Sensei se razbolio.
Za one koji ne znaju, Sensei je moj očuh. Makar, gledajuči karaktere, ja bih mu trebala biti mačeha.
Djetence.
U stvari, ništa mu nije, možda se malo prehladio (tajna je u tome sto ja nosim njegovu kapu, iz prostog razloga jer meni bolje stoji), ali zato imamo parade kao da ima sve žive boleštine na svijetu i samo što nije otegnuo papke.
Leži u sobi i ima patnički pogled usmjeren u televizor. Da mu slučajno ne ponestane snage, natrpao je cijelu sobu napolitankama i svakojakim grickalicama. Lice partizana koji neće priznat jarka. Kapa (druga) navučena do očiju, na slučaj da glavobolja neće nači pametnijeg posla pa zatraži njegovu glavu (na pladnju). Ruke skrštene na nejakim prsima. Ne smije se umarati.
Njegova logika mu kaže da će, ako pomakne i mali prst, izdahnuti na mjestu, ali ako zaurla na cijelu kuću:
„DAAAAŠAAAA!!!“
neće mu biti apolutno ništa.
*Navodim popis stvari koje su mu na top listi „Pozovi Dašu i zamoli“:
Čačkalica (i moj favorit)
Čaj
Nešto za pojest
Majoneza
Salveta
Pero žar-ptice istrgnuto iz njenog repa u vrtu Djeve Zore na Kraju Svijeta. Vrt čuvaju pobjesnjeli bijeli medvjedi i zmajevi s poremečajem u prehrani.
Sam ritual molbe je itekako vrijedan opisa.
Prvo pred ogledalom namješta najtuzžniju moguću facu. Kutove usana objesi do pupka, nakapa si u oči Visine, da izgleda kao da su mu pune suza. Onda kašlja jedno pet minuta da ima hrapav glas pravog bolesnika. Nabaca plahteninu da izgleda kao da ju je u vrućici razbacao. Prskne si malo vode u lice – znoj.
Sad je spreman.
Prvo tiho zapomaže. Zna da imam dobar sluh i da ga čujem, ali se pravim da ne. To mu ide na ruku, jer opetovano zapomaganje dodaje teatralnost. Onda stenje malo glasnije. Ja se još uvijek pravim da ga ne čujem.
I onda slijedi njegov krunski dragulj.
Dugo, tužno stenjanje napuštenog mladunčeta tuljana, koje onda prerasta u zov sirene i na kraju se slama na hropac i kašljucanje. Tako da zvuči otprilike ovako:
„DaaAAAŠAAA!!!!!!!aaakhekhekhehrkhrkhrkrk...“
Naravno, nisam ni ja od kamena, pa se dignem i dovučem do njega, dok on zabacuje pogled prema gore i stavlja ruku na prsa.
„Oćeš mi, molim te, donjeti ... ?“
Umjesto točkica samo stavite nesto iz gornjeg popisa.
Ako reagiram laganim okretanjem ociju ili otvorenim zelenilom lica, naduri se kao djetence i napravi lice koje govori:
„Ja te hranim, a ti ovako. Kad bi ti bila bolesna, ja bi tebi donio čačkalicu.“
A stvar je u tome sto ga ne odbijam, nego samo ne pokazem polet koji bi trebala imati ponosna kćer svoga oca kad mu se odužuje na mnogim odricanjima koje je on za nju napravio. Odricanja, osim onih materijalnih, nikad nije ni bilo, a i tvrdim da me samo mama napravila.
Kad se vratim s čačkalicom, malo fali da ne otvori čube da ju jos stavim u tu rupu bez dna. Pruža drhtavu ruku i uzima je kao da je od stakla (on, ne čačkalica).
Kad izađem, tiho se i podmuklo zasmijulji, izvadi notesić i zabilježi kvačicu u stupcu „Uspjelo je“.
Sluša se: Garik Sukačov sve po redu
Želi se: da moj hranitelj, idol i bog brže ozdravi
Osjeća se: njegovo smijuljenje iza vratiju
Post je objavljen 27.03.2007. u 00:00 sati.