*najdulja pjesma koja je ikad izasla iz mene (i koja ce ikad izaci)
26.03.2007.,
*Napokon doma.
Koncert uspješan – mamurluk odsutan.
U stvari, kad razmislim, nikad jos nisam bila onako pravo pijana. Tim bolje.

*U pola četiri ujutro Tvrdi i ja bratski dijelimo češnjovku i štrucu kruha. Da to sve bolje sklizne trpamo istim smijerom Zdenka sir i majonezu. Za posebno romantičan štimung svira „Al' se nekad dobro jelo“.
Istina.
Hrani me kao pilića, dvori. Baš je pravi gospodin.

Ležim u njegovom krevetu, pod kapke mi se zavlaci njegov miris. Ležim kao žrtveno janje na oltaru, posvećena.
Ali snovi mi takvi nisu bili. Vodila sam ljubav s nepoznatim mladićem usred polja lavande.

*Uglavnom, dobro mi je bilo. :)

*Dobih neobičan zadatak. Dobro da je samo neobičan, al je još i vraški težak. Da mi ga nije zadao Vladimir, poslala bih misleno zadavatelja u rodno mjesto i nastavila život junački.
Usput receno, necu zadatak prosljeđivati kao sto nisam prosljedila niti jednu štafetu do sada. Ja sam kao neka glib za štafete.
*Nisu pjesme moj teren, ali sam se svojski (bratski) potrudila.

*Sofija

*Trulež podnih dasaka
Škripi
Pod teškim čizmama.

Pozelenjeli smrad Utrobe
Jesetre
Trga se među dva šugava psa.

Lebdi zli duh sparine iznad tla,
Guši
I smara poglede u sjeni.

Gazdarica lijeno razmazuje mrlju od
Muhe
Požutjelom od stare masti krpom.

Topot konja
Pjena na bokovima
Škripa kotača
Fijuk biča
Znoj kroz dlaku
Petljanje grive
Sjaj u oku

„STOOOJ!!!“

Iznose mladića iz kočije,
Nježno kao šumaricu.

Prašina mu prekrila plave kovrče,
Blesak zlatne dugmadi.
Na njoj ostavila tri traga
Njegovani prsti.
Beživotna ruka.

Neoblanjana hrastovina stola
Vidjela je sve.
I tuče, i svađe, i zube razbijene.
I upijala vina i rakiju prolivenu.
I slušala strašne psovke.

Ponizno je sad držala
U svom naručju
Nježan baršun, bijelu svilu.
I zabadala špranje, suvenire,
U blijedu kožu.

Skinute kape se gužvaju
U grubim, žuljevitim rukama.
Kapi života vlastelinova sina
Istječu kroz ranu na prsima
Što je probila razbojnikova strijela.

„Nema mu spasa.“
„Šteta, tako mlad.“
„Plenenito srce.“
„Bistar um.“

Gojna krčmarica,
Bacivši pogled na umiručeg,
Udarila svog suhog muža
Podbuhlom šakom po ramenu
Što je nosilo rutavu glavu.

„Pošaljite po Sofiju!“

Malen dječak,
Crven, pjegav, bosonog.
Trk uz stepenice.
Stare, škripave, strme.
Vodi djevojku.
Mirnu, lijepu, slijepu.

Pruža bijele ruke.
Pod tankim prstima
Slab dah, tanak nos, ožiljak pod okom,
Glatko ćelo, meka kosa, tanke uške.

I osjetila mlada Sofija
Da neće moći živjeti ni dana
Bez te kože i lica pod prstima.
Disati bez tog daha kao pratnje.
I da će se ugasiti njena baklja
Ako utrne ta iskra.

Položila bijelu ruku Sofija
Njemu na široka prsa,
A drugu na visoko čelo njegovo.
I pomolila se iz same dubine
Čistoće i čednosti njezine.

Svoj prvi poljubac dala je njemu
Kao hostiju.

Nisu mogle više sile odoljeti
Molbi djevojke mudre i čiste
Kao planinski snijeg.
Udahnuo je mladić
Pohlepno i jako.

Poskoći njegova svita
Zapjeva, zapleše.
Grli ga i rosi mu rame
Suzama radosnicama.

A kad se htjede zahvaliti
Mladoj djevojci na čudu.
Vidjela svita nju na podu,
Bez života i daha.

Nije se mogla naći još jedna
Duša bez traga zla i blata.
I uginula je mudra Sofija
Od jačine svoje molitve i ljubavi
Što ju je snašla kao snijeg na proljeće.

Šumarice, svježe i plahe
Prekrivaju
Humak, zadnje počivalište.

Kamen, crn i staložen kao
Redovnica
Čuva spomen na netaknutu djevojku.


*Eto. Je da sam ispala sad kraljica patetike, ali što sad.
Učitelju, može bar dva, ali pet iz zalaganja? Dala sam sve od sebe...
Čak nije ni pjesma, nego nekakva epopeja... strašno...


Sluša se: Naši junyje smešnyje golosa (Naši mladi smiješni glasovi) – Nogu svelo
Želi se: da nema primisli kako sam spavala s Tvrdim (nisam ja te srece!) :) Samo sam okupirala njegov krevet
Osjeća se: toliko sam se istrosila na ovoj pjesmi da imam osjecaj da necu ni stiha napisat jos dugo dugo.

01:26 - K ( 3 ) - * Drž/Nedaj