*Rain dog
Pogled lijevo. Pogled desno. Dobro je, nitko nije skuzio. *Jutro je pametnije od veceri, cak i kad se pođe od toga da je moje pocelo u jedan popodne. *Iza prozora su oči Iza očiju su puške Iza pušaka su ruke IZA RUKU KUCA CRCE, BEJBE! *Sutra idem u planine. Citiram majku: „Popenjat ću gore i vriskati.“ *Nema mjesta za bluz. Opet moja stara boljka. Jucer sam bila obavijena debelom, zagusljivom, hladnom kabanicom nekog ucmalog osjecaja nepripadnosti. I nisam to mogla zapisati da ima oblik u rijecima. Dovraga i bestraga. Ipak napredujem. Srecu mogu zapisati. Vec jesam par puta. Mozda je i bolje ovako? Bas sam stvorila lijep suncan blog. Lepršav, rekoše mi jednom. Uskratila sam vam svoje oblacice. Bar se necete zahliknuti njima. Nedao bog. Mozda se moj mozak nije salio jucer kad sam rekla da trebam neku vrstu neskliskog tla. Neko uporiste. Kao i ovaj post. Misli mi slizu, izmicu, bjeze i love same sebe za rep, i ne znam sto mi je okosnica danas. A mozda bih je trebala imati. Okosnicu. Prestajem. Nema smisla dalje tipkati. Sluša se: Rain dogs (super naslov za pjesmu) – Billy's band Želi se: čaša koka kole i neka zestica Osjeća se: ispunjenost glave mekim maslacem. *Bluz mutne vode
I ostave me s noći. Koja je ljubomorna jer nema s kime ljubovati nego s onim gore Mjesecom, ali njega su opjevale sve pjesnicke duse i pameti ovoga svijeta, pa se Noć osjeća zakinutom. Jer iako nadahnuje mnoge ljude, sama je jako nekreativna. Tim bolje. Zamislite sto bi ona sve bila kadra stvoriti u masti! Uzas! Preokrenuo mi se bioritam na nula spavanja uopće. Znam tocno sto mi fali, ali necu priznati pa da mi tabane sjeku žiletom i posipaju konskom grivom. Nula bodova. A i nije potrebna tako neka velika inteligencija da bi se skuzilo. Mucnut glavom tri puta i eto rjesenja! *Nekima opet dobro ide, zar ne? Bistrina, stari moj, bistrina! Nju je teze naci nego slamku u plastu igala. Pametni i knjiski ljudi su se razmnozili poput skakavaca u srednjoj Africi, a meni nikako da pamet uđe u glavu. *Propustila sam jedan autobus za Samobor da mogu ici slijedecim koji je tisi. Mislila sam odspavati tamo. Takvo je vrijeme, takva su vremena. Unutra sam se osjecala kao da sam u nekom izvrnutom akvariju, sve izvan autobusa voda s biljkama, pjeskom, prociscivacem vode, a ja na suhom u „zracnom akvariju“. Blesavo receno. Doplivala je ribica do stakla. - „Što ima?“ - „Eto, pokušavam spavat.“ - „Tuko, vani dan, neces moci, znas da trebas biti na toplome i u mraku.“ - „Znam, ne košta probati.“ - „I kad ces se malo opet nama okrenuti?“ - „Ne znam, mislila sam malo pricekati... Znas, nije lako, velik akvarij, a sve mutna voda.“ - „Tamo su sleđevi najbolji.“ - „Ja bih štuku.“ - „Nikako da popiješ pamet, samo se sjeti što ti je Kurva rekla!“ - „Budem, kad prođe ova halucinacija.“ - „Bok. Čuvaj se.“ - „Aha. E, ribo. Čuvaj ga, može? Nije ni iznad akvarija lako, sve samo perje.“ - „Daj se goni.“ - „Također.“ Sluša se: Seńor(a) Želi se: ma tko me što pita? Osjeća se: pospanost, uzela sam tabletu za smirenje. Nisam tabletomanka, samo ne mogu zaspati bas u zadnje vrijeme. *Umišljeni bolesnik.
Za one koji ne znaju, Sensei je moj očuh. Makar, gledajuči karaktere, ja bih mu trebala biti mačeha. Djetence. U stvari, ništa mu nije, možda se malo prehladio (tajna je u tome sto ja nosim njegovu kapu, iz prostog razloga jer meni bolje stoji), ali zato imamo parade kao da ima sve žive boleštine na svijetu i samo što nije otegnuo papke. Leži u sobi i ima patnički pogled usmjeren u televizor. Da mu slučajno ne ponestane snage, natrpao je cijelu sobu napolitankama i svakojakim grickalicama. Lice partizana koji neće priznat jarka. Kapa (druga) navučena do očiju, na slučaj da glavobolja neće nači pametnijeg posla pa zatraži njegovu glavu (na pladnju). Ruke skrštene na nejakim prsima. Ne smije se umarati. Njegova logika mu kaže da će, ako pomakne i mali prst, izdahnuti na mjestu, ali ako zaurla na cijelu kuću: „DAAAAŠAAAA!!!“ neće mu biti apolutno ništa. *Navodim popis stvari koje su mu na top listi „Pozovi Dašu i zamoli“: Čačkalica (i moj favorit) Čaj Nešto za pojest Majoneza Salveta Pero žar-ptice istrgnuto iz njenog repa u vrtu Djeve Zore na Kraju Svijeta. Vrt čuvaju pobjesnjeli bijeli medvjedi i zmajevi s poremečajem u prehrani. Sam ritual molbe je itekako vrijedan opisa. Prvo pred ogledalom namješta najtuzžniju moguću facu. Kutove usana objesi do pupka, nakapa si u oči Visine, da izgleda kao da su mu pune suza. Onda kašlja jedno pet minuta da ima hrapav glas pravog bolesnika. Nabaca plahteninu da izgleda kao da ju je u vrućici razbacao. Prskne si malo vode u lice – znoj. Sad je spreman. Prvo tiho zapomaže. Zna da imam dobar sluh i da ga čujem, ali se pravim da ne. To mu ide na ruku, jer opetovano zapomaganje dodaje teatralnost. Onda stenje malo glasnije. Ja se još uvijek pravim da ga ne čujem. I onda slijedi njegov krunski dragulj. Dugo, tužno stenjanje napuštenog mladunčeta tuljana, koje onda prerasta u zov sirene i na kraju se slama na hropac i kašljucanje. Tako da zvuči otprilike ovako: „DaaAAAŠAAA!!!!!!!aaakhekhekhehrkhrkhrkrk...“ Naravno, nisam ni ja od kamena, pa se dignem i dovučem do njega, dok on zabacuje pogled prema gore i stavlja ruku na prsa. „Oćeš mi, molim te, donjeti ... ?“ Umjesto točkica samo stavite nesto iz gornjeg popisa. Ako reagiram laganim okretanjem ociju ili otvorenim zelenilom lica, naduri se kao djetence i napravi lice koje govori: „Ja te hranim, a ti ovako. Kad bi ti bila bolesna, ja bi tebi donio čačkalicu.“ A stvar je u tome sto ga ne odbijam, nego samo ne pokazem polet koji bi trebala imati ponosna kćer svoga oca kad mu se odužuje na mnogim odricanjima koje je on za nju napravio. Odricanja, osim onih materijalnih, nikad nije ni bilo, a i tvrdim da me samo mama napravila. Kad se vratim s čačkalicom, malo fali da ne otvori čube da ju jos stavim u tu rupu bez dna. Pruža drhtavu ruku i uzima je kao da je od stakla (on, ne čačkalica). Kad izađem, tiho se i podmuklo zasmijulji, izvadi notesić i zabilježi kvačicu u stupcu „Uspjelo je“. Sluša se: Garik Sukačov sve po redu Želi se: da moj hranitelj, idol i bog brže ozdravi Osjeća se: njegovo smijuljenje iza vratiju *najdulja pjesma koja je ikad izasla iz mene (i koja ce ikad izaci)
Koncert uspješan – mamurluk odsutan. U stvari, kad razmislim, nikad jos nisam bila onako pravo pijana. Tim bolje. *U pola četiri ujutro Tvrdi i ja bratski dijelimo češnjovku i štrucu kruha. Da to sve bolje sklizne trpamo istim smijerom Zdenka sir i majonezu. Za posebno romantičan štimung svira „Al' se nekad dobro jelo“. Istina. Hrani me kao pilića, dvori. Baš je pravi gospodin. Ležim u njegovom krevetu, pod kapke mi se zavlaci njegov miris. Ležim kao žrtveno janje na oltaru, posvećena. Ali snovi mi takvi nisu bili. Vodila sam ljubav s nepoznatim mladićem usred polja lavande. *Uglavnom, dobro mi je bilo. :) *Dobih neobičan zadatak. Dobro da je samo neobičan, al je još i vraški težak. Da mi ga nije zadao Vladimir, poslala bih misleno zadavatelja u rodno mjesto i nastavila život junački. Usput receno, necu zadatak prosljeđivati kao sto nisam prosljedila niti jednu štafetu do sada. Ja sam kao neka glib za štafete. *Nisu pjesme moj teren, ali sam se svojski (bratski) potrudila. *Sofija *Trulež podnih dasaka Škripi Pod teškim čizmama. Pozelenjeli smrad Utrobe Jesetre Trga se među dva šugava psa. Lebdi zli duh sparine iznad tla, Guši I smara poglede u sjeni. Gazdarica lijeno razmazuje mrlju od Muhe Požutjelom od stare masti krpom. Topot konja Pjena na bokovima Škripa kotača Fijuk biča Znoj kroz dlaku Petljanje grive Sjaj u oku „STOOOJ!!!“ Iznose mladića iz kočije, Nježno kao šumaricu. Prašina mu prekrila plave kovrče, Blesak zlatne dugmadi. Na njoj ostavila tri traga Njegovani prsti. Beživotna ruka. Neoblanjana hrastovina stola Vidjela je sve. I tuče, i svađe, i zube razbijene. I upijala vina i rakiju prolivenu. I slušala strašne psovke. Ponizno je sad držala U svom naručju Nježan baršun, bijelu svilu. I zabadala špranje, suvenire, U blijedu kožu. Skinute kape se gužvaju U grubim, žuljevitim rukama. Kapi života vlastelinova sina Istječu kroz ranu na prsima Što je probila razbojnikova strijela. „Nema mu spasa.“ „Šteta, tako mlad.“ „Plenenito srce.“ „Bistar um.“ Gojna krčmarica, Bacivši pogled na umiručeg, Udarila svog suhog muža Podbuhlom šakom po ramenu Što je nosilo rutavu glavu. „Pošaljite po Sofiju!“ Malen dječak, Crven, pjegav, bosonog. Trk uz stepenice. Stare, škripave, strme. Vodi djevojku. Mirnu, lijepu, slijepu. Pruža bijele ruke. Pod tankim prstima Slab dah, tanak nos, ožiljak pod okom, Glatko ćelo, meka kosa, tanke uške. I osjetila mlada Sofija Da neće moći živjeti ni dana Bez te kože i lica pod prstima. Disati bez tog daha kao pratnje. I da će se ugasiti njena baklja Ako utrne ta iskra. Položila bijelu ruku Sofija Njemu na široka prsa, A drugu na visoko čelo njegovo. I pomolila se iz same dubine Čistoće i čednosti njezine. Svoj prvi poljubac dala je njemu Kao hostiju. Nisu mogle više sile odoljeti Molbi djevojke mudre i čiste Kao planinski snijeg. Udahnuo je mladić Pohlepno i jako. Poskoći njegova svita Zapjeva, zapleše. Grli ga i rosi mu rame Suzama radosnicama. A kad se htjede zahvaliti Mladoj djevojci na čudu. Vidjela svita nju na podu, Bez života i daha. Nije se mogla naći još jedna Duša bez traga zla i blata. I uginula je mudra Sofija Od jačine svoje molitve i ljubavi Što ju je snašla kao snijeg na proljeće. Šumarice, svježe i plahe Prekrivaju Humak, zadnje počivalište. Kamen, crn i staložen kao Redovnica Čuva spomen na netaknutu djevojku. *Eto. Je da sam ispala sad kraljica patetike, ali što sad. Učitelju, može bar dva, ali pet iz zalaganja? Dala sam sve od sebe... Čak nije ni pjesma, nego nekakva epopeja... strašno... Sluša se: Naši junyje smešnyje golosa (Naši mladi smiješni glasovi) – Nogu svelo Želi se: da nema primisli kako sam spavala s Tvrdim (nisam ja te srece!) :) Samo sam okupirala njegov krevet Osjeća se: toliko sam se istrosila na ovoj pjesmi da imam osjecaj da necu ni stiha napisat jos dugo dugo. *
Pa je li vas ikad obuzeo osjecaj da nema tog zida kojeg ne mozete srusiti betonskim celom, debela mu kost od ponosa. Stopili se rogovi s nosom i sad cine lijepu sliku! Pa kad bih bila u depresiji zivot bi mi bio toliko laksi! Svi je imaju, pa bi mi pokazivali svoje primjerke, nosili bi se zajedno s njima! A ja sretna kao mače! I vapim za pomoci, a vi ne reagirate jer jer je vama sreca neobična, pa je gledate kao dikobraza u zoološkom! Znate li kako je tesko biti sretna i ushicena? I poletjeti zbog samo malo bolje izaranžirane krošnje?! Sjediti u prostoriji punoj sivih ljudi i blistati pod odjecom i grcati od smjeha u šaku?! Pa i sad grcam. A sreca vam je zgodna jer se hranite njome kao krpelji, ja sam pozitivan pol vase baterije! I ne mogu si pomoci, Volim te, o ljudski rode! Sav si hartav, kao stara pohabana zaprezna raga u jarmu svoje starosti, a pogledaj mene, kako sam mlada, i volim te bas takvog! Dajem ruku u vatru za tebe, a ti ne bi ni pola sjemenke graška za me! Laska ti, nema sumnje. A mozda je to samo moje mjerilo, ja tumacim i previse stvari kao laskanje? (jao, znak krajnje nesigurnosti) Ti samo klimnes glavom i pustis ovo svoje malo da se skanjiva nad tobom kao arheolog. Ma nedao ti/mi Bog da mi se desi ljubav! Hoces li da prsnem?! A tko ce ostati dizati tvoje stare vjeđe, češljati ti bradu i žvakati hranu svaki put na nov nacin??? *Ako poklonim svu ljubav nekome, oduzet cu je tebi, I ŠTO ĆEŠ TADA? Nisam se umislila, nisam uzela ulogu nekog Mesije, koji ce sad uzeti na se grijehe tvoje. Ne! Ja sam gotovo sigurna da postoji barem tucet ovakvih sretnih đubreta poput mene. Ali niti jedno koje bi mi moglo pomoći. Jer ja sam bolesna od srece. Jer živim, i disem, i govorim, i ponekad pomislim nesto i to bude dobro. A kad vidim da je dobro, razveseli me to jos jace! A znas sto me najvise veseli? Kad vidm odraz svog /zapečačenog/ osmjeha ne u ogledalu nego na tudjem licu. Kvragu. Ispadam svetica. Niiiisaaaam (nadureno) *„Ja sam samo tu da vrijeme brže proleti... Ja nosim čizme skitanke, mene je teško voljeti. Badava.“ Evo, kako Đorđe zna?? *Dragi narode, šutnem vam ja suspregnut smijeh u zube mojom teškom kožnom čizmom diktatorskom! I nadmenost! *Najvise na svijetu ne volim nadmenost. Nije golub na trgu Kralja leteći štakor, golubovi su srali po nasim precima jos kad nisu bili stoposto sigurni da li da hodaju uspravno ili ne. A nisam ni ja bez zavisti dosla dovde. Nakupila se kao cicak na planinsku kozu! Zavidim ti svijete, jer iako imam oči i dušu (sto% sam sigurna da imam!), nemam tvoje ruke i razum. Ja ne mogu oblikovati svoju srecu, a ti je ne mozes niti osjetiti. Nisam ni bez sjete. Nemam oca ni domovine. Nemam lijep pogled u kojem bih se okupala nakon dana. Ni saren svijet kakav je u mojoj glavi. Najljepše žensko ime mi je ipak Tuga. Ali ja nisam samo sretna unatoc tome, ja sam sretna bas i zato sto imam sjetu. Svatko je nesretan na svoj nacin. Nisam doslovno citirala jer nisam obitelj. *Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano. *Vidiš, zlato, narode, zato te volim, jer neizmjerno volim i sebe, a dio sam tvojeg organizma, i imam sve tvoje. Dobro, ok, u pravu si, osim one sitnice od pet slova, tri suglasnika i dva samoglasnika. Ali to je samo zato sto se ovuda muvam samo odnedavna! Mlada sam k'o hrskava brezina grancica. Mladost me izjeda kao osa krišku lubenice. Povlacim veze kod tebe. Posudjujem krinku starosti. Ne stoji mi i smrdi po jeftnoj gumi. Ali jos uvijek sanjam šarene i erotske snove! I uporno brojim crte na autoputu. Zaigram lagavši da sam pijana. A jesam, ali nije u tome stvar! Ne leži tamo Čiči! Čiči je u onome grmu koji raste na krizanju nasih putova. Ljudski, čovječji rode, ja bih naučila nešto od tebe. Ali hoćeš li prihvatiti igru? Progutat ponos i misljenje da znas sve i poslusati mene, koja sam ovdje odnedavna?  *Idem natrag u krevet. Probudila me vručica i san. Šaren. Ne erotski. To imam srijedom. Sluša se: Leila (eurosong 2006) Želi se: čašu vode s ledom Osjeća se: previše toga. Mali strah od prsnuća. *Vakuum
*Dan između. S pogledom natrag i naprijed, ali bez sredine. 24 sata prijelaznog razdoblja. Terminal. Pokusavam razmisljati, jako latpurlatisticki, samo da nastavim njegovati ideju misljenja. I ne ide mi. Mozda zato sto mi se u zadnje vrijeme dosta serviraju misljenja koja su ionako dobra. Mozda je to znak propadanja, a mozda otvaranja. U cijelom tom mladenackom poletu imam potrebu za tidjim misljenjima, jer ima i pametnijih ljudi (fala nebesima). Skoro mi otpade bubreg od boli priznavanje te cinjenice, ali i to se mora. *Daša, što čekaš, zlato? *Moja životna ironija leži u tome što točno znam koliko mi je trajao najljepši trenutak u životu. *Nakon puno puno vremena napokon sam nasla knjigu u kojoj uzivam. Ne znam da li ce biti tako dobra i na kraju kao sto je sad na pocetku. Suzdrzavam se da je ne progutam. Jedem je polak. I da ne podcrtavam, Majka mrzi posarane knjige (a ja saram, podcrtavam, pisem datume). Citat cu je ponovo, s olovkom. Radnja i nije nesto, ali ima nekih recenica koje, kad bi se izvukle iz konteksta, se cine pravim malim zrncima mudrosti. Nesto za cime ja nekako zudim u zadnje vrijeme. *Čitanje knjiga usporedjujem s jedenjem. Neke se knjige jedu kao samo dodatak prehrani, neke se premecu po ustima i ispljunu (a oni koji ne bacaju hranu citaju je do kraja), a neke jedu polako kao jako mali komadic jako dobrog kolaca. *Ne znam zasto ljudi citaju knjige, koji su njihovi razlozi. Ja citam jer samo u knjigama postoji idila, Utopija. Koja ne mora znaciti sretan kraj. Utopija u osjecajima, razmisljanjima, vidicima. Kad se voli, voli se bez sumnje, zore su savrsene, mrznja zavrsava dvobojima u podne. (Sad sam se malo odala da volim skoro samo romantizam) *Tup-tup-tup... Lupkam prstom po plohi stola. Čekam. Ne znam što. Čekam da se smrkne, pa da padne noc, da se idem otusirati, malo citam dok mi se ne prispava (ili dok ne procitam knjigu do kraja, tesko zaspim u zadnje vrijeme, nemiran san). Sve te radnje vode tome da brze dodje sutra. Ne zbog koncerta (makar to je jedan razlog), nego da nestane praznina ovog dana. Izludjuje me. Kao da se trebalo dogoditi nešto Veliko, a desilo se Veliko Ništa. Kao da sam trebala negdje biti, ali nisam bila. Možda sam zaboravila nesto? Što?! Nemiri u meni. Ne miruju. Posudite mi misao da je stavim u glavu i da se ispuni praznina! *Čak je i ovaj post poprilično o ničem. Ajde, neka. Sluša se: imam slušaonu osamdesetih, trenutno Wicked game Želi se: Tutanj (divne li riječi!) Osjeća se: „Kakveli sablasne mladosti! Čutiš se starom kao Metuzalem, a ipak mladost u tebi šišolji, i nema ti od nje mira.“ (Ljubavnik lady Chatterlay, D. H. Lawrence) *Saturday night fever
So I had to selfdestruct! Jos samo nepuna dva dana, i bit cu naslonjena u najbolji naslonjac u Metropoli, s najboljim pivom u Hrvatskoj u desnoj ruci, s cigaretom u lijevoj, s najboljim čovjekom koji je ikad kročio kuglom zemaljskom pod bokom (Tvrdi – živio on meni sto godina!), slusati najveceg pjesnika danasnjice (a sto se mene tice i nedavne jučerašnjice) i izvlacivsi se na alkohol liti suze krokodilske na „Ringišpil“. Zasto? Jer Balašević zaslužuje sve ono najbolje u meni, a njihov tribute band samo to. Da me Đorđe zaprosi, pristala bih u roku odmah! Moze i samo seks! /Što je zanimljivo, to je i Tvrdi rekao... Baš tako: „Da mene Balašević hoće jebat', ja bi' mu dao.“ Što dobar stih čini ljudima!/ Ali kad počne „Portret života mog“ (mnogi je svojataju, ali samo je naša, Tvrdi i ja je posjedujemo), ja ne odgovaram za svoje postupke! To isto vrijedi i za „Djevojku sa čardaš nogama“. Nema tih riječi kojima bih mogla opisati kako se veselim suboti! *Cerek okolo glave (mogu ja to) Svi znate osjecaj kad procitate neku dobru pjesmu, pa vas digne-spusti, kao pseto krpu. E, sad to puta sto, jer dobar stih+glazba= moj idol, totem. Balaš je univerzalna istina. On je kao Biblija, imas kod njega citate za sve slucajeve u zivotu. On je kao WC, uvijek mu se vracas. On je kao droga, s njim ne mozes prestat. *Ako ce svirat „Ole lole“, bolje da odmah nazovu hitnu... Ja to izdrzat necu moci!  *nije li simpa?  Sluša se: Čistim se od njega, da me bolje pukne u subotu. Želi se: da je sutra subota. Osjeća se: da će subota biti malen dan za covjecanstvo, ali velik za mene. *Pjesma o pravom drugu
a ti ne znaš baš tko je to, ako ne vidiš u njem još je li dobar il loš - probaj svladati ti s njim vis, pa kad prolije svoj on znoj, kad o konop s njim vežeš pad - tko je on, tad ćeš znat. Ako stane mu dah i strah njega sjuri niz brijeg u bijeg ili zastavši tik uz rub, on se sledi u stup - taj ti čovjek je stran i sam tada prepriječi svud mu put! A kad o njem se zna to sve, zar da opjeva se? Ako slijedi te pak i čak ne progovara već ni riječ, a kad pod tobom pukne jaz: njegov dlan - tvoj je spas; kad objaviti on je sklon svakoj vrleti rat i tad na vrhuncu kad stoji pjan - ti se osloni na nj. *Vladimir Vysockij Sluša se: protopi ty mne nan'ku, hoz'ajuška - V. Vysockij Želi se: jednog tagvog sad tu, da imam s kime slušati Osjeća se: Da je sve tako suptilno i vrijedno, a tako lagano za izgubiti... *Male stvari...
Ma pakao, malo se vise ocekivalo od mene, zar samo dva dana provedena u nekoj kvazi zalosti sto se tandem On i Ja raspao? Al budimo realni, nitko od mene nista ne ocekuje, za sto nisam sigurna da li je dobro ili ne. *Opet se situcija popravlja, opet stvari idu prema gore. Samo sto sam ja sad mudra, ne kuckam vise prstom u ocekivanju prestana plimnog vala. Ok, istina, best frendica me ignorira, pol rusista me mrzi makar nikad nije progovorilo sa mnom (ili bas zbog toga?), i imam zanokticu koja boli do Makarske i natrag... Ali unatoc i usto tome, imam neki mir. A sretna sam, ajde, cemu tajiti svoje grijehove. Ne apsolutno sretna nego umjereno zadovoljna, cemu se mnogi mogu samo nadati. Kad se probudim, mucno mi je zbog toga sto sam neispavana, a ne zato sto mi mrak pada na oci od zivota kojeg moram zivjeti jos najmanje taj jedan dan. A svaki dan neka pouka. Danas naprimjer: *Epizoda 1: 9 ujutro Strasan ciktaj od kojeg su popucali prozori i moja gornja šestica. Letim prema kuhinji, izvoru zvuka i nalazim Majku Kraljicu kako stoji u nimalo kraljevskoj piđami na klupi, lamace rukama i s najstrasnijim izrazom mogucim vristi jako visoki C. „Prerano je“ pomislih, ali pitah „Što je bilo?“ Vrisak od kojih su mi zatitrala staklovina u ocnim jabucicama i prst koji pokazuje ispod stola. Saginjem se i gledam pod taj stol. Moja malena maca (sve se brinem da nece nikad narasti) se igra s minijaturnim misem! Malena moja, vec je dovoljno stasala da dokaze da je prava Mačka iz Pakla! Preplavljena ponosom i majcinskim instinktom da je izljubim, prebacujem misa na papir i bacam ga u straznje dvoriste. Steta sto se misevima ne moze odrezati glava i staviti na zid, kako to rade sobovima i sl. ... prvi ulov je ipak prvi ulov! Jos jucer je sisala mljekeco iz tanjurica. Šmrc! Pouka priče: Vrijeme leti. Cuvaj trenutke. Uskoro nece biti klupko nego štakorčina. *Epizoda 2: Vracam se doma, da si strpam nesto u kljun. Na stanici stoji djevojka koju sam i ranije zamjetila. Stvarno lijepa djevojka, ali to je manje bitno, bile su mi zanimljive njene oci. Plave, malo nakosene. Cijela je djelovala nekako divlje, nekako posebno. Osoba kakvu bih htjela za prijatljicu. Do nje dolazi njen prijatelj, pricaju nesto. Ne obracam paznju bas na njih, samo sam zamjetila da su tamo. Autobus dolazi, a njih dvoje sjedaju iza mene. I pocelo je. Djevojka koja se cinila njezno, drecala je kao pajcek na kolinju. Busila mi je usi (iovako ozbiljno ozljeđene nakon jutrasnje epizode s misem). Ali nije cak ni bitko KAKO nego ŠTO je pricala... Navodim jedan od vrhunaca kojih je bilo stvarno dosta. Pita ona tog tipa: - „E, a koja je valuta u Grčkoj?“ On (mrtav hladan): - „Euro.“ Pauza. - „Pa kaj je Grčka u Europskoj uniji?“ Mislim da je dosta... Pouka priče: Izgled vara. Prijatelji se biraju prema srcima, ne licima. Zaključak: Nista se nije novog saznalo, ali zato „Repetitio est magistra vitae“. Pouka obje priče: Poslovice nisu tu za bez veze. Sluša se: Disco Inferno – The Tramps Želi se: Pivo Osjeća se: mali komadic mira Zvijer IV
Otvorila je oči, jedva razljepivši kapke lijevog oka u koje se slila konjska krv i stvrdnula se. Pogledala je na ruku. Još uvijek je bila ljudska. A vani se lagana mjesečeva maglica dizala sa rijeke i zavlačila pod kamenje, u šikaru, u šumu. Hladne plave zvjezde su se ogledale na crnoj površini rijeke, a njihovi odrazi su gledali na njih, svjetlucajući na valovima. Sjetila se Zova. Još je imala tri dana. Pričekavši da neki osamljen oblak srebrne krune naiđe na Mjesec iskobeljala se iz konjske utrobe. Bila je sva pokrivena skorenom, crnom krvlju i kosa joj se bolno zaljepila za leđa. Ruke do lakta nisu imale ni djelića koze koji bi se vidio, samo crne rukavice od krvi ljudi i konja. Usne su joj se jedva razdvojile, zaljepljene jedna za drugu, osjecala je krv na cijelom licu, a odraz u rijeci je to potvrdio. Ušla je u ledenu vodu po kojoj se odmah raširila mrlja prljavštine koju je istom odnosila struja. Uskoro je Zvijer cinila drastican kontrast s crnom, nočnom rijekom. Opet je bila bijela. A Mjesec nije odolio pogledu na djevojku crne kose i krvavih usana. Razotkrivši se, izašavši iza oblaka, obljubio ju je svojom svjetlošću, ali je njena koža od njegovih poljubaca pocrnila, ogrubjela. Lijepo lice postalo je njuškom punom zubi koji su prekinuli toliko niti života da bi i najstrpljiviji prestali brojati. Linija dlake joj se spustila niz hrbat, razdvojila na križima i spojila na trbuhu, šireči se po cijelom tjelu, prikrivajuči njenu golotinju. Uživala je! Plameno crvenim jezikom popravila je dugacke brkove, slizujuci zadnje tragove krvi. Vratila se. I da su ta usta bila sposobna na osmjeh, nasmijala bi se. Kako je samo prezirala svoj ljudski oblik, podsjetnik da ima nešto zajedničko sa tim jadnim stvorovima bez zaštite, punim straha i taštine! Ali nije imala vremena. Žmirnula je par puta da odagna bol u očnim jabučicama. Jedino je taj dio Promjene bolio, širenje koje se osjećalo, navala boja trgala je živac. Sve se desilo dok je jednom zijevnula i protegnula se. Kad je Mjesec vidio što je učinio svojim cjelovom, sakrio se od srama i nad obalu se spustila Tama. Ona je obgrlila svoje djevojče, a ono se opijalo Tminim bojama. Otresavši se na obali, obuze je želja za šumom, provela je jedan dan previše na ovoj obali. Preskočila je konjsku lešinu, i zagrabila tamo gdje ju vodio najstariji miris crnogorice. A ona se nadvijala nad Zvijeri i ostalim stanovnicima te šume kao sudac i porota, odlučujući tko je osuđen na smrtnu kaznu a tko oslobođen robije ovog dana. Stara šuma, mrka, upijala je sve zvukove u mahovinu, pokrivala događaje paučinom. Mrtva šuma. A Zvijer je bila kod kuće. Sam pokret ju je uzbuđivao, svaki paketić mirisa koji bi se oslobodio svaki put kad bi zagrabila kanđama zemlju ju je opijao. Dok je opijenost prošla, Orion se okrenuo za trideset mjera. Prolazeći šumom pustila je da šuma prolazi kroz nju. Čula je kako ubrzano kuca srce nekog glodavca u rupi u tlu koje se prigibalo pod njenom težinom. Kako je pala iglica bora. I... Nije mogla prepoznati taj miris. Nešto vlažno. Nešto... Ne, nije znala, nešto strano. A dosad nije bilo mirisa koji joj je bio stran. Počela je nježnije stupati po iglicama i odbačenoj kori. Ići niz vjetar prema mirisu. Napinjati i ostala osjetila. Napetost joj je zavladala glavom. U šumi nije srela nepoznat miris već godinama. Nosnice su joj titrale. Ispred sebe je čula kako vjetar slobodno prolazi kroz prostor, namirisala tragove sviježeg zraka, vidjela mjesecinu u krošnjama. Ispred je bila čistina. Približila se grmlju koje ju je okruživalo. Mjesečina je padala na malu čistinu, zaraslu travom. I na nečija ramena, glavu i ruke. Koje nisu bile sive samo zbog mjesečine. Vlažna, bezbojna koža nategnuta na košćatu glavu. Stvor nepoznatog mirisa se skonio nad mladom košutom koja je teško disala. Izgledalo je kao da je zaspao, priljubivši lice uz krzno životinje. Prebacio je ruke preko njenih ramena. Kao ljudske, a opet, nešto nije bilo u redu s njima. Vidjela je (i otrgnula) stotine šaka. Što... Prsti su imali članak više! I ipak je prepoznala miris. Miris hladnog kamena u pečinama Gorja. Zaobišla je grmlje. Nije mogla dopustiti da taj stvor diše, da postoji, nešto je bilo zlokobno u njegovoj mirnoći. Na svjetlosti Mjeseca je sada zasjala i njena dlaka i crne oči. Savršeno tiha. Iznenada je stvor dignuo glavu i sudario svoj pogled očiju s njenim. Čelično plave. Ozbiljne i zle. A niz usne mu se slijevala plamena krv košute. Kapala niz bradu. Na njene bokove. Iz pregrižene arterije mu je štrcnulo par kapi na blijed obraz. Koji se uvukao u kost, čelo se nagnulo unatrag, a očni lukovi izbočili. Zubi se više istakli na čeljusti koja se izbočila. Izgled blijedog čovjeka se promijenio u trenutku, i čovjekom se to sada nije moglo nazvati ni u snu. Samo su oči ostale iste. Ispustio je krik koji je parao osjetljive uši Zvijeri. Zov sirene. Visok i dug. Nisko vibriranje je zadrhtalo njene bokove i grkljan. Zvuk vulkana. Skočili su jedno na drugoga kao da je bila bačena rukavica. Zvijer je osjetila kako se Stvor pokušava domoči njenog vrata, kako traži mjesto za ugriz. Odbacila ga je trznuvši vratom. Bio je klizav, kao zmija, čak je i imao ljuske po trbuhu. Stvora nije obeshrabrio početni neuspjeh. Bacio se na nju ponovo. Kao da ga uopče nije dirala silina udarca o tlo. Zgrabio ju je za vrat i derao joj kožu s mesa na trbuhu, grizao za njušku. Bacila se na tlo, pritisnuvši ga uz zemlju i zagrizla mu lice. Zubi su prodrli duboko u lubanju. Ali krvi nije bilo. Grozna rana na lubanji se zavukla kožom, kao da je nije bilo. Za razliku od rana na Zvijeri. Krvarila je po rebrima. Nije dugo osjetila takvu bol. Ne bi se mogla prisjetiti kad je zadnji put vidjela svoju krv. Zaurlala je. Počela trgati kanđama i zubima prsa tog ljuskavog gada. ali bez učinka. Čim bi otrgnula komad mesa, novi bi se stvorio na istom mjestu. Činilo se da čim veči komad bi Zvijer odgrizla, tim bi brže rana zarasla. Nije mogla to razumjeti. Kanđe Stvora su trgale njena stegna. Sve je jače i jače krvarila. Nekako se ipak uspjela uspraviti. Sivo stvorenje Gorja se odmaklo i pogledalo je. kao da je uživao u pogledu na krv koja je sljepljivala njenu dlaku. Pobijesnila je. Nikad nije srela biće koje bi bilo jače od nje. Pred oči joj se stvorila crvena koprena bijesa, čistog kao gorski kristal. Pjena izbila na njušku. Uši se priljubile uz glavu, toliko da su joj se otkrile bjeloočnice. Zarikala je tolikom snagom da je lišće na okolnom drveću zadrhtalo. Stvor je zaciktao. Kao da joj se smijao, kao da je već izgubila. Bacla se na njega svom snagom svog bića, naglo, silovito. Uspjela ga je iznenaditi. Proletjeli su zajedno sve do obližnjeg drveća. Zabila ga je na debelo stablo, pripremivši se istrgnuti dušu iz te gnjusobe, ako ju je imao. A Stvor se zakoprcao, zavrištao još više. U očima mu se pojavio bljesak straha. Odmaknula se i vidjela vrh strgane grane koja mu je virila iz prsa. Nabila ga je kao moljca na nju. Sav trud da se skine s nje bio je uzaludan. Panično je počeo lamatati rukama. Nije smio paničariti. Jednim trzajem vrata mu je otkinula glavu s ramena. Glava se zakotrljala sve do tijela košute koja je umrla od straha. Dugim udahom Zvijer je uvukla miris ostatka Stvora i naglim izdahom ga izbacila iz sebe *znaci, ima jedno sportsko literarno natjecanje... Poštovani Grof V. je odgovorio na moj izazov (ne znam koji mi je jarak bio) i sada se nadmečemo tko je bolje obradio temu moje Zvijeri. Središte događanja je Kamovićev blog, na kojem mozete i glasovati za bolju pricu... Molim vas bez pristranosti! /i nastranosti :)/ Glasaj rajo! *Smatram da ovako nešto blogosfera nije vidjela... :) Sluša se: Jim Beam Želi se: Jim Beam Osjeća se: nisam sigurna. em me boli jarak za sve, em sam nabrijana malo na ovo sve, lagani mamurluk od juce, i opcenito bolje nego sto je bilo... A sad je nekako sve precudno za opisati. *Tko je za to da se svi skupimo i pokusamo napraviti jedan prirucnik zivljenja? Onak, do najsitnijih mogucih detalja? *Testament Moji prijatelji/poznanici/prolaznici su stvarno creme de la creme ljudske rase, i sve mi je cudno kako to da se okupili na ovom međunarodnom, međurasnom, međuvjerskom mjestu. Ja se samo nadam da vrijedi ona „S kim si, takav si“. A ne „Suprotnosti se privlače“. Zbilja cudno... Ozbiljno, sad kad razmislim, koliko su cudni, smotani, jasno-zbunjeni, a ipak nekako uspjevaju funkcionirati. Meni to ne ide bas, ali se trudim. Ocito je pobjednica ona o suprotnostima. Koji bog vi radite u mom drustvu? Valjda vam fali bistrina... :) Pa sad vodi ona prva... :) *I vjerojatno je sunce opalilo svima u glavu, kad ste svi tako dragi. Ne ponasam se primjereno. Situaciji, dobi, stanju fizickom i psihickom, stanju na cestama. *Epizoda u busu. Stojim. Zena koja sjedi meni pod nosom ima krizaljke u krilu i prekopava po torbici. Nakon nekog vremena vadi kemijsku u rasulu, feder na jednu stranu, tinta na drugu.. kopa dalje, ne nalazi nista. Cujem sebe kako je pitam da li zeli da joj posudim kemijsku (?!) i kazem da se to i meni cesto zna desit, da se zena ne osjeca kao da je najgluplja u busu. Ja rjesavam krizaljke samo u privatnosti doma, uzgred budi receno. Na zabezeknuto lice odgovaram samo pruzanjem penkale. Podkontekst: ne, nisam ja dobra. Iako je poriv da joj dam kemijsku bio spontan, ipak je malen, ali vrijedan spomena, dijelic mene likovao, jer sam ispala Majka Tereza, i kak sam ja sad tak dobra! Nesto kao u prici Kamova, „Žalost“, mali place jer mu je umrla sestra, ali i zato da ga svi zale jer place, i osjeca svoju ogavnost, jer place zbog dva razloga. Napomena: moji prijatelji,/poznanici/prolaznici kemijsku ne bi ni dali, ali bi se bar osjecali samo umjereno nadmocno i ugodno pokvareno. Zakljucak: ja sam fabricka greska generacije. Dobro da sam ja, a ne neki koje znam, pa da ne moram ispastati zbog toga, nego se samo moram nadati da ce me podnosit ovakvu.  *i sve bi to bilo divno krasno kad bih imala blagog pojma koji mi slijedeci korak treba biti, i da li ga uopce trebam napraviti. opet je baterija istrosena, makar kriviti petak nije razumno, sad je vec proslo dovoljno sati da se naspavam. pa dobro, ok, a sto poslije zagrljaja? strateg u meni se posramljeno skrio, zavuko se u onu svoju tjesnu ljusturu i ne da razmisljati. mozda me na sahu nesto nauce. neke stvari vec znam, da ne znam reci ne, da ne znam reci odmah dosta, nego cekam da mi se pocne obijati u glavu. kako me sad ne ide! glava - tikva ruke - grablje nespretna po ko zna koji put, nespremna da se uopce pomaknem dalje od sgurnosti osmjeha. nisam musko a ipak nikad ne placem. mozda bi trebala? i kome bi to ista znacilo? Ma ne, idemo dalje, igraj igraj, stisni stisni!!! u boj, u boj, za razum svoj. Vodi me, Marko u Petrijevce, da se opijem s tobom i tvojim stricem rakijom u birtiju! krčma, najbolji antidepresiv. Nisam u depresiji. Pa kako to onda treba nazvati? Anić mi ne pomaže, ali barem mi ga nece biti problem vratiti. Ja sam jeka. Ne javljam se nego odazivam. Evo u kojem grmu lezi zec! (zvat cemo ga Čiči i nikad neće zavrsiti u gulasu) Zar opet slanac u ruku i cekati da golub sleti? I onaj glupi dio mene kaze "Da!", a drugi dio niti nemam. nije se izgubio, nego ga nisam dobila u paketu. Ali jesam kukavicluk i klackalicu. Samo reci Ne! Daj Daša, barem jednom! *ja se ne mogu sjetiti nikakvog komentara na ovaj post, pa se nemojte ni vi... nije da si umisljam da bi netko htio komentirati ovaj izbljuvak... i vi podrzite moju akciju "Samo reci ne." Sluša se: Perekrjostok (raskršće) Želi se: nisam sigurna. Ova mi rubrika uvijek zahtjeva najvise muke.pa vjerojatno jedna velika casa coca-cole, po mogucnosti neishlapjele Osjeća se: insignificance of my being. I zericu sam osamljena... pinkicu... *lako je biti zec nakon utrke
Da li vam je fino? Uzivate li U okusu govana koje nose na svojim Prljavim cizmama Nebitni prolaznici kroz vas zivot, Dok ih lizete u nadi da cete doci do Njihovog odobravanja? Kuzite li? Shvacate li Apsolutnu nebitnost vase vrecice kostiju Dok se pokusava iskobeljati Iz opceg bitka svojim malenim Osjecajima i porivima Za koje se nadate Da su posebni? Gnjeci li vas? Tisti li vas Ogromna kolicina izmisljenih Uzrecica koje vam govore ljudi, Koji znace nesto samo vama, Da bi vam bilo bolje, Ali nije? *Pjesma nema veze sa nekim konkretnim događajima. Tako mi se poslozilo sad u glavi pa sam zapisala. *U pravu sam, zar ne? Sluša se: Grebenshchikov – Fikus Želi se: samo ne palačinke, sladoled, odrezak! Osjeća se: nije bas ovako estremno kao u postu, samo sam jako pospana. Jako jako... *Ja, ja i Rusija
*Promašila sam ovaj dan. Ali sam dobro nišanila! A od okusa sutrašnjeg dana mi se vrti u glavi od miline. Ho ho ho, zamislite, kava s Veličanstvenima u pet i petnaest, a prije toga ću čak možda malo i ljubiti (mislim da mi neće uskratiti taj mizerni užitak)... Je l' da?! Pa je l' moguće da ću plesati u subotu? Je l' moguće da Tvrdi ide sa mnom na Balaševića u subotu poslije te?! Kako me ide! Samo malo da se izvrnem na leđa i mrdam nogicom! Ok, jesam. Budući da me4 danas nije nitko htio odvesti na kavu, morala samse zabaviti sama. Tako je bo organiziran Russian party, u ulozi diđeja sam bila ja, u lozi raznosača kanapea sam opet bila ja, plesala sam ja, i pogodite tko je bio glavni vokal kad bi se pjevaču glas pokazao kao preslab? Da, pogodili ste. To sam bila ja. Da utočnim stvar, slušao se isključivo ruski rok, s primjesama narodne iliti etno glazbe + nekoliko poskočica koje sluša moja baka nakon par (boca) čašica votke. *Inače, moja baka je zakon, ali moj entuzijazam lako opadne kad me pobjedi u hrvanju. DA, ja imam skoro dvacet godina i hrvam se s bakom. I s mačkom isto. Ne mogu pobjediti niti jednu. Što to govori o meni? Da trebam multivitaminsku terapiju. Kad slušam rusku glazbu dese mi se čudne stvari. Prvo me pukne tako jak domoljubni poriv da se zabijem u zid kao muha na vjetrobran. Koračam kao mali pionir po kući, s jedinom mišlju, „ Ja sam svoje domovine kćer!!!“. Onda sjedim na glavnom mjestu u kuhinji/dnevnojsobi/hodniku i s nadmoćnim osmjehom gledam na Senseia kao na jedinog NeRusa u kući. U isto vrijeme radim pokret rukom Vita Corleonea iz Kuma(lagano lelujanje poleđinom dlana). Moćna sam, nema šta! Onda se misleno divim svim našim dostignućima i dok dođem do Gagarina moj rusizam me tjera da levitiram oko 5 cm iznad podloge. S ponosom se prisječam Petra Velikog, Bloka i Lajke. Onda razmišljam kako bi nam svima bilo puno bolje da je ćirilica, i to ruska, službeno pismo cijelog svijeta. I da nije engleski internacionalni jezik nego ruski. Tako bivam u svojim megalomanskim mislima oko pola sata. Onda na raspored dolazi divljenje ruskom folkloru, za koji mislim da je jednostavno The Best (iliti Samyj lučšyj). Kako mi to radimo, to nije normalno! Ono, bekvokali su ruski izum pa da me hebeš! Da ne spominjem upotrebu harmonike koju smo rasturili! Onda lagana depresija što sam ja Tu a Rusija Tamo. A onda „Kad mene više neće biti tu, Rusija će još uvijek biti tamo!“ Pokret rukom.  Sluša se: Oj cvetjot kalina Želi se: biti Tamo i poljubit Putina u čelo... ipak je on velik čovjek Osjeća se: ponos i umišljenost je moja droga! *Bird crap
Nije moguće... Spisateljska kriza?! Ne, nije moguće! Al me svejedno puca. Neki višak ideja koji rezultira nezapisivanjem niti jedne. *I'm almost there, why should I care? Anglofob u posjetu Ugrofinskih nam susjeda. Dva palca gore. Otprilike se osječam ko neka roda koja nije uspjela odletjeti zimi na jug, pa sad stoji nasred svoje bare, do koljena u mrzloj vodi, dosađuje se izvan svake svoje, rodine, mogućnosti, i onda joj se neki gradski golub koji je samo u prolazu posere na glavu, i nema joj druge nego zagnjuriti svoju minijaturnu glavu u tu istu mrzlu ustajalu vodu. Jeste sad zamislili tu rodu, kako stoji s jednom nogom i glavom u vodi na kojoj pluta promrzla žabokrečina? E, drago mi je, to sam ja. Seru li ptice uopće jedne na druge? Valjda da, u onim velikim jatima, donji sloj ptica kao takav predstavlja samo jedan veliki pobirač ptičjih govana. Na kraju su donje ptice toliko pomirene sa sudbinom da se natječu, koja će pokupiti više govana, a ona koja pobjedi (ako preživi) ide jedan sloj gore, i više nije posrana nego posranka, ona koja sere.  *Koje gluposti ja meljem, to nije normalno. *Savjet više – ako na vrećici bombona piše „Ne upotrebljavati poslije naznačenog roka“, poslušajte savjet! Bomboni nisu žuta štampa da ne vjerujete! Sluša se: wet sand – RhCp Želi se: zabava, i da nađem pare za otić na koncert u ponedjeljak. Romi u Akvarijusu, lako ćete me prepoznati, ja ću biti ona mala u suknji koja je izgubila glavu na ulazu i pleše ko da joj je zadnji put. Osjeća se: strašna dosada *Ja nemam nikakve samokontrole
*I'm stuck with the man in the mirror... Ma baš nevjerojatno glup dan. Ulovila sam se u razmišljanju da kako to da se ništa ne događa, i da kako je to dosadno, da mi je bolje bilo kad sam bila u postispitnoj depresiji nego sad kad je sve u redu. Fakat sam glupa (bolje da preduhitrim ljude nego da mi to sami kažu). Ma hebeš trilogiju, pa nisam Tolkin da forsiram gluposti. *Za razliku vjerojatno cijele svoje generacije ne volim Tolkinovu Prstenovu družinu i njihove dogodovštine. Nit je to bajka pa da opušteno upijam pouku o pobjedi dobra nad zlom, nit povijesni roman, nit ratni, nit ljubavni... Ma, svakom svoje, ne tjeram nikoga da se drogira Otellom... Ajde, oćemo se ovako igrati, ja cu sad napisati jos jednu Djevojčicu, a ako mi jos jednom puhne poslije toga, proglasit cemo to sapunicom koja nece imati kraja sve dok postoji moj interes za ju, ok? *- „Vratila sam se, khe-khe-khe, vratila!!!“ Ovo „slijetanje“ nikako ne bismo mogli nazvati uspješnim. Genije bi rekao „kao vreća krupira“, makar nije nikad jeo taj... krupir i nije baš bio siguran što je to, ali je našao uzrečicu u jednoj od svojih pametnih knjiga i upotrebljavao je kad god bi se Djevojčica stropoštala negdje, a događalo se to dovoljno često. Da je mogla upravljati svime ovime, pala bi ona na zagasitocrvenu sofu prekrivenu jatučićima i dekom, ili na kožu medvjeda pred kaminom, malo izlizanu od starosti i bez dlake na šapama i njušci (koliko se samo puta popiknula na tu iskeženu njušku!)... Ali je tresnula točno nasred sobe, natukavši trticu. Ustala je tareči bolno mjesto. - „Hej! Vratila sam se! I jao, što sam gladna!“ Ništa. Nije bilo odgovora. Stalobit da je Genije kod Sove. Nikako se Djevojčici nije Sova dopadala. Važno bi dolijetala na balkon, namještala šešir, i dostojanstveno dignuvši kljun, odplovila do dnevne sobe (Djevojčica bi smiješno oponašala njezin hod njoj iza leđa, a Genije bi frktao od smijeha) gdje bi sjela na sofu i čekala Djevojčicu da joj pozove Genija ako ju ne bi dočekao. Njemu bi, onako smetenom i nespretnom, trebalo nešto vremena da izađe iz radne sobe, a Sova bi samo sjedila poduprijevši krilo starim hodačim štapom, ne trepćući gledajuči naprijed i ne govoreći ništa. Kao kip. I Djevojčica bi se zapitala, nije li Sova zaspala. A ako nije, o čemu je razmišljala? Mora da je bilo strašno mudro. Jednom, kad je upitala o tome Genija, rekao je: - „Ja razmišljam o kako? i zašto?. A Sova razmišlja o tko? i što?.“ Sova i Genije bi po dugo pričali o nečem jako pametnom, nečem tako pametnom da bi Djevojčici zvučalo jako blesavo. Nije razumjela ni riječ, ali ih je svejedno slušala. Sova bi se uvijek malo podsmjehivala Geniju. I zato Djevojčici nije bila draga. - „Nema te, sad kad ti imam toliko toga za ispričati.“ Pomake je Genije pomno bilježio, ispitivao je o njima, pravio bilješke, i stvarno se zanimao za Djevojčicu i kako se osjećala tijekom njih. A sad, kad se prvi put i Odmakla... Baš je bila uzbuđena i jedva je čekala da mu sve ispriča! Na sebi više nije imala spavačicu. Vratile su se i njene bijele čarape, i kožne cipele, i siva haljina. Čak joj je i kosa bila svezana i kao da je izgubila na sjaju. Makar je sve gubilo na sjaju u Genijevom potkrovlju, zbog prašine, tamnih baršunastih zastora, i jednostavno zbog Starosti koja je šetala među namještajem, taložila se na policama punim knjiga i Uspomena. Starost je išla pod ruku s mirisom tkanine, drveta i ustajalog zraka. Potkrovlje je bilo savršen odraz Genija, starog i staloženog, i mada je djevojčica živjela ovdje odkad se sječala same sebe, nije se mogla prisjetiti ni jedanput da se mijenjalo. Potkrovlje je jednostavno Bilo. Sad je stvarno bila gladna! Toliko uzbuđenja! Otišla je do komode. Stara izrezbarena komoda od ružinog drveta, na lijevom krilu ormariča imala je izrezbarene Narcisa i Ehu, a na drugom Zeusa i Ledu („Ispričat ću ti priču o njima jednom, kad budeš starija. Stara je to priča, starija i od Sove.“). Djevojčica je mislila da je Zeus pretjerano ime za labuda, makar je bio lijep. Otvorila ju je. Zapuhnuo ju je miris konzerviranog voća, meda, cimeta, kruha. Nasmijala se samo na jednu stranu usana (jedna od prvih navika koje je preuzela od Genija), i posegla rukom unutra. Za nekoliko minuta, kad je začula neki zvuk iza leđa, okrenula se, a oko usta je imala sjajan krug narančinog soka i meda. *ali stvarno moram, barem iz fore, dati neku riječ i održati je. makar mislim da od ovoga neće biti nikakve štete :) *Živimo u svijetu gdje kruh dođe 7 kuna a tenisice drobe zato što na njima piše Najk. Sramota! Sluša se: ništa, komuniciram s Majkom. Želi se: da se mogu u Zagreb na par sati teleportirati. Osjeća se: užitak (jedem nešto prefino, neko meso, svašta nešto) *make me stop!!!
I vi ste toga vrijedni. Mecano - Hijo De La Luna Sluša se: Pilot – Oborot'en' Želi se: da sam jednooka Osjeća se: strahovita bol u kapcima lijevog oka, mora da sam previse zurila desnim okom u svoj kalejdoskop... hm... mora da je to... :)))) i to je to *Potpuri II *:)
- Samo piši, samo piši... A ni nemam tak nesto pretjerano za raditi, cekam jos par sati da odem na šah (da, ja, Kraljica Loše Strategije idem na šah kao tjelesni, ucinit cu BILO ŠTO, samo da izbjegnem tjelesnu aktivnost!). Drustvo ce biti vise no zanimljivo (sjecate se stalkera iz autobusa?), ali nema veze, bar nece biti dosadno! *A trenutno mi susjedi traze cepice za usi jer imam navijenu glazbu, i zaboli me dupe za to! *Opcenito, danas sam sjajne volje, lepršam naokolo onako blesava kakva samo ja mogu biti, jedino sto necu vidjeti danas onog kojeg sam jucer zbunila do kraja svojih mogucnosti, ali mislim da je to dobro za moje zdravlje, jer ce me najvjerojatnije udavit golim rukama... :) *I sunce mi sja, i nema kise, i zabavno mi je na faksu jer vidim ljudska lica od cijih prizora sam se vec bila odviknuta zahvaljujuci veljaci, a neki su cak bili pozeljniji od drugih. *Držah usnu posrnulog i krstila ga metalnim krugom! *A doma rucak uguran u usta i prije nego sto sam posteno usla, i vrhunac male srecice Pjesma o ljubavi od Male Princeze. Hihihihi... :) *I veljaca je sluzbeno zavrsila, i poceo ozujak, mjesec koji je dobio ime prema vrsti piva, pa najbolje da se sad svi dignete od kompa i odete slaviti! A ja imam taman par sati da se hrvam s Kurvom (kuja pokvarena, nabavila je nunčake, sad je dostojan protivnik, a ja volim pobjeđivati!), napisem zadacu za petak (vrijedna sam i nadobudna, ali ne zadugo), pojedem jos nesto, cisto da se osiguram da sam i danas obavila sve smrtne grijehe. Papa mi ionako ne moze nista, sto god da napravim nece biti tako lose kao njegova dijela... Cak mu malo i zavidim. *Naslov knjige: „Papa iz pakla“ Ima cak i aliteraciju, a to ga cini dobrim naslovom. Naslovi su opcenito grozna stvar, nikad nisam mogla nasloviti nista. Pa kako sad to, pisem, pisem, i onda moram u jednoj rijeci skoncentrirati plod svojih misli? Ma daj, pričaš bedastoče, buraz! To ima veze s imenima, dat ime nekome tko ce zivjeti taj neki period vremena i onda to sve nasloviti na nadgrobnom spomeniku (uuu, bas sam mracna!). Zato je moje ime vise nego korektno. Ime koje počinje s DA!, i prezime koje je čudno pa nitko ne može ni pročitati.... divotica... Oh, ne, a sto ako otkrijem svoj identitet? *Bas su mi super oni blogovi koji ljudi pisu kao netko drugi! Kad bih imala jedan takav (pravit cu se da sad nemam), pisala bih kao srednjovjecni muskarac, koji zivi sam s majkom opsjednutom Oliverom Mlakarom, a ja bi imala zbirku đepnih nožića i lula i pisala bi samo o tome, makar nemam pojma ni o jednom ni o drugom, ali nema veze, imam gugl. *Hm, dobra ideja... :) Ok, čujem Kurvu kako brusi vrhove nunčaka da mogu koristiti i kao bodeži, ali nema veze, ne zna ona koju sam ja spravicu donjela iz sex shopa... Nikad neće učenica pobjediti Majstoricu borilackih vjestina s crnim pojasom u upotrebi kuhinjskih aparata i seksualnih pomagala u borbi! You have much to learn, young padovan! Buhahahaha!!! Lijepo je imati seku (posestrile smo se da nam žvaljenje ispada još izopačenije) koja nema palčeve (i jajnike)! Mislim da ste zaslužili sliku moje Prostitutke, Jeftine Lučke Kučke.  *Nije li oličenje zla? :love: *Stoti post... :) Sluša se: Hijo de la Luna – klikklik – play – klikklik – repeat! Želi se: hobotnicu staviti na glavu, zavezati krakove i ić must morsku kravu! Osjeća se: Neka vrsta bolesne srece i zadovoljstva,,, to ne moze zavriti dobro! *I nije... ( *Sin mjeseca
Legenda kaže Da je Ciganka Zaklinjala mjesec Plačući, preklinjala je do zore Da se uda za Cigana "Udat ćeš se za svog čovjeka tamne kože" Rekla je s neba puna Luna "Ali zauzvrat želim Prvo dijete Koje ćeš imati s njim" Ona koja ce žrtvovati svoje djete Da ne bi bila sama, Neće ga baš moći Jako voljeti. Luna, želiš postati majkom I ne možeš naći ljubav Koja te čini ženom. REci mi, Luno od srebra, Što namjeravaš učiniti S djetetom od krvi i mesa, Sinom Mjeseca? Od oca kože boje cimeta sin Se rodio Bijel poput krzna hermelina, Sa sivim očima, A ne maslinastim Lunin albino sin "Proklet bio njegov izgled! Ovo nije dijete Cigana, I nećeš se izvući s ovime!" Ciganin, osjećajući se obeščašćeno Došao je svojoj ženi, s nožem u ruci "Čiji je ovo sin? Siguran sam da si me prevarila!" I zaklao ju je. Zatim je otišao u planine S djetetom na rukama I ostavio ga ondje. I noću, kad je Mjesec pun, To je zato što je dijete sretno A kad dijete plaće, Mjesec se ulekne, Da bi mu napravilo kolijevku.  *Znala sam... Riječi su jednostavno morale biti ovakve... Sluša se: pogodite! Želi se: curiocity killed the cat! Osjeća se: urokana sam pjesmom. *Con curva la Luna...
*Upala je u sobu ujutro, ja sam joj mahnula noznim prstima jer je jedino sto je virilo ispod pokrivaca bilo moje stopalo, a ona je rekla „Ti si čudna“ i izasla. Nisam htjela da mi svjetlost ulazi u oci. Onda sam ipak izasla iz sobe da se pomokrim, a Sensei je rekao „O! Uranila, zoru prevarila!“ To mi je jedina njegova fora koja je stvarno smjesna, pa je ispalo dobro jutro. Uvijek je dobro jutro kad ga prespavam. Ako odmah uletim u podne, ne moram podnositi jutarnje rituale. Sto ne znaci da ne cistim zube i ne citam jutarnje novine.  A cijeli dan bi ja imala tlak pod nebesima zbog određenih ljudi, da nije reklame. Da, opet reklama za Griotte, opet ta pjesma... Izluđuje me, izbrazdila sam cijeli internet, slala pismo Krašu i Piki Bodljiću (da, jadna sam, i što ćete mi sad?)... I onda me proslo, zaboravila sam na nju, pod isprikom „Proslo Valentinovo, neće je vise prikazivati“, ali ne, u zadnja 2 sata sam je vidjela vec dva puta! Sad sam bila cak dovoljno pametna da zapisujem rijeci (koliko god da ne znam taljanski), idem opet guglat, mislite da necu? Nema mi mira pod nebeskom kapom dok ne dobijem tu pjevacicu u svom dnevnom boravku da mi pjeva uzivo, dok ne dobijem tu pjesmu na kazeti, cedeu, vinilki, voskovnom valjku, mp3 formatu i u obliku zvona na mobitelu! *Nema predaje! *Nema ni spavanja. Bioloski ritam mi je utonuo u duboko popodne buđenja, a sutra vec u pola osam (pola noci) moram na faks. Dođe mi da si pucam u stopalo, kao kvislinski vojnik, da me neki dragi medicinski brat spremi u bolesnicki krevet i poji vodom iz case. Idem komunicirati sa svojom zelenom vilom Medenicom, ostalo je nesto malo meda na dnu teglice. Bar se netko hoce druziti sa mnom u bilo koje doba dana, imala ja para na mobu ili ne. *Tko kaže da droga ne pomaže ljudima? Sluša se: Pilot – Cvetnyje stjokla (raznobojna stakla) Želi se: da mogu spavati nocas do kad mi se prohtje Osjeca se: da ce sutra biti tezak dan, da se necu naspavati, blaga nadurenost (ja bar priznam) *Muke mlade prevoditeljice
*Vidim da u stvari nikako da pobjegnem od jedne te iste tematike, ova bajka, najdrazi crtic mi je Ljepotica i Zvijer, najdrazi film „Dracula“ (koji je prezvakana Ljepotica i Zvijer)... Zvonar crkve Notre Damme, Lice s ožiljkom... Ako netko zna knjigu koja je napisana po tom kalupu, neka mi javi, necu moci odoljeti. *Cak me opalila i crtacka inspiracija (nisam imala tu jos od pocetka faksa). Spisateljska nije. Tako da ce ovo biti samo optvrda moje umjetnicke prosjecnosti u svim izricajima.  *Isprika na losoj kvaliteti, nemam skener, moram slikati pa prebacivati na komp... :( Sluša se: Pilot – Sem' časov utra (sedam sati ujutro) Želi se: san Osjeca se: da cu ic opet procitati. *Zamolba: ako netko zna kako da stavim word dokument staviti u box da ga mogu ljudi daunloudati, molim vas da mi javite na mejl! Htjela bih objaviti neke prevode, ali su predugacki za postove (sjetimo se Poslovnog predloga) pa bih ih stavljala onako skromno sa strane. Hvala!  *Djevojčica i Bunar
Vise nije mogla ostati. Ovo mjesto je bilo presanjivo, preusporeno. Morala je krenuti i potraziti nesto sto ce pokrenuti Pomak. Morala se vratiti geniju, da mu ispripovjedi kako je divno ovdje, da, ako bude pozorno slusao i stvarno htio, da dođu ovdje zajedno. Pa da opere svoje sjede zaliske! Nasmijala se sama svojoj sali. Mora se sjetiti da uzme narance slijedeci put! Digla se i krenula. Tesko je naci nesto, ako ne znas sto trazis. Ali se jace iznenadis kad ipak nadjes. Krenula je odlucno, mahnuvsi glavom da makne kosu s ociju. Tebalo je pozuriti. Makar je ovdje bilo tako divno i mirno, ipak je Genije bi tamo sam i nije znala kako vrijeme prolazi u odnosu na ono na njegovu tavanu. Imala je dvije opcije, ili se probijati sumom ili se vratiti na livadu, koja se vidjela kroz drvece. Ali na livadi je bila, nista osim trave, sunca i neba. To je bila Sletna pista. Pa je krenula sumom. Velika, mudra, tiha šuma. Djevojcica je osjecala njene poglede na sebi. I bila je sretna zbog toga, bila je čuvana. Grane su joj zahvacale zlacanu kosu i sukno spavacice. A ona isla tamo gdje je otpor najveci. I opet zvuk. Nesto duboko, nesto tamno. Pa ni tmina ne mora uvijek biti teska. I iako je bila daleko od izvora zvuka, vec je sada bio jak i neprekidan. Sjetila se Djevojcica kako je jednom Genije donio bocu vina za sebe i Sovu. Ona je šuškala svojim perjem za pocetak, a onda huknula kako to vec sove cine, ali je njen dah prosao preko grlića boce. Na taj ju je zvuk podsjetio šumski ton. E pa neka, saznat ce ona o cemu se radi! I nije joj trebalo dugo. Ta nije se zvuk mogao zauvijek pojacavati. Bunar je to bio! Veliki, crni, kameni bunar. Bio je taman kao i zvuk koji je proizvodio na povjetarcu. Mora da je bio jako dubok... Priblizila mu se kako se vitezi priblizavaju spavajucim zmajevima. Sad nije znala sto moze ocekivati od tog kamenog diva. Pa kako se stvorio u sumi u kojoj nije vidjela zivev duse, osim onog bumbara a i taj je izgledao tako uspavano. Tko se uspio oteti uspavanom ugođaju ovog mjesta i sagraditi takav bunar? Vjerojatno nije bilo na njoj da to sazna... Bio je hladan na dodir, iako je sunce davalo sve od sebe cijeli dan koji se polako blizio kraju. Smrkavalo se. Crni kamen, nepravilan, prekriven vlaznom mahovinom. Neki se brz pauk sakrio izmedju dva. Nagnula se preko ruba. Daleko, duboko, vidio se kruzic dnevnog svjetla i njena glava kako lelujaju na povrsini vode koja ih je odrazavala. - „u!“ UUU!!! – odgovorio joj je bunar. Nasmijala se. Nova igra. - „Ja!!“ JAAAAAAaaaaaa..... – rekao je bunar, buneci se protiv uznemiravanja, duboko kao vulkan. - „Ja!“ ...JAAA... “Sam!!“ ...SAAMMMmmm... “Ta!!“ ...TAAA... „Ko!!!“ ...KOOO... „Ja!!!!“ ...JAAAAaaaa... - „E, necu ti reci što.“ – rekla je, više za sebe, a bunar nije nista odgovorio. Pobrala je malen kamencic s tla, malu krhotinu kamena od kojeg je bio napravljen bunar, u bacila ga unutra. Pomak.  *Ovo je zadnji dio trilogije o Djevojčici. {dio I, Dio II} * Malo sam se ufurala u pricu, makar mislim da sam dosadna s njom, pardoniram. Sluša se: Majka gleda Doru kod mene, pa ne mogu nista izdvojiti. Želi se: Sladoled, komad torte od čokolade. Ma bilo sto slatko. Osjeca se: Citirat cu R., „Čudna si danas“. Malo grizodušja. Neispavanost. Poriv da se zavučem s pokrivač i odspavam jedno tjedan dana. Namjeravam to provesti u djelo, samo cu spavat samo 10 sati, kako i preporucuje ministarstvo zdravstva. *Revizija
Ja sad imam devetnaestak godina. To je u najboljem slućaju trecina mog zivota (umrijeti sa 68 bi po meni bilo ideal, nit sam mlada, nit ruzno izgledam u lijesu). Skoro pa trecina... I pa sto sam ja postigla u tom vremenskom razdoblju (ja stvarno nisam normalna, s 20 godina razmisljati o tome koliko sam stara!)... hm... * Dobici(+), vrline(#), sposobnosti(~) ~ Imam sposobnost preci preko gotovo svakog sranja. Sranje mi se desi, ili mi ga netko napravi, a ja samo pređem preko toga. Praktično... ~ Mogu oprostiti bukvalno sve. Sto neki redovito iskoristavaju (PAKT), ali... # Ne mogu zamjerati. Ne znam kako se to radi. Mogu se praviti da zamjeram, ali to nije to. ~ Mogu razumjeti. Mogu se poistovjetiti s osobom, prebaciti se na tuđe gledište i tako razumjeti. # Optimist sam do zadnje granice moguce. Tvrdi me je zvao Žaruljom. „Zato kaj svjetliš“ # Volim ljude, u svim njihovim uvrnutostima i cudnostima ~ Mogu se natjerati u optimisticno stanje, samo da izvucem nekoga u to isto + Poznam sebe. Ne mogu sama sebe iznenaditi s nicim (bar netko). Znam svoje mogucnosti. + Izdrzljiva sam kao konj. Koliki god da je period koji treba prebroditi a da se ne slomim, ja cu ga najvjerojatnije prebroditi. Nazalost, uz puno kukanja, ali to je sporedna stvar... + Znam puno toga # Ponekad stvarno znam biti bistra, mala pametnica * Gubici (-), mane ($), nesposobnosti (&) $ Nestalna sam. Na mene je nepreprucljivo osloniti se. & Tesko se vezujem za ljude. Malo lakse za stvari. $ Kad mi je nesto ponuđeno ne zelim to; kad je nesto preporuceno, bas to necu uzeti; kad netko nesto pozeli, ja to necu dati $ Ljena sam kao mazga na žegi. Užas... - Nemajuci jednu, iskreno sumnjam da cu ikad imati pravu obitelj. Makar mi to u teoriji zvuci predivno, mislim da necu imati dovoljno strpljenja za to. To se nadovezuje na prvu i drugu stavku. & Kazem, ali ne mislim; mislim, ali ne kazem. $ Kad zagusti, postajem hladna prema drugima. To ne vrijedi za ljude uz koja sam vezana. Ima ih 7. - Imam siromasnu paletu osjećaja. & Apsolutno sam neosposobljena za svijet birokracije, papirologije i zakonodavstva. & Imam puno talenata (crtanje, ples, pjevanje, sviranje, sport, sve zivo...) ali sam u svima prosjecna. Nijedan mi nije posebno razvijen, eventualno crtanje, ali iako imam puno tehnike i sposobnosti, nemam puno mastovitosti. - previse sam raslojena. Između sam puno stvari i ne mogu se odluciti ni za jednu, jer bi odluka za jednu znacila napustanje druge. Prijatelja (pravih): 6 (šest) komada Ljudi koje volim: 4 (četiri) komada (+ mačka) Neprijatelja: 0 Ljudi koji me preziru: 4 komada pouzdano + nepoznati kojih sigurno ima Ljudi koje ja prezirem: broj stalno varira među 3 i 4 (troje od toga rodbina) komada Osobe koje zelim zaboraviti: 2 komada Stvari, bica, pojava koje nikad necu moc preboljeti: 7 komada *nije loše... U stvari, nije tako strasno. Sluša se: Pilot – Odinočestvo (Samoća) *sad cu koristiti priliku da vas malo educiram u ruskom Želi se: časa vode Osjeca se: bas neki ponos, ovo je prvi post nad kojim sa se zamislila, potrudila, promozgala. Zanimljiv osjecaj. |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
