*Distorzija
*Jos dvije godine i imati cu hrvatsko drzavljanstvo! Da, da, lijepe dame i štovano gospodo, jos malo i bit cu pr(o/i)padnik vaseg uvaženog društva, pa ću možda odbaciti predrasude prema vasoj naciji. Bit cu dvostruk stranac. Stranac na drugu. Ni v rit ni mimo. Ni tu ni tamo. Ni lijevo ni desno. Ni Balkan ni Sibir. Damn it. A kad dobijem vaše državljanstvo, znate sto ću prvo napraviti? Najvecu svinjariju koje se moze domisliti moj prizemni, predrasudni, raspršeni um. Otići ću! Ha ha!!! Jer tako je svejedno gdje sam. Ovo nije moj dom, ali pokusava postati. Slovo „S“ (ne kao Student, ne kao Supergirl, nego kao Stranac, zastrasujuc i malen) ce mi biti nakeljeno na svaki aspekt mojeg zivota ovdje, dok god disem, a kad prestanem i to raditi (iz inata), onda ce mi na nadgrobnu ploci (ako je budem imala, vise sam sklona kremiranju) isklesati jedno veliko viticasto „S“. Samo sto sa strane necu imati isklesanog goluba nego golublju sracku. Pa neka je sreca. U isto vrijeme, ovdje me me drze ljudi, a sad, to sto ja imam cudan poredak prioriteta, to je vec moja stvar. Da li cu se povezati s identitetom mediokriteta? Ne zavaravam se da ce doma biti nesto bolje. Jezik mi je poceo skripati i stekati, kao stari ford na umoru, govorim sintagme koje procitam ili cujem u pjesmama, ali zivi jezik nemam prilike nigdje cuti. Tamo nemam prijatelja (nemam ih ni ovdje, gdje je razlika?), skole, kvarta, sjecanja, uspomena. Pa cu tako i tamo biti cudna biljka. Pitat ce me da li sam iz inozemstva. A mene ce biti sram reci da sam Ruskinja. Ne zato sto jesam, nego zato sto sam Ruskinja bez pokrica. Kao prosti vic koji oce biti knjizevno dijelo. On to je, ali kvaliteta mu je upitna... Pitanje je: „Gdje me zele?“ Drugo je: „Žele li me igdje?“ Ljudi su previse promijenjivi za moj ukus. Danas vole jedno, a sutra drugo, mijenjaju misljenja, stavove, odjecu, znanja, jedne za druge, uvjerenja, a ja ih ne stignem pratiti. Dvojka mi je uvijek govorio da se bojim promjena, smijala sam mu se u facu, a sad mi pocinje zvoniti da je mozda u pravu. Jesam za evoluciju, ali radikalne promjene mi nikad nisu isle. Ali su me uvijek zapadale. Cak sam se i relativno dobro nosila s njima. I tako, dok vas danas Ruskinja mozda zabavlja dok radi gluposti za vas osmjeh, pokusava se umiliti pa da ima dom i okruzje, sutra ce vam najvjerojatnije dozlopizdit, ovako nesigurna, nonšalantna, do koljena u blatu i s glavom u oblacima. Što ako je Dvojka bio i za ostale stvari u pravu? *„... Sad si se kao pracka napela u jednu stranu, jel da, i cekas da se odapnes prema van? Tako nekako nalazis ravnotezu, balansiras.“ *Ta me recenica muci vec drugu godinu. Mozda sam tupa, pa ne razumijem nesto jako ocito? Najvjerojatnije da je tako. Tek sada, nakon dvije godine, polako pocinjem shvacati neke stvari o kojima je Dvojka govorio. O ljudima. O mjestu koje cemo zvati Tu. O ljubavi i sveobuhvatnosti. O odbacenosti ljudi koji ne djeluju odbaceno. Vremenu. Bio je nekako mladacki mudar. A ja sam bila mala glupa klinka koja nije znala kud bi sa sobom, sto bi s drugima i kuda dalje. Sto je zanimljivo, oboje se nismo puno promijenili. : ) Od svih ljudi na svijetu, nitko nije tako jako utjecao na mene kao on. Tada sam mislila kako je glup sto je takav kakav je, a sad mi se cini da sve vise i vise pocinjem liciti na njega. Trazim neka skrivena znacenja, ideje, sve manje me brine tuđe misljenje i da li ce me razumjeti/zapaziti gomila ljudi. Kvantiteta se skrila pred kvantitetom. Mozda je to odrastanje? Dosta ljudi pricaju o tome da ne zele odrasti, da zele biti zauvijek dijete. A ja jedva cekam da odrastem. Malo hladnoce, otuđenosti, zaposlenosti, spretnosti u izbjegavanju odgovornosti i nezainteresiranost za tudje probleme. Da radim u uredu za malo vise od prosjecne place, da imam prosjecnu obitelj, da samo radim ono sto je namjenjeno da radim ja. *Htjela bih upoznati Dašu kojoj se nije izdogađalo sve što se meni dogodilo. Znam kakva bi bila, i sviđa mi se! Ruska studentica s dugom kosom do pasa, nosi samo odjecu koja je socijalno dopustena, ima pun koš prijatelja, jer ne odskace od prosjeka. Puno cita, crta nesto pomalo, stize sve. Navikla na uspjeh ne prihvaca ocjene manje od 4. Romanticna je i otvorena. Sluša soft-rock grupe. Voli tatu i mamu. S tatom vodi duboke razgovore, a mama je naucila plesti i ponekad se smiju toliko da ima grceve u zelucu. Svaki mjesec idu na vikendicu, skijati ili samo rostiljati. Stari moskvič pomalo steka, ali jos uvijek vozi, pa zasto kupovati novi auto? Ponekad imaju obiteljske ruckove! Svako malo ide posjetiti baku i djeda u susjednom gradu. Ima mlađeg brata i dva kanarinca. Kanarince ne ferma, a brat je živcira. Ima momka vec pola godine. Jednom ga je varala, ali nitko nece saznati. Ovog ljeta planiraju skociti do Krima, na more, kod njene tete. Zajedno piju pivo i idu u kino. Ukljucena je u folklorno drustvo i ljeti radi kao konobarica u restoranu. Najbolje prijateljice su joj jos uvijek Aljona i Svetlana (tako su se stvarno zvale moje najbolje prijeteljice). Ne mora im se prisjecati lica, ode do susjedne zgrade i zovne ih da odu plesati. Svira klavir. Radit ce kao sekretarica u Norilsk Nikelu. Radno mjesto je sigurno, jer ima debele rodbinske veze s direktorom. Ne puši. Ne piše. Ima jednu jedinu ličnost koja funkcionira. Za staroslavenski nikad nije ni cula, kamo li glagoljicu! :))))) *moj rodni grad, zgrada u kojoj sam zivjela je oznacena neupadljivom strelicom.  Neke stvari od ovih nikad necu dozivjeti, a neke ni ne želim. Slusa se: Sigur ros – Sé lest (inace, Dvojkin najdrazi bend, prvo mi se nije dopadao, i tek ga sad kuzim) Zeli se: recimo tjedan dana zivjeti kao Daša opisana gore. Osjeća se: Ř |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
