Pa, nisam htjela uvlaciti ovo u blog, ali kako sam se nadaleko i nasiroko raspricala o tome kako sam puno ucila za taj ispit, tako cu ocito morati i uvjencati tu tortu višnjom podatka da sam pala.
Smola.
To vam je samo jos jedan dokaz da covjek ne moze biti i lijep i pametan u isto vrijeme.
*kazem ja i sakrijem se u najdublji dio ormara u dijelu za cipele, sramota, hebote.
No dobro, ima sigurno neka druga tema o kojoj se moze pisati a da nije depresivna ili, u najmanju ruku, nezanimljiva. Ajde Daša, misli...
Ne zelim! Jebemu, pa kako se neka glupaca sjedne na dva dana i nastreba za 3, a ja koja ucim vec mjesec dana jedno te isto sranje s hebenim razumijevanjem, ne dobijem ni sugavu dvojku?! I na kraju, ona ce predavati na faksu ili u skoli, zatupljivati klince, tjerati ih da strebaj, i bit ce isto tako tupa kao i ona. A ja cu, kako i namjeravam, biti opustena, ugodno popunjena domacica, koju ce bolit dupe za obrazovanje koje mi se vec sad zamjerilo.
I jos mi neka netko objasni kako to da sam pala sve predmete na hrvatskom, a na ruskom imam prosjek 5?!
Dođe mi da vrisnem.
Kad smo vec kod vriskova... >:>)
Prica koja je vec predugo cekala svoj nastavak (dio I, dio II)
Bas sam sad u raspolozenju ... pa... ovom....
Svitalo je. Lagani okrajak zlata je provirivao na krosnjama stabala. Planina se budila, i cuo se neki hrabar slavuj.
Zvijer je isplivala na obalu i otresla vodu s dlake. Pogledala je u stranu istoka i namrstila se. Jos malo pa ce zora. Skrenula je pogled na drugu obalu i raspolozenje joj se popravilo. Logor je izgledao netaknuto i to ju je zabavljalo. Sjetila se detalja nocnog izleta i nije bila zadovoljna. Mogla je to ona i bolje.
Osjecala je lagani umor koji je dolazio sa zorom. Uspela se na obalni kamen i ispruzila se. Gledala je u stranu buduceg uspona sunca, i lagano zadrjemala. Vise je voljela prospavati promjenu.
A sunce se polako uzdizalo, i na kraju dotaklo i kamenitu obalu gorne rijeke. Lagani nocni mraz se topio i ljeskao se na travkama medju obalnim kamenjem i liscu nedalekih stabala. Sivilo je poprimalo boje. Kamen na kojem je lezala vise nije bio srebrnkast, samo sjajan zbog vlage koju je upijala mahovina.
Osjecala je suncane zrake na sebi i utonula dublje u san. Promrzla je od hladne vode, i sad joj se dlaka pocinjala susiti, ali ju je pocela i gubiti, prvo po ramenima i po ledjima, a onda njušci i udovima. Crni cuperci koji su padali po bjelom kamenju su zapinjali za travu dok ih je vjetar nosio. Pocela se mijenjati. Gubila je ostrinu u obliku, umjesto kandži su se pojavili bijeli prsti, umjesto zlokobne njuske se pocelo pojavljivati lice. Od crne, svilene dlake na licu su joj ostale samo jako ocrtane obrve i duge crne trepavice. Za nekoliko je trenutaka od prvog doticaja sunca s kamenom na kojem je lezala, nitko ne bi posumnjao da je, umjesto krhke djevojke sa gustom crnom kosom koja joj je prekrivala obline, ovdje lezala Zvijer pokrivsi skoro cijeli svoj lezaj svojim masivnim i misicavim tjelom.
Malko se jezila od jutarnje svjezine. Probudila ju glad i...
„Gdje si draga jučer bila
što si mene pozabila?
Zašto nećeš k meni doći
da ti ljubim crne oči!
Tvoje lijepe očice
jesu dvije svjećice.
Tvoje lijepe usnice
jesu dvije ružice.
Čekao sam te do ponoći.
Mislio sam da ćeš doći.
Kad sam pogledao sat
otišao sam i ja spat!“
Kamencici su izljetali ispod kopita konja cetvorice mladica od kojih su se dvojica jedva drzala u sedlu od nocne pjanke. Konjima se pjena lovila po dlaci, cijelu noc su nosili na sebi ove bitange. Priblizavali su se mjestu gdje se odmarala Zvijer.
Samo sto odmor joj vise nije trebao. Sjela je na svom kamenu i cekala da je primjete. Nije im trebalo dugo da primjete njenu bijelu put na sivo-zelenom kamenu.
„Malena, čekaš na nas možda?“
„Vidi sto se raskrecila, na kog bi tako cekala nego na nas?“
Gledala ih je izazovno u oci, smjeseci se i otkrivajuci bijele zube. Znala je sto ce se sada desiti, ljudi nikad ne nauce lekciju.
Najvisi mladic je sisao s konja, slavodobitno se smjeseci, i jednom rukom popravljajuci brkove. Sljedili su ga ostali, samo cetvrti nije, on je udobno hrkao naslonivsi se licem u konjsku grivu.
„Ajde curice, digni se s kamena, prehladit ces se!“
Dignula se, izazvavsi buru odusevljenja, i krenula prema njima, ne skidajuci smjesak s lica. Gledajuci plavome u oci, zaobisla ga je prolazeci mu prstima kroz masnu kosu, i došavši opet ispred njega priblizila se na centimetar do njega, stisnula se uza nj. On, malo u šoku od njene izravnosti, obujmio je njenu golu, bijelu kozu s rukama u starim, izlizanim rukavicama (koji kontrast crne koze i bijele puti, a opet, nije li ona bila maloprije crna i sjajna?), primio je za straznjicu i poceo prelaziti rukama preko nje cijele. Smjesak je spao s njenog lica, pritvorila je oci i lagano nagnula glavu. Zabio je svoje lice s gustom plavom bradom u njeno i poljubio je kao laku zenu na ulici Grada. Ona je osjecala njegov strasan zadah i bradu u ustima.
Dignuvsi ruke i primivsi ga za vrat, odgrizla mu je obje usne i pljunula ih pred mladica koji je stajao iza ovog, koji je vristao i pokusavao izgovoriti neke rijeci, ali samo mu je krv liptala preko zubiju i jezika. Istrgla se iz njegovog zagrljaja, i bezvucno se nasmijala. Krv joj se sljevala preko brade i grudi, koje su drhtale od smjeha njeme djevojke. Obrisala si je usta rukom kao dijete.
Bacili su se na nju, izvlacivsi nozeve. Ali ona je imala snagu svog Prvog oblika, samo je okrenula ruku prvome tko je dosao na nju i pustila mu crijeva po sljunku. Skocivsi drugome u narucje, izgrizla mu je grkljan, prije nego sto je mogao poceti vristati.
Okrenula se prema plavokosom mladicu. On je, razgoracivsi oci, klecao i tesko disao. Krv mu se pomjesala s bradom boje raži i suzama. Prisla mu je polako, da shvati u kako je bezizlaznom polozaju, da ga šok ne obuzme toliko da ni ne osjeti bol. Pocela ga je prstima ceskati ispod brade, slusajuci krkljanje njegovog grkljana. Kratkim potezom slomila mu je brat povukavsi ga za bradu prema gore.
Postao joj je dosadan.
Ali se sjetila njegovog uspavanog prijatelja. Mrtav pijan, lezao je u sedlu dok mu je jedna ruka visjela.
Probudila ga je strasna bol u ruci. Priotvorio je oci i poceo vristati. Ona mu je sisala krv s visece ruke, lagano savivsi koljena, i drzeci uplasenog konja za uzde. I dalje vristeci, ispao je iz sedla, i poceo bjezati na malaksalim nogama. Pustila ga je. Koliko daleko moze pobjeci s otvorenim venama?
Ubila je konja udarcem u grkljan, rasporila mu utrobu, izvadila unutrasnjost i zavukla se u toplu lesinu. Zaspala je udišući topli miris krvi i konjske dlake.
*Mi nisamo anđeli.
Sluša se: Pilot
Želi se: pa zar uvijek moram nesto pozeljeti? Da sve nestane na tjedan dana, pa se opet pojavi ali u boljoj, aploudanoj verziji
Osjeća se: smrad prstiju po nikotinu, gorčina
Post je objavljen 28.02.2007. u 22:58 sati.