u horor filmovima. A meni nije. Jer imam Kamova. Koji nije prikrio golotinju svoga oca. Niti namjerava prikriti golotinju Ciganke, niti ikoga drugoga.
Volim Kamova i zato sto ono sto ima za reci ne komponira u recenice koje su toliko natrpane stilskim formama da ih ne mozes ni popratiti, da ti treba sat vremena da shvatis duboku alegoriju. Transparentan je. Ne kazem da nije bez dubljeg smisla. Kazem da ne moras biti hebeni naobrazovani genije da ga protumacis. Dio puka koji je pisao za puk. Odbacio je norme spisateljstva, morala i norme umisljenosti. Shvatio je da je prosjecan, gresan, saren covjek lijep, mozda cak i vise nego ulickani buržuj sa kupljenom diplomom i posudjenim srcem.
Slava Kamovu!

*PRELUDIJ

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

*Snaga, snaga rijeci i asocoacija!

*Napomena: post je inspiriran nekomentiranim postom Kamov-ića o Kamovu.

Slusa se: Sigur Ros
Zeli se: jos malo vremena
Osjeca se: nista specijalno.



*Bolesna sam.
Ovaj put za ozbiljno, kupam se u vlastitim izlucevinama (na koje god da ste pomislili nasle su se na mom popisu tekucina). Ispit iz jezicnih vjezbi je bio javno sramocenje, puhala sam nosinu velicine zarulje od 75 Vata pred auditorijom od 150 ljudi, za sto me, iskreno i nije bas bilo briga, ali gledano ocima kolega, mislim da im se smucio zivot od zvukova koje moze proizvesti ovako, inace suptilna i graciozna, rascupana, pocrvenjela, sa najnazalnijim glasom na svijetu djevojcura. Ma tko ih sljivi, bitno da nemam temperaturu. Jos. Dobit cu je tocno na dan ispita iz staroslavenskog. Znam se predobro, vec sam sama sebi dosadna. Mozda od prezacepljenih sinusa dobijem amneziju i zaboravim tko sam i sto sam, pa me to razonodi.
I vidi se iz prelozenog da sam presla na dobro znanu, onim ljudima koji malo lutaju po blogovima, vrstu pripovjedanja. A to je kukanje. Zato, negiram svoju bolest; u sto ne vjerujem znaci da ne postoji i slicno.
*I tako sam ozdravila.

*Danas je dan kad sam si nametnula jos jedan moralni zadatak. Pod svaku (dobro, ne bas svaku) cijenu otici u Pariz (morbidno otrcano) na Pont des Ars i cetvrtkom poslusati sviraca kristala. Sad sam to vidjela na televiziji i odusevilo me. Tko kaze da iz nje ne izlazi nista dobro i da ona lose utjece na mlade? Makar je se opstupno odricem kao nepotrebnu uz novine (ne previe ekoloski, ali ajde) i komp, stroj za ubijanje vremena i umjetnickih poleta i prava.

*Zahvalna sam inace zloj sudbi na pogledu kroz moj prozor. Sjedim za kompom i iz te perspektive mi se pruza pogled na jedan jedini brijeg. Ne planine, ne neki sugavi brezuljak, ne na kuce(one se samo malo naziru), pojedina stabla, nista takvoga. Jedno lijepo, homogeno brdo. Koje se stalno mijenja.
Sad je smedjezuto, od zalazeceg sunca i trulog lisca na zemlji. Jedna jela jos zelena od proslog ljeta. Jedno drvo, zamisljam da je grab, je bijele kore (nije breza, toliko neobrazovana nisam, veliko, mocno, razgranato, bijelo stablo). Bok brda je jednolik, a na vhu su pojedina stabla, paucinaste krosnje im djele nebo na stotine djelića. Nebo je danas sivoljubicasto. Sunce se nikad ne vidi iz mojega prozora, ali se na brdu vide oblici oblaka, ovisi kako se micu preko sunca.
Ove godine mi je zagadjenje uskratilo tihu bjelinu moga brda. Kao sramezljiva mladenka koja se ustrtarila pred crkvom pa na kraju nije ni usla.
A na proljece mi brdo poludi. Smisao za slaganje boja mu zakaze, pa na crninu golih grana nacicka hrpu mladog zelenila, kao mali Cigan koji se kiti. U zapucak zatakne divlju tresnju s bijelim cvijecem pa sarmira nekoga. Mozda bas brdo na kojem je moja kuca.

*Upravo sam odala da zivim na brdu. Ta sam, Highlander! Ma u Samoboru svi zive u brdima, samo to na neke utjece na cudne nacine a na neke nikako. Nisam sigurna koja sam od tih dvije skupine... „Grad bez ljubavi, sumrak ideja, lose vibracije...“ Znam samo da mi je fašnik dopizdio i da su ukrasi ove godine vise nego klaustrofobicni, skoro sam dozivjela infarkt kad sam prvi put vidjela tu nakaradnu grdobinu.

*Eto, majka izvela svoju najdrazu fintu, dosla u moju sobu, upalila teve, makar zna da ga mrzim imati upaljenog, legla se na moj krevetz i gleda kako tipkam. Prezirem to. Ja je ne gledam kad radi... sto god da radi. Mrzim svoj nedostatak privatnosti. Jedini djelic nje koji imam je mala ruzicasta biljeznica u koju pisem ono sto imam za napisati i ovaj blog za koji ponekad posumnjam da je poznat Majci, ali mi se sve cini da bi se ona ponasala drukcije da zna za njega. To mi je nekako cudno, da stvarno zeli naci blog, nasla bi ga, ali nije. Sve mi se cini da je to zbog toga sto ne zna sto je blog u stvari. Kamo srece...

*Kamo sutra?

Fali mi R. i jos me tisti apsolutna nekvaliteta i mozaicnost ovoga posta. Ovo mi je drugi najgori post do sada. Smatram da je vazno da ga objavm jer cu tako imati uvid u vlastitu groznost i znati cijeniti postove koji su mi relativno dobro ispali.

*I jos nesto! Shvatila sam vasu igru, i nije mi bas nesto!

Slusa se: Sigur Ros
Zeli se: da mi se otcepi nos
Osjeca se: sivilo svakodnevnice.



Jao, drugi post za tako kratko vrijeme! Bas me briga, dok imam sto za reci, govorit cu! A samo zelim ponavljati i ponavljati jednu te ustu stvar, kao neka igracka koju su osvojili u lunaparku (pritisni i zalajat ce dvaput pa reci I love you). Samo ja necu zalajati. Mozda frknuti par puta pa pocet presti.
Grozna sam, ovo bi se stanje moglo samo pjesmom opisati, ali ja nemam tih rijeci, nemam tako puno toga, samo odusevljenje i zabezeknutost sto imam tako divna covjeka. Neki kotacici su se pokrenuli tamo gore, nesto se zbilo, netko me ubacio preko reda, neke moje niti su zamjenjene s nitima nekoga tko ima vise srece od mene, to nije moguce da se meni tako posrecilo! Osjecam se kao ta stoput spomenuta sjekira koja nije upala u med, nego u samo srce tvornice meda, u spremnik sa koncentratom od kojeg taj med rade! Eto kolike sam ja srece. Preplavljena sam kao Venezia.
*Sve si razmisljam, gdje su granice ljudskog uzitka, koliko MILINE covjek moze podnjeti??? Jer sam upravo premasila svoju pretpostavljenu granicu, postavila sam letvicu jednom davno i sad sam je prekocila s takvom lakocom da se sve razmisljam poslati na test za doping. Koji mislim da necu proci. Trenutno mi je sve zivo pozitivno.
Ali ja nisam jedna od onih koje, kad im je predobro, vicu „Prestani!“. Ne ne. Vise ne, to jest. Bila sam, skruseno priznajem. Nekako mi je ta granica miline, gore spomenuta, bila daleka i maglovita a aja nisam htjela ici u daleke i maglovite krajeve. A sad je magla dobrodosla u moju kucu, a daljina mi je, iovako, prva susjeda. Sjedimo u triju na terasi, uzivamo u mjesecini, pijemo indijski caj s previse secera (u fazi sam pretjerivanja, ali samo nekih stvari) i smijuljimo se jedni drugima kao davno izgubljeni prijatelji. Vjerojatno i zato sto je ovakva doza pozitive kakva je moja mora da je zarazna.
Samo da jos nesto kazem i odoh.
R., Ivane, volim te.

Slusa se: Sigur Ros, ne mogu prestati.
Zeli se: svasta nesto.
Osjeca se: malena loptica srece, zadovoljstva i ljubavi u koncentratu.



Eto, vec drugi put da sam otpratila R., drugi put odlazi dalje od granica mog dosega, i mogu reci da mi se osjecaj nimalo ne svidja. Sada ce neki drugi grad uzivati u mom komadicu raja, svjeze osisanom i nesvjeze obrijanom. A ja moram camiti u ovom stanistu trknutih zombija, kojima je dosadio zivot. Ja uvijek izvucem deblji kraj. I ja bih na more.
Bez veze.

*Uprava moli toplog gospodina sa najljepsim smjehom da se prijavi na salter, zaboravio je malu Ruskinju u odjelu sa slatkisima, tamani nam zalihe Slatke tajne i pustosi policu s lizalicama! Izrazila je veliku zelju da je se pokupi (ili otkupi, vec su neki bacili oko na nju). Ako ne dodjete do ponedjeljka, obavit cemo javnu licitaciju i prodati je u komadu ili samo njene dionice, kojima je vrijednost znatno porasla otkad nosi vase ime u prsnom košu.

*Dok R.-a nema, osudjujem se na potpuno uskracivanje svih zemaljskih uzitaka i na apsolutno posvecivanje svojeg nebitnog bitka popunjavanju znanja staroslavenskog jezika za koji smatram da je proizasao ne iz baltoslavenske porodice jezika nego direktno iz Pakla, i to iz devetog kruga sa izdajicama. Neka se przi u sumporu onaj koji ga je rekonstruirao!

Ja sad nemam onaj nastroj koji trebaju imati ljudi koji trebaju uciti. Ja sad imam nastroj blejiti u Mjesec, koji je tako velik danas, pratiti kako oblaci prelaze preko njega, pratiti njega kako me gleda s tugom kroz crne i gole krosnje nekih biljaka kojima ne mogu odrediti ime dok im ne izraste lisce. Racunam ovako, buduci da je R.-u dosadno sada u autu, suputnici mu nisu pricljivi, a nema svoj mobilni prijenosnik zapisa balasevicevih milih zvukova sa sobom, posoji neka mogucnost da on isto sad u ovo vrijeme gleda u taj zemljin suputnik. I ako gleda, to znaci da sam ja probila dno oceana komercijalnosti i da se onome tko ovo cita vjerojatno dize zeludac.
Ali ja se trenutno tako osjecam, kao mala zaljubljena tonejdžerica koja je napravila malu stanku u obozavanju svog tinejdžerskog idola i potrazila neki drugi predmet obozavanja.
I samo da se zna, ja vise ne namjeravam pratiti ikoga igdje, previse mi je i ta dva puta, odustajem, radije cu biti doma i poslati neku glupu poruku nego da ovako kradem zanji poljubac pred nepoznatim ljudima, dok je putna torba vec u gepeku. Bem mu putne torbe.

*Nista mi vise ne preostaje nego zazeljeti sretan put putnicima.

Slusa se: Sigur ros, ovisnica sam, upomoc
Zeli se: da se djecarac vrati tamo gdje pripada.
Osjeca se: jedno vodi drugome i u rezultatu, fali mi.



*Dobila sam poriv nesto stvoriti. Pogledala sam u ladicu, papira je ostalo samo za par slika Rumunjske koje se trebaju tek isprintati. Plastelina nemam (iako volim, volim plastelin, zasto on nije sastavni dio svakog studentskog inventara?). Vune isto vise nemam, niti je namjeravam kupiti, jer cu onda stvarno zabaciti ucenje (fizicko uskracivanje radi intelektualnog dobitka, kako isusovacki, tko bi rekao, ipak nisam hedonistica). Gitaru sam dala Zgodnom, sad sluzi njemu kao vjeran skupljac prasine, neka se i njegova Majka odmori.
Ostala sam samo sa mojim plasticno-metalnim, strujno-valnim, toplo-hladnim računalom. Pa neka, nisam zahtjevna. Samo sto je sintagma „nesto naškrabati“ izgubila na smislu.

*Pjesme mi uvijek ispadale sture i zajebantske, iste su kao i moja „proza“, hrpa sretnih i manje sretnih misli, nabacane bez reda i umocene u ironiju i ustaljene fore da slucajno ne ispadnu pateticne, ili, ne daj boze, cmoljive. Cmoljivost je antivrlina koju najvise izbjegavam. I sad mi malo po malo sijeva u glavi da mozda i nije tako strašna.
*Cmoljivost ili hladnoca, koji je bolji izbor, i da li je moguce balansirati negdje izmedju?

*A pa neka...

Probijam granice vlastite patetike
Pa prelazim na mjesto sa njene dobre strane.
Ma pomirit cemo se, nas dvije!
Ubila sam suncokrete i preusmjerila čelik.
I sada pocinjem razumjeti.
Jer sam prestala razmišljati.
Nabila sam roge logici.
Sad smo, patetika i ja, na istoj strani zla.
Šećemo, ruka pod ruku, krijem je u džepu,
Vadim kao rizle i umotavam misli u nju.
To vam je novogodisnji utjecaj, sve podsjeca na sarmu.
A ja ne volim svinjetinu.

*Eto, cak mi se i ova otela i pobjegla iz stupca u liniju.

*Opet moj dvadeseticetverosatni post od pR.oljetnog sina mi udara u glavu. Da su mi odrezali neki vitalan organ (u koje nikako ne mogu ubrojiti svoju glavu), poput noge, ne bi mi tako falio kao on (bas sada i bas ovdje).
Mozda sam luda? Kazu da ludjaci nisu svjesni svoje ludosti, a buduci da se ja ne smatram ludom, mozda pripadam u neku ustanovu s gumenim zidovima i ugodnim, profesionalnim osobljem koje nudi oku ugodne – mozgu prijazne bombone.

*Ne mogu se skoncentrirati. Zato sto sam shvatila nesto (bas sada i bas ovdje), a to je nekako tipicno za mene, shvacati najbanalnije stvari i smatrati ih pravim otkricima. Danasnje otkrice je: Darja se prepustila.
Ocekivalo se nesto bolje, zar ne?
Bolje ne mogu.
Gledala sam struju vec stvarno dugo. Nekad sam bila cak toliko blizu nje da mi se vrtjelo od njene brzine, ali, probavsi temperaturu palcem na nozi, zakljucivala sam da je prehladna voda za moj ukus. A sad je valjda vodi dopizdila moja neodlucnost, zgrabila mi stopalo, izvrnula me potrbuske i uvukla u sebe, ostavljajuci krvav trag moje umisljene njuske na obali, tako da ga mogu gledati i nadati se da je to najgore sto ce mi se desiti.
Koliko ja godina imam?!
Slusa se: neka mi netko oduzme Sigur Ros, mislim da sam ovisna
Zeli se: Samo i jedino on. Hvala lijepa.
Osjeca se: Fiiiiiiiiiiiijjuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu......... *j****