*Da mi trilogija o Djevojčici nije završila sad bih napisala nastavak te priče. Nekako sam bas u tom raspoloženju. Bez nekog podkonteksta, samo mir i glupost ribe koja liže alge sa zidova svog akvarija. Blažena glupost. Steta sto mi sa zidova ne raste ništa hranjivo.U svakom slučaju, ništa što bih ja mogla probaviti.
*I'm stuck with the man in the mirror...
Ma baš nevjerojatno glup dan. Ulovila sam se u razmišljanju da kako to da se ništa ne događa, i da kako je to dosadno, da mi je bolje bilo kad sam bila u postispitnoj depresiji nego sad kad je sve u redu. Fakat sam glupa (bolje da preduhitrim ljude nego da mi to sami kažu).
Ma hebeš trilogiju, pa nisam Tolkin da forsiram gluposti.
*Za razliku vjerojatno cijele svoje generacije ne volim Tolkinovu Prstenovu družinu i njihove dogodovštine. Nit je to bajka pa da opušteno upijam pouku o pobjedi dobra nad zlom, nit povijesni roman, nit ratni, nit ljubavni... Ma, svakom svoje, ne tjeram nikoga da se drogira Otellom...
Ajde, oćemo se ovako igrati, ja cu sad napisati jos jednu Djevojčicu, a ako mi jos jednom puhne poslije toga, proglasit cemo to sapunicom koja nece imati kraja sve dok postoji moj interes za ju, ok?
*- „Vratila sam se, khe-khe-khe, vratila!!!“
Ovo „slijetanje“ nikako ne bismo mogli nazvati uspješnim.
Genije bi rekao „kao vreća krupira“, makar nije nikad jeo taj... krupir i nije baš bio siguran što je to, ali je našao uzrečicu u jednoj od svojih pametnih knjiga i upotrebljavao je kad god bi se Djevojčica stropoštala negdje, a događalo se to dovoljno često.
Da je mogla upravljati svime ovime, pala bi ona na zagasitocrvenu sofu prekrivenu jatučićima i dekom, ili na kožu medvjeda pred kaminom, malo izlizanu od starosti i bez dlake na šapama i njušci (koliko se samo puta popiknula na tu iskeženu njušku!)... Ali je tresnula točno nasred sobe, natukavši trticu. Ustala je tareči bolno mjesto.
- „Hej! Vratila sam se! I jao, što sam gladna!“
Ništa. Nije bilo odgovora. Stalobit da je Genije kod Sove.
Nikako se Djevojčici nije Sova dopadala.
Važno bi dolijetala na balkon, namještala šešir, i dostojanstveno dignuvši kljun, odplovila do dnevne sobe (Djevojčica bi smiješno oponašala njezin hod njoj iza leđa, a Genije bi frktao od smijeha) gdje bi sjela na sofu i čekala Djevojčicu da joj pozove Genija ako ju ne bi dočekao. Njemu bi, onako smetenom i nespretnom, trebalo nešto vremena da izađe iz radne sobe, a Sova bi samo sjedila poduprijevši krilo starim hodačim štapom, ne trepćući gledajuči naprijed i ne govoreći ništa. Kao kip. I Djevojčica bi se zapitala, nije li Sova zaspala. A ako nije, o čemu je razmišljala? Mora da je bilo strašno mudro.
Jednom, kad je upitala o tome Genija, rekao je:
- „Ja razmišljam o kako? i zašto?. A Sova razmišlja o tko? i što?.“
Sova i Genije bi po dugo pričali o nečem jako pametnom, nečem tako pametnom da bi Djevojčici zvučalo jako blesavo. Nije razumjela ni riječ, ali ih je svejedno slušala. Sova bi se uvijek malo podsmjehivala Geniju. I zato Djevojčici nije bila draga.
- „Nema te, sad kad ti imam toliko toga za ispričati.“
Pomake je Genije pomno bilježio, ispitivao je o njima, pravio bilješke, i stvarno se zanimao za Djevojčicu i kako se osjećala tijekom njih. A sad, kad se prvi put i Odmakla... Baš je bila uzbuđena i jedva je čekala da mu sve ispriča!
Na sebi više nije imala spavačicu. Vratile su se i njene bijele čarape, i kožne cipele, i siva haljina. Čak joj je i kosa bila svezana i kao da je izgubila na sjaju. Makar je sve gubilo na sjaju u Genijevom potkrovlju, zbog prašine, tamnih baršunastih zastora, i jednostavno zbog Starosti koja je šetala među namještajem, taložila se na policama punim knjiga i Uspomena. Starost je išla pod ruku s mirisom tkanine, drveta i ustajalog zraka. Potkrovlje je bilo savršen odraz Genija, starog i staloženog, i mada je djevojčica živjela ovdje odkad se sječala same sebe, nije se mogla prisjetiti ni jedanput da se mijenjalo. Potkrovlje je jednostavno Bilo.
Sad je stvarno bila gladna! Toliko uzbuđenja!
Otišla je do komode.
Stara izrezbarena komoda od ružinog drveta, na lijevom krilu ormariča imala je izrezbarene Narcisa i Ehu, a na drugom Zeusa i Ledu („Ispričat ću ti priču o njima jednom, kad budeš starija. Stara je to priča, starija i od Sove.“). Djevojčica je mislila da je Zeus pretjerano ime za labuda, makar je bio lijep.
Otvorila ju je. Zapuhnuo ju je miris konzerviranog voća, meda, cimeta, kruha. Nasmijala se samo na jednu stranu usana (jedna od prvih navika koje je preuzela od Genija), i posegla rukom unutra.
Za nekoliko minuta, kad je začula neki zvuk iza leđa, okrenula se, a oko usta je imala sjajan krug narančinog soka i meda.
*ali stvarno moram, barem iz fore, dati neku riječ i održati je. makar mislim da od ovoga neće biti nikakve štete :)
*Živimo u svijetu gdje kruh dođe 7 kuna a tenisice drobe zato što na njima piše Najk. Sramota!
Sluša se: ništa, komuniciram s Majkom.
Želi se: da se mogu u Zagreb na par sati teleportirati.
Osjeća se: užitak (jedem nešto prefino, neko meso, svašta nešto)
Post je objavljen 09.03.2007. u 21:32 sati.