Marketing
*Djevojčica i Bunar
Sunce je otjeralo vodu s njene plave kose i rub spavacice je opet postao jarko crven. Lezala je na leđima i gledala u oblake, trava joj skakljala tabane i dizala rubove siroke spavacice tako da je izgledala kao da spava na mekoj perini (Genije je skrivao bas takvu jednu za vremena kad bi im dolazila Sova u ponocne posjete). Na nogama su se susili ostaci rijecnih algi i tragovi mulja.
Vise nije mogla ostati. Ovo mjesto je bilo presanjivo, preusporeno. Morala je krenuti i potraziti nesto sto ce pokrenuti Pomak. Morala se vratiti geniju, da mu ispripovjedi kako je divno ovdje, da, ako bude pozorno slusao i stvarno htio, da dođu ovdje zajedno. Pa da opere svoje sjede zaliske! Nasmijala se sama svojoj sali. Mora se sjetiti da uzme narance slijedeci put!
Digla se i krenula. Tesko je naci nesto, ako ne znas sto trazis. Ali se jace iznenadis kad ipak nadjes. Krenula je odlucno, mahnuvsi glavom da makne kosu s ociju. Tebalo je pozuriti. Makar je ovdje bilo tako divno i mirno, ipak je Genije bi tamo sam i nije znala kako vrijeme prolazi u odnosu na ono na njegovu tavanu.
Imala je dvije opcije, ili se probijati sumom ili se vratiti na livadu, koja se vidjela kroz drvece. Ali na livadi je bila, nista osim trave, sunca i neba. To je bila Sletna pista. Pa je krenula sumom. Velika, mudra, tiha šuma. Djevojcica je osjecala njene poglede na sebi. I bila je sretna zbog toga, bila je čuvana.
Grane su joj zahvacale zlacanu kosu i sukno spavacice. A ona isla tamo gdje je otpor najveci.
I opet zvuk.
Nesto duboko, nesto tamno. Pa ni tmina ne mora uvijek biti teska. I iako je bila daleko od izvora zvuka, vec je sada bio jak i neprekidan.
Sjetila se Djevojcica kako je jednom Genije donio bocu vina za sebe i Sovu. Ona je šuškala svojim perjem za pocetak, a onda huknula kako to vec sove cine, ali je njen dah prosao preko grlića boce. Na taj ju je zvuk podsjetio šumski ton. E pa neka, saznat ce ona o cemu se radi! I nije joj trebalo dugo. Ta nije se zvuk mogao zauvijek pojacavati.
Bunar je to bio! Veliki, crni, kameni bunar. Bio je taman kao i zvuk koji je proizvodio na povjetarcu. Mora da je bio jako dubok...
Priblizila mu se kako se vitezi priblizavaju spavajucim zmajevima. Sad nije znala sto moze ocekivati od tog kamenog diva. Pa kako se stvorio u sumi u kojoj nije vidjela zivev duse, osim onog bumbara a i taj je izgledao tako uspavano. Tko se uspio oteti uspavanom ugođaju ovog mjesta i sagraditi takav bunar? Vjerojatno nije bilo na njoj da to sazna...
Bio je hladan na dodir, iako je sunce davalo sve od sebe cijeli dan koji se polako blizio kraju. Smrkavalo se.
Crni kamen, nepravilan, prekriven vlaznom mahovinom. Neki se brz pauk sakrio izmedju dva.
Nagnula se preko ruba. Daleko, duboko, vidio se kruzic dnevnog svjetla i njena glava kako lelujaju na povrsini vode koja ih je odrazavala.
- „u!“
UUU!!! – odgovorio joj je bunar.
Nasmijala se. Nova igra.
- „Ja!!“
JAAAAAAaaaaaa..... – rekao je bunar, buneci se protiv uznemiravanja, duboko kao vulkan.
- „Ja!“ ...JAAA... “Sam!!“ ...SAAMMMmmm... “Ta!!“ ...TAAA... „Ko!!!“ ...KOOO... „Ja!!!!“ ...JAAAAaaaa...
- „E, necu ti reci što.“ – rekla je, više za sebe, a bunar nije nista odgovorio.
Pobrala je malen kamencic s tla, malu krhotinu kamena od kojeg je bio napravljen bunar, u bacila ga unutra.
Pomak.
*Ovo je zadnji dio trilogije o Djevojčici. {dio I, Dio II}
* Malo sam se ufurala u pricu, makar mislim da sam dosadna s njom, pardoniram.
Sluša se: Majka gleda Doru kod mene, pa ne mogu nista izdvojiti.
Želi se: Sladoled, komad torte od čokolade. Ma bilo sto slatko.
Osjeca se: Citirat cu R., „Čudna si danas“. Malo grizodušja. Neispavanost. Poriv da se zavučem s pokrivač i odspavam jedno tjedan dana. Namjeravam to provesti u djelo, samo cu spavat samo 10 sati, kako i preporucuje ministarstvo zdravstva.
Post je objavljen 02.03.2007. u 22:35 sati.